Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-572/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Margareti Vivoda, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Snježane Krnjus Urbac, u pravnoj stvari tužitelja FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.586,31 eura (tisuću petsto osamdeset šest eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,36 eura od 31. ožujka 2008., pa do isplate,

- na iznos od 8,17 eura od 31. listopada 2008., pa do isplate,

- na iznos od 10,40 eura od 31. prosinca 2008., pa do isplate,

- na iznos od 12,00 eura od 31. siječnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eura od 28. veljače 2009., pa do isplate,

- na iznos od 10,93 eura od 31. ožujka 2009., pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eura od 30. travnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 8,21 eura od 31. svibnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 5,92 eura od 30. lipnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 6,53 eura od 31. srpnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,74 eura od 31. kolovoza 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,63 eura od 30. rujna 2009., pa do isplate,

- na iznos od 6,41 eura od 31. listopada 2009., pa do isplate,

- na iznos od 8,70 eura od 30. studenog 2009., pa do isplate,

- na iznos od 10,54 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,15 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,55 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,42 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,73 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,07 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,74 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,87 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,41 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,44 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,81 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,45 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,91 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,20 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,80 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,07 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,46 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,25 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,14 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,45 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 725,16 eura od 24. listopada 2011. pa do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 343,28 eura (tristo četrdeset tri eura i dvadeset osam centi).

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.933,18 eura (tisuću devetsto trideset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.2. U tužbi je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 128-50-3838582, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 15.050,00 CHF s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedeni kredit je u cijelosti isplaćen. Odredbom čl. 1. Ugovora, određeno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 15.050,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, za kupnju novih vozila HONDA (čl. 6.). Odredbom čl. 4. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita, odnosno tužitelj otplaćuje kredit u roku od 71 mjeseci i to prema čl. 7., u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

1.3. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. posl. br. C-26/13, navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme kada je ugovarala kredit, tužitelj nije bio upoznat o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

1.4. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora – 4.6014799 kuna = 1 CHF. S obzirom na to da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatila za iznos od 14.538,53 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripadaju i zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2.1. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne spori da su tužitelj i tuženik 13. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 128-50-383582 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.050,00 s redovnom kamatom u iznosu od 5,20 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom.

2.2. Navodi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.3. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni određeni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 6. srpnja 2022.

2.4. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i da mu tužitelj naknadi troškove postupka.

3. Tužitelj je u podnesku od 5. veljače 2025., a koji je predan sudu 18. veljače 2025., specificirao tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka sačinjenim u ovom postupku. Tuženik se na ročištu 18. veljače 2025. usprotivio preinaci tužbe odnosno djelomičnom povlačenju kako je to tužitelj učinio u podnesku od 5. veljače 2025.

4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu, broj: 128-50-3838582 od 13. prosinca 2006. (str. 8-12 spisa), otplatnog plana (str. 13-15 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. prosinca 2006. do 15. srpnja 2021. (str. 15-19 spisa), otplatnog plana (str. 21-24 spisa), zahtjeva za kredit (str. 43 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš (str. 69-80 spisa) te je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti da tužbom tužitelj zahtjeva isplatu s osnova preplate nastale zbog ugovorene valutne klauzule.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj 128-50-3838582 od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu, pod br. OU-1857/06 od 14. prosinca 2006., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 15.050,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF.

8. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelj.

9.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 i 79/2007 dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

9.3. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje novih automobila Honda.

10. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kredit uzeo 2006. te da se s obzirom na protek vremena ne sjeća previše detalja. Uzeo je kredit kod tužitelja u švicarskim francima za potrebe kupnje osobnog vozila. U banci su mu rekli kako je ta vrsta kredita po njima najpovoljnija te za ishođenje istog su bile potrebne minimalne garancije, istog je bilo najlakše dobiti. Nedugo nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo je do rasta tečaja i kamate te se je tako iz mjeseca u mjesec povećavala rata kredita. Ističe da je kredit u cijelosti isplatio ali se ne sjeća koje godine. Prilikom podizanja kredita u banci informirali su ga da se radi o najisplativijoj vrsti kredita, o sigurnoj valuti te se navedenog dobro sjeća, dok se drugih pojedinosti ne sjeća u potpunosti. Navodi da je pročitao ugovor o kreditu, a možda ga je čak i djelatnik banke pročitao ispred njega. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da mu je bilo jasno da se radi o ugovoru s valutnom klauzulom i da mu je bilo jasno šta znači. Nije razmatrao druge opcije za kreditiranje, osim ugovora u švicarskim francima, obzirom da su u banci to forsirali kao najisplativiju opciju. U konačnici napominje da je uzimanje ugovora s valutnom klauzulom bila jedina opcija, dakle ugovor u švicarskim francima ili eurima, a da krediti u kunama nisu ni bili dostupni.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

12. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelja robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za privatne potrebe, on ima svojstvo potrošača.

13. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji niti jednim dokazom nije osporio da bi tužitelji predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018/11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je time tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

16. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Ugovor o kreditu broj 128-50-3838582 od 13. prosinca 2006. predstavlja potrošački ugovor, što tuženik niti ne osporava, te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su neodređene i nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed na tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tužitelj nije bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravan položaj, što predmetne ugovorne odredbe čini nepoštenim, a nepoštene odredbe su ništetne.

18.1. U odnosu na navode tuženika da sporne odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne, valja navesti da se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na te presude i poziva u ovoj parnici.

18.2. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 128-50-3838582 od 13. prosinca 2006. pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi upravo o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom, te je sud odlučujući o ništetnosti tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i na te okolnosti nije provodio dokaze neovisno o tome što je u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Vještakinja Goranka Šmer Maraš izradila je nalaz i mišljenje u kojem je navela da preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita ukupno iznose 1.586,31 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3. izrađenog nalaza i mišljenja.

20.1. Tuženik se podneskom od 24. prosinca 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da je vještak prilikom izračuna koristio tečaj 1 CHF = 4,601480 za cijelo razdoblje otplate kredita, no da nikada nije bio ugovoren fiksni tečaj, već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Smatra da je vještak trebao izračun raditi primjenom isključivo srednjeg tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice. Ponovno ističe prigovor zastare.

20.2. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka.

21. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka iz podneska od 24. prosinca 2024., ovaj sud je ocijenio kao pravnim pitanjima o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak. Stoga, sud nije posebno pozivao vještaka na očitovanje o iznesenim primjedbama tuženika.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Goranka Šmer Maraš od 19. studenog 2024. kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

23. Nisu osnovani navodi tuženika da je vještak prilikom izračuna trebao primijeniti srednji tečaj na dan dospijeća odnosno plaćanja s obzirom na to da tužiteljica potražuje upravo razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

24. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 7. Ugovora) ništetna, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

26. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate stopa se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

27. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

28. U čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

29. U konkretnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako u konkretnom slučaju za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužiteljice predana je 11. kolovoza 2022., pa od donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

30. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.586,31 eura zbog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početni, uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u izreci presude.

31.1. Podneskom od 5. veljače 2025., a koji je sudu dostavljen na raspravi 18. veljače 2025., tužitelj je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka na način da je umjesto početnog ukupnog iznosa od 1.929,59 eura sada potražuje ukupno 1.586,31 eura.

31.2. Na ročištu 18. veljače 2025. tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva.

31.3. S obzirom na to da se tuženik usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva a što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, sud je u skladu s čl. 193. ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 343,28 eura.

32.1. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

32.2. Na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Stavkom 5. istog članka propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove protivnoj stranci ako protivna strana nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

32.3. S obzirom na to da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu a radi toga nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je dužan u cijelosti naknaditi troškove postupka.

33. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za sastav tužbe od 6. srpnja 2022. 100 bodova, za zastupanje na ročištima 28. veljače 2023., 13. prosinca 2023. i 18. veljače 2025. po 100 bodova za svako ročište, za sastav obrazloženih podnesaka od 9. siječnja 2025. i 17. veljače 2025. po 100 bodova za svaki podnesak, sve uvećano za PDV. Zatražio je i naknadu troškova vještačenja u iznosu od 400 eura, sudskih pristojbi na tužbu 33,18 eura, odnosno ukupno 1.933,18 eura.

34. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u visini od 1.586,31 eura, priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 100 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 28. veljače 2023., 13. prosinca 2023. i 18. veljače 2025. po 100 bodova za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 7. siječnja 2025. (krivo navedeno 9. siječnja 2025.) i 5. veljače 2025. (krivo navedeno 17. veljače 2025.) u visini od 100 za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife ili ukupno 600 bodova što iznosi 1.200,00 eura, uvećano za PDV 25% odnosno 300,00 eura. Pored toga, priznati su mu troškovi uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu 400,00 eura koliko je utrošeno, te sudskih pristojbi na tužbu 33,18 eura prema Tbr. 1. st. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19, u nastavku: Uredba) koju je i platio. Time su mu priznati troškovi u iznosu 1.933,18 eura.

35. Na priznate troškove postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanoj za tri postotna poena.

36. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.933,18 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tuženika u cijelosti.

U Bujama – Buie 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.