REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-85/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 6. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenice punomoćnika tuženika SV, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu, koji je tužitelj RV iz [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a dana 26. listopada 2005. pod brojem 24002006-1031262160/51404627-514404607-5102689319, koja glasi: 8. Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje, kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećem odluka banke.

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužitelju RV, [adresa] isplati iznos od 1.768,16 eura na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 27,96 eur sa zakonskom zateznom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 56,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 53,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 55,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 55,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 54,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 50,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 49,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 50,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 52,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 55,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 53,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 54,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 55,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 50,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 51,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 50,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 44,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 49,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 49,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 50,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 52,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 52,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 53,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 54,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 53,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 50,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 54,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 54,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 50,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. rujna 2015. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 1.658,78 eura kao s neosnovanim.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 210,90 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015. i to do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, a os 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena sve u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HNB na dan plaćanja.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

VI Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 da tužitelju RV, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.867,15 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj RV podnio je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 26. listopada 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51404627-51404607-5102689319 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu dana 25. travnja 2006. godine podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa]. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 23.100 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 120 mjeseca. U glavi 8. Kamata, ugovoreno je: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5.490 godišnje, kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja." Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 8. Kamata, ugovora, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika, suprotno je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje te odredbe ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u glavi 8. Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Također i Vrhovni sud RH u svoj presudi broj Rev 249/14 jasno kaže, „da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca". Isto tako, tuženik nije objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, kako bi tužitelj mogao spoznati učinke koji će u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je gore navedena odredba o ugovornoj kamati bila nepoštena, to su u smislu odredbe članka 87. st.1 ZZP/03 odnosno članka 102 ZZP, navedena ugovorna odredba ništetna. Zbog navedenog, jasno je da je gora navedena odredbe Ugovora o kreditu, pod člankom 4. ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je pretplatio kamate prema tuženiku, te je tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu koji je tužitelj RV iz [adresa] zaključio sa Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3a, Poslovnica [adresa], dana 21.032.2005. godine pod brojem 2402006-1031262160/ 51400607- 5102689319, koja glasi: „8. Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje, kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja." Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3a, Poslovnica [adresa] da tužitelju RV iz [adresa] isplati iznos koji će utvrditi nakon što tuženik dostavi stvarni plan otplate i pregled uplata, te nakon što se provede finacijsko- knjigovodstveno vještačenje, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje HNB-a, tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom članka 14. Ugovora o kreditu broj 5102689319 od 26. listopada 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu od 08. srpnja 2019. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 08. srpnja 2019. godine uz mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u slučaju da ne dostavi odgovor na tužbu, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 10. lipnja 2019. godine.

Tužitelj u predmetnoj tužbi navodi kako su ništetne (nepoštene) odredbe članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu neodređenog iznosa s osnove razlike između kamate koju je tužitelj plaćao i kamate koju bi plaćao da se kamatna stopa nije mijenjala. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbenog zahtjeva, dok će se u pogledu visine očitovati nakon što tužitelj postavi tužbeni zahtjev određeno, ali opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Tužitelj neosnovano ističe da u ovom trenutku nije u mogućnosti specificirati novčane iznose koje je navodno preplatio te da će isti moći postaviti tek nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Stoga, kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, a kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88101, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), a kojom odredbom je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, to tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavak 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Naime, pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavak 3. ZPP. Tužitelj propušta navesti da su tuženik dana 05. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15.

Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi članka 19. c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni, iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku l. točki 3. ZIDZPK/15 (" sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita: definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga, tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. PV i doc.dr.sc. GV s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u -zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Tuženik posebno želi naglasiti da je već 01. svibnja 2011. godine kamatna stopa u odnosu na Ugovor o kreditu 5102689319 bila snižena ispod početno ugovorene kamatne stope, pa je tako snižena na 5,35% (početno ugovorena 5,49%) te je kao takva vrijedila sve do 01. listopada 2011. kada je ponovno snižena na 5,00 %, sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u plavima i obvezama ugovornih strana. Osim toga tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona, o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Navedena Direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se

sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.) ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavak 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (članak 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavak 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (HV, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom članka 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Budući da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio u obvezi vratiti tuženiku sve iznose koji su mu obračunati po sniženoj kamatnoj stopi i to od 01. listopada 2011. kao i kasnije od 01. siječnja 2014. kada je kamata fiksirana na stopu od 3,23%, pa do otplate kredita. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom članka 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 210,90 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: CHF 1,20 od 02. lipnja 2011. do isplate, CHF 1,19 od 02. srpnja 2011. do isplate, CHF 1,17 od 02. kolovoza 2011. do isplate, CHF 1,15 od 02. rujna 2011. do isplate, CHF 1.13 od 02. listopada 2011. do isplate, CHF 4,33 od 02. studenog 2011. do isplate, CHF 4,25 od 02. prosinca 2011. do isplate, CHF 4,18 od 02. siječnja 2012. do isplate, CHF 4,12 od 02. veljače 2012. do isplate, CHF 4,04 od 02. ožujka 2012. do isplate, CHF 3,96 od 02. travnja 2012. do isplate, CHF 3,90 od 02. svibnja 2012. do isplate, CHF 3,82 od 02. lipnja 2012. do isplate, CHF 3,75 od 02. srpnja 2012. do isplate, CHF 3,67 od 02. kolovoza 2012. do isplate, CHF 3,59 od 02. rujna 2012. do isplate, CHF 3,51 od 02. listopada 2012. do isplate, CHF 3,44 od 02. studenog 2012. do isplate, CHF 3,36 od 02. prosinca 2012. do isplate, CHF 3,28 od 02. siječnja 2013. do isplate, CHF 3,20 od 02. veljače 2013. do isplate, CHF 3,12 od 02. ožujka 2013. do isplate, CHF 3,03 od 02. travnja 2013. do isplate, CHF 2,95 od 02. svibnja 2013. do isplate, CHF 2,87 od 02. lipnja 2013. do isplate, CHF 2,79 od 02. srpnja 2013. do isplate, CHF 2,70 od 02. kolovoza 2013. do isplate, CHF 2,62 od 02. rujna 2013. do isplate, CHF 2,53 od 02. listopada 2013. do isplate, CHF 2,44 od 02. studenog 2013. do isplate, CHF 2,35 od 02. prosinca 2013. do isplate, CHF 2,26 od 02. siječnja 2014. do isplate, CHF 9,88 od 02. veljače 2014. do isplate, CHF 9,46 od 02. ožujka 2014. do isplate, CHF 9,04 od 02. travnja 2014. do isplate, CHF 8,63 od 02. svibnja 2014. do isplate, CHF 8,20 od 02. lipnja 2014. do isplate, CHF 7,77 od 02. srpnja 2014. do isplate, CHF 7,34 od 02. kolovoza 2014. do isplate, CHF 6,90 od 02. rujna 2014. do isplate, CHF 6,46 od 02. listopada 2014. do isplate, CHF 6,03 od 02. studenog 2014. do isplate, CHF 5,58 od 02. prosinca 2014. do isplate, CHF 5,13 od 02. siječnja 2015. do isplate, CHF 4,68 od 02. veljače 2015. do isplate, CHF 4,23 od 02. ožujka 2015. do isplate, CHF 3,78 od 02. travnja 2015. do isplate, CHF 3,31 od 02. svibnja 2015. do isplate, CHF 2,85 od 02. lipnja 2015. do isplate, CHF 2,38 od 02. srpnja 2015. do isplate, CHF 1,91 od 02. kolovoza 2015. do isplate i CHF 1,44 od 02. rujna 2015. do isplate i to do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 24. rujna 2020. tuženik je naveo kako u odnosu na navode tužitelja po pitanju konverzije, tuženik rezimira pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) iz oglednog postupka poslovni broj Gos 1/2019 pokrenutog radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, kako slijedi: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se

ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Čak i da sklapanje Aneksa ne dovodi do gubitka pravnog interesa i posljedično odbačaja tužbe (što tuženik u cijelosti osporava) već je prema stavu suda potrebno raspraviti pitanje ima li tužitelj pravo na isplatu i utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi unatoč konverziji, tada zbog nastale nove pravne osnove tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Uslijed sklapanja predmetnog Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja. Za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 368512015 i dr. od 04. travnja 2017. U tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima

ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo

eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik stoga predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Na ročištu održanom 23. srpnja 2020. tužitelj se pozvao na stajalište Europskog suda u Strasbourgu u slučaju španjolskog državljana protiv banke u kojem je provedena konverzija. Tuženik prvenstveno ukazuje da odluka na koju se tužitelj pogrešno referira može biti jedino odluka Suda EU u Luxembourgu u kojoj Sud EU C-452/18 polemizira usklađenost ugovora o obnovi u Kraljevini Španjolskoj s Direktivom, a nikako nije riječ o konverziji kako neosnovano navodi tužitelj. Tužitelj se u potpunosti neosnovano poziva na odluku koja nije primjenjiva na konkretan predmet, pa se stoga tuženik opreza radi mora detaljnije očitovati u odnosu na odluku Suda EU C-452/18. U tom predmetu koji je bio na rješavanju pred Sudom EU bilo je riječ o sklapanju svojevrsne nagodbe između banke i potrošača, koja je bila rezultat isključivo volje ugovornih strana (bez ikakve zakonske intervencije), i kojim su ugovorne strane postigle određeni sporazum u vezi prava i obveza po sklopljenom ugovoru o kreditu. Pred Sudom EU bile su sporne dvije odredbe navedenog sporazuma i to odredba kojom se zamjenjivala odredba ugovora o hipotekarnom kreditu o najnižoj kamatnoj stopi i odredba ugovora kojom se stranke uzajamno odriču osporavanja odredbi navedenog zajma pred sudom. Odredba ugovora o hipotekarnom kreditu o najnižoj kamatnoj stopi imala je isključivo budući učinak, tj. počela se primjenjivati od sljedećeg mjesečnog obroka sve do kraja tog zajma, ne uzimajući u obzir učinke i posljedice ranije odredbe koja je bila zamijenjena tom odredbom. Sud EU je ovom odlukom odgovarao na nekoliko pitanja španjolskog suda koji je uputio zahtjev, i to sljedeća pitanja: da li se Direktivi protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili trgovac i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog trgovca i potrošača, kojim se potrošač odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom? (prvo pitanje) Da li se Direktiva može tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili trgovac i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice nepoštenosti može smatrati da se i o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da se prema potrebi može proglasiti nepoštenom? (drugo pitanje). Da li Direktivu treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju Direktive obvezuje trgovca podrazumijeva da trgovac, kada s potrošačem sklapa ugovor o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu kojom se utvrđuje „najniža kamatna stopa“, potrošaču mora pružiti potrebne informacije kako bi isti shvatio ekonomske posljedice koje za njega u trenutku sklapanja tog ugovora proizlaze iz mehanizma koji pokreće odredba o „najnižoj kamatnoj stopi“? (četvrto pitanje). Da li se Direktiva mora tumačiti na način da valja smatrati „nepoštenom“ odredbu ugovora o obnovi kojom se mijenja odredba prethodnog ugovora i kojom se trgovac i potrošač uzajamno odriču podnošenja tužbi kako bi istaknuli zahtjeve osobito u pogledu prvotne odredba koja se mijenja tim ugovorom o obnovi i nove odredbe? (treće i peto pitanje). Na prvo pitanje Sud EU je dao odgovor da se načelno potrošač može odreći učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje određene odredbe nepoštenom, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U odnosu na drugo pitanje, kojim se propituje eventualna nepoštenost odredbe kojom je zamijenjena ranija odredba ugovora, Sud EU je istaknuo da su za ispitivanje nepoštenosti te odredbe prije svega relevantne okolnosti koje su dovele do

