REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-210/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu toga suda Jasni Grgurić rješavajući u predmetu tužiteljice ĆM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz pun. Marka Bebeka, odvj. iz Siska te vježbenika ČM u zamjenu za pun. Krunu Kneževića, odvj. iz Zagreba, objavljene 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], isplatiti tužiteljici ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.943,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

1,41 eur počevši od 10.11.2008.

3,95 eur počevši od 10.1.2009.

4,75 eur počevši od 10.2.2009.

7,39 eur počevši od 10.3.2009.

3,56 eur počevši od 10.4.2009.

3,49 eur počevši od 10.5.2009.

2,81 eur počevši od 10.6.2009.

3,20 eur počevši od 10.7.2009.

2,19 eur počevši od 10.8.2009.

2,87 eur počevši od 10.9.2009.

1,79 eur počevši od 10.10.2009.

2,44 eur počevši od 10.11.2009.

2,56 eur počevši od 10.12.2009.

4,59 eur počevši od 10.1.2010.

5,94 eur počevši od 10.2.2010.

5,42 eur počevši od 10.3.2010.

7,44 eur počevši od 10.4.2010.

8,41 eur počevši od 10.5.2010.

11,35 eur počevši od 10.6.2010.

13,42 eur počevši od 10.7.2010.

10,73 eur počevši od 10.8.2010.

18,57 eur počevši od 10.9.2010.

15,17 eur počevši od 10.10.2010.

15,72 eur počevši od 10.11.2010.

18,86 eur počevši od 10.12.2010.

23,89 eur počevši od 10.1.2011.

18,44 eur počevši od 10.2.2011.

20,07 eur počevši od 10.3.2011.

17,99 eur počevši od 10.4.2011.

22,51 eur počevši od 10.5.2011.

26,73 eur počevši od 10.6.2011.

27,83 eur počevši od 10.7.2011.

45,99 eur počevši od 10.8.2011.

28,94 eur počevši od 10.9.2011.

26,84 eur počevši od 10.10.2011.

26,97 eur počevši od 10.11.2011.

26,97 eur počevši od 10.12.2011.

29,33 eur počevši od 10.1.2012.

30,71 eur počevši od 10.2.2012.

30,88 eur počevši od 10.3.2012.

29,95 eur počevši od 10.4.2012.

30,43 eur počevši od 10.5.2012.

31,45 eur počevši od 10.6.2012.

30,26 eur počevši od 10.7.2012.

30,36 eur počevši od 10.8.2012.

27,24 eur počevši od 15.9.2012.

29,74 eur počevši od 16.10.2012.

30,45 eur počevši od 10.11.2012.

30,04 eur počevši od 14.12.2012.

29,04 eur počevši od 15.1.2013.

28,84 eur počevši od 10.2.2013.

28,30 eur počevši od 11.3.2013.

30,25 eur počevši od 10.4.2013.

28,69 eur počevši od 10.5.2013.

27,92 eur počevši od 10.6.2013.

27,37 eur počevši od 19.8.2013.

29,28 eur počevši od 26.9.2013.

29,05 eur počevši od 29.10.2013.

29,05 eur počevši od 29.10.2013.

29,10 eur počevši od 8.11.2013.

29,99 eur počevši od 23.12.2013.

30,06 eur počevši od 29.1.2014.

29,70 eur počevši od 20.2.2014.

29,89 eur počevši od 28.3.2014.

29,26 eur počevši od 28.4.2014.

28,68 eur počevši od 21.5.2014.

28,80 eur počevši od 27.6.2014.

29,62 eur počevši od 28.7.2014.

30,63 eur počevši od 29.8.2014.

30,54 eur počevši od 30.9.2014.

31,29 eur počevši od 31.10.2014.

31,78 eur počevši od 28.11.2014.

31,83 eur počevši od 17.12.2014.

31,91 eur počevši od 30.1.2015.

31,91 eur počevši od 27.2.2015.

31,91 eur počevši od 31.3.2015.

31,91 eur počevši od 30.4.2015.

31,91 eur počevši od 29.5.2015.

31,91 eur počevši od 30.6.2015.

31,91 eur počevši od 31.7.2015.

31,91 eur počevši od 31.8.2015.

31,91 eur počevši od 30.9.2015.

31,91 eur počevši od 30.10.2015.

31,91 eur počevši od 11.11.2015.

