REPUBLIKA HRVATSKA

P-1135/2025-7

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Dorbiću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika FŽ, savjetnice u ODO Split, presude objavljene dana 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 1. ČŽ iznos od 2.455,94 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,:

-106,78 eura od 15. rujna 2000.

-106,78 eura od 15. listopada 2000.

-106,78 eura od 15. studenog 2000.g.

-106,78 eura od 15. prosinca 2000.g.

-106,78 eura od 15. siječnja 2001.

-106,78 eura od 15. veljače 2001.

-106,78 eura od 15. ožujka 2001.

-106,78 eura od 15. travnja 2001.

-106,78 eura od 15. svibnja 2001.

-106,78 eura od 15. lipnja 2001.

-106,78 eura od 15. srpnja 2001.

-106,78 eura od 15. kolovoza 2001.

-106,78 eura od 15. rujna 2001.

-106,78 eura od 15. listopada 2001.

-106,78 eura od 15. studenog 2001.

-106,78 eura od 15. prosinca 2001.

-106,78 eura od 15. siječnja 2002.

-106,78 eura od 15. veljače 2002.

-106,78 eura od 15. ožujka 2002.

-106,78 eura od 15. travnja 2002.

-106,78 eura od 15. svibnja 2002.

-106,78 eura od 15. lipnja 2002.

-106,78 eura od 15. srpnja 2002.

II Nalažene se tuženoj Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 2. OŽ iznos od 2.455,94 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj Uredbom Vlade o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,:

-106,78 eura od 15. rujna 2000.

-106,78 eura od 15. listopada 2000.

-106,78 eura od 15. studenog 2000.g.

-106,78 eura od 15. prosinca 2000.g.

-106,78 eura od 15. siječnja 2001.

-106,78 eura od 15. veljače 2001.

-106,78 eura od 15. ožujka 2001.

-106,78 eura od 15. travnja 2001.

-106,78 eura od 15. svibnja 2001.

-106,78 eura od 15. lipnja 2001.

-106,78 eura od 15. srpnja 2001.

-106,78 eura od 15. kolovoza 2001.

-106,78 eura od 15. rujna 2001.

-106,78 eura od 15. listopada 2001.

-106,78 eura od 15. studenog 2001.

-106,78 eura od 15. prosinca 2001.

-106,78 eura od 15. siječnja 2002.

-106,78 eura od 15. veljače 2002.

-106,78 eura od 15. ožujka 2002.

-106,78 eura od 15. travnja 2002.

-106,78 eura od 15. svibnja 2002.

-106,78 eura od 15. lipnja 2002.

-106,78 eura od 15. srpnja 2002.

III Nalaže tuženiku da u roku od 15 dana, naknadi tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu od 3.114,19 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽŽ je dana 10. listopada 2005. podnijela ovom sudu tužbu protiv Republike Hrvatske radi isplate.

