Poslovni broj P.349/2021-11

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vojnić, odvjetnica u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 30. travnja 2025.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 10. lipnja 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 12.238,97 EUR (92.214,49 kn) sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2021.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 10. lipnja 2025.g., sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tužitelj) u tužbi od dana 13. travnja 2021.g. navodi da je rješenjem tužitelja i to Područnog ureda u Dubrovniku Klasa:140-03/17-01/03458314404 Urbroj: 341-05-05/3-17- 013957 od **.**.2017. UR kao udovcu pok. osiguranice UR ER, te djeci U i E priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Mirovina se isplaćuje djeci s obzirom da je udovac u radnom odnosu. Smrt osigiranice nastupila je uslije ozljede na radu prema prijavi poslodavca Konzum d.d. od 14. lipnja 2017.g. na državnoj cesti D-8 u Brsečinama. U zapisniku o očevidu MUP, Policijska uprava Dubrovačko neretvanska, Postaja prometne policije Dubrovnik broj 511-03-14-KU- 11/2017 od 2. srpnja 2017.g. sastavljenom u povodu predmetne prometne nesreće, navodi se osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo iz čl. 227 st.6. Kaznenog zakona te je protiv GR, vozača teretnog automobila reg oznake [registarska oznaka], podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku. Također se navodi da je pok. osiguranica ER u svojstvu putnika u osobnom automobilu reg. oznaka [registarska oznaka] zadobila teške tjelesne ozljede (opasne po život) te je istog dana i preminula u Općoj bolnici Dubrovnik. Teretno vozilo, kojim je prema prethodno citiranom zapisniku MUP-a protiv čijeg je vozača podnesena kaznena prijava poradi prometne nesreće bilo je osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Postupak istrage vodio se pred Općinskim državnim odvjetništvom u Dubrovniku pod brojem K-DO-296/2017 međutim vozač teretnog vozila je preminuo dana **.**.2017. Uplatama mirovine djeci pok. ER tužitelj trpi štetu, i to za razdoblje od 26. svibnja 2017.g. do 31. siječnja 2021.g. u iznosu od 92.214,49 kuna, koji predstavlja ukupno isplaćene svote obiteljske mirovine za navedeno razdoblje. Tužitelj je tuženiku dana 18. veljače 2021.g. uputio odštetni zahtjev, međutim tuženik je odgovorio da isti smatra pravno neosnovanim.

1.2. Tužitelj drži da se odgovornost tuženika temelji na čl. 164.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO), visina štete na čl. 161. st.1.i 2., a pravo na zatezne kamate na odredbi čl. 165. istog zakona. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev.

2.1.Tuženi Euroherc osiguranje d.d. (u daljnjem tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu od 24. svibnja 2021.g. navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Obrazlaže da nije sporno da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka], kojeg tužitelj označava štetnikom, u vrijeme nastanka prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 08102562912. Tuženik smatra da neovisno o tome što iz dokaza koji su priloženi uz tužbu ne proizlazi odgovornost vozača vozila reg. oznake [registarska oznaka] za nastanak predmetne prometne nezgode, tužbeni je zahtjev neosnovan već iz razloga što tuženik kao društvo za osiguranje nije pasivno legitimiran za potraživanje kakvo se postavlja tužbenim zahtjevom, te je ono prema tuženiku neosnovano jer nije dio osiguravateljskog pokrića. Tužitelj od tuženika kao društva koje obavlja poslove osiguranja traži naknadu štete u iznosu naznačenom u tužbi koji predstavlja cjelokupnu isplaćenu obiteljsku mirovinu iza smrti tužiteljeve osiguranice ER. Tuženik u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje naknada u vidu plaćene mirovine upravo zbog postojanja Police osiguranja od automobilske odgovornosti broj. 08102562912 kojom je vozilo kojeg tužba označava štetnikom bilo osigurano kod tuženika u vrijeme nezgode. Da nema te police osiguranja, nema ni tužbe u ovom predmetu. Stoga se i obveze tuženika kao društva za osiguranje prema tuženiku kao zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja moraju sagledati isključivo kroz materijalnopravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika po osnovi police osiguranja od automobilske odgovornosti. Takve obveze regulirane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) pa se o osnovanosti i visini potraživanja tužitelja prema tuženiku može odlučivati isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. U situaciji kada tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika kao društva osiguranja baš po osnovi sklopljene police osiguranja od automobilske odgovornosti, ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra da je takav stav potvrđen odlukama Vrhovnog suda RH Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017.g., Rev-2320/2015 od 21. svibnja 2019.g. i Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020.g. , te napominje da odluke revizijskog suda donesene po izvanrednim revizijama imaju značaj neposrednog izvora prava, a u poredbenom pravu istovjetna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Slovenije.