ugovaranja te nove odredbe, tj. bitno je za utvrditi da li je potrošač mogao utjecati na sadržaj te nove odredbe te da li je trgovac potrošaču dao dovoljno informacija vezano za sklapanje tog novog ugovora. U konkretnom slučaju, sud zaključuje da Banka u postupku nije dostavila potrošaču presliku ugovora niti mu dopustila da tu presliku ponese sa sobom kako bi se upoznao sa sadržajem ugovora, pa da bi ta okolnost bila bitna za utvrđivanje informiranosti potrošača. Na četvrto pitanje (pitanje na koje je Sud EU odgovarao kao treće) Sud EU je dao odgovor koji je u skladu s već izraženom praksom suda, a vezano za utvrđivanje nepoštenosti odredbi koje čine predmet ugovora. Naime, sud je ponovio da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da odredba

potrošaču nije samo gramatički i formalno razumljiva, nego i da takva odredba izloži potrošaču konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje (konkretno, mehanizam najniže kamatne stope) i to na način da je potrošač u mogućnosti shvatiti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Stoga, sud ističe da je na nacionalnom sudu da utvrdi da li su potrošaču prilikom sklapanja toga ugovora učinjeni dostupnim svi elementi koji bi mogli utjecati na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, među ostalim, ukupni trošak svog zajma. Sud je dodatno naveo, da nepoštenost ugovorne odredbe, posebno treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je trgovac (Banka) mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati naknadno na izvršenje spomenutog ugovora, obzirom da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Pri tome je Sud EU u paragrafu 52 ove odluke, po prvi puta naveo jednu dodatnu okolnost i time proširio svoja ranija pravna stajališta ističući da, ukoliko je odredba ugovora vezana uz izračun na temelju indeksa, dakle na temelju određenog varijabilnog elementa koji ovisi o određenim budućim tržišnim kretanjima, ne može se od trgovca zahtijevati pružanje preciznih informacija o financijskim posljedicama povezanim s promjenama obroka tijekom trajanja ugovora. Drugim riječima, ako promjene u visini potrošačeve obveze ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise volji trgovca, ne može se od trgovca očekivati da predvidi fluktuaciju u iznosima budućih obroka. U tom dijelu, sud zaključno ističe da se dovoljnom informiranošću potrošača smatra pružanje informacija o ranijim kretanjima tog indeksa i na temelju tih informacija on postaje svjestan činjenice da mu obveza može fluktuirati. Na treće i peto pitanje (pitanje na koje je Sud EU odgovarao zajednički kao na četvrto pitanje), Sud EU je odgovorio da je za odricanje od podnošenja tužbi opet relevantan informirani pristanaka potrošača, ali i činjenica da li je trgovac (Banka) znao da bi odredba u odnosu na koju se potrošač odriče prava na podnošenje tužbe bila nepoštena, a što je na nacionalnom sudu da ocijeni. Ukoliko se stavovi Suda EU iz ovo predmeta primijene na konverziju provedenu u RH, postoji nekoliko razlika zbog kojih takvi stavovi ne bi vrijedili. Prvenstveno, ugovor o obnovi zaključen između potrošača i trgovca u Španjolskom slučaju podrazumijevao je samo izmjenu postojeće odredbe, koja bi eventualno mogla biti nepoštena, ali isključivo s budućim učinkom. S druge strane, konverzija provedena u RH imala je retroaktivni učinak, tj. potrošači su stavljeni u položaj eurskih korisnika kredita od samog početka. Drugim riječima, svi obroci koje je potrošač plaćao od početka ugovornog odnosa zamijenjeni su obrocima koji su vrijedili za eurski kredit uzimajući u obzir stvarne uplate potrošača i obroke simuliranog eurskog kredita te se dobivena razlika uračunavala u buduće obveze potrošača po eurskom kreditu ili u određenoj mjeri isplaćivala ovisno o zakonskim odredbama i okolnostima pojedinog slučaja. Nadalje, sporazumi o konverziji u RH su zaključivani na temelju zakona, tj. jasnog zakonskog okvira koji je propisivao sve potrebne elemente na strani Banke i na strani potrošača, koji, nakon što se ispune, dovode do valjanog sklapanja sporazuma. Ti elementi su uključivali obvezu svake banke da uputi potrošaču ponudu radi izmjene ugovora, te u okviru toga dostaviti izračun konverzije, sve pretpostavke po kojima se ima izvršiti preračunavanje obveze, povijesni pregled kamatnih stopa, a potrošač je imao dovoljno vremena razmotriti ponudu, i eventualno izjaviti prihvat. Stoga se u smislu svih gore prethodno navedenih presuda Suda EU, konverziju provedenu u RH treba više povezivati s presudom Suda EU u predmetu C-81/19, iz koje proizlazi da ugovorna odredba koja predstavlja odraz kogentnih (prisilnih) normi nacionalnog zakonodavca ne ulazi u područje primjene Direktive, odnosno ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti upravo stoga što se podrazumijeva da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Upravo stoga što je sadržaj aneksa/sporazuma o konverziji bio zadan strogim zakonskim okvirom kojeg su banke bile dužne slijediti, ne može biti govora o tome da bi se mogla dovesti u pitanje valjanost aneksa o konverziji, a o čemu je svoj stav iznio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku. Uzimajući u obzir odredbu članka 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da nema dodirnih točki između slučaja sklopljenog ugovora o obnovi u Kraljevini Španjolskoj i u slučaju konverzije provedene po strogim zakonskim pravilima u Republici Hrvatskoj, a vezano uz pozivanje tužitelja na praksu Suda EU u odluci C- 452/18. Tuženik posebno ističe da je člankom 49. Zakona o zaštiti potrošača propisano sljedeće: “Pojam nepoštene ugovorne odredbe. Članak 49. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku." Iz citirane odredbe zakona nedvosmisleno proizlazi da je stav iz presude Suda EU (C-452/18) neprimjenjiv na aneks koji je tužitelj zaključio s tuženikom jer njegov sadržaj u potpunosti odgovara kogentnim normama ZIDZPK/15 koji je imao za cilj uspostaviti ravnotežu između ugovornih strana i to sa retroaktivnim učinkom. Tuženik ističe kako je u pogledu konverzije provedene u RH temeljem Novele ZPK 102/15 važno razumjeti praksu Europskog suda u predmetu C- 81/19. Iz najnovije odluke Europskog suda jasno proizlazi da se Direktiva 93/13/EEZ primjenjuje samo na dispozitivne odredbe nacionalnog zakonodavstva o kojima se moglo pregovarati. Primjena Direktive 93/13/EEZ isključena je kada se radi o kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće. U navedenom predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili

pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega obrazložio da je odredbom članka 2. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/ propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Iz svega navedenog razvidno je da odluka Suda EU C-452/18 ne predstavlja sudsku praksu koja potkrjepljuje navode tužitelja o postojanju prava na obeštećenje unatoč provedenoj konverziji već upravo suprotno. Slijedom navedenog, tuženik i dalje ustraje u stavu da je konverzijom, na način kako je provedena u Republici Hrvatskoj uspostavljana ravnoteža između ugovornih strana. Nadalje, pozivanje tužitelja na utvrđenja Suda EU i zaštitu potrošača koju pruža Direktiva 93/13/EEZ u odnosu na odricanje potrošača od sudske zaštite kao i navodi da on kao potrošač nije utjecao na zakonske odredbe koje propisuju po kojim parametrima se vrši obračun konverzije u potpunosti su promašeni. Ministarstvo financija osnovalo je početkom 2015. godine Radnu skupinu u cilju rješavanja problematike CHF kredita i pronalaženja trajnog rješenja na dobrovoljnoj osnovi, čiji članovi su bili predstavnici Udruge franak i predstavnici kreditnih institucija, pored predstavnika Ministarstva pravosuđa i Ministarstva socijalne politike i mladih. Predstavnici Udruge franak iznosili su svoje prijedloge i stajališta te se ne može tvrditi da nisu pregovarali o sadržaju budućeg zakonskog okvira i sudjelovali u definiranju parametara po kojima će se sastavljati sporazumi o konverziji. Navedeno potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. jer u predmetnoj odluci referira i na očitovanje Udruge Franak koje je ranije citirano. Tužitelj također pokušava naslovni sud navesti na zaključak da je bio prisiljen sklopiti sporazum o konverziji zbog egzistencijalne ugroženosti pri čemu tužitelj navedene tvrdnje ne dokazuje niti jednim dokazom. Tužiteljevi navodi da je bio prisiljen na bilo koji način sklopiti sporazum o konverziji kao i navodi o navodnoj neinformiranosti su u cijelosti promašeni, neosnovani i kontradiktorni strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Tuženik ističe da je tužitelj bio u potpunosti informiran i da je samostalno odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu ili nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Potrošač je imao mogućnost izbora da li želi konvertirati kredit u EUR, za razliku od tuženika u odnosu na kojeg sklopljen Aneks osnovnog ugovora o kreditu ima javnopravnu dimenziju jer je predstavlja realizaciju kogentne zakonske norme po kojoj je tuženik bio dužan postupiti. Aneks Ugovora o kreditu sklopljen je slobodnom voljom na strani tužitelja, a bez slobodne volje na strani tuženika, na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametra, koje je tuženik bio dužan iznijeti tužitelju na način kako je to bilo propisano prisilnom zakonskom normom. Tuženik je svakom potrošaču, pa tako i tužitelju, imao zakonsku obvezu dostaviti Izračun konverzije, a koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije, te je na temelju dostavljenog Izračuna konverzije, sastavni dio kojeg je činio i nacrt aneksa ugovora, tužitelj imao dovoljno vremena razmotriti da li prihvaća ponudu ili ista ne odgovara njegovim interesima. Tuženik stoga ističe da je potrošač bio u potpunosti informiran o značenju konverzije kredita te je on u trenutku sklapanja Aneksa imao točnu i potpunu informaciju o kretanju tečaja i kamatne stope za eurske kredite do 30. rujna 2015., čime je čak doveden u povoljniju poziciju od potrošača koji su se inicijalno odlučili za eurske kredite. Tijekom donošenja zakonskih mjera za rješavanje pitanja o kreditima u CHF bili su u tijeku postupci u Predmetu Franak koji su bili prvorazredno političko i gospodarsko pitanje, stoga su bili i detaljno medijski praćeni. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio informiran ne samo zbog ranije navedene obveze kreditnih institucija o informiranju prema ZID ZPK/13 i općenitih informacija koje su mu kroz medijski prostor bile dostupne nego i kroz dostavljeni Izračun konverzije. Ovdje se posebno ističe da su i udruge potrošača, kao na primjer Udruga Franak, informativnim materijalima pojašnjavali potrošačima konverziju kredita iz CHF u EUR. Tuženik ističe da je potrošač bio u poziciji da shvati ekonomske posljedice provođenja konverzije CHF kredita budući da su potrošaču bile stavljene na

raspolaganje sve informacije o prošlim kretanjima relevantnih indeksa (kamatne stope).Tužitelj tvrdi da su nepošteni i parametri i odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu

kojem je glavnica vezana u EUR, a koji su nakon konverzije zamijenili nepoštene odredbe Ugovora u CHF. U ranije navedenom predmetu Franak predmet spora bilo je ispitivanje nepoštenosti odredbe o načinu podešavanja visine kamatne stope ugovorima o kreditima vezanima uz CHF kao i same valutne klauzule kojom je valuta obveze bila vezana uz CHF. Iz citiranih točki Presuda C-81/19 nedvojbeno je da odredbe ugovora koje odražavaju kogentne norme zakona koji su još k tome prošli ustavnu i zakonodavnu kontrolu nacionalnih sudova ne mogu biti predmet ocjene pred Sudom EU prema članku 1. stavak 2. Direktive 93/13, budući da je Direktiva neprimjenjiva na prisilne zakonske ili regulatorne odredbe nacionalnog zakonodavstva.

Zaključno tuženik ističe da se presuda C-452/18, kao i Direktiva 93/13 ne mogu primijeniti na konkretni slučaj kredita koji je konvertiran u skladu sa ZID ZPK/15. Presuda C-452/18 odnosi se na konkretan predmet u kojem je došlo do sklapanja izvansudske nagodbe o visini kamatne stope, ali isključivo s budućim učinkom, pri čemu se konkretne okolnosti navedenog predmeta ne mogu uspoređivati s okolnostima u kojima je došlo do konverzije u RH u kontekstu stupnja informiranosti potrošača o učincima sklapanja aneksa ugovora. Direktiva 93/13 u članku 1.st.2. isključila je svoje polje primjene na odredbe ugovora koje su odraz kogentne norme zakona koji su prošli ustavnu i zakonodavnu kontrolu nacionalnih sudova, a što je potvrđeno i Presudom C-81/19. Što se tiče navoda tužitelja vezano uz prigovor zastare tuženika, tuženik ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. U pogledu prekida zastare, tuženik ističe sljedeće. Člankom 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom članka 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa člankom 120. Zakona o zaštiti potrošača, nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba članka 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117. stavak 3. Ustava RH: Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, nije posve razvidno zašto je Vrhovni sud, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi članka 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba članka 213. stavak 1. točka 1. u vezi odredbe članka 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite). Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a). Ovakvog je stajališta i pravna teorija, pa stoga tužitelj u privitku dostavlja dva recentna članka objavljena u časopisu ”Pravo i porezi”, a gdje autori mr.sc. Andrija