1.1. U tužbi se navodi da je tužiteljica vlasnica za cijelo stana u [adresa] na adresi [adresa], položenog na prvom katu zgrade, ukupne površine 88,73 m2. Isti stan da koristi zaštićeni najmoprimac HŽ koja je na ime zaštićene najamnine dužan plaćati iznos od 165,57 kn mjesečno. Tužiteljica procjenjuje da bi za predmetni stan slobodno ugovorena najamnina iznosila 1.774,60,80 kuna (88, 73 m2 x 20,00 kn) mjesečno. Kad se od tog iznosa odbije iznos zaštićene najamnine od 165,57 kn mjesečno, dobiva se iznos od 1.609,03 kn mjesečno. Taj mjesečni iznos da je tuženica dužna isplatiti tužitelju unatrag pet godina. Naime, u čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (»N. novine» br. 41/01 i 55/01, u daljnjem tekstu Ustav) da je propisano je da se jamči pravo vlasništva, a sukladno čl. 50. st. 2. Ustava poduzetničke se sloboda i vlasnička prava mogu se iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Odredbama Zakona o najmu stanova («Narodne novine» br. 91/96, 48/98 i 66/98, u daljnjem tekstu ZNS) da se ograničava pravo vlasništva vlasnicima stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci, a to ograničenje da se manifestira prije svega kroz naknadu za korištenje takvih stanova. Nametnuto ograničenje da nije u skladu s odredbom čl. 50. st.2. Ustava već radi interesa RH. Poziva se na odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a) kojom je propisano da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Drži da je Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci (na ime stjecanja bez osnove) isplatiti iznos koji odgovara razlici između visine slobodno ugovorene najamnine koja bi se za određeni stan mogla postići i iznosa zaštićene najamnine. Drži da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Tužbom potražuje i zatezne kamate od dospijeća mjesečnih iznosa najamnine, odnosno da se isplate iz ovog osnova trebaju vršiti mjesečno, i to do 15-og u mjesecu za protekli mjesec. Tužiteljica da je dana 11. srpnja 2005. uputio Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, zahtjev za mirno rješenje spora, međutim, Općinsko državno odvjetništvo u Splitu da je navedeni zahtjev u cijelosti smatralo neosnovanim.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju naknadu parničnog troška. Osporava osnov i visina tužbenog zahtjeva. Prije svega ističe se prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika jer da tuženica nije ni u kakvom pravnom odnosu s tužiteljem pa niti da je ikada stekla niti je mogla steći bez osnove novčanu korist koju tužitelj traži ovom tužbom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze pregledom presude Općinskog suda u Splitu br. IP-1655/97 od dana 25. siječnja 1999., zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora upućenog Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko- upravni odjel od dana 11.7.2005., preslika potvrde o primitku pošiljke od dana 11.7.2005., preslika dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, Građansko- upravni odjel broj N-D0-663/05 od dana 25. srpnja 2005.

4. Presudom ovog suda posl. br. IIP-1789/05 od 25. ožujka 2009.g. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a citirana presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-390/09 od 2. svibnja 2011.g.. Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem U-III-3690/2011 od 14.prosinca 2011.g. odbacio ustavnu tužbu tužitelja.

4.1. Tužiteljica je dana 20. lipnja 2012.g. podnijela zahtjev br. 35576/12 Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ( dalje ESLJP), a temeljem kojeg zahtjeva je ESLJP donio presudu u predmetu Bego i dr. protiv Hrvatske (zahtjevi br. 35444/12,35576/12,41555/12,41558/12 i 48914/12) kojom je utvrdio da je zahtjev dopušten te presudio da je došlo do povrede čl.1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Konvencija). Navedena je presuda dana 15. studenoga 2016.g. postala konačna. ESLJP je u presudi naveo da smatra da su podnositelji zahtjeva morali pretrpjeti materijalnu štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za svoje stanove od 5. studenoga 1997.g. ( datum stupanja na snagu Konvencije za ljudska prava u RH) te da prema čl. 428a Zakona o parničnom postupku podnositelji zahtjeva mogu podnijeti zahtjev za ponovno otvaranje postupka pozivajući se na zaključke ESLJP-a.

4.2. Tužitelj je dana 14. prosinca 2016.g. temeljem naprijed navedene presude ESLJP-a podnio ovom sud prijedlog za ponavljanje postupka, a sve u skladu s odredbom čl. 428.toč.a. (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 25/13 dalje: ZPP).

5. Raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2019.g. temeljem odredbe čl. 428.toč. a Zakona o parničnom postupku dopušteno je ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari te je ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. II P-1789/05 od 25. ožujka 2009.

5.1. U ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Splitu broj P-646/2019 prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatom s osnova naknade štete u vidu razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine s tim da je zbog zastare odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena naknada štete za razdoblja dulja od tri godine od dana podnesene tužbe. Presuda Općinskog suda u Splitu potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3021/2019 s tim da je tom presudom zbog pogrešnog izračuna tijeka zastare prvostupanjskog suda tužiteljicama dosuđena isplata za još dva mjeseca.