2.2. Tuženik nadalje navodi da se u ovom slučaju ima primjenjivati odredba čl. 27. ZOOP-a, iz koje je razvidno to da, da bi tužitelju po osnovi sklopljene police osiguranja od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje, mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje "u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako je ovdje riječ o obiteljskoj mirovini, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na naknadu štete od tuženika jer naknada štete prema ZOOP-u nije predmetom osiguravateljskog pokrića po Polici osiguranja od osigurateljskog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti u vrijeme nastanka štetnog događaja. Tuženik smatra da to ne dira u pravo tužitelja da takvu naknadu potražuje od nekog drugog, ali ne od tuženika, te time smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti. Dodatno osporava samu činjenicu isplate utuženih iznosa, a time i trpljenje štete, jer to nije dokazano odgovarajućim ispravama. Također smatra da tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između prometne nezgode kao štetne radnje i smrti njegove osiguranice, odnosno isplatama mirovine (štetne posljedice) koju uzročno posljedičnu vezu tuženik osporava. Također, smatra da je nastupila zastara u odnosu na tužbeni zahtjev jer je od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno pravo na mirovinu pa do podnošenja tužbe protekao zastarni rok potraživanja naknade štete, a početak kojeg zastarnog roka propisuje izričita odredba čl. 165 ZOMO-a. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove.

3. U svom podnesku od dana 1. lipnja 2021.g. (stranica 43-45 spisa) tužitelj navodi da vezano za navode tuženika pod toč.III odgovora na tužbu ističe da se pred ODO Dubrovnik vodio postupak istrage protiv vozača teretnog vozila AR, međutim isti je preminuo **.**.2017. (43 dana nakon prometne nesreće) te navodi da se uvidom u spis ODO, podredno prometnim vještačenjem, može utvrditi odgovornost vozača koji je bio osiguranik tuženika. Prigovor tuženika da potraživanje tužitelja nije dio osigurateljskog pokrića smatra neosnovanim budući da tužitelj temeljem čl. 164 ZOMO-a ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Dalje smatra da je ZOMO lex specialis koji regulira materijalno pravo u upravo potraživanja koje je osnov tužbenog zahtjeva, te se isti ima primjenjivati u ovom predmetu. U odnosu na dostavljene odluke VSRH tužitelj ističe da revizijske odluke ispituju pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pa ne može svoje tvrdnje dokazati isticanjem samo onih dijelova koji su naizgled njemu na korist. U samoj sudskoj praksi na koju se tuženik poziva izražen je stav s kojim se tužitelj slaže, a to je da se ima primijeniti zakon koji je na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, pa je tako tužitelj i postavi zahtjev na temelju ZOMO-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Neosnovanim smatra pozivanje tuženika na čl. 27 ZOOP-a budući da ZOMO kao lex specialis ima prednost u primjeni u odnosu na ZOOP, što je potvrđeno mnogim primjerima u sudskoj praksi (pa tako i odlukom Ustavnog suda U-I-856/2016 od 7. veljače 2017g.). U odnosu na osporavanje isplata i vjerodostojnosti dostavljenih dokaza o isplati obiteljske mirovine navodi da je isprava koju je izdalo državno tijelo u propisanom obliku i u granicama svoje nadležnosti ili isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenom na zakonu – javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj određuje ili potvrđuje, a to je zakonska presumpcija istinitosti. Opreza radi dostavlja dokaz o doznačenim sredstvima obitelji pokojne osiguranice. Vezano za osporavanje uzročno-posljedične veze, tužitelj je dostavio dokaze uz tužbu, koji nedvosmisleno dokazuju da je unesrećena ER, a temeljem izvješća izabranog doktora obiteljske medicine preminula kao pacijentica u Općoj bolnici Dubrovnik od posljedica hemoragičnog šoka (krvarenja) istog dana kada je ozlijeđena u prometnoj nesreći. Također, a vezano uz navode o zastari potraživanja, ističe da ZOO propisuje petogodišnji opći rok zastare, ako zakonom nije propisan neki drugi rok. Rješenje kojim je priznato pravo na obiteljsku mirovinu doneseno je 28. rujna 2017.g., pravo je priznato od 27. svibnja 2017.g., prva mirovina je isplaćena u listopadu za period od 27. svibnja 2017.g. do 30. rujna 2017.g. pa dalje sukcesivno, stoga je jasno da nije nastupila zastara kako to tvrdi tuženik.

