Poslovni broj: P-688/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sutkinji tog suda Mariji Gugić, u pravnoj stvari tužiteljice: ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika:

Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. travnja 2025. u prisutnosti Katarine Biliš, odvjetnice u Korčuli, kao zamjenice punomoćnice tužiteljice, i Ljubomira Vranješa, odvjetnika u Orebiću, kao zamjenika punomoćnika tuženika te tužiteljice osobno, na ročištu zakazanom radi objave odluke, 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 418-50-4429390 od 27. rujna 2007. godine zaključenog između tužiteljice ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 271,47 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.10.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 803,09 eur (osamsto tri eura i devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je u ovom sudu zaprimljena 9. kolovoza 2024. navodi se da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 418-50- 4429390 od 27. rujna 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.150,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora da je tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 271,47 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužiteljica prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. Ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Na opisani način da je sve tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Radi svega navedenog tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku prihvati tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu koji je u ovom sudu zaprimljen 10. rujna 2024. učinjeno je nedvojbenim da su parnične stranke 27. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4429390 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 14.150,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna tuženik citiran čl. 3 Ugovora koja je, kako tvrdi, jasna, lako uočljiva i razumljiva. K tome da tako označena ugovorena odredba predstavlja pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora da je tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe i prigovor zastare. Naposljetku da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, potpisala razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku zaprimljenom 9. siječnja 2025. upire na činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora koji je otisnut na tipskom obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca. Ustraje u tvrdnji da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Navodi i kako je promašena tvrdnja tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, konkretno, sporna odredba se ni ne odnosi na predmet odnosno cijenu ugovora, već se ista odnosi na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nema nikakve veze. Pri tome je sasvim irelevantno može li se ili ne sporna naknada lako izračunati, da li je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, već je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se one stvarno odnosi. Niti u jednom aktu banke tuženika, a ni u samom ugovoru, apsolutno nigdje ne stoji na što se to točno odnosi sporna naknada i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. Ulaznu naknadu. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

4. Tijekom prethodnog postupka parnične stranke ustrajale su u navodima time što je tužena strana istaknula da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. U postupku je proveden dokaz čitanjem isprava priloženih spisu i to ugovora o kreditu br. 418-50-4429390 zaključenog između Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, i tuženice ČH, kao korisnika kredita, potvrđen u uredu javnog bilježnika Mire Rubić u Splitu pod br. OV-9757/07 od 2. listopada 2007., prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. listopada 2007. do 23. lipnja 2023., otplatnog plana te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

6. Ocjenom svih izvedenih dokaza zajedno i svakog izvedenog dokaza posebno, ovaj sud drži da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 27. rujna 2007. kojim se korisnik kredita, tj. ovdje tužiteljica obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu od 3,30% od iznosa kredita.Također, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe 8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 14.150,00 CHF te da je u odredbi čl. 3. ugovoreno da će tužiteljici platiti naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu. Nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 271,47 eur (preračunato od 2045,39 HRK - ulazna naknada) visinu koje tuženik od održanog pripremnog ročišta više nije osporavao.

9. Sporno je da li je odredba toč. 3. sklopljenog Ugovora ništetna i ima li tužiteljica pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužiteljica svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

10. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica navodi kako joj je predmetni kredit odobren radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristila za vlastite potrebe. Iz iskaza tužiteljice proizlazilo bi da kako joj je na potpis predočen gotov ugovor koji je sročila banka time da joj nije ostavljena mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama odnosno utjecati na sadržaj istih. Prilikom sklapanja samog ugovora tuženik ju nije upoznao sa sadržajem predmetne "ulazne naknade" niti joj je od strane tuženika precizirano koji su to troškovi. Sjeća se samo kako je Ugovor koji je ispisan od strane djelatnika banke pročitala i potom pristupila potpisivanju takvog Ugovora. Izričita je kazivanju kako je samo potpisala ono što što je od strane tuženika predočeno pa na sadržaj Ugovora i nije bilo kakvog utjecaja. Koliko se sjeća niti od strane javnog bilježnika nije bila upozorena posebno o značenju i posljedicama ugovornih odredbi pa tako ni o ugovorenoj "ulaznoj naknadi".

11. Sud je iskazu tužiteljice u cijelosti poklonio vjeru kao istinitom jer je tužiteljica kazivala jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njen iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora o kreditu. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku i ne baš jednostavno razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužiteljica kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije obratila pozornost na spornu odredbu o naknadama i da nije imala mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 27. rujna 2007. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, dalje ZZP/07). Iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Prema čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba ništava je time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Treba naglasiti i da prema čl. 324. st. 1 ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. ZZP/07. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP/07 upravo je na tuženiku bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza u situaciji da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, iznos odobrenog kredita tužiteljica je utrošila na kupnju osobnog automobila, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

15. Po pitanju obrazlaganja posljedica i značenja ugovornih odredbi valja navesti da u takvim okolnostima nije dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik kao banka i samim time jača ugovorna strana mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni tipski ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na opisani način tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega naprijed navedenog nameće se zaključak da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ĆH protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita. Pri tome sama činjenica što je tužiteljica kredit otplatila u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe (takvo stajalište izneseno je u odlukama Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž- 837/22 od 22. studenoga 2022.).

16. Ovaj sud ne gubi iz vida okolnost da je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, no sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Budući je nedvojbeno da je tuženik temeljem sporne odredbe naplatio od tužiteljice iznos od 2045,39 kn što iznosi 271,47 EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, to je tuženik iznos od 271,47 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. i čl. 1115 ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamatu valjalo dosuditi od dana uplate kao dana stjecanja.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Ovo stoga jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) pa je sud obvezao tuženika naknaditi tužiteljici one troškove za koje je utvrđeno da su bili potrebni za vođenje parnice, a koji se sastoje od troškova sudske pristojbe na presudu (53,09 eur), troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, pristup na pripremno ročište i ročište glavne rasprave-po 100 bodova, tj. ukupno 600,00 eur uvećano za pripadajuću stopu PDV-a sve sukladno Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 46 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23). Tužiteljici nije priznat trošak plaćanja sudske pristojbe na tužbu jer takva pristojba nije uplaćena kao ni trošak za sastav podneska od 8. siječnja 2025.- očitovanje na odgovor na tužbu budući se takav podnesak svodi na ponavljanje tvrdnji iznesenih u samoj tužbi. K tome takav podnesak nije dostavljen sukladno čl. 299.a ZPP-a.

U Korčuli, 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Marija Gugić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).