5.2. Protiv spomenutih odluka tužiteljice su Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnijele ustavnu tužbu povodom koje je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U- III-982/2020 od 26. veljače 2025. ukinuo točku i izreke presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3021/2019 od 14. siječnja 2020. i točku II izreke Općinskog suda u Splitu broj P-646/2019 od 13. svibnja 2019. u kojem je odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 37.007,69 kuna te u dijelu točke III izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 18.623,69 kuna.

5.3. U obrazloženju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u bitnome se navodi da prema ocjeni Ustavnog suda tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojom odlukom je promijenjena prevladavajuća sudska praksa. Sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala je stabilna te su tek od tada počeli teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastari propisani člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima/2005.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao pravih slijednika ŽŽ za naknadu štete, a koja šteta predstavlja razliku između tržišne najamnine koju je njihova prednica kao vlasnica stana mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca za razdoblje od rujna 2000.g. do kolovoza 2005.g.

6.2. Iako se u tužbi tužitelj poziva na stjecanje bez osnove, iz činjeničnih navoda tužbe (a sud je vezan činjeničnim navodima tužbe) proizlazi da je tužba podnesena radi naknade štete.

6.3. Nije sporno da je prednica tužitelja bila vlasnica stana u [adresa] na adresi [adresa], položenog na prvom katu ukupne površine 88,73 m2 u utuženom razdoblju te da postoji pravomoćna presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

7. Kao sporno se postavilo pitanje ima li vlasnik stana pravo potraživati naknadu štete od RH, odnosno od strane tuženice je istaknut prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženica je posebno isticala da u njenom postupanju ne postoji element protupravnosti, slijedom čega ne bi u smislu odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima postojala ni njena odgovornost za naknadu štete. Također je od strane tuženice istican i prigovor zastare.

8. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91), budući tužitelj potražuje isplatu za razdoblje od 2000.g.- 2005.g., a ovo temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koji je objavljen u Narodnim novinama broj 35/05, 41/08 i 125/11 (dalje ZOO/05).

8.1. Odredbom čl. 154. ZOO/91 propisano je da tko drugome uzrokuje štetu da ju je dužan naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

8.2. Tužitelji se pozivaju na presudu Europskog suda za ljudska prava ( dalje: ESLJP) u predmetu BEGO i dr. c/a Hrvatska od 15. studenoga 2016.g., a temeljem koje presude je i dopušteno ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari. Postupak u tome predmetu pokrenut je temeljem pet zahtjeva koje je pet podnositelja ( među njima i tužitelj u ovoj pravnoj stvari) na temelju članka 34. Konvencije podnijelo Sudu protiv Republike Hrvatske. Podnositelji zahtjeva su tvrdili su da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zbog nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za korištenje njihovih stanova koji su u sustavu zaštićenog najma.

8.3. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: Konvencija) s pripadajućim Protokolom br. 1. je primjenom čl. 134 Ustava RH, postala dio unutarnjeg pravnog poretka dana 5.11.1997. godine, danom ratifikacije.

8.4. Člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

8.5. Sud je u presudi naveo da je već utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju u predmetu u kojem se postavljaju slična pitanja kao u ovom predmetu u predmetu Statileo. Sud je nadalje utvrdio da je podnositeljima zahtjeva nastala imovinska šteta koju je trebala pokriti razlika između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine.

8.6. U presudi Statileo protiv RH od 10. srpnja 2014.g. ESLJP je utvrdio da je nesporno je u tom predmetu došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine. Nadalje, utvrdio je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova(«Narodne novine» br. 91/96, 48/98 i 66/98, u daljnjem tekstu ZNS) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine br. 40/97 i 117/05, dalje Uredba), te da je da je miješanje bilo „u skladu s općim interesom” jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret ( najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna; dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak. Iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan - do 25 puta manja od tržišne).