4. Podneskom od 14. svibnja 2024.g. (stranica 90-95 spisa) tuženik se očituje na navode tužitelja, te ističe da u ovom predmetu osnovanost tužbenog zahtjeva u prvom redu ovisi o pitanju da li se na odnos stranaka primjenjuju odredbe ZOMO-a ili ZOOP-a važećih u vrijeme nastanka štete. Kako je u praksi drugostupanjskih sudova bilo različitih odluka i rješenja revizijski sud je višekratno u nizu svojih najnovijih odluka zauzeo shvaćanje da je u sporovima koje pokreće zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja prema društvu za osiguranje u odnosu na opseg obveze društva za osiguranje primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu važeći u vrijeme nastanka štete, i to odredba čl. 27 tog zakona. U odluci Rev- 235/2023 od 4. travnja 2023.g. VSRH svoj stav o primjeni čl. 27. ZOOP-a naziva praksom koja se "ujednačila" i "postala sigurna". Ponavlja da takve odluke imaju značaj neposrednog izvora prava, jer je zakonodavac propisujući mogućnost izjavljivanja izvanredne revizije, zapravo u onim slučajevima kada postoje oprečna shvaćanja, dao mogućnost VSRH da "presiječe" i da iskaže koje je pravilno. Smatra da je VSRH ovdje izričito uputio na primjenu čl. 27 ZOOP-a i da su odredbe sadržane u tom članku vrlo jasne i ne traže posebna tumačenja jer određuju da stvarna šteta koju bi po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti tužitelj imao ostvariti prema tuženiku kao društvu za osiguranje isključivo ona u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe, koja se utvrđuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj povrede na radu. Time je jasno da tužitelj može potraživati samo stvarnu štetu i to u vidu razmjernog iznosa mirovine kako je opisano. Primjenjujući to na konkretan slučaj, temeljem navoda iz tužbe i dokazne građe koju je dostavio tužitelj, da se potraživanja u ovom slučaju odnose na obiteljsku mirovinu koju je tužitelj isplaćivao svojim korisnicima – djeci pok. ER. Pritom se radi o obiteljskoj mirovini isplaćivanoj zbog ozljede na radu, budući da je ozljeđivanje ER u prometnoj nezgodi a koje je uvjetovalo smrtni ishod, pravno utvrđeno kao "ozljeda na radu". Iz navedenog se vidi da je utuženo potraživanje neosnovano jer se ne nalazi unutar osigurateljskog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. U tom smislu citira i odluku Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021.g. Smatra da sve navedeno ne dira u prava tužitelja da utužuje potraživanje prema nekom drugom, ali ne ovdje tuženiku, jer utuženo potraživanje nije pokriveno ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.

