REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-17/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Snježana Posavec Mitrov, odvjetnica u Zagrebu, Savska 144/A, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi nepripadne isplate obiteljske mirovine, 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II 140-03/24- 01/03207146782, URBROJ: 341-99-05/3-24-4598 od 2. prosinca 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 140-03/24-01/03207146782, URBROJ: 341-07-05/3-24-6698 od 8. srpnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto i pedeset eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-03/24-01/03207146782, URBROJ: 341-07-05/3-24-6698 od 8. srpnja 2024. tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2021. u svoti od 19.957,69 eura (točka I.) te je utvrđena obveza povrata navedenog iznosa (točka II.), sve primjenom čl. 166. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO).

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/24-01/03207146782, URBROJ: 341-99-05/3- 24-4598, broj spisa: 755031 od 2. prosinca 2024. odbijena kao neosnovana.

3. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbama upravnog postupka. Ističe prigovor zastare potraživanja tuženog tijela, prigovor nemogućnosti ispitivanja pravilnosti postupanja u upravnom postupku jer nedostaje podatak iz kojeg bi se moglo utvrditi kada je i koje tijelo po službenoj dužnosti pokrenulo postupak utvrđivanja nepripadnosti isplate obiteljske mirovine tužiteljici, prigovor na sadržaj rješenja prvostupanjskog tijela koje nije sastavljeno u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku jer ne sadrži podatke o svim odlučnim činjenicama na kojim se temelji predmetno prvostupanjsko rješenje, odnosi način kako je prvostupanjsko tijelo utvrdilo visinu navodne nepripadne isplate mirovinskih primanja te prigovor nezakonito izvršenog prijeboja. Ukazuje da je prvostupanjsko rješenje kojim se odlučuje o pravima tužiteljice iz mirovinskog osiguranja doneseno izvan roka koji je propisanog čl. 103. st. 3. ZOMO. Prvostupanjskog rješenje da ne sadrži sve obvezne elemente sukladno čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno ne sadrži izračun navodne nepripadne isplate mirovinskih primanja, stoga da se pravilnost iznosa od 19.957,69 eura, a time i pravilnost prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, na mogu ispitati. Izvršeni prijeboj potraživanja da nije učinjen u skladu s čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je rješenje o priznanju obiteljske mirovine od 10. studenoga 2017. pravomoćno, da nije stavljeno van snage, to je nastupila i zastara eventualnog potraživanja. U trenutku podnošenja zahtjeva za obiteljsku mirovinu tužiteljica je imala status direktora društva i bila je po toj osnovi evidentirana u evidencijama koje vodi upravo tuženo tijelo te je za čitavo vrijeme od 01. kolovoza 2017. do 12. srpnja 2021. plaćala obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje, tuženo tijelo je primatelj doprinosa i isplatitelj mirovine i sukladno članku 104. ZOMO vodi evidencije o osiguranicima, korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja i obveznicima doprinosa, te je bilo obvezno upozoriti tužiteljicu da ne može istodobno biti obvezno osigurana po osnovu radnog odnosa na pola radnog vremena i primati obiteljsku mirovinu, umjesto starosne koju je do tada primala. Time je povrijeđeno načelo transparentnosti i dobrog upravljanja, kao i pomoći neukim strankama. Stoga je i nepripadna isplata obiteljske mirovine u navedenom razdoblju isključiva posljedica propusta tuženog tijela. Poziva se na povrede Ustavom zajamčene zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predložila je da sud odluči da tužba ima odgodni učinak te da poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Tužiteljici da je dostavljena specifikacija isplaćenih obiteljskih mirovina te je stoga o istima upoznata. Osporava prigovor zastare. U odnosu na prigovor prijeboja i povrat nepripadnog iznosa mirovine, poziva se na zakonske odredbe ZOMO. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je o prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe odlučio rješenjem posl.br. Us I-17/2025-5 od 7. ožujka 2025. na način da je isti odredio iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja, a koje rješenje je postalo pravomoćno 27. ožujka 2025.

6. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s odredbom čl. 6. ZUS-a, dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS- a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i u spisu ovog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Prvenstveno cijeneći prigovor zastare, sud je utvrdio isti neosnovanim. Naime, odredbama čl. 168. ZOMO propisano da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.), da zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate (stavak 2.) te da zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata (stavak 3.). U konkretnom slučaju, obzirom da rješenje broj 44289 datira od 15. prosinca 2021., prema citiranom članku zastara počinje teći 1. siječnja 2022. (istekom godine u kojoj je Zavod saznao), to nije protekao propisani rok od pet godina za povrat nepripadnih mirovinskih primanja.

10. Odredbom čl. 99. st. 1. ZOMO propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja.

11. Odredbom čl. 166. st. 1. ZOMO propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. St. 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. St. 3. istog članka propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema tom članku. St. 4. istog članka propisano je da Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz st. 1. i 2. tog članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika.

12. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je tužiteljici rješenjem broj 27083 od 10. studenoga 2017., a temeljem njenog zahtjeva od 21. srpnja 2017., priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. kolovoza 2017., da je tuženik donio rješenje 6. srpnja 2022. kojim se utvrđuje nepripadna mirovina za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2021. u svoti od 150.371,26 kuna, da je po žalbi predmet vraćen na ponovni postupak u kojem je rješenjem 8. srpnja 2024. utvrđena nepripadna mirovina za isto razdoblje u iznosu od 19.957,69 eura.