Eraković, sudac Vrhovnog suda RH u mirovini i prof.dr.sc. PV te doc.dr.sc. GV s Pravnog fakulteta u Zagrebu razmatraju ovu problematiku. Pa u tom smislu mr.sc. Andrija Eraković ističe: “Zastara se prekida priznanjem duga te podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Deklaratornom tužbom kojom se traži utvrđenje da ugovor (ili dio ugovora) ne postoji (da je ništetan) ne prekida se zastara jer se takvom tužbom ne traži utvrđivanje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarenje. Sudska odluka kojom se tužbeni zahtjev prihvaća samo potvrđuje nešto što je postojalo i bez takve odluke, tj. da je ugovor ništetan (nepostojeći, da nije ni nastao). Stoga podnošenje kolektivne tužbe ili tužbe koju podnosi sam vjerovnik kojom se traži utvrđenje ništetnosti ugovora ne dovodi do prekida zastare.” Istog su stajališta i autori s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pa u tom smislu navode: ”Ako se donekle može pravdati tvrdnja VSRH-a kako postojeći pravni sustav ne uređuje na najbolji način pitanje ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, to ne znači kako taj sud može jednostrano i nekritički stvoriti novo pravilo o prekidu zastarijevanja pojedinačnih zahtjeva za restitucijom u slučaju pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ponajprije stoga što takvo pravilo bitno odstupa od postojeće i dugogodišnje sudske prakse, a potom i stoga što takvim djelovanjem sud nadilazi društvenu ulogu i funkcije koje mu pridaje ustavna trodioba vlasti. Bez obzira na „dobre namjere“ VSRH-a, zadaća sudova nije stvaranje pravnih propisa, nego primjena postojećih propisa, njihovo tumačenje i popunjavanje pravnih praznina unutar postojećeg pravnog okvira.” Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom članka 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku

podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Tuženik ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih kamata dospio 14. lipnja 2014. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 7129/13). Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik dodatno ukazuje na odredbe članka 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te članka 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Tuženik pored već predloženog zadatka u toč. I. ovog podneska, a u pogledu istaknutih prigovora radi prijeboja, predlaže provođenje financijskog vještačenja i na okolnost i sa zadatkom: (provedena konverzija) da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHFEUR).

(za razliku u kamati), izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke VII. prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od 06. prosinca 2019. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U podnesku od 27. rujna 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je u bitnom osporio sve navode iz odgovora na tužbu.

5. U podnesku od 14. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu, koji je tužitelj RV iz [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a dana 26. listopada 2005. pod brojem 24002006-1031262160/51404627-514404607-5102689319, koja glasi: 8. Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje, kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećem odluka Banke. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužitelju RV, [adresa] isplati iznos od 3.426,94 eur na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 4,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2005. godine do isplate, za iznos od 4,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2006. godine do isplate, za iznos od 8,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2006. godine do isplate, za iznos od 1,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2006. godine do isplate, za iznos od 1,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2006. godine do isplate, za iznos od 1,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2006. godine do isplate, za iznos od 0,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2006. godine do isplate, za iznos od 0,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2006. godine do isplate, za iznos od 1,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2006. godine do isplate, za iznos od 1,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2006. godine do isplate, za iznos od 1,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2006. godine do isplate, za iznos od 0,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2006. godine do isplate, za iznos od 9,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 0,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 11,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 12,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 12,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 10,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 12,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 10,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 7,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 8,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 10,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 8,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 8,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 10,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 12,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 14,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 14,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 18,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 17,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 18,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 29,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 27,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 36,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 31,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 27,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 39,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 45,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 40,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 42,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 38,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 40,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 50,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 52,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 65,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 63,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 53,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 51,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 51,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 53,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 56,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 54,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 55,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 55,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 56,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 55,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate

za iznos od 55,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 54,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 52,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 55,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 55,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 55,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 52,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 54,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 55,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 53,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 50,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 48,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 50,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 51,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 54,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 53,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 53,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 54,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 49,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 50,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 50,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 44,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 48,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 48,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 50,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 51,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 52,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 52,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 53,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 53,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 49,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 54,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 54,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 54,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 53,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 49,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. rujna 2015. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. U podnesku do 27. ožujka 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka kao i na naprijed navedeni podnesak tužitelja te je naveo da je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2025. godine nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 3.426,94 eura. Kako je tužitelj u tužbi zahtijevao da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, odnosno tužitelj je u ovom predmetu bio podnio stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a, a podneskom od 14. ožujka 2025. godine postavlja određeni tužbeni zahtjev. Tužitelj nije u tijeku postupka dokazao niti pokušao dokazati da je zatražio dokumentaciju od tuženika prije podnošenja tužbe. Shvaćanje da podnesena stupnjevita tužba nije bila dopuštena u slučaju kada tužitelj nije dokazao da je od tuženika zatražio dokumentaciju i da mu je tuženik istu odbio dostaviti, potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu članka 109. stavak 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije bio ispunio zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a te je ista stoga nedopuštena, nedopušteno je i bez utjecaja na ovaj postupak postavljanje određenog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 14. ožujka 2025. godine. Stoga tuženik predlaže da se predmetna tužba odbaci sukladno citiranom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a ujedno se skreće pažnja sudu da je njegovo nepostupanje po prigovoru tuženika iz odgovora na tužbu u pogledu procesne dopuštenosti tužbe u ovom predmetu, a na što i sud prema članku 109. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, predstavlja bitnu povredu odredbi parničnog postupka koja dovodi parnične strane u nejednaki položaj na štetu tuženika. Kako je tužbom od dana 10. lipnja 2019. godine zahtijevano utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i potraživan neodređen iznos zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata s osnove navodno preplaćenih kamata, tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2025. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa 3.426,94 eura s osnove razlika u kamatama i razlike u tečaju, zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe da se protivi učinjenoj preinaci. Tužitelj je mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti zahtjev za isplatom iznosa s osnove tečajnih razlika. Podredno i opreza radi, tuženik za cjelokupni iznos tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove razlike u kamatama je nastupila dana 14. lipnja 2019. godine, a zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15. lipnja 2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu razlika u kamatama do 13. lipnja 2019. godine, odnosno tečajnih razlika do 14. lipnja 2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 14. ožujka 2025. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika i razlika u kamatama. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju VSRH je već bio potvrdio u rješenju poslovni broj Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine u kojem se navodi: “U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.” Tuženik opetovano ističe kako je predmetna tužba podnesena radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate po navedenoj osnovi. Vještak je u predmetnoj dopuni nalaza i mišljenja dao izračun razlike između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu od 26. listopada 2005. godine i početno ugovorenih uvjeta pa do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu broj 5102689319 od 06. siječnja 2016., dakle ukupan iznos koji se odnosi na izračun kamatnih stopa kao i tečajnih razlika, odnosno, vještak je napravio identičan izračun kao i u prvobitnom nalazu i mišljenju iako mu je naslovni sud naložio sljedeći zadatak; Poziva se knjigovodstveni vještak Mitar Obradović da dopuni nalaz i mišljenje od 17. listopada 2024. u roku od 15 dana od primitka ovog rješenja tako da dostavi podatke o postojanju razlike između početno ugovorenih anuiteta kredita i anuiteta koji su se tijekom ugovornog razdoblja mijenjali zbog promjene kamatne stope i to od sklapanja ugovora o kreditu 26. listopada 2005. pa do konverzije kredita 5. siječnja 2016. i to za svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos u kunskoj protuvrijednosti anuiteta u švicarskim francima iznosu i u eurima po konverzijskom tečaju od 7,53450 kao i da da podatke o priznatoj preplati prilikom konverzije kredita i način na koji je iskorišten priznati preplaćeni iznos anuiteta u konverziji kredita. Dakle, naslovni sud je izričito dao zadatak vještaku da napravi izračun preplate u kamatama, a ne i da računa preplatu s osnove tečajnih razlika. Slijedom navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu pozvati vještaka na ispravak nalaza i mišljenja na način da prikaže izračune koji se odnose na promjene kamatnih stopa (kao što je već i učinio rješenjem od dana 20. veljače 2025. godine), budući da je to predmet ovoga spora. Također, predlaže se da se kao zadatak vještaku naloži i očitovanje na okolnost: (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Očitovanje vještaka na gore navedenu okolnost je od odlučnog značaja za ovaj postupak, a što proizlazi iz sljedeće točke ovog podneska. Kao što je to tuženik navodio i ranije u ovom postupku, tužitelj i tuženik su sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH (presuda otpremljena strankama 27.12.2024. godine) u predmetu Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022. godine. Naime, a što je poznato i o čemu se već tuženik očitovao tijekom ovog postupka, u predmetu Gos-1/2019 VSRH je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako je dakle VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbeni zahtjeva korisnika kredita prema bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/20 utvrdio je da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive, 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Nastavno na stav VSRH iz Gos- 1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C-567/2020 uslijedila je i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019, kojom odlukom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tužene banke te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja- korisnika kredita, koji je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo se na to ima li tužitelj-korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH prvenstveno polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH se pozvao i na ogledni postupak te utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jesu upravo točke 17. i 18. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH navodi sljedeće: „U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.“ Kao što se i ranije navodi u ovom tekstu, Sud EU je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi članka 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Navedeni članak Direktive implementiran je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu u ostalim točkama obrazloženja (posebno toč. 20. i 21.) VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate su uračunate i nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove.

U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos-1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102689319 od 26. listopada 2005., obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, obavijest o izračunu konverzije kredita, obavijesti o promjenama kamatne stope, pregled prometa po partiji kredita, pročitan je tekst iz časopisa Pravo i porezi broj 3/19, izvršen je uvid u podatke tuženika o stambenim kreditima, informaciju o pojmu valutne klauzule i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom tuženika, metodologija utvrđivanja kamatne stope tuženika, odgovor Hrvatske narodne banke udruzi Potrošač, priopćenje za javnost Ministarstva financija Republike Hrvatske, dodatak ugovoru o kreditu broj 5102689319, izračun konverzije i najčešća pitanja vezana za konverziju, tekst u časopisu Pravo i Porezi 9/18 (listovi 162-1 do 231-3 spisa), izvršen je uvid u pregled prometa po kreditu s planom otplate, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024. i dopuna nalaza i mišljenja od 6. ožujka 2025., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj RV.

8. Sud nije prihvatio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda budući je sukladno Zakonu o potrošačima nadležan za postupanje sud mjesta prebivališta tužitelja što je u ovom slučaju Općinski sud u Požegi.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 26. listopada 2005. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 3.100,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a namjena je stambeni kredit za gradnju i adaptaciju stambenog prostora. Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita od 120 mjesečnih anuiteta, a iznos anuiteta je 250,58 CHF obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Člankom 8. ugovorne strane ugovorile su da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje.

10. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 5. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu broj 5102689319 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 8. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 26. listopada 2005. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita tijekom otplate kredita.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila stambeni kredit. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 3.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 8. ugovorne strane ugovorile su da je kamatna stopa promjenjiva, a u trenutku ugovaranja kredita iznosi 5,490% godišnje.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 23. lipnja 2004. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 8. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. listopada 2005. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 8. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

44. Uvidom u dodatak uz ugovor o kreditu od 5. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 5. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da glavnica kredita iznosi 334,93 eura i da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 12.998,65 kn.

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima po početnoj kamatnoj stopi u vrijeme sklapanja ugovora i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.

46. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju i dopunskom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik 26. listopada 2005. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 23.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u kalendarskoj godini počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 1. prosinca 2005. te je kredit isplaćen 27. listopada 2005. u iznosu od 23.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj i tuženik su 5. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur, a na osnovu izračuna konverzije kredita utvrđeno je na dan 30. rujna 2015. preplata u iznosu od 12.998,65 kn (1.703,15 eur). Mišljenje je knjigovodstvenog vještaka da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 30. rujna 2015. uplatio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 25.491,78 kn, a pri tome je iznos više uplaćenih anuiteta 26.154,70 kn ili 3.426,94 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. i da je prema izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos preplate po kreditu prema uvjetima odobrenog kredita u eur u iznosu od 12.998,65 kn odnosno 1.703,16 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. Tužitelj je u razdoblju od 1. prosinca 2005. do 30. rujna 2015. uplatio više u iznosu od 3.471,32 eur, a prilikom konverzije tužitelju je priznata preplata u iznosu od 1.703,16 eura te je tužitelj platio više u iznosu od 1.768,16 eura.

47. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja.

48. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

48.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj preplatio kredit.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit u iznosu od 3.461,32 eura, a isto tako utvrđeno je da je prilikom konverzije kredita tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.703,16 eura pa je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 1.768,16 eura.

51. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti članka 8. ugovora o kreditu zatražio isplatu iznosa od 3.426,94 eur.

52. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 14. ožujka 2025. preinaka tužbe te se tako učinjenoj preinaci protivi i ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja.

53. Sud nalazi da tužitelj podneskom od 14. ožujka 2025. nije preinačio tužbu budući da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu te je tužbeni zahtjev uredio bez poziva suda, a nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

54. Tužitelj je u podnesku od 14. ožujka 2025. uz utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. ugovora o kreditu zatražio isplatu iznosa od 3.426,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa anuiteta kredita pa do isplate.

55. Budući je sud temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka utvrdio da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 3.471,32 eur, a tužitelju je tuženik prilikom konverzije kredita priznao preplatu u iznosu od 1.703,16 eur to sud nalazi da je tužitelj temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu preplatio kredit u iznosu od 1.768,16 eura pa je sud tužbeni zahtjev tužitelja do tog iznosa i priznao, a tužitelja s preostalim zahtjevom za isplatom u iznosu od 1.658,78 eur kao s neosnovanim odbio. Sud je priznao i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana uplate mjesečnih anuiteta pa do isplate.

56. Stoga je odlučeno kao u točki II i III izreke.

57. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja i prigovor zastare potraživanja tužitelja, a tužitelj se protivio prigovoru prijeboja i prigovoru zastare.

58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

59. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita, a tužba je podnesena sudu 10. lipnja 2019.

60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

60.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

61. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

62. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

62.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

63. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

64. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

65. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 10. lipnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

66. Sud nalazi da je prigovor radi prijeboja tuženika na ime manje plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja kada su isti bili manji od početno ugovorenih nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

66.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

67. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u ovom postupku uspio s osnovom dok je s visinom postavljenog tužbenog zahtjeva uspio s 52% pa je uspjeh tužitelja u ovom postupku 76%. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 2 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 3. prosinca 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 23. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 7. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 15. siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 1. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. ožujka 2025. i 6. svibnja 2025. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.700,00 eura i PDV na taj iznos od 425,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.125,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,78 eura kako je to tužitelj i zatražio pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.456,78 eura. Obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku to je sud priznao tužitelju 76% tih troškova što iznosi 1.867,15 eura. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

68. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6