Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž Ovr-158/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Miljenki Klasić, odvjetnici u Krapini, protiv ovršenika MV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ovršenice FV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] oboje zastupani po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-368/2022-62 od 20. ožujka 2025., 11. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba ovršenika MV i ovršenice FV, kao osnovana, preinačuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr- 368/2022-62 od 20. ožujka 2025. i rješava:

Odgađa se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-368/22-2 od 13. rujna 2022., do pravomoćnog okončanja parnice koja se pred Općinskom sudom u Čakovcu vodi pod poslovnim brojem P-783/2023.

II. Nalaže se ovrhovoditelju Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi ovršeniku MV i ovršenici FV trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 eur, u roku od osam dana.

III. Odbija se zahtjev ovršenika MV i ovršenice FV za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 33,18 eur, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu provedbe ovrhe na nekretnini do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P-783/2023, koji je ovršenik MV pokrenuo protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ugovora o hipotekarnom kreditu broj 09-168-00392-0 od dana 11. travnja 2002.

2. Protiv tog rješenja žale se ovršenici iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13,

28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Traže trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 283,18 eur.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda ovršenika te predlaže njihovu žalbu odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Donoseći predmetno rješenje sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, na koju u žalbi ukazuju ovršenici. Ovo stoga što su u obrazloženju navedeni jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama te isto ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, a i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

6. U konkretnom slučaju ovršenici su predložili odgodu ovrhe u bitnom navodeći da je pokrenuta parnica radi utvrđenja ništetnom ovršne isprave – Ugovora o hipotekarnom kreditu od 11. travnja 2002. te da je predmetna nekretnina njihova jedina nekretnina koja predstavlja njihov dom, zbog čega su sukladno odredbi čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a te presudi suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019. ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja te parnice.

7. Sud prvog stupnja je takav prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je samo ovršenik MV pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnom ovršne isprave, a ne i ovršenica FV, da su oba ovršenika u trenutku pokretanja ovršnog postupka imala prijavljeno prebivalište na drugoj adresi, a da su prebivalište na adresi na kojoj se nalazi predmetna nekretnina prijavili tijekom ovog postupka, da su ranije živjeli i radili u Njemačkoj za koje vrijeme nisu živjeli u predmetnoj nekretnini te da gubitak stambenog prostora ne predstavlja nenadoknadivu štetu u smislu Ovršnog zakona jer je isto nužna posljedica provedbe ovršnog postupka u slučaju kada dužnik ne ispuni svoje dospjele obveze. Osim toga, sud je naveo da je na predmetnoj nekretnini dobrovoljno zasnovano založno pravo i to upravo radi osiguranja naplate predmetne tražbine zbog čega se ovršenici sukladno čl. 77. OZ-a ne mogu pozivati na to da se na toj nekretnini ne može provoditi ovrha. Zaključno, sud prvog stupnja navodi da su ovršenici u žalbi protiv rješenja o ovrsi već istaknuli prigovor prava na dom te da je isti i otklonjen od strane Županijskog suda u Zagrebu koji je odlučivao o toj žalbi, zbog čega se takav prigovor više niti ne može isticati u daljnjoj fazi ovog postupka.

8. Takvo postupanje suda prvog stupnja ne može se prihvatiti kao pravilno.

9. Ovdje prvenstveno na navode ovrhovoditelja iz odgovora na žalbu da se u ovom slučaju ne može primijeniti pravni stav izražen u presudi Suda Europske unije C- 407/18, kojom je analizirano načelo djelotvornosti Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), budući da se ovdje radi o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen u valuti euro, a ne chf te koji je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa se stoga na isti ne primjenjuje Direktiva Vijeća 93/13/EEZ, valja reći sljedeće. Od stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, time da je isto nadređeno onom nacionalnom. Na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Stoga, na konkretni predmet se, s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

10. Nadalje, u konkretnom slučaju se pred sudom prvog stupnja vodi postupak pod poslovnim brojem P-783/2023, koji je pokrenuo ovršenik MV radi utvrđenja ništetnom ovršne isprave, kako je to gore već i navedeno.

11. Sud Europske unije je u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, a na koju presudu se u prijedlogu za odgodu pozivaju ovršenici, zauzeo stajalište da se u slučaju kad je ovršenik pokrenuo parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditiranju na temelju kojeg je određena ovrha, a radi se o ovrsi na nekretnini koja predstavlja dom ovršenika, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do dovršetka te parnice. U suprotnom bi, u slučaju da odluka u parničnom postupku bude donesena u korist potrošača, isti time ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete pa takva zaštita stoga ne bi predstavljala ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe na štetu potrošača.

12. Utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora ima učinak uspostavljanja pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi ugovora nije ni bilo. Svrha odgode ovrhe u takvom slučaju je sprečavanje provedbe ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ugovora u cijelosti. Kada bi se u tom slučaju zahtijevale i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe prema nacionalnom zakonodavstvu (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), provedba ovrhe u takvim okolnostima protivila bi se stajalištu suda Europske unije, odnosno pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posteriori (nakon što je nekretnina prodana) bila bi nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Primjenom takvog stajališta Suda Europske unije treba zaključiti da, u slučaju kada je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu, ispunjene su pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a, i to neovisno o odredbi čl. 77. OZ- a.

13. Navodi suda prvog stupnja o tome da su ovršenici u trenutku pokretanja ovog postupka imali prijavljeno prebivalište na drugoj adresi te da su ranije živjeli i radili u Njemačkoj nisu odlučni budući da je za odgodu ovrhe u smislu svega gore navedenog bitno to da ovršenici sada žive u predmetnoj nekretnini, da ista predstavlja njihov dom te da oni nemaju u vlasništvu drugih nekretnina za stanovanje, a koje činjenice iz podataka o prebivalištu ovršenika, izvješća policijske postaje Čakovec od 12. prosinca 2024. te podataka pribavljenih od strane područnog ureda za katastar Čakovec (listovi 171-172, 179 te 189-196 spisa).

14. Niti navodi suda prvog stupnja o tome da je prigovor prava na dom već istaknut u žalbi protiv rješenja o ovrsi nisu odlučni. Naime, prigovor prava na dom koji je istaknut u žalbi na rješenje o ovrsi otklonjen je odlukom suda drugog stupnja jer se u konkretnom slučaju radi o dobrovoljno zasnovanom založnom pravu na toj nekretnini, koje je zasnovano upravo radi osiguranja naplate predmetne tražbine pa je ovrha na takvoj nekretnini dopuštena čak i ako se radi o domu ovršenika. Međutim, to ne znači da takav prigovor ne može biti osnovan u kontekstu prijedloga za odgodu kojim su ovršenici tražili da se odgodi provedba ovrhe do okončanja parnice koju je ovršenik (potrošač) pokrenuo protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnom ovršne isprave.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, uvažiti žalbu ovršenika, preinačiti pobijano rješenje suda prvog stupnja i odlučiti kao u izreci.

16. Budući da su ovršenici uspjeli sa svojom žalbom to je istima temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo dosuditi trošak za sastav žalbe. Sukladno Tbr. 13. toč. 1. u vezi Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) ovršenicima za sastavljanje žalbe pripada pravo na trošak u zatraženom iznosu od 250,00 eura. Ovršenicima ne pripada pravo na trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 33,18 eura budući da prema stanju spisa ne proizlazi da bi ista bila plaćena.

U Velikoj Gorici 11. lipnja 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak