REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1248/2023-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Tamara Ilić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po Mariji Radelja, odvjetnici u OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 6. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 10. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je dana 10. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 25. kolovoza 2008. pod posl. br. OU-1967/06, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 22.643,36 EUR (dvadesetdvijetisućešestočetrdesettri- euratridesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:
EUR 15.662,55 od dana 09. 05. 2013. do isplate
EUR 62,26 od dana 01. 06. 2013. do isplate
EUR 15,98 od dana 13. 06. 2013. do isplate
EUR 208,08 od dana 04. 07. 2013. do isplate
EUR 215,24 od dana 01. 08. 2013. do isplate
EUR 223,85 od dana 01. 09. 2013. do isplate
EUR 235,78 od dana 01. 10. 2013. do isplate
EUR 229,47 od dana 01. 11. 2013. do isplate
EUR 233,98 od dana 01. 12. 2013. do isplate
EUR 238,92 od dana 01. 01. 2014. do isplate
EUR 241,99 od dana 01. 02. 2014. do isplate
EUR 248,49 od dana 01. 03. 2014. do isplate
EUR 246,36 od dana 01. 04. 2014. do isplate
EUR 239,18 od dana 01. 05. 2014. do isplate
EUR 236,87 od dana 01. 06. 2014. do isplate
EUR 237,91 od dana 01. 07. 2014. do isplate
EUR 246,07 od dana 01. 08. 2014. do isplate
EUR 252,94 od dana 02. 09. 2014. do isplate
EUR 251,51 od dana 01. 10. 2014. do isplate
EUR 257,45 od dana 01. 11. 2014. do isplate
EUR 261,48 od dana 02. 12. 2014. do isplate
EUR 259,07 od dana 01. 01. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 02. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 03. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 04. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 05. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 02. 06. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 07. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 08. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 09. 2015. do isplate
EUR 259,77 od dana 01. 10. 2015. do isplate
s time da zakonske zatezne kamate od dospijeća do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je dana 10. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ranije Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 25. kolovoza 2008. pod posl. br. OU- 1967/06, i to u dijelu koji glasi:
“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85 % (nulacijelihosamdesetpet posto) iznosa kredita.“
IV. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita iznos od
1.077,86 EUR (tisućusedamdesetsedameuraosamdesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 12. 09. 2006. pa do isplate, s time da zakonske zatezne kamate od dospijeća do 31. prosinca 2007. teku po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je dana 10. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ranije Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 25. kolovoza 2008. pod posl. br. OU- 1967/06, i to u dijelu koji glasi:
“U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
VI. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 1.696,20 EUR (tisućušestodevedesetšesteuradvadesetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 09. 05. 2013. pa do isplate, s time da se zakonske zatezne kamate od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuju po stopi, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.666,81 EUR (četiritisućešestošezdesetšesteuraosamdesetjedancent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su 10. kolovoza 2006. godine ona, kao korisnik kredita i tuženik Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao Banka sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 25. kolovoza 2006., posl. br. OU-1967/06 (dalje: Ugovor). Temeljem predmetnog Ugovora tuženik da je odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 206.000,00 prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosi 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se sukladno Ugovoru otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.145,01 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te tuženik kao Banka sklopili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, navodi da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. 06. 2018. odbijena je žalba i ovdje tuženika povodom kolektivne tužbe te je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Protiv navedene odluke banke, pa tako i tuženik su podnijeli reviziju te je Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj:
Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 te je revizijski sud prihvatio razloge navedene u drugostupanjskoj presudi o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-III/4150/2019, odbijena je i tuženikova ustavna tužba podnesena u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je odbačena ustavna tužba podnesena u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuju i brojne presude suda Europske Unije. Sukladno navedenome, nedvojbeno je utvrđeno da su i odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik 10. kolovoza 2006., a odnose se na valutnu klauzulu ništetne, i to iz razloga što je sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku sud vezan za utvrđenja iz opisane pravomoćne presude kojom je utvrđeno da su povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Također navodi da je odredbama Ugovora ugovorena je valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti, tj. u ovom slučaju, vrijednosti švicarskog franka – CHF. Naime, tužitelj da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Nadalje, tužitelj ističe da je i zbog promjene tečaja valute CHF platio više od onog koliko bi platio da je tečaj bio na razini koja je bila u trenutku isplate kredita. Naime, prosječan potrošač nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja CHF. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o kreditnim institucijama tuženik da je bio dužan tužitelju kao potrošaču dati sve potrebne informacije i podatke koji su bili potrebni da tužitelj donese informiranu odluku (informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu uz čiju promjenu se veže glavnica, vrstu tečaja itd). Tuženik da je ujedno propustio izvršiti svoju obvezu pružanja odgovarajućih objašnjenja i pojašnjenja bitnih značajki predloženog ugovora o kreditu kako bi tužitelj procijenio, sukladno svojim potrebama i financijskoj situaciji, je li predloženi ugovor o kreditu najpogodniji za njega. Sukladno navedenome, tužitelj ističe da je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF.
1.1. Tuženik da je na temelju ništetnih odredbi Ugovora stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od svake pojedinačne uplate. Tužitelj predlaže sudu provođenje dokaza financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti utvrđenja točne visine iznosa koji je tuženik obvezan vratiti tužitelju po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak.
1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da je odredbom članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu propisano da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85 % iznosa kredita. Temeljem navedenog tužitelju da je tuženik dana 11. 09. 2006. naplatio iznos od EUR 1.077,86/8.121,14 HRK na ime jednokratnih troškova obrade kredita. O citiranoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom Ugovoru tužitelj da nije imao nikakve mogućnosti pregovarati, a čime je stavljen u nepovoljniji položaj od strane tuženika, a takva ugovorna odredba da je temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Nadalje, predmetna odredba da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja te je nepoštena i ništetna i temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Budući da je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove, odnosno ono što je primio temeljem ništetne odredbe, tužitelj ovom tužbom potražuje i iznos koji je platio na ime jednokratnih troškova obrade kredita kao ulaznu naknadu u iznosu od EUR 1.077,86/8.121,14 HRK.
1.3. Nadalje, odredbom članka 8. stavak 2. predmetnog Ugovora da je propisano da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Temeljem navedenog, tužitelju da je tuženik dana 08. 05. 2013. naplatio iznos od EUR 1.696,20/12.780,00 HRK na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita. O citiranoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom Ugovoru tužitelj da isto tako nije imao nikakve mogućnosti pregovarati, niti o osnovi, niti o visini, a čime je stavljen u nepovoljniji položaj od strane tuženika, a takva ugovorna odredba je temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima ništetna. Nadalje, predmetna odredba je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja te je nepoštena i ništetna i temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Budući da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništetne odredbe, tužitelj ovom tužbom potražuje i iznos koji je platio na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od EUR 1.696,20/12.780,00 HRK.
1.4. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, u podnesku od 7. ožujka 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu s te osnove isplati iznos od ukupno 22.643,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
2.1. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika i rasta kamatne stope, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari . Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.2. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik tvrdi da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj da je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu da je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj da neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ , a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. I odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije.
2.3. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.
2.4. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2006., broj: 016-1990/2006, zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- bank d.d., kao kreditora, Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 016-1990/2006 od 5.11.2015., u simulirani otplatni plan, u popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. 09. 2015., u izvod otvorenih stavki kredita u švicarskom franku na dan 30.9.2015., u specifikaciju svih uplata po Ugovoru o kreditu broj: 016-1990/2006, pročitao je pisani iskaz svjedoka ĐEH od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria- bank d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 25. kolovoza 2006., posl. br. OU- 1967/06, te kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 206.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke Banke,
- da je čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% od iznosa kredita,
- da je čl. 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu kredita, sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke,
-da su tužiteljica i tuženik 5.11.2015. zaključili Aneks Ugovoru o kreditu broj: 016- 1990/2006, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Među strankama je sporno:
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača, u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača,
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te kojima su ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te prijevremenu otplatu kredita, ništetne
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom da je kredit konvertiran
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran, te visina tog iznosa
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, pravo na povrat novčanih iznosa uplaćenih s tih osnova
- je li je nastupila zastara utuženih novčanih potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose potraživanja.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ĆE i AE od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužiteljice, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila u poslovnici Hypo Alpe Adria banke u Koturaškoj u Zagrebu, a u to vrijeme bila sam zaposlena u tvrtci Agrokor gdje je primala plaću preko navedene banke, a i čula je da ta banka ima u ponudi povoljne kredite vezane uz CH jer je njih djelatnike Agrokora o tome informirala sama Banka .Tako sam se ona, a kao i dosta njezinih kolega, u to vrijeme odlučio za zaključenje ugovora u švicarskim francima. Kad se došla raspitati se o mogućnostima kreditiranja, odmah joj je od strane djelatnika kojem se obratila, ponuđen kredit vezan uz valutu CHF i s promjenjivom kamatnom stopom kao najpovoljniji kredit. Gotovo ništa drugo joj nije bilo rečeno od strane djelatnika banke već čim je rekla da joj treba stambeni u svrhu kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja i koji iznos joj je potreban, ponuđen joj je kredit vezan uz CHF. S obzirom da je kamatna stopa u to vrijeme bila povoljna, prihvatila je zaključenje takve vrste kredita. Kao osiguranje vraćanja kredita, zasnovala je i založno pravo na nekretnini koju je kupovala tim kreditom i policu životnog osiguranja. Nakon toga joj je ugovor bio uručen na već unaprijed formuliranom obrascu, u vezi kojeg više nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama niti mijenjati iste. Također je iskazala da joj djelatnici banke prilikom sklapanja tog Ugovora nisu objašnjavali rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF .Ubrzo nakon uzimanja kredita rata joj je počela znatno rasti uslijed povećanja kamatne stope i tečaja CHF, tako da joj je od prvobitnih 5.800,00 kuna tijekom otplate narasla do preko 9.000,00 kuna. Kada se tijekom 2015. javila mogućnost konvertiranja kredita vezanih uz CHF u kredit vezan uz euro, te što je i njoj od stranke Banke bilo ponuđeno, pristala je na to kako bi si na neki način olakšala otplatu tog kredita. Još je iskazala da je tijekom 2013.prodala stan koji je naslijedila od svoje majke te je s tim sredstvima uspjela djelomično prijevremeno otplatiti predmetni kredit, te da joj je prilikom te prijevremene otplate naplaćena naknada za prijevremenu otplatu.
10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu sud povjerovao njezinom iskazu.
12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje ĐEH od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.
14. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.
15. Po ocjeni ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.
16. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje ĐEH, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.
17. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
18. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
19. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
21. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
22. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
23. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.
24. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njezinog potpunog obeštećenja.
25. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mladenu Pavetiću.
26. Vještaku je dan u zadatak sljedeći zadatak vještačenja:
- izračunati visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica preplatila po tečaju CHF prema HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je platila po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate do dana konverzije provedene prema Aneksu predmetnog ugovora od 5.11.2015. god., s time da izračuna i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i ukupan iznos preplate, te da u tako obračunati iznos glavnice umanji za iznos glavnice kojeg tuženik priznao tužiteljici prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015).
27. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Mladena Pavetića od 11. svibnja 2024. , a ispravljenog dopunom nalaza i mišljenja od 23. svibnja 2025. proizlazi sljedeće:
27.1. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih za razdoblje od 11.09.2006. god. do 30.09.2015. god. zbog promjene tečaja ukupno iznosi 336.206,95 kn ili 44.622,33 EUR.
27.2. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta s priznatim iznosom u konverziji ukupno iznosi 180.470,69 kn ili 23.952,57 EUR.
27.3. Vještak u svojem pisanom nalazu i mišljenju tabelarno prikazao visinu i datume uplata svakog više plaćenog anuiteta.
28. Tužiteljica nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 28. svibnja 2024., precizirala tužbeni zahtjev, dok je tuženik, u podnesku od 23.8.2024., istome prigovorio navodeći da je vještak pogrešno na pojedinim mjestima naveo pogrešne datume uplate, odnosno tečaj na dan uplate. Nadalje, vještak da prilikom izračuna nije fiksirao tečaj na 6,39 kn za 1 CHF od 31.01.2015. Također, prema tuženikovoj simulaciji otplatnog plana uz početno ugovorene uvjete, nakon prijevremene djelomične otplate kredita, te smanjenja roka otplate kredita, da se mijenja i visina anuiteta, što vještak nije prikazao. Također, vještak da nije prikazao i negativne razlike.
29. Uzevši u obzir dodatnu dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz svoj podnesak od 23.8.2024., i to, tuženikov simulacijski plan otplate, vještak je u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja 24.2.2025., djelomično ispravio svoj prvobitni nalaz i mišljenje, tako da iz istog proizlazi:
29.1. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih za razdoblje od 11.09.2006. g do 30.09.2015. g. zbog promjene tečaja ukupno iznosi 326.342,69 kn ili 43.313,13 EUR.
29.2. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa priznatim iznosom u konverziji ukupno iznosi 170.606,43 kn ili 22.643,36 EUR.
29.3. Vještak je u navedenoj Dopuni nalaza i mišljenja obrazložio da iz dokumentacije koja se nalazila u spisu prilikom izrade nalaza i mišljenja od 11. svibnja 2024. nije bilo vidljivo smanjenje anuiteta zbog uvećane uplate, a iz dodatno dostavljene dokumentacije tuženika uz podnesak od 23.8.2024., utvrđeno je da je došlo do smanjenja anuiteta, pa je u dopuni nalaza i mišljenja u izračun uzeto u obzir smanjenje anuiteta, kao i fiksni tečaj.
30. Tužiteljica je, u skladu s tako dopunjenim i ispravljenim nalazom i mišljenjem vještaka, u podnesku od 7. ožujka 2025., konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev na isplatu, a niti tuženik nije imao daljnjih primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod svojih prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, te kod prigovora koji se odnosi na to da vještak prilikom izračuna preplate nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.
31. Ovakav prigovor tuženika nije osnovan jer tuženik u ovom postupku nije izjavio prigovor radi prebijanja niti protutužbu kojima bi zahtijevao tzv. negativnu tečajnu razliku, a što je zakonska pretpostavka da bi se o ovakvom prigovoru tuženika u ovom postupku uopće moglo meritorno odlučivati.
32. Sud je tako dopunjeni i spravljeni nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
33. Još valja navesti da je tuženik, u podnesku od 18. ožujka 2025., naveo da je tužiteljica djelomično povukla tužbu na način da je zahtjev za isplatu smanjila sa 23.952,57 EUR na 22.643,36 EUR, međutim, takav navod tuženika nije točan, jer je tužiteljica, u podnesku od 7. ožujka 2025., samo uskladila tužbeni zahtjev s ispravljenim nalazom i mišljenjem vještaka od 20.2.2025.
34. Prema tome, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice prema kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, zahtijeva iznos od ukupno 22.643,36 EUR, a koji predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi rasta tečaja CHF u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do konverzije, umanjen za iznos preplate priznat tužitelju prilikom konverzije. Na taj iznos, u smislu odredbi čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužiteljici priznao i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta pa do isplate.
35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
36. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti, te vraćanjem iznosa kojeg je platila po osnovi odredbi čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% od iznosa kredita, te odredbi čl. 8. stavak 2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, ovaj sud je utvrdio da se također radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu naprijed citiranih odredbi 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa da su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, i te odredbe ništetne.
37. Naime, naprijed provedenim dokazima, i to saslušanjem tužiteljice, a kojem iskazu ne proturječi niti jedan drugi provedeni dokaz, utvrđeno je da se niti o tim odredbama Ugovora s tužiteljicom prilikom sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da su iste također bile sadržane u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavio tuženik, da ih tužiteljica nije mogla mijenjati niti utjecati na sadržaj istih, već ih je morala prihvatiti takve kakve su joj bile ponuđene.
38. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama III. i V.
39. Nadalje, u smislu odredbe čl. 323. st. 1., te čl. 1111. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na povrat iznosa kojeg je platila tuženiku s osnove navedenih ništetnih odredbi. Visina tog iznosa između stranaka nije sporna pa je tako sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim s osnove jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 1.077,86 EUR, te s osnove naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita iznos od 1.696,20 EUR.
40. Što se tiče zatraženih zakonskih zateznih kamata na navedene iznose, sud je i ovdje primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tužitelj ima pravo na kamate od dana plaćanja naknade. Kako je uvidom u popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. 09. 2015., utvrđeno da je tužiteljica jednokratnu naknadu za obradu kredita platila 11.9.2006., a naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita 8.5.2013., tako od slijedećeg dana ima pravo na zakonske zatezne kamate na te iznose.
41. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama IV. i VI.
42. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 25.417,42 EUR. Sud je tužiteljici, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 16.2.2024., 28.5.2024 i 7.3.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 500,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 5.3.2024. i 20.1.2024. i 6.5.2025. , po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 3.500,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 46. OT, uvećan za PDV 25 % tj. u iznosu od 875,00 EUR, što ukupno iznosi 4.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 91,81 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 4.666,81 EUR.
43. Tužiteljici su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
44. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom VII.
U Pregradi, 10. lipnja 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