8.7. U toč. 165. presude, sud je posebno naveo da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja Suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u ovom konkretnom slučaju te je sud smatrao da bi tužena država trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice - uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju - u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji. U presudi utvrđeno postojanje povrede čl.1. Protokola 1 Konvencije je dokaz da je propust države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja citirane presude.

8.8. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da u njenom postupanju nema protupravnosti jer da država nije povrijedila nijednu pozitivnu zakonsku normu budući je zaštićena najamnina uređena Zakonom o najmu stanova i Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine.

8.9. Međutim, štetnu radnju tuženice predstavljaju strukturalni nedostaci pravne norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji.

8.10. Tuženik je, dakle počinio spram tužitelja protupravnu štetu radnju time što je propustio nakon ratificiranja Konvencije ( a i nakon donošenje presude Statileo protiv RH) urediti status najmodavca spram zaštićenih najmoprimaca na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena nepostupanjem tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom te je tuženik u obvezi temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a naknaditi tužitelju štetu koju isti trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom.

9. U konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženice jer je u vrijeme utuženja postojeći zakonodavni okvir doveo do povrede konvencijom zaštićenog prava na štetu tužitelja kao vlasnika nekretnina time što je onemogućen u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega tužitelj trpi štetu u visini razlike između tržišne najamnine koju bi ostvario i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca.

10. U odnosu na visinu štete, za navesti je da je tužitelj za utuženo razdoblje potražuju mjesečne iznose od 1.609,03 kn. Naime, isti je procijenio da bi za predmetni stan slobodno ugovorena najamnina iznosila 1.774,60 kn mjesečno (88,73 m2 x 20,00 kn), što uz odbitak mjesečnog iznosa zaštićene najamnine od 165,57 kn daje utuženi mjesečni iznos. U spis je tužitelj dostavio izračun Grada Splita za mjesečnu zaštićenu najamnine za predmetni stan za razdoblje od 5. studenoga 1996.g. do 31. listopada 2005.g. u kojem je ista iznosila 165,57 kn.

10.1. U podnesku predanom na ročištu od 22. siječnja 2019.g. tužitelj je naveo da je u tužbi navedena procjena visine slobodno ugovorene najamnine za predmetni stan u utuženom razdoblju iznimno niska. Tijekom postupka dostavio i procjenu najma za stan u [adresa] na adresi [adresa], koji se nalazi na prvom katu zgrade neto korisne površine 88,73 m2 od strane KŽ, agenta za nekretnine Lav promet d.o.o. iz koje proizlazi da bi slobodno ugovorena najamnina za predmetni stan iznosila 500,00 EUR-a u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate. U spis su dostavljene i tečajne liste prema kojima je tužitelj vršio preračun u kn iz kojih proizlazi da je slobodno ugovorena najamnina za predmetni stan u utuženom periodu iznosila oko 3.700,00 kn. Dakle, ako se od ovog iznosa odbije iznos utvrđene zaštićene najamnine (za razdoblje 165,57 kn), utuženi iznos od 1.609,03 kn je daleko niži od onoga na koji bi tužitelj imao pravo. I prema procjeni visine najamnine za predmetni stan u utuženom razdoblju izrađene od strane Mega stan d.o.o. od **.**.2019. te [obrt] **.**.2019. slobodno ugovorena najamnina za predmetni stan u utuženom periodu bi iznosila 500,00 EUR-a.

11. Kako tužitelj traži manji iznos od prosječnog, a tuženik nije dokazao da se baš ovaj stan ne bi mogao iznajmiti za prosječan iznos na tržištu, to je tužiteljima na ime naknade štete pripada iznos od 213,56 eura mjesečno , pripadao iznos od 1.609,03 kn mjesečno.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare samog prava, za navesti je da prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske 10. srpnja 2014., tužitelju nije tekao rok za zastaru naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska prava utvrdilo povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Tužitelj prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu nije niti mogao pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj su prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu odbijali zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu (što se dogodilo i u ovom slučaju), zbog čega se tužitelju ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogao podnositi odmah nakon donošenja Zakona o najmu stanova, tj. 1996. godine, ili pak odmah nakon ratificiranja Konvencije, pa se njegovo saznanje za osobu koja mu je počinila štetu može računati tek od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, dakle od 10. srpnja 2014., odnosno nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 373. ZOO/91 ( čl. 227 ZOO/05) za zastaru samog prava. Napominje se da se u ovom slučaju ESLJP u svojoj presudi Bego i dr. protiv RH pozvao na utvrđenja u predmetu Statileo te uputio podnositelje zahtjeva ( a među njima i tužitelja u ovoj pravnoj stvari) da naknadu štete mogu ostvarivati u ponovljenim postupcima.