5. Tužitelj u podnesku od 3. veljače 2025.g. (stranica 189-191 spisa) navodi da su u hrvatsko zakonodavstvo Izmjenama i dopunama ZOOP-a NN 76/2013 preuzete odredbe Direktivu 2009/103/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009.g. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, koja otklanja mogućnost pozivanja društva osiguranja na samopridržaj u odnosu prema oštečenoj osobi, te je time tuženik ex lege jamac za štetnikovu obvezu i to je u skladu sa pravnom stečevinom EU i direktivama koje su implementirane upravo u ZOOP. Tvrdnju da tužitelj ne trpi štetu u punom iznosu isplaćene obiteljske mirovine ocjenjuje suprotnom načelu vladavine prava, načelu zakonitosti i volji zakonodavca jer takve odluke derogiraju ZOMO čije su odredbe vrlo jasne i precizne i usklađene sa aktualnim društvenim potrebama i promjenama. Članak 27. ZOOP-a ocjenjuje kao potpuno zastario i neusklađen, te navodi da regulira materiju posve drugačije od ZOMO-a, te je na temelju primjene tog članka i odluke Rev-388/18 koja se na njemu temelji, a mehanizmom usklađivanja stajališta sudova, došlo do pogrešne primjene zakona RH i Direktiva EU. Ističe da je čl. 27 ZOOP-a neprimjenjiv u praksi i nejasan, te je rješenje predviđeno tim člankom pogrešno i nezakonito jer se ne može visina mirovine utvrđivati prema pretpostavci, već isključivo temeljem rješenja donesenog u upravnom postupku. Također dodaje da u ovom slučaju nema pravne praznine da bi se trebalo posegnuti za neizravnim izvorima prava kao što je sudska praksa, te da se navedeni zakonski članak na koji se poziva tuženik ne odnosi na obiteljsku mirovinu već na izračun invalidske mirovine, a konkretna osiguranica ER nije i nikada neće ostvariti pravo na nikakvu mirovinu jer je preminula u dobi od 33 godine, 11 mjeseci i 11 dana života. Tužitelj trpi štetu jer isplaćuje mirovinu koju da nije bilo prometne nesreće sa smrtnim ishodom ne bi isplaćivao. Zaključuje da nema mjesta primjeni stavova VSRH iz odluka na koje se poziva tuženik, jer se ne radi o pravnim shvaćanjima zauzetima na općoj sjednici, a i ti stavovi su neusklađeni sa općom pravnom normom (ZOO) i višom pravnom normom (Deklaracija EU).

6.Tijekom postupka sud je pregledao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku Klasa:140-03/17-01/03458314404 Urbroj:

341-05-05/3-17-013957 od 28. rujna 2017.g. (stranica 4-7 spisa), prijavu o ozljedi na radu (stranica 8-10 spisa), Izvješće izabranog doktora obiteljske medicine (stranica 11 spisa), zapisnik o očevidu (stranica 12-21 spisa), dopis ovog suda pod posl.br.Kr.1/2021 od 14. siječnja 2021.g. (stranica 22 spisa), pretragu osiguranika za AR (stranica 23-24 spisa), potvrda HZMO Središnje službe od 9. veljače 2021.g. o visini isplaćenih sredstava (stranica 25 spisa), dopis tužitelja tuženiku Klasa: 140-01/20-29/1429 Urbroj: 341-99/05-07/1-21-11 od 17. veljače 2021.g. sa povratnicom (stranica 26-27 spisa), utemeljeni odgovor tuženika tužitelju od 26. ožujka 2021.g. (stranica 28 spisa), ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica 46-63 spisa), Direktivu 2009/103/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009.g. te dostavljenu sudsku praksu ( stranice 39- 42, 64-79, 240-377 spisa).

