REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 602/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić, u pravnoj stvari tužitelja HH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, Matije Vlačića 2, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 306- 76/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 11. srpnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d. d., potvrđen kod javnog bilježnika Marije Blečić pod posl. br. OV-5709/2007 i to odredba čl. 8. „prijevremena otplata kredita“, u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria Bank d.d.".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 705,90 eura (sedamsto pet eura i devedeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. siječnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka isplatom 589,04 eura (petsto osamdeset devet eura i četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti odredbe čl. 8. ugovora o kreditu broj: 306-76/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 11. srpnja 2007. s pravnim prednikom tuženika Hypo-Alpe- Adria Bank d. d., u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo- Alpe – Adria Bank d. d.", te radi isplate 705,90 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. siječnja 2024. do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 11. srpnja 2007., sklopio s pravnim prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d. d. ugovor o kreditu broj 306-76/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu), kojim mu je odobren kredit u iznosu 73.200,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju važećem na dan odobravanja kredita. U čl. 8 ugovora o kreditu je, između ostalog, određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria Bank d. d. Dana 19. siječnja 2024. izvršio je prijevremeno zatvaranje kredita prema Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita od 18. siječnja 2024. u kojoj mu je utvrđeno da preostala glavnica iznosi 23.529,91 eura. Odmjerena mu je naknada za prijevremeni povrat u visini 3 %, odnosno 705,90 eura. Naknada je odmjerena na temelju ugovorne odredbe unaprijed formuliranog tipskog sadržaja od strane kreditora, na čiji sadržaj nije mogao utjecati, odnosno o njoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba takva sadržaja, iz kojeg nije vidljivo na kakav se trošak odnosi, prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dopušta kreditoru jednostrano odlučivanje o visini izlazne naknade, ne dovodeći odluku o njezinoj visini s transparentno određenim parametrima o kojima ona ovisi, na način da obveza potrošača bude odrediva i transparentna i da potrošač zna na koji način i po kojim parametrima će se utvrditi njezina visina. Radi se o potrošačkom ugovoru o kreditu jer je sklopljen za potrebe kupovine kuće, odnosno rješavanje stambenog pitanja. Navedena odredba ugovorena je protivno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.), koji određuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prije pokretanja ovog postupka, u skladu sa Zakonom o mirnom rješavanju sporova (Narodne novine br. 67/2023.) obratio se tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 18. travnja 2024., kojeg je nesporno tuženik zaprimio 15. svibnja 2024. Tuženik je njegov zahtjev otklonio kao neosnovan.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare te je osporio tužitelju status potrošača. Svojstvo potrošača se ne presumira, pa je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne, već privatne svrhe. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa obveza tužitelja da jednokratno podmiri troškove prijevremene otplate kredita. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi što potvrdio potpisom na ugovoru o kreditu. Sporna naknada je i prije sklapanja ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada te je upravo ta naknada sadržana u ugovoru o kreditu. Zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe, koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je on, na temelju ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. U skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje te bi od njega zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Takva odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom i ništetnom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. ZOO/05., kojom je propisano da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. U konkretnu naknadu nisu uračunate kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što je vidljivo i iz priloženog izračuna. Naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je u visini 705,90 eura, dok je kamata za preostalo razdoblje iznosila 3.997,55 eura. Čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22. prosinca 1986. koja je u čl. 8. ugovora predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Uslijed prijevremene otplate kredita trpi troškove i nastaje mu šteta, pa sporna naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom na to da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Za isplatu, odnosno ugovaranje kredita, prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom ili zaduživanjem na financijskim tržištima. Na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, nema mogućnost da prijevremeno vrati novac, kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. Tako izvanredno ostvaren priljev novca u obvezi je položiti kod inozemnih pravnih osoba i plaćati negativnu kamatu. Sama činjenica da je napisao ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ugovorne strane su prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi, prema tome ne radi se o unaprijed formuliranom ugovoru, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a njegov djelatnik mu je pojasnio tužitelju značenje sporne odredbe. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupano je savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su zahtjev za mirno rješenje spora (str. 11- 16), dopis od 16. svibnja 2024. (str. 17), obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita (str. 18), potvrda o uplati (str. 19), obavijest o otplaćenom kreditu (str. 20), povijesni zemljišnoknjižni izvadak (str. 21-22), zemljišnoknjižni izvadak (str. 23), ugovor o kreditu (str. 24-33), dokumentacija priložena uz odgovor na tužbu (str. 49-156). Pored toga, saslušan je tužitelj (str. 163-165).