13. U odnosu na izneseni prigovor zastare za navesti je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi kako zastara počinje teći tek protekom šest mjeseci od donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., u kojem je sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, a kojom odlukom su prihvaćena stajališta iznesena ESLJP iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske. Iz iznesenog proizlazi da zastara počinje teći tek od 19. lipnja 2019.

14. Primjenom odredbe čl. 376.st.1. ZOO/91 ( čl.230.st.1. ZOO/05) tužitelju zastarijeva pravo potraživati naknadu štete u roku tri godine otkad je doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 13. listopada 2005., a kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete, a od vremena kao što je obrazloženo pod točkom 13. obrazloženja to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja i to razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine od kolovoza 2000. do lipnja 2002., za ukupno 23 mjeseca po 213,56 eura mjesečno što iznosi 4.911,88 eura.

15. Kako se radi o šteti koja dospijeva svaki mjesec i ona se utvrđuje prema vremenu kada nastaje, to tužitelju na dosuđene iznose glavnice pripadaju kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznos, od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate u skladu s odredbom čl. 277.st.1. ZOO/91 i po stopi u skladu s odredbom čl. 29. st.1. i 2. ZOO/05.

16. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st.2. Zakona o parničnom postupku (narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 25/13 dalje: ZPP).

17. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-982/2020 nije ukinuta odluka o trošku u cijelosti već isključivo odbijajući dio parničnog troška i to zbog djelomičnog uspjeha tuženika u sporu jer su prvostupanjski i drugostupanjski sud odbili zahtjev tužitelja za isplatom više zatraženog iznosa od 40.225,55 kuna, odnosno 37.007,46 kuna. Zbog navedeno sud je prilikom odluke o trošku cijenio uspjeh tužiteljica od 79% u sporu te im u tom smislu i odmjerio trošak. Kako je u ponovljenom postupku prihvaćen preostali dio tužbenog zahtjev to je potrebno odmjeriti trošak tužiteljicama na način da su u cijelosti uspjele u postupku i to za one radnje za koje je već pravomoćno odlučeno, kao i za radnje nakon presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3021/2019 od 14. siječnja 2020.

18. Protivno iznesenom tužitelj prilikom zaključenja glavne rasprave 12. svibnja 2025. popisuje parnični trošak za sve radnje od početka postupka po Tarifi na dan presuđenja s tim da navodi da se od tako utvrđenog parničnog troška oduzme iznos već pravomoćno dosuđenog rješenja o trošku. Međutim, odluka o tim radnjama i o primjeni Tarife na te radnje već je donesena pravomoćnom odlukom i u tom dijelu ista nije ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zbog iznesenog sud je u ponovljenom postupku vezan za tu odluku i ne može na radnje o kojim je pravomoćno odlučeno primjenjivati neku drugu Tarifu, odnosno o tim radnjama ponovno odlučivati već je za te iste radnje potrebno dosuditi preostali dio zatraženog troška budući je tužitelj u ponovljenom postupku u cijelosti uspio u sporu.