7. Između parničnih stranaka nije sporno da se dana 26. svibnja 2017.g. na državnoj cesti D-8 na dionici blizu predjela Veliki žali dogodila prometna nesreća u kojoj je ER sudjelovala u svojstvu putnika u osobnom automobilu reg. oznaka [registarska oznaka], te da je od posljedica ozljeda zadobivenih u nesreći ista preminula dana **.**.2017. Također nije sporno da je u navedenoj nesreći sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao AR, a koje je u vrijeme nastanka prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 08102562912. Također nije sporno ni da je AR preminuo dana **.**.2017. Nesporno je i da je tužitelj rješenjem tužitelja, Područnog ureda u Dubrovniku Klasa:140-03/17-01/03458314404 Urbroj: 341-05- 05/3-17-013957 od **.**.2017. UR kao udovcu pok. osiguranice UR ER, te djeci U i E priznao pravo na obiteljsku mirovinu, a da poslodavac ER, Konzum d.d., dana 14. lipnja 2017.g. prijavio ozljedu na radu.

8. Između parničnih stranaka je sporno najprije i osnovno odredbe kojeg zakona se primjenjuju na konkretni slučaj – ZOMO-a (što tvrdi tužitelj) iili ZOOP-a (što tvrdi tuženik), te da li se odredbe tih zakona međusobno isključuju tj. da li u slučaju da se primjenjuje ZOOP to znači da tuženik kada se radi o obiteljskoj mirovini nije dužan naknaditi nikakvu štetu tužitelju jer to ne predstavlja slučaj koji je pokriven osigurateljskom odgovornosti, te dalje tuženik spori uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i posljedice, kao i visinu postavljenog zahtjeva. Osim navedenog tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje u zastari.

9. Na pripremnom ročištu održanom 30. travnja 2025. stranke su iznijele svoje stavove iz tužbe i iz odgovora na tužbu. Tužitelj je naveo kako tumačenje tuženika da bi bio oslobođen obveza sukladno odredbama čl. 27 ZOOP-a znači da bi u ovakvim slučajevima društva osiguranja bila u potpunosti ekskulpirana, a ovdje se radi o smrtnoj posljedici kao najvišem stupnju invaliditeta, pa su takva tumačenja promašena. Dalje smatra da navedeni članak upućuje na primjenu propisa mirovinskog osiguranja i da bi, s obzirom da se poziva na navedeni članak, teret dokaza bio na tuženiku. Tuženik smatra da on nije štetnik u navedenom događaju i da je preuzeo odgovornost isključivo u dijelu koji je obuhvaćen policom osiguranja i zakonom koji regulira osiguranja u prometu, te da iako ne spori da je šteta nastala, on za nju ne može biti odgovoran. Suprotno navodima tužitelja ističe da je sporna uzročno posljedična veza i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, kao i vjerodostojnost isprava o isplatama mirovine. Tužitelj navodi da je postojanje police preduvjet ovakve tužbe, a vezano za prigovor nedostatka uzročno- posljedične veze navodi kako je odgovor na to sadržan u sudskoj praksi koju je ranije predao u spis. Kako stranke nisu predlagale izvođenje nikakvih dokaza osim uvida u spis predmeta i pregled dokumenata i sudske prakse koji su priloženi, prethodni postupak je zaključen, nakon čega je otvorena i zaključena i glavna rasprava.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadom iznosa od 92.214,49 tadašnjih kuna, sada 12.238,97 EUR, kao ukupnog iznosa koji je djeci poginule ER isplatio na ime obiteljske mirovine, od tuženika kao osiguravajućeg društva koje je imalo sklopljenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti sa vozačem drugog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći i za kojeg tužitelj navodi da je odgovoran za nastanak te prometne nesreće.

12.1. Čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19- ZOMO) propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). U Čl. 161. Navodi se da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

12.2. Članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14 – dalje ZOOP) propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.).

13.1. Ono što treba najprije razjasniti i što je temeljna točka prijepora među strankama jest to odredbe kojeg zakona su mjerodavne za njihov odnos. Tužitelj tužbu zasniva i u njoj se poziva na čl. 161. i 165. ZOMO-a, smatrajući da je taj zakon noviji i usklađeniji sa društvenim aktualnostima, kao i sa europskom pravnom stečevinom. Tuženik, s druge strane, smatra da se u konkretnom slučaju, u kojem se radi o odnosu zavoda koji isplaćuje mirovinu i društva koje se bavi poslovnima osiguranja vozila, da su mjerodavne odredbe čl.27 ZOOP-a.

