Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-119/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OB iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Luki Tomašiću i drugi iz Odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke, Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 53056966535) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Josipu Mađariću i drugi iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, vrijednost predmeta spora 3.384,73 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja OB, punomoćnika tužitelja OB i zamjenice punomoćnika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3.10.2006. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7., u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3.10.2006.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja OB koji glasi:

„Tuženik je dužan u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos od 5.681,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 71,39 kuna od 30.11.2007 pa do isplate

- iznos od 70,70 kuna od 31.12.2007 pa do isplate

- iznos od 70,05 kuna od 31.1.2008 pa do isplate

- iznos od 69,30 kuna od 29.2.2008 pa do isplate

- iznos od 68,61 kuna od 31.3.2008 pa do isplate

- iznos od 67,91 kuna od 30.4.2008 pa do isplate

- iznos od 103,70 kuna od 31.5.2008 pa do isplate

- iznos od 102,58 kuna od 30.6.2008 pa do isplate

- iznos od 101,47 kuna od 31.7.2008 pa do isplate

- iznos od 100,31 kuna od 31.8.2008 pa do isplate

- iznos od 99,20 kuna od 30.9.2008 pa do isplate

- iznos od 98,04 kuna od 31.10.2008 pa do isplate

- iznos od 96,88 kuna od 30.11.2008 pa do isplate

- iznos od 95,72 kuna od 31.12.2008 pa do isplate

- iznos od 94,51 kuna od 31.1.2009 pa do isplate

- iznos od 93,30 kuna od 28.2.2009 pa do isplate

- iznos od 149,93 kuna od 31.3.2009 pa do isplate

- iznos od 147,98 kuna od 30.4.2009 pa do isplate

- iznos od 146,03 kuna od 31.5.2009 pa do isplate

- iznos od 144,04 kuna od 30.6.2009 pa do isplate

- iznos od 141,99 kuna od 31.7.2009 pa do isplate

- iznos od 139,95 kuna od 31.8.2009 pa do isplate

- iznos od 137,91 kuna od 30.9.2009 pa do isplate

- iznos od 135,77 kuna od 31.10.2009 pa do isplate

- iznos od 133,69 kuna od 30.11.2009 pa do isplate

- iznos od 131,50 kuna od 31.12.2009 pa do isplate

- iznos od 129,37 kuna od 31.1.2010 pa do isplate

- iznos od 127,19 kuna od 28.2.2010 pa do isplate

- iznos od 125,01 kuna od 31.3.2010 pa do isplate

- iznos od 122,73 kuna od 30.4.2010 pa do isplate

- iznos od 120,50 kuna od 31.5.2010 pa do isplate

- iznos od 118,23 kuna od 30.6.2010 pa do isplate

- iznos od 115,86 kuna od 31.7.2010 pa do isplate

- iznos od 113,54 kuna od 31.8.2010 pa do isplate

- iznos od 111,22 kuna od 30.9.2010 pa do isplate

- iznos od 108,81 kuna od 31.10.2010 pa do isplate

- iznos od 106,39 kuna od 30.11.2010 pa do isplate

- iznos od 103,93 kuna od 31.12.2010 pa do isplate

- iznos od 101,47 kuna od 31.1.2011 pa do isplate

- iznos od 98,96 kuna od 28.2.2011 pa do isplate

- iznos od 96,50 kuna od 31.3.2011 pa do isplate

- iznos od 93,90 kuna od 30.4.2011 pa do isplate

- iznos od 91,35 kuna od 31.5.2011 pa do isplate

- iznos od 88,71 kuna od 30.6.2011 pa do isplate

- iznos od 78,22 kuna od 31.7.2011 pa do isplate

- iznos od 75,80 kuna od 31.8.2011 pa do isplate

- iznos od 73,34 kuna od 30.9.2011 pa do isplate

- iznos od 49,57 kuna od 31.10.2011 pa do isplate

- iznos od 47,81 kuna od 30.11.2011 pa do isplate

- iznos od 46,00 kuna od 31.12.2011 pa do isplate

- iznos od 44,19 kuna od 31.1.2012 pa do isplate

- iznos od 42,38 kuna od 29.2.2012 pa do isplate

- iznos od 40,57 kuna od 31.3.2012 pa do isplate

- iznos od 38,71 kuna od 30.4.2012 pa do isplate

- iznos od 36,81 kuna od 31.5.2012 pa do isplate

- iznos od 34,95 kuna od 30.6.2012 pa do isplate

- iznos od 33,05 kuna od 31.7.2012 pa do isplate

- iznos od 31,10 kuna od 31.8.2012 pa do isplate

- iznos od 29,20 kuna od 30.9.2012 pa do isplate

- iznos od 27,20 kuna od 31.10.2012 pa do isplate

- iznos od 25,21 kuna od 30.11.2012 pa do isplate

- iznos od 23,21 kuna od 31.12.2012 pa do isplate

- iznos od 21,21 kuna od 31.1.2013 pa do isplate

- iznos od 19,17 kuna od 28.2.2013 pa do isplate

- iznos od 17,13 kuna od 31.3.2013 pa do isplate

- iznos od 15,09 kuna od 30.4.2013 pa do isplate

- iznos od 12,95 kuna od 31.5.2013 pa do isplate

- iznos od 10,86 kuna od 30.6.2013 pa do isplate

- iznos od 8,68 kuna od 31.7.2013 pa do isplate

- iznos od 6,59 kuna od 31.8.2013 pa do isplate

- iznos od 4,41 kuna od 30.9.2013 pa do isplate

- iznos od 2,23 kuna od 31.10.2013 pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 30.11.2007. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, a od 1.1.2017. pa do isplate po stopi od 7,68 %, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. od 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 %, a od 1.1.2022. pa do isplate po stopi od 5,49 %, sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, kao i svaki daljnji iznos koje je naplatio temeljem nezakonitog povećanja kamatne stope.“

IV. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 53056966535) je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju OB iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 2.630,63 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 8,41 € od 31.10.2008 pa do isplate