13. Među strankama nije ni sporno da je tužiteljica do priznanja prava na obiteljsku mirovinu (1. kolovoza 2017.) bila korisnica starosne mirovine te da je u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 12. srpnja 2021. bila u radnom odnosu do polovice radnog vremena kod poslodavca Veronika d.o.o..

14. Čl. 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), kojim je uređeno načelo pomoći stranci, propisano je da će ovlaštena službena osoba, kada tijekom postupka sazna ili ocijeni da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava, upozoriti stranku na to, kao i na posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku, a brinut će se i da neznanje odnosno neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Tuženik je isto prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice o pravu na obiteljsku imovinu propustio učiniti. Štoviše, tužiteljici, kao korisnici starosne mirovine, je uz sve poznate činjenice ipak priznato pravo na obiteljsku mirovinu, kako bi četiri godine kasnije utvrdilo da tužiteljica zbog radnog odnosa na pola radnog vremena (činjenice koja je već postojala i u vrijeme podnošenja zahtjeva o obiteljskoj mirovini i odlučivanja tijela o istom) ipak nije imala pravo na obiteljsku mirovinu. Tuženik je mogao (i trebao) procijeniti da postoji zakonska prepreka da takav zahtjev za obiteljskom mirovinom bude uvažen, odnosno ako bude uvažen, da će takav iznos potraživati s osnove nepripadne isplate, te primijeniti načelo pomoći stranci jer je logično i životno da osoba koja je već korisnik mirovine (starosne) ne bi inzistirala na zahtjevu (obiteljska mirovina) ako bi bila upoznata s konkretnim posljedicama istoga (povrat nepripadnog iznosa) u situaciji kada je već radila na pola radnog vremena.

15. Nadalje, sud utvrđuje da predmetnu upravnu stvar javnopravna tijela, na štetu tužiteljice, nisu rješavala ni u skladu s načelom dobrog upravljanja. Na to se načelo ukazuje u konvencijskoj i domaćoj ustavnosudskoj praksi (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-11/18 od 8. studenog 2018.) s obzirom na posebnu važnost koja se tom načelu pridaje u demokratskom društvu. To načelo podrazumijeva, ponajprije, jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti koje moraju postupiti osobito pažljivo kad je riječ o postupcima kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinca, kao što je to u konkretnom slučaju pravo na mirovinu, a navedeno osobito podrazumijeva dužnost postupanja na vrijeme te na prikladan i dosljedan način, a istovjetno stajalište zauzeo je i Europski sud za zaštitu ljudskih prava u predmetu L protiv Poljske, broj 10373/05, presuda od 15. rujna 2009. , i u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018., dok pritom Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo i obvezu javnih tijela da postupaju u skladu sa zakonom i u javnom interesu, međutim takvo postupanje ne smije biti na teret građana.

16. U predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bitna je činjenica kada je tuženik saznao da tužiteljica istovremeno prima obiteljsku mirovinu i obavlja rad na pola radnog vremena, jer je upravo činjenica je li tuženik pravovremeno uočio da tužiteljica više ne ispunjava uvjete za isplatu mirovine odlučna za ocjenu je li tuženik postupao u skladu s načelom dobrog upravljanja i pravovremeno. Kako je tuženiku već u trenutku odobravanja prava na obiteljsku mirovinu bilo poznato (čl. 104. ZOMO) da je tužiteljica bila u radnom odnosu, što je po ZOMO zapreka za isplatu takve mirovine, no unatoč tome, reagirao je tek četiri godine kasnije i retroaktivno tužiteljici obustavio isplatu mirovine, odnosno zatražio isplatu nepripadne obiteljske mirovine. Takvo ponašanje državnog tijela se ne smije se tolerirati jer je takvim postupanjem cijeli teret greške u radu tuženika prenesen na tužiteljicu. Pogreške koje se isključivo mogu pripisati državnim tijelima ne mogu u pravilu ispravljati na teret pojedinca, pogotovo ako nije u pitanju drugi sukobljeni pravni interes (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-1165/2022-3 od 27. veljače 2024.).

17. Također, i prema presudi Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007., zahtjev broj 32457/05) proizlazi da bi propusti državnih tijela trebali ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes, odnosno da rizik svake greške što je napravilo državno tijelo trebalo bi snositi država i propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina, a takvo postupanje se protivi i načelu pravne sigurnosti koje je citirano u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), koji stav je i zauzet i u presudi Vijatović protiv Hrvatske od 21. rujna 2017.(zahtjev broj 502-00/13).

18. Dakle, do nepripadne isplate mirovine nije došlo zbog krivnje ili propusta na strani tužiteljice, već zbog propusta tuženika da upozna tužiteljicu s činjenicom iz odredbe čl. 99. st. 1. ZOMO te zbog povrede javnopravnog tijela načela dobrog upravljanja kako je to ranije obrazloženo.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a, ovaj sud je poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, bez vraćanja na ponovni postupak, čime je meritorno riješio ovaj upravni spor, odnosno odlučio je kao u t. I. izreke presude.

20. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužiteljica je uspjela u sporu u kojem je zastupana po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa joj je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe i zastupanje na ročištu od 27. svibnja 2025. u iznosu od po 500,00 eura svaka radnja (kako je to i zatraženo), što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura . Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a.

U Rijeci 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).