13. 2. Argumentacija tuženika da postoji ustaljena i stabilna praksa o tom pitanju, koja je ujednačena pod krovom više odluka Vrhovnog suda RH po izjavljenim izvanrednim revizijama, u ovom dijelu stoji. Naime, Vrhovni sud RH zauzeo je stav da se u ovakvim slučajevima primjenjuju odredbe ZOOP-a i da on predstavlja lex specialis u odnosu na ZOMO. Vezano za navedeno i većina sudske prakse koju su u spis dostavile stranke ide u smjeru tog tumačenja (osim dvije odluke koje su dostavljene od strane tužitelja, koje su imale drugačije tumačenje, a koje su i ukinute radi navedenog razloga – što je sud provjerio uvidom u e-spis). Stav tužitelja da je ZOMO novi, usklađeniji i "bolji" zakon, te da usklađivanje sudske prakse dovodi do primjene odredbi zakona koje su nezakonite (?) i do prakse koja je protupravna, te o načinu primjene europskog prava je potpuno neprihvatljiv. Isti, uzgred rečeno, posve pogrešno tumači stav Ustavnog suda u smislu da je isti suglasan sa njihovim viđenjem ali ne može ništa, s obzirom da je Ustavni sud odbio odlučivati, opravdano smatrajući da odlučivanje da li se primjenjuje jedan zakon ili drugi treba odlučiti u konkretnom predmetu i da takvo odlučivanje ne spada u djelokrug Ustavnog suda.

14.1. Sljedeće pitanje koje je potrebno riješiti, nakon što se definiralo koji zakon se primjenjuje na odnos stranaka jest to da li primjena odredbi čl. 27 ZOOP-a u potpunosti isključuje odgovornost tuženika kao društva osiguranja u ovoj situaciji, i to zbog činjenice da se ovdje radi o obiteljskoj mirovini. Tuženik odredbu tumači na način da je odgovornost limitirana na invalidsku mirovinu pozivajući se na sintaksu i semantiku stavka 3. navedene odredbe, jer ona spominje isključivo invalidsku mirovinu i razliku između dva moguća iznosa takve mirovine (onaj koji je priznat rješenjem HZMO-a i onaj koliko bi iznosila invalidska mirovina radi ozljede na radu). Sud ovdje smatra da je tumačenje iz kuta pragmatike ono koje treba biti mjerodavno, a takav stav potvrđuje i sudska praksa koja prileži u spisu predmeta, jer je iz iste vidljivo da su sudovi u slučajevima sa smrtnom posljedicom i obiteljskim mirovinama pravomoćno sudili da su društva za osiguranje vozila dužna naknaditi zavodu koji je isplatio mirovine određene iznose. Dakle, sud smatra da je tumačenje po kojem bi društvo osiguranja, samo zato što je u pitanju obiteljska mirovina, ne invalidska, bilo oslobođeno dužnosti naknade stvarne štete neosnovano. Sam članak 27. ZOOP-a u st.2. navodi "..kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji..", a spominjanje mirovina članova obitelji moguće je samo u kontekstu obiteljske mirovine, jer je u svim drugim slučajevima primatelj mirovine osiguranik, tako da sam zakon ne bi spominjao tu kategoriju da se primjena navedenog članka na njih ne odnosi. Također, nigdje u zakonu ne piše da je naknada iznosa koji se odnose na obiteljsku mirovinu isključena. Osim toga, tuženik navodi da ta situacija ne spada pod osigurateljsko pokriće, što je samo njegovo tumačenje primjene ove odredbe, ali polica osiguranja koja je sklopljena sa OR (temeljem koje je tuženik, kako je naglašeno i došao u poziciju biti tuženik u ovom postupku) nije dostavljena da bi iz nje takvo nešto moglo isčitati.