- iznos od 11,15 € od 31.12.2008 pa do isplate

- iznos od 13,13 € od 31.1.2009 pa do isplate

- iznos od 14,02 € od 28.2.2009 pa do isplate

- iznos od 11,82 € od 31.3.2009 pa do isplate

- iznos od 12,30 € od 30.4.2009 pa do isplate

- iznos od 8,45 € od 31.5.2009 pa do isplate

- iznos od 5,62 € od 30.6.2009 pa do isplate

- iznos od 6,37 € od 31.7.2009 pa do isplate

- iznos od 7,87 € od 31.8.2009 pa do isplate

- iznos od 7,74 € od 30.9.2009 pa do isplate

- iznos od 6,22 € od 31.10.2009 pa do isplate

- iznos od 9,06 € od 30.11.2009 pa do isplate

- iznos od 11,33 € od 31.12.2009 pa do isplate

- iznos od 14,57 € od 31.1.2010 pa do isplate

- iznos od 13,83 € od 28.2.2010 pa do isplate

- iznos od 18,21 € od 31.3.2010 pa do isplate

- iznos od 17,38 € od 30.4.2010 pa do isplate

- iznos od 19,00 € od 31.5.2010 pa do isplate

- iznos od 33,05 € od 30.6.2010 pa do isplate

- iznos od 30,16 € od 31.7.2010 pa do isplate

- iznos od 38,99 € od 31.8.2010 pa do isplate

- iznos od 35,94 € od 30.9.2010 pa do isplate

- iznos od 31,03 € od 31.10.2010 pa do isplate

- iznos od 41,39 € od 30.11.2010 pa do isplate

- iznos od 54,56 € od 31.12.2010 pa do isplate

- iznos od 45,23 € od 31.1.2011 pa do isplate

- iznos od 48,50 € od 28.2.2011 pa do isplate

- iznos od 44,34 € od 31.3.2011 pa do isplate

- iznos od 45,09 € od 30.4.2011 pa do isplate

- iznos od 62,75 € od 31.5.2011 pa do isplate

- iznos od 64,47 € od 30.6.2011 pa do isplate

- iznos od 79,00 € od 31.7.2011 pa do isplate

- iznos od 71,44 € od 31.8.2011 pa do isplate

- iznos od 63,17 € od 30.9.2011 pa do isplate

- iznos od 61,79 € od 31.10.2011 pa do isplate

- iznos od 61,16 € od 30.11.2011 pa do isplate

- iznos od 55,08 € od 31.12.2011 pa do isplate

- iznos od 68,49 € od 31.1.2012 pa do isplate

- iznos od 68,95 € od 29.2.2012 pa do isplate

- iznos od 66,59 € od 31.3.2012 pa do isplate

- iznos od 68,18 € od 30.4.2012 pa do isplate

- iznos od 69,27 € od 31.5.2012 pa do isplate

- iznos od 67,44 € od 30.6.2012 pa do isplate

- iznos od 67,92 € od 31.7.2012 pa do isplate

- iznos od 66,54 € od 31.8.2012 pa do isplate

- iznos od 63,57 € od 30.9.2012 pa do isplate

- iznos od 66,74 € od 31.10.2012 pa do isplate

- iznos od 68,26 € od 30.11.2012 pa do isplate

- iznos od 67,19 € od 31.12.2012 pa do isplate

- iznos od 61,21 € od 31.1.2013 pa do isplate

- iznos od 66,29 € od 28.2.2013 pa do isplate

- iznos od 66,74 € od 31.3.2013 pa do isplate

- iznos od 64,75 € od 30.4.2013 pa do isplate

- iznos od 58,55 € od 31.5.2013 pa do isplate

- iznos od 58,40 € od 30.6.2013 pa do isplate

- iznos od 59,92 € od 31.7.2013 pa do isplate

- iznos od 62,36 € od 31.8.2013 pa do isplate

- iznos od 65,73 € od 30.9.2013 pa do isplate

- iznos od 63,99 € od 31.10.2013 pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 31.10.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, a od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 %, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 17.4.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 18.4.2020. do 18.10.2020. po stopi od 0 % godišnje, od 19.10.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.7.2020. od 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 %, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 1.1.2023. do 30.6.2023. po stopi od 5,50 % godišnje, od 1.7.2023. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 % godišnje, od 1.1.2024. do 30.6.2024. po stopi od 7,50 % godišnje, od 1.7.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 % godišnje, a od 1.1.2025. pa do isplate po stopi od 6,15 % godišnje odnosno za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

V. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 53056966535) je dužan tužitelju OB iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 507.36 € sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 11. lipnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj OB odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 27. siječnja 2022. zaprimljena je tužba tužitelja OB koji tvrdi da je sa tuženikom dana 3.10.2006. sklopio ugovor o kreditu. Tim ugovorom tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je tužitelju OB odobrio kredit u iznosu od 21.013,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti namećući tužitelju OB valutnu klauzulu (čl. 7 Ugovora) čime je kamatu i glavnicu vezao uz švicarski franak. Mjesečna rata kredita uz kamatnu stopu od 5,20 % iznosila je 298,99 CHF. Srednji tečaj tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. valute za CHF na dan isplate kredita (6.10.2006.) je iznosio4,641853 kn za CHF. U dokaz navedenog tužitelj OB predlaže izvršiti uvid u Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. kao i Otplatna tablicu za kredit. Također tužitelj OB predlaže da se njega sasluša u svojstvu stranke. Tužitelj OB smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništetne. On zato ovom tužbom traži utvrđenje njihove ništetnosti te potražuje isplatu po dvije osnove: - Prva osnova, odnosi se na preplaćene kamate koje je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mijenjao svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. U odnosu na ovu osnovu, tužitelj OB traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe koja omogućava tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom uvjetu ugovora.

- Druga osnova, odnosi se na preplaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja CHF. Naime, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je sukladno valutnoj klauzuli svaki anuitet kredita naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti. Budući da nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj OB je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Dakle, tužitelj OB ovom tužbom traži ništetnost odredbe koja nameće obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja. - Pri tome su viši sudovi već zauzeli stajalište da su i takav obračun kamata i primjena valutne klauzule ništetni. Potom tužitelj OB naglašava da smatra da promjene kamatnih stopa nisu zakonite. Evo i zašto: Da je promjena izvršena zakonito, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. bi tužitelju OB obrazložio razloge promjena. Objasnio bi mu koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto se to čini. Tada bi tužitelj OB mogao ispitati jesu li te promjene zakonite i ispravne. Mogao bi i provjeriti da li postoje uvjeti za promjenu. Ovakav odnos bio bi ravnopravan ugovorni odnos (čl. 3. ZOO) koji se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO). Odnos u kojem jedna strana jednostrano i bez ikakvog obrazloženja mijenja bitan uvjet ugovora ( kamata kod ugovora o kreditu to sigurno jeste ) nije niti savjestan, niti pošten, a niti ravnopravan. Sudska praksa je zato već zauzela stav da se radi o nezakonitim promjenama kamatne stope od strane banaka. U dokaz navedenog predlaže se uvid u slijedeće odluke: 1) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4.7.2013., 2) presudu Općinskog suda u Rijeci P-3196/2012 od 31.7.2014., 3) presudu Općinskog suda u Rijeci P-2936/2012 od 16.7.2015., 4) presudu Općinskog suda u Rijeci P-2510/2012 od 16.6.2015., 5) presudu Općinskog suda u Rijeci P-3064/2012 od 19.6.2015., 6) presudu Općinskog suda u Rijeci P- 5565/2015 od 30.6.2017., 7) presudu Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju P-2888/2015 od 17.4.2018., 8) presudu Općinskog suda u Rijeci P-123/2015 od 28.9.2017. i 9) presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14 od 9.4.2015. Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja OB to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne daje dozvolu tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. Ne dozvoljava mu ni da to čini uvijek u svoju korist. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Promjenjivost kamate znači da se kamata mijenja ( na više ili niže ) u ovisnosti od kretanja referentnih kamatnih stopa na svjetskom financijskom tržištu. Promjenjivost dakle predstavlja dvosmjernu ulicu. Na međunarodnom tržištu kamata za švicarske franke određuje se u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazivan Libor na CHF). Od početka 2009. Libor na CHF neprestano pada pa je shodno tome tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mogao samo sniziti kamatnu stopu na kredit. No on se toga nije pridržavao. U vrijeme zaključenja ugovora Libor na CHF je iznosio 1,401 % a već 2009. je pao na 0,185 %. Ovo znači da je u skladu s kretanjima na svjetskim tržištima tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. taj iznos referentne stope morao uzeti u obzir i kamatu tužitelju OB smanjiti za isti onaj postotak za koji je i pao Libor na CHF kao referentna stopa temeljem koje se određuju kamate na CHF. Sam Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. je sastavljen u tipskom obliku. Ovo znači da tužitelj OB nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. diktirao. Bio je u potpunosti ovisan o volji suprotne strane. Sporna odredba (čl. 2. Ugovora) tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. omogućuje mijenjanje kamatne stope bez ikakva osnovana razloga što je protivno čl. 82. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništetna (čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Odredba nadalje ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ni tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. to nije nikada objasnio tužitelju OB. Dakle, odredba stvara neravnopravnost među strankama pa prema 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nije poštena. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je kamatnu stopu mijenjao uvijek u svoju korist. Uvijek ju je, iako za to nisu postojali tržišni uvjeti, povisivao. Svaka promjena stopu je održavala iznad početne. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nikada nije mijenjao stopu u korist tužitelja OB. Ako su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, onda to načelo promjenjivosti vrijedi i za drugu stranu ugovora. To znači da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. dužan sniziti kamatnu stopu kada na tržištu ta kamata pada. U protivnom, banka kao jača ekonomska strana, iskorištava svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja koji na tu promjenu ne može utjecati. Iskorištavajući svoj položaj, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja OB pa je odredba o promjenjivoj stopi suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao i što nikako ne opravdavaju tržišne prilike i pravilo o poštenom postupanju. Odredba je na koncu protivna i čl. 110. st. 