REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-315/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedicu u parničnom predmetu tužitelja EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, 4.lipnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika odvjetničke vježbenice LL te zamjenika punomoćnika tuženika Velimira Galića, odvjetnika u Požegi, 10.lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61,OIB 52508873833, da tužitelju, PL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 3.644,06 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 46416/06 sklopljenom na dan 6. srpnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

53,32 EUR od 14.11.2011 pa do isplate,

76,37 EUR od 15.12.2011 pa do isplate,

83,82 EUR od 13.01.2012 pa do isplate,

86,07 EUR od 15.02.2012 pa do isplate,

83,83 EUR od 15.03.2012 pa do isplate,

83,87 EUR od 13.04.2012 pa do isplate,

85,19 EUR od 15.05.2012 pa do isplate,

86,80 EUR od 14.06.2012 pa do isplate,

84,50 EUR od 13.07.2012 pa do isplate,

82,70 EUR od 14.08.2012 pa do isplate,

77,81 EUR od 14.09.2012 pa do isplate,

83,25 EUR od 15.10.2012 pa do isplate,

84,92 EUR od 14.11.2012 pa do isplate,

83,05 EUR od 14.12.2012 pa do isplate,

80,88 EUR od 15.01.2013 pa do isplate,

78,72 EUR od 14.02.2013 pa do isplate,

79,17 EUR od 15.03.2013 pa do isplate,

84,97 EUR od 15.04.2013 pa do isplate,

76,50 EUR od 15.05.2013 pa do isplate,

75,26 EUR od 13.06.2013 pa do isplate,

75,84 EUR od 12.07.2013 pa do isplate,

76,63 EUR od 14.08.2013 pa do isplate,

78,24 EUR od 12.09.2013 pa do isplate,

80,20 EUR od 14.10.2013 pa do isplate,

81,26 EUR od 13.11.2013 pa do isplate,

84,54 EUR od 13.12.2013 pa do isplate,

77,94 EUR od 14.01.2014 pa do isplate,

73,52 EUR od 21.02.2014 pa do isplate,

73,64 EUR od 12.03.2014 pa do isplate,

72,76 EUR od 14.04.2014 pa do isplate,

70,01 EUR od 13.05.2014 pa do isplate,

70,99 EUR od 12.06.2014 pa do isplate,

72,97 EUR od 14.07.2014 pa do isplate,

73,66 EUR od 13.08.2014 pa do isplate,

74,48 EUR od 12.09.2014 pa do isplate,

75,58 EUR od 14.10.2014 pa do isplate,

77,27 EUR od 12.11.2014 pa do isplate,

77,84 EUR od 12.12.2014 pa do isplate,

78,16 EUR od 13.01.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 12.02.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 12.03.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 14.04.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 13.05.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 12.06.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 14.07.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 12.08.2015 pa do isplate,

73,44 EUR od 14.09.2015 pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61,OIB 52508873833, da tužitelju PL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 3. ožujka 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