31,91 eur počevši od 31.12.2015., pa do isplate; u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa], naknaditi tužiteljici ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.861,13 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, [adresa] sa svojim zahtjevom za plaćanjem troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR; kao neosnovanim.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 23. svibnja 2025. navodi kako je Ugovorom o namjenskom kreditu broj: 3206702519, kreditna partija: 7103144892 od 18. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, tužitelju odobren kredit za adaptaciju stana u [adresa] u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 23.389,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate od 20 godina. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 4.50%, godišnje koja je „promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Dodatkom ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 13. siječnja 2016. (dalje: Aneks) kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od10.375,81 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica u iznosu većem od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje vraćanje iznosa koje je tuženik do 01. listopada 2015., kao dana izračuna i provedbe konverzije, naplatio od tužitelja na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Predmetna razlika u glavnicama, a čiju se visinu predlaže utvrditi u postupku, nastala je na štetu tužitelja te nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita, prilikom koje mu je utvrđena preplata u iznosu od 3.210,13 kuna, nije obeštećen čak ni za tu razliku u glavnicama, dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita budući da je tužitelju umjesto iznosa od 15.472,38 kuna (uvećano za preplatu zbog promjenjive kamatne stope i pripadajuće zakonske zatezne kamate) za koji je stvarno oštećen priznat tek iznos preplate od 3.210,13 kn, a čak ni taj iznos mu nije isplaćen već je isti poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su također bili previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama utvrđene na štetu tužitelja. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), su ništetne jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, tuženik je tužitelju ugovor sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike takvog kredita. Pri tome je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno budući je za razliku od tužitelja, čije je znanje u kreditnom poslovanju neznatno, tuženik ipak institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište, stoga je mogao i morao znati koji su rizici ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Ovo tim više što je tečaj švicarskog franka u trenutku nuđenja kredita bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tuženik kao financijska institucija bio upoznat. Ništa od navedenog nije bilo objašnjeno tužitelju kod ugovaranja kredita. Jedina činjenica koja je bila jasna je da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Nadalje, u prilog tome da tužitelj nije u potpunosti obeštećen konverzijom ističe se kako je ništetna i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 01. listopada 2015. kao dana izračuna i provedbe konverzije, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 23.389,00 CHF koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a otplaćivati ga u anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Obzirom da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i nepoštene, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da su mu anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen u kunama. Uslijed navedenoga tužitelj je do 01. listopada 2015., preplatio tuženiku iznos od 2.053,54 eura / 15.472,39 kuna, a koji je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 14. studenoga 2023. tuženik navodi kako je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3206702519 od 18. svibnja 2006. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.389,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.053,54 eura / 15.472,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Sumarno tuženik prigovara aktivnoj legitimaciji tužiteljice, ističe prigovor zastare, smatra da tužiteljica nema svojstvo potrošača te da se tužba ne može odnositi na konverziju obzirom da je izračun konverzije dostavljen tužiteljici pravovremeno te je bila upoznata s valutnom klauzulom i novim otplatnim planom te da spomenutim intervencijama nema ništetnih ugovornih odredbi. Ujedno se protivi plaćanju kamata, pozivajući se na odredbe o savjesnosti iz čl. 241. ZOO. Stoga predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev.

3.1. U toku dokaznog postupka izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 18.5.2007. (list 17-22), Dodatak Ugovoru o kreditu od 13.2016. s prilozima (list 36-38), Ispis potraživanja tužitelja, tj. Otplatni plan (list 35-41), Dopis ZBZ d.d. upućen tužiteljici s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (list 166-176),

Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 181-182), Promet po kreditu, tj. Specifikacije uplate (list 231-253), Nalaz i mišljenje vještaka za financije Petre Blašković (list 269- 281) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

3.2. Iz Ugovora o kreditu utvrđuje se da je isti zaključen 18.5.2006. na iznos od 23.389,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, ugovoren je rok otplate na 20 godina, ugovorena je valutna klauzula, tj. plaćanje rata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 146,84 CHF mjesečno obračunato po srednjem tečaju HNB u kunama koji dospijevaju prvog dana u mjesecu. Također je utvrđeno da je SM potpisala Ugovor kao sudužnik.

3.3. Spomenutom Ugovoru prileži Otplatni plan iz kojeg se utvrđuje da je banka utvrdila mjesečni anuitet u iznosu od 146,84 CHF mjesečno.