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ovi članci zakona brane tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nepošteno ponašanje: Nepošteno ponašanje je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). U ovom slučaju naglašava se da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije dao tužitelju OB nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu. No ta informacija predstavlja bitni uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj OB kao potrošač izložen. Nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je bio dužan pratiti kretanje Libora na CHF i u skladu s tim tržišnim uvjetom formirati kamatnu stopu. Budući da to nije činio, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je stekao i dodatnu zaradu za sve ono vrijeme kada kamatu nije snižavao razmjerno padu Libora na CHF. Radi se o ovome: Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je bio dužan sukladno svakom padu Libora, uzeti početnu kamatnu stopu od 5,20 % i u odnosu na tu stopu vršiti sniženje razmjerno padu Libora na CHF. No kako je on ranije podignuo kamatne stope, one su već bile daleko veće od ove početno ugovorene pa je svaki njihov pad u biti i dalje ostao povećanje na štetu tužitelja OB. Takvim postupanjem tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., pad O je uvijek išao u njegovu korist, umjesto da ide u korist tužitelja OB. Dakle, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije samo zaradio na povećanju kamatne stope već je dodatnu zaradu ostvario prilikom svakog pada Libora. Ovo zato jer nikad nije vratio kamatnu stopu na onu početnu ugovorenu te nju onda smanjio razmjerno smanjenju Libora na CHF. No, prateći stanje na međunarodnom tržištu, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je kamatnu stopu mogao samo sniziti. On ju je trebao sniziti jer su stranke dogovorile promjenjivu kamatu. Kako je ona promjenjiva onda se mijenja u ovisnosti od kretanja te kamate na svjetskom tržištu. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je radio suprotno pa je kamatnu stopu stalno mijenjao mimo kretanja kamate na svjetskom tržištu. Ovo samo pokazuje razmjere njegova nezakonitog postupanja. Tužitelj OB naglašava da prema njegovom obračunu pretplata zbog promjene kamatne stope iznosi 5.681,77 kn. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u pregled kretanja Libora na CHF od 2009. do 2012. kao i tablicu tužitelja OB s prikazom pretplate po kamati. Također predlaže se da se naloži tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da dostavi obavijesti (odluka) o promjenama kamatnih stopi sa iznosom nove rate za otplatu i otplatnim planovima te da se provede ekonomsko financijsko vještačenje na okolnost promjene kamatne stope i preplate koja je nastala zbog tih promjena. Potom tužitelj OB ukazuje da Visoki trgovački Sud je presudom od 14.6.2018. Pž-6632/17-10 utvrdio ništetnost ugovorene valutne klauzule. Pri tome je naveo ove odlučne razloge ništetnosti: 1) Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je veća zato što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik ( str. 62, 3. pasus presude VTS-a ), 2) Prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, on nije mogao znati za rizik kojeg preuzima ( str. 62, 4. pasus presude VTS-a ), 3) Banke su uvjeravale potrošače da je švicarski franak sigurna valuta te da je kreditno sposoban samo za kredit u švicarskim francima ( str 58, 4. pasus i str. 62, 4. pasus presude VTS-a ), 4) Banke su prema temeljnom načelu savjesnosti poštenja bile dužne voditi računa o interesima druge strane, odnosno potrošača ( str. 61, 3. pasus presude VTS-a ), 5) Sama činjenica da u trenutku zaključenja ugovora postoje 2 promjenjiva elementa i to tečaja valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača je uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( str. 62, 2. pasus presude VTS-a ), 6) Osim toga, sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak je prema ocjeni suda ozbiljan uzrok značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( str. 62, 4. pasus presude VTS-a ), 7) Banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja dužna informirati potrošače o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom ( str. 63, 3. pasus presude VTS-a ), 8) Potrošači nisu bili upoznati da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih je rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak pa nisu bili svjesni kako će ekonomske posljedice za njih proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom švicarski švicarskim francima (str. 63, 4. pasus presude VTS-a ), 9) Na temelju načela povjerenja prema bankama potrošači su na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja dobivenog iznosa u kunama biti najisplativija ( str. 64, 2. pasus presude VTS-a ), 10) Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima te istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima ( str. 64, 2. pasus presude VTS-a ) i 11) Sud ističe termin ''valuta utočišta'' što znači da je švicarski franak siguran za ulagače odnosno banke jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Međutim, sud utvrđuje da su rizik švicarskog franka kao ''valute utočišta'' preuzeli samo potrošač i to ne znajući za opisani rizik ( str. 64, 3. pasus presude VTS-a ). Sve to potvrdio je i Vrhovni sud u odluci broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. U dokaz navedenog tužitelj OB predlaže uvid u presudu Visokog trgovačkog suda, broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. te presudu i rješenje VSRH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. Prema tvrdnjama tužitelja OB u konkretnom slučaju valutna klauzula je ništetna: 1) Zbog toga što stranke o njoj nikada nisu pregovarale; 2) Zbog toga što tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nikada nije tužitelju OB objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama; 3) Zbog toga što tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije upoznao tužitelja OB sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima; 