19. Tužitelju je već odmjeren parnični trošak za sljedeće radnje; zahtjev za sastav mirnog rješenja spora od 11.srpnja 2005.g., sastav tužbe te sastav obrazloženog podneska od 10.rujna 2008.g., u iznosu od po 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2009.g. i 10. ožujka 2009.g. priznat mu je iznos od po 1.220,00 kn sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife. ( iznos uvećan za 22%), potom za sastav žalbe priznat mu je iznos od 1.525,00 kn sukladno Tbr.10.Tarife ( iznos je uvećan za PDV od 22%). Za sastav zahtjeva za ponavljanje postupka priznat mu je iznos od 1.500,00 kn sukladno Tbr.10.toč.6. Tarife, uvećan za 10 % na ime zastupanja dvije tužiteljice sukladno Tbr.36. Tarife, odnosno iznos od 1.650,00 kn. Za sastav obrazloženih podnesaka od 22. siječnja 2019.g. i 1. veljače 2019.g. 2017.g. priznat mu je iznos od po 1.000,00 kn uvećano za 10 %, odnosno iznos od po 1.100,00 kn sukladno Tbr.8.toč.1. Za zastupanje na ročištima od 22.siječnja 2019.g., 11.veljače 2019.g. i 13.ožujka 2019.g. priznat mu je iznos od po 1.000,00 uvećano za 10 %, odnosno iznos od po 1.100,00 kn sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife.

20. Dakle, presudom Općinskog suda u Splitu broj P-646/2019 od 13. svibnja 2019. tužitelju je priznat trošak zastupanja u iznosu od 11.150,85/1479,97 eura, odnosno 12.566,27 kuna/1.667,83 eura s plaćenom sudskom pristojbom. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3021/19 od 14. siječnja 2020. preinačena je presuda prvostupanjskog suda o trošku pa je pored dosuđeno tužiteljicama odmjeren trošak od dodatnih 3.164,00 kuna i trošak žalbenog postupka od 110 kuna što ukupno iznosi 3.264,00 kuna/433,21 euro što ukupno predstavlja iznos od 2.101,04 eura. U obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu navodi se da je uspjeh tužiteljica u postupku 81% jer su osnovi uspjele u cijelosti, a u pogledu visine 62%.

21. Kako je tužitelj u konačnici u cijelosti uspio u postupku to mu je potrebno odmjeriti razmjeran trošak pa na ukupan iznos već pravomoćno dosuđenog troška od 2.101,04 eura potrebno dodati 19% tog iznosa, jer je drugostupanjski sud cijenio uspjeh tužitelja od 87% zbog čega mu je dosuđen taj postotak parničnog troška, a kako je tužitelj u konačnici u cijelosti uspio u postupku to mu pripada i parnični trošak u cijelosti. Dakle, pored dosuđenog za obavljene radnje tužitelju je potrebno dosuditi i trošak od 399,19 eura.

22. Osim toga, tužitelju je potrebno dosuditi i trošak sastava žalbe od 29. svibnja 2019. što temeljem Tbr. 10. Tarife u svezi Tbr. 41. Tarife iznosi 137,5 bodova, potom za sastav ustavne tužbe temeljem Tbr. 31. t. 1. tarife 1000 bodova, potom po 110 bodova temeljem Tbr 8. t. 1. Tarife za sastav podneska od 11. svibnja 2025. i temeljem Tbr. 9. 1. za pristup ročištu od 12. svibnja 2025. što ukupno iznosi 1357,5 bodova, odnosno 2.715,00 eura. Dakle, u ponovljenom postupku tužitelju je potrebno dosuditi ukupan trošak od 3.114,19 eura.

23. U spisu ne prileži dokaz da su plaćene pristojbe za presudu, žalbu, reviziju kao ni za prijedlog za ponavljanje postupka pa ovi popisani troškovi nisu priznati. Ističe se da tužitelju nije priznat ni putni trošak odvjetnika kao ni trošak izbivanja iz pisarnice tog odvjetnika jer je tužitelj mogao angažirati odvjetnika sa područja sjedišta suda, a nije priznat ni trošak poštarine jer sud drži da ovaj trošak ne može ići na teret suprotne strane.

24. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

U Splitu, 10. lipnja 2025.

S U D A C :

Branko Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- zz. tuženika

- u spis.