3. 1. Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni s obzirom na to da su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 8. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. (pravnog prednika tuženika).

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili 11. srpnja 2007. ugovor o kreditu broj: 316-76/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu kuće u iznosu 73.200,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Blečić pod posl. br. OV-5709/2007.

6. 1. U čl. 8. t. 2. ugovora o kreditu naslovljenog „prijevremena otplata kredita“ bilo je ugovoreno: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.“.

6. 2. Tužitelj je u cijelosti zatvorio dugovanje po kreditnoj partiji prije ugovorenog roka otplate dana 19. siječnja 2024., te je ujedno u skladu s čl. 8. t. 2. ugovora o kreditu i prethodno dostavljenom obračunu preostalog dugovanja, tuženiku podmirio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita.

6. 3. Između stranaka nije sporno ni da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 705,90 eura, što je vidljivo i iz obavijesti o privremenom zatvaranju kredita od 18. siječnja 2024. (str. 18 spisa). Naknada je obračunata u visini 3 % od iznosa nedospjele glavnice u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke u kreditiranju građana od 2. svibnja 2007. Prema priloženoj potvrdi o izvršenju transakcije sporna naknada je isplaćena tuženiku 19. siječnja 2024., što tuženik ni ne spori.

6. 4. Prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. travnja 2024., koji je tuženik otklonio u cijelosti kao neosnovan u dopisu od 16. svibnja 2024.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita po odluci banke ništetna, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik naplatio na temelju čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu.

8. U čl. 1024. ZOO/05. određeno je da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

8. 1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO/05., postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza u čl. 25. ZOO/05. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka. U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

8. 2. Stoga, u skladu s čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO/05. korisnik kredita dužan je naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, dok je davatelju kredita zabranjeno da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunava kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti ugovoreni iznos.

8. 3. Budući da je odredba čl. 1024. st. 4. ZOO/05. prisilne naravi, tuženik je od korisnika kredita mogao naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškove koji bi banci, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu tu štetu treba i dokazati, ali ta se naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju bi tuženik dobio da nije bilo prijevremene otplate.

9. Tuženik ističe, bespredmetno, da niti jednim propisom nije zabranjeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pritom zanemarujući da za utvrđenje nedopuštenosti pojedinih ugovornih odredbi nije nužno da zakonom bude izričito određeno da su nedopuštene.

9. 1. Nije prihvaćen ni kao osnovan navod tuženika da predmetna naknada predstavlja naknadu troškova i štete koju trpi u slučaju prijevremene otplate kredita, a da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. On ne navodi konkretno koje je to troškove imao zbog ranijeg zatvaranja kredita (primjerice koje administrativne troškove), već samo paušalno navodi da su mu takvi troškovi nastali povodom zaduženja radi davanja zajmova, da plaća te zajmove i kamate na zajmove i nakon što su mu oni prijevremeno vraćeni, kao i da plaća negativne kamate na položene novčane iznose po osnovi prijevremeno uplaćenih iznosa kod drugih pravnih osoba. Međutim, takve navode ne obrazlaže na način da specificira o kakvim bi se troškovima točno radilo i kako je utvrdio njihovu visinu, niti dostavlja relevantnu dokumentaciju iz koje bi bilo moglo utvrditi da su takvi troškovi doista nastali. Na te okolnosti predložio je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, ali da bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog, tuženik je u postupku trebao iznijeti konkretne i jasne navode o tome koju je štetu pretrpio odnosno koje je troškove imao i o tome dostaviti relevantnu dokumentaciju. Slijedom toga je i odbijen dokazni prijedlog za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

9. 1. 1. Tuženik se u svrhu dokazivanja navoda o nastanku štete poziva i na pisane izjave svojih zaposlenika KH i TH, ali pritom ne predlaže i njihovo saslušanje kao svjedoka u ovom postupku. Radi se o općenitim, paušalnim izjavama, sastavljenim na inicijativu tuženika za potrebe parničnog postupka. Stoga takve izjave sud nije posebno ni cijenio. Valja nadodati da iz samih izjava ne proizlazi koje je to troškove tuženik izravno pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

10. Kako tuženik u tijeku postupka nije dokazao koje je troškove ili štetu pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, a vidljivo je da visina naknade ovisi o visini preostale dospjele glavnice, valja zaključiti da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tužitelj trebao platiti do ugovorenog roka otplate. Slijedom toga je u ovom postupku utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba protivna prisilnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO/05.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl. br. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita, a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

12. U ovom postupku je utvrđeno i da korisnik kredita nije s kreditorom (pravnim prednikom tuženika) pojedinačno pregovarao prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sporna odredba formulirana je od strane kreditora, a tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj niti mu je objašnjen značaj predmetne odredbe i to konkretno što naknada predstavlja, kako se utvrđuje i o čemu ovisi. Navedeno mu nije objašnjeno niti prilikom plaćanja naknade, već je to bio uvjet za zatvaranje kredita. Navedeno je utvrđeno iz iskaza tužitelja, a na to ukazuje i sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Iskaz tužitelja je u tom dijelu prihvaćen u cijelosti kao vjerodostojan.

13. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003., 46/2007., ZZP/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03., nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 2. ZZP/03.).

14. Kako je tuženik paušalno osporio tužitelju statusa potrošača, valjalo je prvo utvrditi da li se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZZP/03.

14. 1. Prema čl. 3. ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14. 2. U čl. 2. t. 1. i 2. ugovora o kreditu navedeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu kuće, što je u svom iskazu potvrdio i tužitelj. Naveo je da je sredstva ostvarena kreditom utrošio za kupnju nekretnine u [adresa], Općina Karojba, koju je obnovio za potrebe stanovanja. Predmetna kuća nije nikad korištena u svrhe turističkog iznajmljivanja. Nikad nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.Iskaz tužitelja prihvaćen je u tom dijelu kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu

14. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu rješavanja stambenog pitanja, on ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da su sredstva ostvarena kreditom bila transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.

15. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade i visine te naknade prema Odluci banke, međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa preostale glavnice. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako korisnik kredita, kao potrošač na temelju sporne odredbe nije mogao predvidjeti eventualne ekonomske posljedice doveden je u neravnopravan položaj naspram banke.

16. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru o kreditu od strane pravnog prednika tuženika te da se spornoj odredbi nije posebno pregovaralo pa tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena te posljedično ništetna u skladu s čl. 87. st. 1. ZZP/03.

17. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba protivna čl. 1024. st. 4. ZOO/05. i time ništetna u smislu čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a/05. Osim toga, predmetna je odredbe nepoštena, time i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Time potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa.

19. Tuženik je tužitelju na temelju čl. 323. st. 1. ZOO/05. dužan vratiti ono što je primio na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja, kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). Stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredbe ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da mu ne pripada.

20. U skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 75/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) kamatna stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

21. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

21. 1. U skladu s čl. 328. ZOO/05. zahtjev za utvrđenjem bilo koje odredbe ništetnom ne zastarijeva.

21. 2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

21. 3. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

22. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 705,90 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. siječnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena.

23. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

24. S obzirom na to da je tužitelj cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik mu je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi opravdane troškove postupka.

25. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja i to kod sastava zahtjeva za mirno rješenja spora 200,00 eura, kod sastava tužbe 200,00 eura, pristupa ročištima 13. veljače 2025. i 14. svibnja 2025. po 200,00 eura, ukupno 800,00 eura, sve uvećano za trošak sudskih pristojbi prema podacima u spisu.

26. Pri donošenju odluke o naknadi troškova postupka, valja istaknutu da je sud prihvatio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu 705,90 eura, što odgovara zahtjevu za isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu. U konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu – povrat naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 705,90 eura.

27. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT), vrijednosti predmeta spora (705,90 eura) i čl. 155. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe zaprimljene kod ovog suda 28. svibnja 2024. u iznosu 187,50 eura s PDV-om (tar. br. 7. t. 1. u vezi s tar. br. 54. te tar. br. 46. OT-e), te kod pristupa ročištima 13. veljače 2025. i 14. svibnja 2025. po 187,50 eura s PDV-om (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1., tar. br. 54. te tar. br. 46. OT-e). Pored toga, pripada mu pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi i to na tužbu 13,27 eura (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023.)) u vezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023)) te pristojba na presudu 13,27 eura (tar. br. 2. t. 1. u vezi tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi) u vezi s čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama. Time ukupno priznati troškovi iznose 589,04 eura.

28. Tužitelju nije priznat kao opravdan trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 18. travnja 2024. koji je uputio tuženiku budući da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje ove parnice u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a. Za vođenje ovog postupka u kojem se potražuje povrat po osnovi stečenog bez osnove, podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nije predviđeno kao procesna pretpostavka, pa tako ni u Zakonu o mirnom rješavanju sporova (Narodne novine br. 67/2023.) na koji se poziva tužitelj.

29. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate.

30. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 589,04 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.

U Pazinu 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu 26,54 eura,

2. tuženik p. p.