4) Zbog toga što je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. uvjeravao tužitelja OB da je švicarski franak sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu; 5) Zbog toga što je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. na temelju valutne klauzule svaku pretplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist; 6) Na temelju takve klauzule tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je stjecao zaradu iako se nije zadužio u CHF kako bi kreditirao tužitelja OB i 7) Takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka. Zbog svega toga Visoki trgovački Sud je valutnu klauzulu i proglasio ništetnom. Dakle, pobijana valutna klauzula nije valjana jer je protivna samoj srži poštenja i moralnosti. Banka je profesionalac koji ima daleko veće izvore; daleko veće znanje i jaču ekonomsku poziciju u odnosu na tužitelja OB koji je obični potrošač. S obzirom na tu svoju poziciju pošteno bi bilo da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. itekako dobro rastumačio svaku točku ugovora tužitelju OB. Nadalje, sporna odredba (čl. 7. Ugovora) kojom je ugovorena valutna klauzula ne navode razloge na temelju kojih se može promijeniti valuta. Ni tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. to nije nikada objasnio tužitelju OB. Nikada tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije dao tužitelju OB nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute. No ta informacija predstavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj OB kao potrošač izložen. Takva praksa skrivanja bitnih informacija nije poštena a nepoštena praksa je, prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača, zabranjena. Nepošteno ponašanje je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). I iznos glavnice kredita i kamata prema zaključenom ugovoru plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti CHF što znači da ovise o elementu koji potrošaču nisu bili poznati. Dakle, takve odredbe stvaraju neravnopravnost među strankama pa ni prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nisu poštene. Banka je kao jača ekonomska strana, iskoristila svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja. Iskorištavajući svoj položaj, tuženik je uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja OB pa je odredba o valutnoj klauzuli suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tužitelj OB je stavljen u podređen položaj pa je povrijeđena i odredba čl. 3 ZOO. Na koncu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Na takav način povrijeđeno je i načelo jednake vrijednosti činidaba u korist tuženika (čl. 7 ZOO). Osim svega toga, ugovor je sastavljen u tipskom obliku što znači da tužitelj OB nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. diktirao. A da je neravnoteža u obvezama ugovornih strana postojala od samog zaključenja ugovora, po prosudbi tužitelja OB dovoljno pokazuje i ovo: U odnosu na tužitelja OB naglašava se da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije izvršio plasman na način da bi se zadužio u inozemstvu i onda iz tog izvora financirao kredit tužitelja OB. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije uzeo iz inozemstva švicarske franke te ih onda konvertirao u kune pa ih onda dao kao kredit tužitelju OB. On je kredit davao iz vlastitih kunskih sredstava koje je imao u trenutku plasmana. Dakle ovdje je u pitanju domaći plasman domaće pravne osobe domaćoj fizičkoj osobi što znači da tu nema elementa međunarodnosti. Na takva plasman je nametno valutnu klauzulu te tako stjecao dodatnu zaradu prilikom uplate svake pojedine rate kredita čija je protuvrijednost bila veća od prve uplaćene rate nakon zaključenja ugovora. Osim toga, Trgovački sud u Zagrebu je zaključio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema Euru i to na temelju potvrde Hrvatske narodne banke od 7.6.2013. iz koje proizlazi da se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke (str. 7 presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013.). Naglašava se da sve to je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. kao profesionalcu bilo dobro poznato no to je prešutio tužitelju OB, pa je on bio duboko uvjeren da se tečaj neće mijenjati. Dakle, tužitelj OB kao potrošač je u pogledu valutne klauzule ugovorene u švicarskim francima bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke odnosno države, dok je s druge strane tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao ekonomski i stručno nadmoćna ugovorna strana iskoristio svoju poziciju i znanje kako bi takvom klauzulom stekao dodatnu zaradu. Sve ovo su razlozi zbog čega odredba o valutnoj klauzuli nije valjana. Preplata po osnovi valutne klauzule po obračunu tužitelja iznosi 19.821,24 kn. U dokaz prethodno navedenog tužitelj OB predlaže: a) Uvid u str. 5 presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., b) Tablica tužitelja OB s prikazom pretplate po tečaju, c) Prijepis knjigovodstvene kartice za krediti d) Ekonomsko financijsko vještačenje na okolnost izračuna preplate i visine plaćenog uzrokovanog promjenama tečaja. Na koncu, tužitelj OB je ukupno (promjena kamatne stope i tečaja ) pretplatio iznos od 25.503,01 kn (5.681,77 + 19.821,24 = 25.503,01). Međutim, tužitelj OB naglašava da će on iznos koji potražuje i dospijeće tih iznosa precizirati u trenutku zaključenja rasprave i nakon izvršenog vještačenja. Za sada on svoj zahtjev postavlja prema podacima kojima trenutno raspolaže pa predlaže da sud donese ovu presudu: „1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3.10.2006. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio. 2. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7., u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3.10.2006. 3. Tuženik je dužan u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos od 5.681,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate po kamatnoj stopi koja od 31.10.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, a od 1.1.2017. pa do isplate po stopi od 7,68 %, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. od 31.12.2020. po stopi od 5,89 %godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 %, a od 1.1.2022. pa do isplate po stopi od 5,49 %, sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, kao i svaki daljnji iznos koji je nezakonito naplatio s time da je taj iznos tužitelj OB ovlašten konačno precizirati nakon što se vještačenjem utvrdi njegova visina. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je dužan u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju OB troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 15. studenog 2022. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je učinio nespornim da je zaključen Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50- 3709168 od 3. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. stavio tužitelju OB na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 21.013,89 s redovnom kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Naglašava se da tužitelj OB je potpisom Ugovora pristao na primjenu svih pravilnika i tarifa tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. pa neosnovano ističe kako je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. protivno zakonu naplatio tužitelju OB naknadu za izdavanje kreditne dokumentacije. Tužitelju OB je kreditna dokumentacija uručena prilikom zaključenja Ugovora i tužitelj OB ju je bio dužan čuvati, a materijalne troškove za izdavanje dokumentacije je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. osnovano naplatio. Ističe se da tužitelju OB prilikom zaključenja Ugovora uručeni su i opći uvjeti, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a tužitelju OB ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je prema tvrdnjama tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja OB u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora tužitelj OB nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa niti je tužitelj OB prigovarao promjeni kamatne stope. Nadalje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe i prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj OB podnio tužbu 27.1.2022.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja OB. U dokaz prethodno navedenog predlaže se izvršiti uvid u: a) presudu VSRH Rev- 2245/17 od 20.3.2018.g., b) presudu VTSRH Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. i c) presudu TS ZG P-1401/2012 od 4.7.2013.g. Potom tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. tvrdi da tužitelj OB neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelja OB upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj OB neosnovano ističe da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja OB pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. vodio računa o tužitelju OB kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj OB i u kojem je isti, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF (između više ponuđenih: EUR, CHF, USD, kunski kredit). Nakon što je tužitelj OB vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. i tužitelj OB zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj OB samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. te Zahtjev za odobrenje kredita. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj OB je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. tvrdi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj OB, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Mjesečni anuitet se ne može promatrati kao zasebno glavnica ili zasebno kamata. Anuitet je način otplate kredita u kojem korisnik kredita plaća, u početku otplate anuitetima, viši iznos anuiteta koji se sastoji od kamate dok se u kasnijim anuitetima udio glavnice značajno povećava jer se manje plaća kamata na glavnicu koja je niža. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet, a tužitelj je tužbu podnio 27.1.2022.g. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. Dakle, tužitelj OB je svakako u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu, a i sa potraživanjem glavnice. Nadalje, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. se protivi pozivanju tužitelja OB na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj OB ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj OB nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj OB slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. smatra da bi sud, prije nego što odluči izvesti dokaz financijskim vještačenjem, trebao odlučiti o istaknutom prigovoru zastare te se protivi prijedlogu tužitelja OB da se od tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. zatraži dostava dokumentacije potrebne za vještačenje. Cjelokupna dokumentacija je uručena tužitelju OB prilikom zaključenja Ugovora i protivno je zakonu teret dokaza prebacivati na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Slijedom navedenog, po prosudbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja OB kao neosnovan te naložiti tužitelju OB naknaditi tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. (list sudskog spisa od broja 52 do 56) kao i svu drugu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također na ročištu dana 7. svibnja 2025.u svojstvu stranke saslušan je tužitelj OB (list sudskog spisa broj 102 i 103).