3.4. Iz Pregleda promjena kamatnih stopa utvrđuje se promjena kamatne stope, odnosno iznosa rata.

3.5. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 13.1.2016. proizlazi da se radi o tzv. konverziji ranije opisanog kredita, utvrđuje se da neotplaćena glavnica iznosi 15.350,71 CHF, određuje se da će se preostali iznos plaćati u eurima i to da rata iznosi 3.210,13 kn. Ujedno je postignut Sporazum da korisnik kredita ima pravo tražiti od kreditora da u visini manje uplaćenog iznosa uveća glavnicu kredita te da se tako novo formirana glavnica otplaćuje uz redovnu kamatnu stopu, da je nedospjela glavnica kredita utvrđena umanjenjem 10.375,81 EUR koju je tužiteljica dužna platiti zajedno s redovnom kamatom, obračunati sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, dakle opet valutna klauzula. Također je u čl. 8. propisana opet promjenjiva kamatna stopa.

3.6. Sastavni dio spomenutog je Otplatni plan iz kojeg je vidljivo da je upisana otplatna rata u CHF opet u CHF, a da je iznos kredita preračunat u kn, dakle valutna klauzula.

3.7. Iz prometa po računu tužiteljice od 18.5.2006. do zaključno 1.10.2023. utvrđuje se da su rate kredita se mijenjale iz mjeseca u mjesec, izražene su u devizi CHF do 1.2.2016. od kada su iskazane u valuti EUR, a isplaćivane u kunama, dakle primijenjena je valutna klauzula.

3.8. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković proizlazi; pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 801,31 EUR, ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 1.943,92 EUR. Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu, posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 2.745,23 EUR. Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 18.01.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 10.142,09 EUR što primjenjivim tečajem na dan 18.01.2016.g. iznosi 77.759,57 kn (tečaj 7,667016 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 18.01.2016.g. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 1.183,12 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan izračuna konverzije (30.09.2015.g.) iznosi 420,61 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

3.9. Iz iskaza tužiteljice ĆM koja je frizer, proizlazi da je u vrijeme kada je podizala kredit radila kao kuharica te su htjeli adaptirati stan, a budući je primala plaću preko ZBZ d.d., otišla se je informirati za kredit upravo u tu banku. Službenica joj je rekla da može dobiti kredit isključivo u CHF, otišla je tamo kroz par dana gdje ju je čekao gotov ugovor, jedino je zapamtila visinu mjesečne rate koja joj je odgovarala. Službenica u banci i javni bilježnik nisu joj protumačili odredbe Ugovora. Ni sada ne zna što znači pojam valutna klauzula, interkalarna kamata. Budući da su rate rasle i nisu ih mogli plaćati, ona i obitelj odselili su k njezinim roditeljima gdje su bili 11 godina te su stan rentali te tako otplaćivali kredit da bi preživjeli. Doista je zaključila Ugovor o konverziji te je ponuđena znatno manja rata, a na što je pristala.

4.1.Temeljem provedenog dokaznog postupka, brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odlučio da je precizirani tužbeni zahtjev u podnesku od 11. ožujka 2025. tužitelja u cijelosti osnovan.

4.2. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri donošenju odluke sud je vodio računa o izvedenim dokazima, osobito iskazu tužiteljice kojega sud ocjenjuje objektivnim i relevantnim za donošenje odluke.

5.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud naloži tuženiku isplatu iznosa koji je više isplaćen tužiteljici po osnovi Ugovora o namjenskom kreditu od 18. svibnja 2006., a koje uplate su izvršene do dana konverzije, odnosno do zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu od 13.1.2016.

5.2. Nesporno proizlazi i iz Ugovora o kreditu i utvrđuje se da je u toč. 1. bilo propisano da se kredit ugovara u CHF koji se daje na raspolaganje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. U toč. 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. U toč. 7. ugovoren je rok i način otplate, tj. anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja te banka zadržava pravo mijenjati iznose anuiteta shodno Općim uvjetima poslovanja kreditora, a tužiteljica se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete koji su početno određeni u CHF, a dužna ih je plaćati u kunama po srednjem tečaju HNB svakog prvog dana u mjesecu.

6. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora iz toč. 1., 2. i 7., a u kojima je sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a na koju ništetnost je sud dužan paziti po službenoj dužnosti te je posljedično tome sporna osnova i visina potraživanja tužiteljice iz tužbenog zahtjeva.

7.1. Sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti opravdan i osnovan te je prije svega vodio računa i donio odluku po službenoj dužnosti o ništavosti pojedinih odredbi Ugovora, a u skladu sa odredbama iz čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – u daljnjem tekstu ZOO).