15. No ostali prigovori tuženika istaknuti tijekom postupka su osnovani. Ovdje sud mora naglasiti da je on vezan dokaznim prijedlozima stranaka, a stranke su na pripremnom ročištu (do kojeg se spominjalo podredan prijedlog za vještačenje po vještaku prometne struke) izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga osim uvida u spis i dostavljenu praksu. Tuženik je osporavao uzročno-posljedičnu vezu kako prometne nesreće koja se dogodila sa smrću ER, tako i odgovornost AR - njihovog osiguranika za nastanak štetnog događaja. Pogrešno tužitelj smatra da je teret dokaza u postupku na tuženiku jer on nešto spori. Teret dokaza vezano za osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uvijek je na onom tko ga je postavio, a to je tužitelj. AR, kojeg tužitelj označava štetnikom, nikada nije osuđen zbog nekog kaznenog djela vezano za navedeni događaj. Jasno je da se postupak nije mogao provesti radi smrti istog nedugo nakon događaja, ali činjenica je da tužitelj nema uporište za tvrdnju o njegovoj odgovornosti, niti o razmjeru te odgovornosti. Ovdje se ponavlja da su u skladu sa čl. 27. ZOOP-a društva za osiguranje obvezna zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U konkretnom slučaju nemamo utvrđeno niti dokaze ponuđene kako bi se utvrdio okvir odgovornosti osiguranika tuženika, a niti je nesumnjivo utvrđeno koje su obveze preuzete ugovorom o osiguranju. Također, propisano je da društva za osiguranje naknađuju zavodima samo stvarnu štetu, a stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako u svom podnesku od 14. svibnja 2025.g. navodi tuženik, a vidljivo je iz dostavljene dokumentacije u spisu, smrt ER prijavljena je kao ozljeda na radu i njenoj djeci je priznata obiteljska mirovina radi ozljede na radu. Po viđenju ovog suda invalidska mirovina zbog ozljede na radu je definirana kao maksimalni iznos primanja, a stvarna šteta bi predstavljala razliku između iste i iznosa koji bi bio priznat po osnovi "obične" invalidske mirovine, i naknadu tako određenog iznosa bio bi dužan tuženik u okvirima odgovornosti svog osiguranika za nastanak štetnog događaja. Tu sud smatra da je zahtjev, po kojem bi tuženik trebao naknaditi cijelokupni iznos isplaćenih mirovina za neko razdoblje neosnovan i ne može se prihvatiti, jer po ZOOP-u (kao lex specialisu) takvo nešto ni u kojem slučaju nije predviđeno.

16. Dakle, sud smatra da ZOOP ne isključuje odgovornost tuženika samim time što se tužbeni zahtjev odnosi na iznose koji predstavljaju one isplaćene na ime obiteljske mirovine, ali smatra da navedeni zakon definira granice odgovornosti i ograničava je na stvarnu štetu. Tužitelj je ovdje tužbeni zahtjev postavio na način da je tuženik tužitelju dužan naknaditi štetu u vidu cjelokupnog iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine, čime je u pogledu visine tužbeni zahtjev neosnovan, a također nije ni ponudio jasne dokaze i iznio prijedloge na temelju kojih bi se provodio postupak i utvrđivala osnova tužbenog zahtjeva i visina stvarne štete kako je zakon propisuje i u kom dijelu bi se zahtjevu i moglo udovoljiti. Time tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu svog zahtjeva, te da je s istim trebalo odbiti.

17.Slijedom navedenog je odlučeno kao u toč.I. izreke.

18.1 Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) u vezi s člankom 155. ZPP-a.

18.2. Kao potreban trošak tuženika za vođenje parnice, sukladno članku 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), sukladno vrijednosti predmeta spora, sud je utvrdio trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od dana 13. svibnja 2024.g. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) u iznosu od po 200 bodova, kao i trošak zastupanja na ročištu od 30. travnja 2025., u iznosu od 200 bodova (Tbr. 9. Toč.1. Tarife), ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife, iznosi 600,00 EUR, uvećano za PDV od 25 %, što ukupno iznosi 750,00 EUR te je naloženo tuženiku naknaditi isti u roku od 15 dana (točka II. izreke).

U Dubrovniku 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužitelj

2. tuženik po punomoćnici