4. Saslušan u svojstvu stranke na ročištu dana 7. svibnja 2025. tužitelj OB je učinio nespornim da je zaključio Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. Prema tvrdnjama tužitelja OB njemu je trebao novac za kupnju osobnog automobila te je kupio automobil marke Suzuki Swift za svoje osobne potrebe. Kada je došao u banku ponuđen mu je kredit vezano uz valutnu klauzulu CHF uz objašnjenje da je valuta CHF stabilna i da je to najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu. Tužitelj OB tvrdi da je on tu sugestiju prihvatio a koju mu je dala službenica banke. Dobio je na potpis tipski ugovor koji je pripremila banka te je on taj ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema tvrdnjama tužitelja OB u ono vrijeme on nije znao da tečaj stranih valuta se mijenjaju tako da je očekivao da će tečaj biti uvijek isti. Međutim to se nije dogodilo budući je tečaj CHF u odnosu na kunu počeo naglo i nekontrolirano rasti. Prema tvrdnjama tužitelja OB on ima završni Pomorski fakultet (smjer tehnologija prometa). Zna da tijekom vremena tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je i povećavao i kamatnu stopu tako da su se njemu tijekom vremena anuiteti znatno povećali što je njega financijski znatno opterećivalo. Prema tvrdnjama tužitelja OB dobio je na kućnu adresu više pismenih obavijesti tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. o tome kada mu se poveća anuitet. Naglašava da on to nije mogao ni na koji način izmijeniti. Taj kredit je on u cijelosti otplatio. Na temelju čega je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. jednostrano mijenjao kamatnu stopu prema tvrdnjama tužitelja OB njemu je potpuno nejasno. Ne sjeća se da li je u svezi tog ugovora o kreditu koji je predmet ove parnice bio kod javnog bilježnika. Nadalje tužitelj OB je iskazao da u samoj banci mu ništa nisu objašnjavali u svezi valutnog rizika. Na kraju svoga iskaza tužitelj OB je iskazao da njemu nisu jasni pojmovi valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. U svezi tih pojmova pitao je službenicu banke ali nije dobio nikakav odgovor. Međutim unatoč tome on je zaključio ugovor o kreditu budući mu je bio potreban novac za kupnju automobila.