7.2.Tuženica je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što uplate pojedinih anuiteta nije vršila samo tužiteljica, već su isto uplaćivali i MM, SM, CM i ŠM. Analizirajući spomenuto sud je utvrdio kako je spomenuti prigovor neosnovan. Naime, osim dužnika, a u kojem svojstvu je bila tužiteljica u ovom ugovornom odnosu, ispunjenje duga ili ispunjenje obveze može izvršiti bilo koja treća osoba, ukoliko dužnik za to ima pravni interes i ukoliko se tome dužnik, odnosno ugovaratelj, tj. korisnik kredita ne protivi. Odredbama ZOO nije isključena mogućnost ispunjenja tražbine banke od strane treće osobe, a za korist i na račun dužnika, odnosno ovdje konkretno tužiteljice. Nadalje se utvrđuje kako tuženica prilikom takvih ispunjenja ugovornih obveza nije prigovorila da su pojedine anuitete isplatile treće osobe pa slijedom navedenoga proizlazi da tuženica niti ne može prigovarati aktivnu legitimaciju budući je zaprimanjem uplata od trećih osoba na ime i za račun tužiteljice prihvatila ispunjenje tih anuiteta za tužiteljicu, a što je vidljivo i iz okolnosti što je nakon zaprimljenih takvih uplata iste uvažila te upravo s tužiteljicom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu 13. siječnja 2016.

7.3. Odlučujući o prigovoru zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev ima primijeniti odredba iz čl. 328 ZOO, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku, budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužiteljica kredit podigla tj. da je ugovor zaključen 18. svibnja 2006. godine, a konverziju 13. siječnja 2016. Iz "Presude Potrošač" proizlazi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je ZBZ d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključuje ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima "oštećenici" su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužiteljica ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključila 18. svibnja 2006., tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7.4. Pri donošenju odluke sud je po službenoj dužnosti utvrdio da je ništava odredba iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 18.5.2006. kojim je ugovoren kredit u CHF, a koji se daje na raspolaganje u kunama koji odgovaraju protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, dakle, valutna klauzula. Također je ništava odredba u kojima je propisana promjenjiva kamatna stopa vezana uz srednji tečaj CHF plativa u kunama, kao i odredba koja se odnosi na otplatu temeljem koje je mjesečni anuitet vezan uz valutnu klauzulu tj. promjenjivost valute prema srednjem tečaju tečajne liste banke u odnosu na kn; na dan plaćanja.

7.5. Također je nedvojbeno utvrđeno da su ugovaratelji zaključili Aneks Ugovoru od 13.1.2016., odnosno izvršena je konverzija kredita.

7.6. Uvidom u spomenuti Ugovor o namjenskom kreidtu od 18.5.2006. (u daljnjem tekstu Ugovor) te na temelju iskaza tužiteljice, kao i nalaza i mišljenja vještaka, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženice. Saslušanjem tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno kako istoj prije potpisivanja ugovora nije dan na uvid obrazac ugovora, dan ili dva ranije, odnosno dovoljno rano da ga ona može uz pomoć stručne osobe razumjeti, odnosno protumačiti odredbe. Nadalje je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica frizerka koja je do tada radila kao kuharica sa srednjom stručnom spremom te nema odgovarajuće pravno i ekonomsko znanje da bi si mogla nedvojbeno i jasno sama protumačiti značaj svih odredbi Ugovora, a osobito ništetnih odredaba Ugovora , tj. pojmova: valutna klauzula, kamatna stopa, konverzija, denominacija, referentno razdoblje, promjenjivost kamate. Također je njezinim saslušanjem dokazano da joj niti službenica banke nije uopće protumačila odredbe ugovora koje je potpisivala pa prema tome niti ove sporne, a to nije učinio niti javni bilježnik. Osobito se ističe okolnost da uz obrasce ugovora koji su tužiteljicu u banci čekali te koje nije imala priliku niti pročitati, već ih je samo potpisala; kreditor tj. tuženica nije priložila Uvjete te Odluke o kamatama koje se spominju pa je očito da tužiteljica nije niti mogla imati uvida u navedeno, budući da joj je unaprijed ispisan Ugovor uručen u banci isti dan kada ga je otišla ovjeriti kod javnog bilježnika te ga nije imala priliku niti pročitati, a nakon čega ga je ona odmah potpisala. Dakle, sud nalazi nedvojbeno utvrđenim kako su ovakvim postupanjem banke tužiteljici ponuđeni ugovori, odnosno tipski obrasci istog s ništetnim odredbama, a koje je tužiteljica potpisala, ne znajući uopće što je u ugovorima upisano te da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer se o njima uopće nije pregovaralo.

7.7. Temeljem svega naprijed navedenoga sud zaključuje da tužiteljica, koja je isplatila u potpunosti kredit do zaključenja konverzije, tj. Dodatka ugovoru od 13. siječnja 2016. te isplatila veći iznos od ugovorenog, ima pravni interes tražiti povrat više uplaćenih sredstava, a sud po službenoj dužnosti utvrđuje ništavim odredbe Ugovora iz toč. 1., 2. i 7., a u kojem su ništave odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa. Naime, ništetnost ugovora se u skladu sa čl. 322. i čl. 326. ZOO utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Također je odredbom čl. 326. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane te da se niti ne može osnažiti temeljem čl. 148. st. 1. ZOO, niti biti regulirana nagodbom stranaka jer se radi o razini zaštite javnih interesa koja je izražena kroz odredbu iz čl. 328. ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

7.8. Slijedom izloženoga, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužiteljica temeljem zakona ovlaštena tražiti da joj ovdje tuženica vrati utuženi iznos, a koji je tužiteljica platila tuženici temeljem ništetnih odredaba Ugovora, a temeljem odredbe i pravnog instituta iz čl. 1111. ZOO. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužiteljica nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužiteljice. Naime, tuženica, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužiteljice i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužiteljici ponudila banka i kojega je tužiteljica potpisala. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost. Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženice, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno konverziji, a isto tako tužiteljica, koja je pošteni i savjesni ugovaratelj, nije bila usmeno upoznata o tome da bi kredit bio vezan; i to kako glavnica tako i kamata, uz promjenjivost devize, tj. CHF te eventualnim posljedicama tj. da će morati vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora. Slijedom izloženoga, budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322 st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužiteljice kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ć i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju, a utvrđeno je da u konkretnom ugovornom odnosu navedeno nitko od zaposlenika banke tužiteljici nije priopćio, odnosno informirao ju.

7.9. Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužiteljice jer je ista stavljena u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bila primorana plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB u odnosu na kunsku protuvrijednost prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te ista na spomenuto nije mogla utjecati. Pritom sud utvrđuje kako ovdje tužiteljica ima svojstvo potrošača obzirom da se radi o građaninu koji nema potrebna pravna i ekonomska znanja za tumačenje ugovora, a i iz samog Ugovora se utvrđuje da se radi o kreditu građana, a ne poduzetničkom pa su stoga neosnovani navodi tuženice da se tužiteljica ne bi mogla smatrati potrošačem u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

8. Obzirom na sve naprijed izloženo, tj. budući da je tužiteljica isplatila veći iznos kredita i kamata temeljem ništetnih odredaba ugovora od ugovorenog, tuženica je dužna tužiteljici vratiti iznos kojega je naplatila temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, a što je sud utvrdio provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i poreze. Budući je tuženica nepošten stjecatelj, dužna je tužiteljici isplatiti utuženi iznos sukladno čl. 1115. ZOO i to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana isplate svakog tako obračunatog anuiteta od strane tužiteljice

– tuženici; odnosno s kamatom kako je to zatraženo u tužbenom zahtjevu. Pritom se naglašava kako je spomenuti nepripadni iznos glavnice sud utvrdio nedvojbeno i to provedenim vještačenjem. Obzirom na sve naprijed izloženo, provedenim dokaznim postupkom, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužiteljica uspjela u postupku s utuženim iznosom koji je utvrđen na temelju financijskog vještačenja na osnovu više plaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i kamatne stope vezane uz valutnu klauzulu uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope te s obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana isplate svakog pojedinog nepripadnog iznosa.

9.1. Odlučujući o troškovima postupka isto se temelji na odredbama čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljanom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – u daljnjem tekstu Tarifa).

9.2. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška: sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1., sastav jednog podneska temeljem Tbr. 8.1., zastupanje na 3 ročišta, kao i ročište za objavu presude temeljem Tbr. 9.1. i 9.3.; sve uvećano za PDV, kao i trošak provedenog vještačenja. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi trošak u iznosu od 1.861,13 EUR, a koji trošak joj je dužna platiti tuženica.

10. Obzirom na načelo uspjeha u sporu, tj. obzirom na neuspjeh tuženice u parnici, ista je odbijena sa zahtjevom za plaćanjem svojeg troška.

11. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Ivanić-Gradu 10. lipnja 2025.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužiteljica po pun. Marku Bebeku, odvj. iz Siska

- tuženik po pun. Kruni Kneževiću, odvj. iz Zagreba

4. Sredi spis

5. Kal. 15 dana