3,28 EUR od 18.03.2008 pa do 30.09.2015

1,85 EUR od 16.10.2008 pa do 30.09.2015

7,68 EUR od 17.11.2008 pa do 30.09.2015

0,61 EUR od 17.12.2008 pa do 30.09.2015

19,71 EUR od 16.01.2009 pa do 30.09.2015

25,34 EUR od 18.02.2009 pa do 30.09.2015

14,76 EUR od 17.03.2009 pa do 30.09.2015

15,60 EUR od 16.04.2009 pa do 30.09.2015

13,50 EUR od 13.05.2009 pa do 30.09.2015

12,38 EUR od 16.06.2009 pa do 30.09.2015

13,27 EUR od 16.07.2009 pa do 30.09.2015

10,70 EUR od 14.08.2009 pa do 30.09.2015

12,83 EUR od 15.09.2009 pa do 30.09.2015

9,97 EUR od 15.10.2009 pa do 30.09.2015

12,68 EUR od 16.11.2009 pa do 30.09.2015

11,46 EUR od 16.12.2009 pa do 30.09.2015

17,26 EUR od 15.01.2010 pa do 30.09.2015

21,32 EUR od 15.02.2010 pa do 30.09.2015

20,75 EUR od 15.03.2010 pa do 30.09.2015

24,88 EUR od 15.04.2010 pa do 30.09.2015

31,56 EUR od 14.05.2010 pa do 30.09.2015

29,37 EUR od 16.06.2010 pa do 30.09.2015

40,74 EUR od 16.07.2010 pa do 30.09.2015

41,16 EUR od 16.08.2010 pa do 30.09.2015

52,51 EUR od 16.09.2010 pa do 30.09.2015

45,21 EUR od 15.10.2010 pa do 30.09.2015

47,71 EUR od 15.11.2010 pa do 30.09.2015

59,74 EUR od 15.12.2010 pa do 30.09.2015

61,88 EUR od 14.01.2011 pa do 30.09.2015

54,90 EUR od 17.02.2011 pa do 30.09.2015

60,98 EUR od 16.03.2011 pa do 30.09.2015

54,43 EUR od 14.04.2011 pa do 30.09.2015

65,01 EUR od 13.05.2011 pa do 30.09.2015

75,84 EUR od 15.06.2011 pa do 30.09.2015

91,97 EUR od 15.07.2011 pa do 30.09.2015

112,04 EUR od 16.08.2011 pa do 30.09.2015

83,06 EUR od 15.09.2011 pa do 30.09.2015

73,43 EUR od 14.10.2011 pa do 30.09.2015

21,37 EUR od 14.11.2011 pa do 30.09.2015.

III Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju PL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.898,17 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.,41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica domovinskog rata 61, OIB:52508873833 prema tužitelju EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova preplatu koja je utvrđena Dodatkom 1. ugovora o kreditu.

V Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,28 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj EL podnio je tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. radi isplate. U tužbi navodi da je s bankom tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na ugovoru kreditu broj 4641/06 sklopljenom na dan 6. srpnja 2006., a to za odobreni kreditni iznos od 52.180,00 CHF. Napominje kako je tuženik pripojio društvo Splitska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], čime je sveopći pravni slijednik odnosne banke izvornog kreditora.

1.1. Navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku:

Utvrđuje se da je sedmo tužena Splitska banka – Societe generale d.d. u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmo tužena Splitska banka – Societe generale d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmo tužena Splitska banka –Societe generale d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.09.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmo tužena Splitska banka – Societe generale d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmo tužena Splitska banka – Societe generale d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmo tužene Splitska banka – Societe generale d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmo tužena Splitska banka – Societe generale d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., zabranjeno je tuženoj takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2012., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod nastavnom točkom III. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2012., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III- 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvo tuženik Zagrebačka Banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugo tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31. prosinca 2008., treće tuženik Erste & Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrto tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., peto tuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šesto tuženik OTP banka Hrvatska u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmo tuženik Splitska Banka d.d. (ranije: Societe Generale-Splitska Banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u točki 8. izreke, u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i u točki 10. izreke. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud don4se presudu kojom će tuženiku naložiti da mu kao iznos naplaćen primjenom valute CHF na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 46416/06 sklopljenom dana 6.srpnja 2006. isplati iznos od 3.104,22 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 06.07.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 46416/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 52.180,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 240 mjeseci. Također, nije sporno kako je Ugovorom između stranaka dogovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 06.07.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.2. Smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu . U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.

2.3. Navodi da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.4. Tuženik ističe da je 03.03.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 46416/06 sa sporazumom o osnivanju založnog prava (tzv. Konverzija), dalje u tekstu (Dodatak br.1 Ugovora) Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Sklapanju Dodatka br. 1. Ugovora sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava pristupilo se nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa je tuženik sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a na način da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu postao izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu tužitelju je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile čl. 5.1., čl. 6., čl. 9.1.1., čl. 10., čl. 11. osnovnog Ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Ističe da su stranke ugovorile kako Dodatak br. 1. Ugovora proizvodi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu dakle od 06.07.2006.g. Stoga smatra da tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 46416/06 sa sporazumom o osiguranju o osnivanju založnog prava od 3.ožujka 2016., Sporazum o korištenju preplate o konverziji kredita vezano za CHF valutnu klauzulu od 3.ožujka 2016., ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 46416/06 od 6.srpnja 2006., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Sande Marinac od 25.travnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja uglavnom osnovan.

5. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018., pa su zastarjela samo potraživanja koja su dospjela 5 godina prije podnošenja navedene tužbe Trgovačkom sudu odnosno potraživanja koja su dospjela prije 4.travnja 2007. Preostala potraživanja tužitelja nisu zastarjela budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), a tužba je u ovom predmetu podnesena 13.lipnja 2023.

5.1. Zbog navedenoga sud je zbog zastare odbio samo zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznose razlika koji su priznati u konverziji, a koji su dospjeli prije 4.travnja 2007. u ukupnom iznosu od 2,28 EUR.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 6. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 52.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 3.ožujka 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 6. srpnja 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 52.180,00 CHF.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8.7. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je kredit podigao za dovršetak kuće koju je sagradio kreditom iz zagrebačke banke. Ovaj kredit je prebio s tim kreditom iz zagrebačke banke te je ostatkom kredita dovršio kuću u kojoj i danas živi. Kredit je podigao u OTP banci jer je jedino u njoj mogao dobiti kredit, te mu je u banci ponuđen jedino kredita u CHF. Nije ništa mogao pregovarati s bankom o uvjetima kredita jer to nije ništa razumio. Oni su mi čitali odredbe ugovora ali ih baš nije razumio, a bilo mu je samo važno da što prije dobije kredit da može dovršiti kuću i useliti u nju jer je živio kao podstanar. Do tadašnje Splitske banke došao je preko neke agencije. U toj agenciji su mu preporučili da ode u Splitsku banku jer nije mogao dobiti kredit u drugim bankama. U banci ga djelatnici nisu upozorili na nikakve opasnosti kod dizanja tečaja CHF. U trenutku kada je podigao kredi rata je iznosila 1/3 njegove mirovine, ali nakon tri godine rata je bila više od pola mirovine. Nisu mu nudili kredit u nikakvoj drugoj valuti osim CHF .Po zvanju je kapetan broda, ali je u vojnoj mirovini. Uzimanje kredita je razmatrao jako kratko. Imao je malu djecu, a morao se useliti u kuću. Ugovor o kreditu nije čitao, ali mu ga je čitao pravnik u banci, ali nije baš sve razumio. Nije primao obavijesti od banke o promjenama visine rate. Zaključio je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Misli da su mu se nakon zaključenja ugovora o konverziji daljnje rate kredita umanjile.

8.8. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita refinanciranje kredita i adaptacija odnosno dovršetak kuće.

8.9. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

8.10. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

8.11. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.12. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

9. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

9.1. Međutim, ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

9.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

10. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun, te je tužitelj sukladno istom i specificirao određeni tužbeni zahtjev, dok tuženik smatra da je nalaz bespredmetan jer se protivi pravnoj osnovi.

10.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 37.816,48 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 5.019, 11 EUR. Nakon umanjenja za priznati iznos od 10.360,33 kuna u konverziji kredita u valutu EUR razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 27.456,15 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 3.644,06 EUR. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu a tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 948,43 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 125,88 EUR.

11. Obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od ukupno 3.644,06 EUR kao iznosa naplaćenog primjenom valutne švicarski franaka na glavnicu kredita sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća do isplate te zakonsku zateznu kamatu na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 3.ožujka 2016. tekuću od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, dok je tužitelja odbio sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,28 EUR zbog zastare.

11.1. Tuženik je u podnesku od 6.listopada 2023. istaknuo prigovor radi prijeboja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 10.360,33 kn/ 1.375,05 EUR za zatezne kamate tekuće od dana 03.03.2016.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koji iznos se odnosi na preplatu koja je utvrđena Dodatkom 1. ugovora o kreditu, ali je tužitelj navedenu preplatu uzeo u obzir u svom tužbenom zahtjevu te navedeni iznos niti ne potražuje pa prema tome ne postoji dospjelo potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti s potraživanjem tužitelja.

12. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

13.Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, no sud je dopustio preinaku od 5.svibnja 2025. jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

14. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 125,88 EUR u odnosu na početno ugovoreno. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

15. Odluka o troškovima temelji se na članku 154.stavak 5. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP. Tužitelj potražuje sveukupni trošak u iznosu od 1.898,17 EUR koji se odnosi na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), sastav tri obrazložena podneska (3x200,00 EUR), sve s PDV-om (300,00 EUR) i troškove vještačenja (398,17 EUR), koji trošak je osnovan.

16. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 10.lipnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik

2. Belizar Tomaić, odvjetnik, Osijek