Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1441/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 774/2024-6 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-774/2024-6 od 8. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 396-118/2007 sklopljen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d., sada Addiko bank d.d. te CJ kao Korisnika kredita i DJ kao Fiducijarnog dužnika, kojeg su ugovorne strane zaključile dana 04.04.2007.g. solemniziranog po javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva, br. OV-1926/07 dana 04.04.2007.g. i to:

- dio odredbe u čl. 3 - Kamatna stopa, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća

- dio odredbe u čl. 4 - Otplata kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti 335,94 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

- dio odredbe u čl. 6 - Promjenljivost kamatne stope, u dijelu u kojem je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

- dio odredbe u čl. 17 - Završne odredbe, u dijelu u kojem je navedeno da je Korisnik kredita upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica; u dijelu u kojem je navedeno da potpisom na ugovoru, Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz Ugovora (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 422,59 eura i 1.786,41 eura s pripadajućim kamatama kako je pobliže određeno u točki II. izreke, kao i iznos troškova postupka od 2.967,31 eura s kamatama od presuđenja (točka III. izreke).

2.Tuženik je protiv citirane presude podnio pravovremenu i dopuštenu žalbu zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

4.3.Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost (dijela) spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu od 4. travnja 2007. (glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule) sadržaja navedenog u točki I. izreke pobijane presude, kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 2.209,00 eura (422,59 eura kamatna stopa i 1.786,41 eur valutna klauzula) sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i valutnoj klauzuli

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i nesporni prednik tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) kao banka - kreditor dana 4. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.694,00 CHF s kamatom od 5,25 %, godišnje radi kupnje novog vozila, s rokom otplate od 60 mjeseca u mjesečnim anuitetima od po 335,94 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je stipulirano kako je kreditor ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke a korisnik kredita je potpisom ugovora iskazao suglasnost i prihvaćanje pismene obavijesti banke o visini kamatne stope i visini anuiteta (članak 6.).

6.1.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

6.2.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke kao i o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 dalje ZOO) dosuđujući tužitelju s tih osnova ukupan iznos od 2.209,00 eura (422,59 eura kamatna stopa i 1.786,41 eur valutna klauzula).

7.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

10.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

11.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

11.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje ČJ od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na ročištu od 25. travnja 2025., a tužitelj je saslušan kao stranka tvrdio kako se s njim nije pregovaralo.

11.2.Nadalje, sadržaj izjave tuženikove zaposlenice CJZ (list 108- 111 spisa) ne upućuje na zaključak da bi ista imala konkretna saznanja o ugovaranju ovdje spornog ugovora o kreditu, kao što se o pojedinačnom pregovaranju ne može zaključivati niti iz drugih isprava na koje se tuženik poziva ("Metodologija promjene kamatnih stopa"). Iskaz tužitelja sud prvog stupnja pravilno je cijenio kako je pobliže izloženo u toč. 18. obrazloženja, što tuženik ničim osnovanim nije doveo u pitanje.

11.3. Napomenuti je kako se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

11.4.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a.

12.1.Naime, u vrijeme (9. travnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Odredbom čl.502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

12.2.Dakle, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

13.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

14.Po ocjeni ovog suda, vještak Tomislav Prpić je pravilno utvrdio visinu više plaćenog po osnovu promjene kamatne stope i valutnog tečaja te je u cijelosti postupio po zadatku suda, čemu je dodati, vezano za žalbene prigovore kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, kako je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

14.1.Točno je da promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, ali utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke ne temelji se na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već da se ta kamatna stopa mijenja prema odluci banke, dakle jednostrano, bez da tužitelj može na istu utjecati i bez toga da su mu poznati kriteriji i parametri koji će dovesti do promjene kamatne stope, a sve kako bi on već u trenutku zaključenja ugovora mogao ocijeniti rizik zaključenja ugovora s takvom ugovornom odredbom.

14.2.Dosljedno, vještačenje nije dovedeno u pitanje ni navodom tuženika kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“. Stoga nije bilo mjesta vještačenju u kojem bi se uzela u obzir kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

15.U pogledu tvrdnji tuženika kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika.

15.1.Člankom 323. stavkom 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2.U odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. donesenoj u Proširenom vijeću prema članku 390. stavku 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“.

15.3.Iz navedenoga proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojega dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnome smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne naravi ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP.

15.4.U tome smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članaka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

15.5.U ovome predmetu tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, smatrajući da je vještak prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebao uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu shvaćanja prethodno izraženog u ovoj odluci.

16.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u toč. 20. presude na koje se žalitelj upućuje.

16.1.Tome je dodati kako je tužitelj tužbenim podneskom od 9. travnja 2019. postavio tzv. stupnjevitu tužbu (čl. 186. b. ZPP) čiji je pravozaštitni cilj omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti. Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

16.2.Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe od 9. travnja 2019., obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva (dopis tužitelja od 30. siječnja 2019.), a kojem zahtjevu tuženik očito nije udovoljio (odgovor tuženika od 30. siječnja 2019.) pa je tužitelj, kako to i navodi u tužbi, bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP.

16.3.Ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a. ZPP), kako je u konkretnom slučaju i postupljeno (rješenje suda od 11. veljače 2022., list 115-116 spisa) te je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao svoj zahtjev (podnesak tužitelja od 24. listopada 2022.), čime nije došlo do nastupa zastare.

16.4.Dosljedno, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a glede valutne klauzule 14. lipnja 2018. to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. travnja 2019. proizlazi da zastara nije nastupila.

17.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

18.Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužitelju po odredbi članka 154. stavak 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT), dajući za odluku razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, pa je radi svega navedenog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu,11. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić