Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-861/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 526/2024-8 od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-526/2024-8 od 12. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] dana 9. ožujka 2007., pod brojem Ov-4765/2007, koja glasi: „naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 395,03 eur i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 589,04 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka i nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] dana 9. ožujka 2007., pod brojem Ov-4765/2007, koja glasi: „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“ i da mu tuženik isplati iznos od 395,03 eur.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 08. ožujka 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] dana 9. ožujka 2007. pod brojem Ov 4765/2007, kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.789,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 3. da je ugovoreno da se „naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te da je temeljem navedene odredbe tuženik prilikom isplate kredita, dana 12.03.2007. naplatio iznos od 2.976,42 kn.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 81. stavak 1. i 2. i 87. stavak 1. ZZP i utvrđuje da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zbog toga da je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku jer da u odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ta odredba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je stoga nepoštena.

6.3. Kako je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosila 2.976,42 kn, odnosno 395,03 eura, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

8.1. O spornoj odredbi članka 3. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se o navedenoj odredbi pregovaralo. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna i nepoštena.

8.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

8.3. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.)

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin