Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-428/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-941/2024-6 od 13. veljače 2025., u sjednici vijeća 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-941/2024- 6 od 13. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini u korist Banke, sklopljenog dana 26. srpnja 2007. između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koja glasi:

„…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“

2. U toč. II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 194,64 eur sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U toč. III izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 26. srpnja 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

4. U toč. IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 133,69 eur sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U toč. V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 eur s zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer proturječi sama sebi obzirom da sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke ulazne i izlazne naknade s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora. Pritom da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, niti sud obrazlaže razloge za neusvajanje takvog prijedloga.

Tuženik navodi da tužitelj nije iznio činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev niti je predložio dokaze iako je to sukladno odredbi čl. 7. ZPP-a bio dužan. Navodi da tužitelj u prilog svojih tvrdnji kako nije bio informiran o svim značajkama ugovora odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije priložio nikakve dokaze. Tvrdi da su prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora. U odnosu na prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je već prethodno ukazao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-805/2003 u kojoj se navodi kako potpis solemniziranog ugovora predstavlja odraz prave volje stranke koja ugovor potpisuje. Ukazuje kako je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (2%) a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kada je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom ugovoru. Osim toga, navodi da iznos od 2% od iznosa kredita točnije iznos od 194,65 eur zasigurno ne može se smatrati iznosom koji je nesrazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita.

Također ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, a o čemu su potrošači bili upoznati. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora već je vezan zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Navodi da Banka u bankarskom poslovanju ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora Hrvatske narodne banke te izvješena u poslovnicama, a predočava se svim klijentima te se nalazi na internetskim stranicama tuženika. Tuženik zaključuje da je tužitelj s naplatom bio upoznat prije sklapanja Ugovora na koju je pristao potpisom ugovora o dugoročnom kreditu.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tvrdi da je takva odredba uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s takozvanom izlaznom naknadom. Pravo tuženika kao banke nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Navodi kako u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik nema mogućnosti da prijevremeno vrati novac koga je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktive i pasive Banke. Navodi kako je tužitelj potpisivanjem ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji je solemniziran, obzirom da se isti ima snagu ovršne i javnobilježničke isprave. Tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje na okolnost i visine štete koji je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita koji dokazni prijedlog je sud neosnovano odbio.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba nije osnovana.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni u stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženikova pravnog prednika, kao kreditora sklopljen ugovor o kreditu dana 26. srpnja 2007.,

-da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.466,62 kn (ulazna naknada) i to dana 23. kolovoza 2007., odnosno da je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.007,22 kn (izlazna naknada) dana 13. rujna 2012.,

-da je čitanjem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženik naznačen u ovom predmetu pasivno legitimiran jer je uslijed statusnih promjena isti pravni slijednik Hypo Alpe Adria bank d.d. koja je slijednik Slavonske banke d.d. s kojom je tužitelj sklopio predmetni ugovor,

-da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao, a što proizlazi i iz samog Ugovora da je kredit odobren namjenski, za kupnju osobnog automobila koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, a iz čega utvrđuje da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. st.1.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP/03 ) jer je sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

-da je tužitelj saslušan kao stranka izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično, pa u takvim okolnostima sud prvog stupnja naglašava da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive,

- da je iskaz tužitelja u skladu sa sadržajem ugovora iz kojeg je razvidno da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, u kojim okolnostima, sud smatra životnim da tužitelj kao laik pri čitanju samog ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi ugovora,

-da je tuženik trebao tužitelju omogućiti aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti to očito nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi bilo moguće realizirati kredit,

-da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a činjenica da je tuženik kredit otplatio u cijelosti, nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi,

-da je tuženik tijekom postupka priznao da je 23. srpnja 2007. tužitelj temeljem sporne ugovorne odredbe za obradu kreditnog zahtjeva platio iznos od 1.466,62 kn što iznosi 194,65 eur prema fiksnom tečaju konverzije od 7.5345 HRK za 1 EUR, a također je priznao da je 13. rujna 2012. temeljem sporne ugovorne odredbe za prijevremenu otplatu kredita platio iznos 1.007,32 kn što iznosi 133,69 eur prema fiksnom tečaju konverzije od 7.53450 HRK za 1 EUR.

14. Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je dio odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu i dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu ništetan u smislu odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03.

15. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je riječ o tipskom, formalnom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

16. Isto tako, spornim ugovornim odredbama tuženik je sebi stavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga utvrđuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu ZZP.

17. Utvrđuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, obzirom da tužitelju nije pružio potpune informacije temeljem kojih bi tužitelj suštinski mogao razumjeti značenje odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita i njihovu visinu te kako bi na temelju toga mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

18. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 6. st. 1 i čl 8. st. 2. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

19. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 194,65 eur za trošak obrade kredita, kao stečeno bez osnova, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2007., kao dana nakon isplate kredita, kao i iznos od 133,69 eur na ime naknade za prijevremenu isplatu kredita zajedno sa zateznom kamatom od 14, rujna 2012, kao dana nakon plaćanja te naknade, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

20. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

21. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

22. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 6. st.1. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, te dijelu odredbe čl.8. st. 2. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

23. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetne odredbe predstavljaju ugovorne odredbe o sporednim obvezama pa se navedena odredba na njih ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je iznos naknade u spornim odredbama ugovora o kreditu točno i jasno određen, kao i da je iznos naknade za obradu kredita svaka osoba sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

24. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 6. st.1. ugovora o kreditu suprotna načelu svjesnosti i poštenja.

25. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

26. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

27. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja , treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja, kojeg sud prvog stupnja ocjenjuje istinitim, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

29. Upravo stoga takvom ugovornom odredbom je evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

30. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i jer nije sadržavala određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. st. 4. ZOO-a, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očito uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koji je za prijevremenu otplatu kredita platio naknadu u dosuđenom iznosu. Stoga je odluka prvostupanjskoga suda i u tom dijelu pravilna pa neosnovano tuženik u žalbi navodi da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelju zakonito naplatio.

31. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

32. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. Naime, spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njima povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 324. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

33. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

34. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

35. U odnosu na pozivanja tuženika na solemnizaciju ugovora kao dokazu o pojedinačnom pregovaranju, treba navesti da su se pregovori o ugovornim odredbama trebali odvijati između ugovornih stranaka kao trgovca i potrošača, a javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora u skladu s čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ( „Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16) nema zakonsko ovlaštenje poduzimati takve radnje ni prije niti nakon sklapanja ugovora.

36. Također dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnosti visine štete koju je tužitelj trpio zbog prijevremene otplate kredita nije odlučan za rješenje spora jer je tužitelj stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće ne može utjecati posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom.

37. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

38. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 2,00 % od iznosa kredita, i naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

39. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan