P-1985/2024-11
REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Trg J.F. Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, koje društvo zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja BE, odvjetničkog vježbenika, i punomoćnika tuženika, s danom objave 10. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. pod nazivom NAKNADA Ugovora o kreditu broj ugovora 138-50-3179007 od 07. prosinca 2005., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, i ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. “
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 241,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. prosinca 2005. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 15. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. pod nazivom OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj ugovora: 138-50-3179007 od 07. prosinca 2005., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, i ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 52,84 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. prosinca 2011. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 241,85 EUR po stopi preko stope dosuđene točkom. II. izreke ove presude.
VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 52,84 EUR po stopi preko stope dosuđene točkom. IV. izreke ove presude.
VII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.474,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na parnični trošak u iznosu od 1.474,54 EUR EUR po stopi preko stope dosuđene točkom VII. izreke ove presude.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 26. rujna 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ČE iz [adresa] i tuženik 07. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj:
138-50-3179007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.523,00 CHF. Navodi da je u točki 3. Ugovora o kreditu propisana naknada koju je korisnik kredita dužan platiti u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, koja je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je točkom 9. Ugovora o kreditu, između ostaloga, propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora. Također navodi da je s tim u vezi korisniku kredita sukladno točki 3. Ugovora o kreditu dana 14. prosinca 2005. prilikom isplate / korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 241,85 EUR / 1.822,20 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), dok je istom dana 23. prosinca 2011. prilikom prijevremenog zatvaranja predmetnog kredita naplaćena naknada u iznosu od 52,84 EUR / 398,14 kn, a sve prema tada važećim Općim aktima kreditora. Navodi također da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da one nisu jasne i razumljive jer iz njih ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva i trošak obrade prijevremene otplate kredita. Navodi da su te odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi te te isplatu ukupnog iznosa od 294,69 EUR sa zateznim kamatama.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da korisnik kredita ne može na tužitelja prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu, da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da je obveza koja iz njih proizlazi određena. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva, tijek zatraženih zateznih kamata i ističe prigovor zastare.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijesti tužitelja (list 36 i 40 spisa), Izjavu svjedoka (list 37 do 39 spisa), dopise tužitelja s potvrdama (list 42 do 45 spisa), dopis pun.tužitelja (list 46 spisa),Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 48 do 52 spisa), Ugovor o kreditu (list 54 do 62 spisa), tarifa naknada u poslovima kreditiranja građana (list 72 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ČE (list 168 spisa).
4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi toga Ugovora o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te za isplatu ukupnoga iznosa od 294,69 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Nije sporno da su tuženik i ČE sklopili ugovor o kreditu 07. prosinca 2005.
7. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja vozila Dacia. Niti iz jednoga dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka ČE proizlazi da je kredit podigao za kupnju vozila za osobne potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kredita i vozila za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČE jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu.
8. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 11.523,00 CHF.
9. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da odredba čl. 3. pod nazivom NAKNADA glasi: „3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. “, dok da odredba čl. 9. pod nazivom OSTALI UVJETI glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
10. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su ČE i tužitelj sklopili taj ugovor 30. svibnja 2023. Tim je ugovorom ugovoreno da ČE ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.
11. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
13. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ČE. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.
15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."
16. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.
17. Svjedok ČE je iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti su predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz ugovornih odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos naknade za obradu kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Međutim, u odnosu na čl. 9. Ugovora o kreditu valja reći da ne samo da se nije moglo zaključiti koji je to iznos naknade koji se plaća u slučaju prijevremene otplate kredita, već niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.
18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
19. Zbog toga sud utvrđuje da su odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetne sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.
20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 241,85 EUR te iznos od 52,84 EUR.
21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).
22. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da su odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se te naknade sastoje, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, koje datume tuženik tijekom postupka nije osporio. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.
23. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. do IV. izreke ove presude.
24. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim zbog prekomjerno zahtijevane stope zatezne kamate odlučeno je kao u točkama V. i VI. izreke ove presude.
25. Tužitelju u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 3. prosinca 2024. po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištima 20. veljače 2025., 10. travnja 2025. i 21. svibnja 2025., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po ročištu i pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/4 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 1.100,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 275,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, što sveukupno iznosi 1.474,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.
26. O preostalom dijelu tužiteljevog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos parničnog troška koji je sud utvrdio neosnovanim zbog prekomjerno zahtijevane stope zatezne kamate odlučeno je kao u točki VIII. izreke ove presude.
Zagreb, 10. lipnja 2025.
Sudac
Sandra Rotar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
