P-192/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, s danom objave 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-4739678, sklopljenog između korisnika kredita ČI i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, od dana 04. ožujka 2008., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„3./TREĆE/NAKNADA

0,50% (nula zarez pedeset posto)

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 1.227,35 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 18. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.227,35 EUR po stopi preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 858,60 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 40,64 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 5. ožujka 2008. do 17. ožujka 2008. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ČI kao korisnik kredita i tuženik dana 4. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50-4739678 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 400.230,00 CHF, da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se od korisnika kredita prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 0,50%, da je u tom smislu korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.267,99 EUR, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.227,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Ujedno je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju navodeći da sporna novčana tražbina nije mogla biti predmet prijenosa jer se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik je na ročištu 16. svibnja 2025. priznao visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i činjenicu da je utuženi iznos od 1.227,35 EUR s osnove te naknade naplatio od korisnika kredita dana 17. ožujka 2008.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijesti tužitelja (list 7 i 14 spisa), Ugovor o ustupu/tražbine (cesiji) (list 8 do 13 spisa), Dodatak br. I Ugovoru o kreditu (list 15 i 16 spisa), Ugovor o kreditu (list 17 do 20 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĆI (list 87 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Najprije valja reći da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom postavljenim na ročištu 16. svibnja 2025. tužitelj više nije zahtijevao isplatu iznosa od 1.267,99 EUR, sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2008. do isplate, već isplatu iznosa od 1.227,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 18. ožujka 2008. do isplate. Tuženik, koji se prethodno upustio u raspravljanje, se nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, slijedom čega je na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.227,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Sud je s obzirom na tuženikov prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 16. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora toga dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR na temelju čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023).

8. Nije sporno da su tuženik i ČI sklopili Ugovor o kreditu.

9. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka ČI proizlazi da je kredit podigao za kupnju nekretnine za potrebe svog vlastitog stanovanja. Prema tome, sud zaključuje da se radi se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČI jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ČI kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 400.230,00 CHF.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se od korisnika kredita prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 0,50%.

12. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su ČI i tužitelj sklopili taj Ugovor 10. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da ČI ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ČI i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da su stranke učinile nespornom činjenicu da je tuženik naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.227,35 EUR naplatio dana 17. ožujka 2008.

14. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ČI. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

16. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Svjedok ČI je iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 3. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.227,35 EUR.

21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

22. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

23. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

24. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim zbog prekomjerno zahtijevane stope zatezne kamate na dosuđeni iznos odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

25. Tužitelju u koji u sporu nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je donesena odluka o djelomičnom povlačenju tužbe, u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 28. ožujka 2025. po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR, i zastupanje na ročištu 16. svibnja 2025. po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR, što zajedno iznosi 600,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 150,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 36,20 EUR i na presudu u iznosu od 72,40 EUR, što sveukupno iznosi 858,60 EUR. Na taj iznos tužitelju teku i zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora. Slijedom toga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 10. lipnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.