5. Nakon što je ovaj sud na pripremnom ročištu prihvatio prijedlog tužitelja OB te odredio provođenje financijskog vještačenja svojim podneskom od 28. veljače 2023. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je ustvrdio da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, slijedom čega isti smatra kako nije potrebno provoditi financijsko vještačenje.

6. Na ročištu dana 7. svibnja 2025. punomoćnici obiju stranaka su suglasno ustvrdili da visina potraživanja tužitelja OB nije sporna, a sporan je samo osnov. Iz navedenog razloga prema tvrdnjama punomoćnika stanka nema potrebe za provođenjem financijskog vještačenja. U smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnika tužitelja OB i zamjenicu punomoćnika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 7. svibnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja OB koji je u kunama prema suglasnim tvrdnjama stranaka i sam sud ima dovoljno znanja da preračuna kune u eure tako da samo na te okolnosti nije potrebno neko vještačenje. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužitelja OB predložio je usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok je zamjenica punomoćnika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. predložila odbijanje istog u cijelosti kao neosnovanog.

7. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja OB je osnovan u pretežnom dijelu.

8. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

9. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eumia. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na eur, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na eur, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Ovome sudu je neuvjerljiva tvrdnja tužitelja OB da njemu u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bilo poznato da tečaj stranih valuta u odnosu na kunu oscilira te je on očekivao da će tečaj biti uvijek isti. Naime, ta činjenica je bila općepoznata tako da nije vjerojatno da bi to bilo nepoznato tužitelju OB koju ima završen Pomorski fakultet (smjer tehnologija prometa). Osim toga i sam termin promjenjiva kamata jasno upućuje da će se ona mijenjati, a ne da će za cijelo razdoblja otplate kredita biti ista kao što je navodno očekivao tužitelj OB. Naime, očito je tužitelj OB očekivao neke manje zanemarive oscilacije tečaja valute CHF u odnosu na kunu, a nije očekivao neki nagli i nekontrolirani enormni porast tečaja CHF u odnosu na kunu. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj OB nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. budući mu je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora o kreditu je bila samo za tužitelja OB iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

12. U odnosu na informiranost tužitelja OB i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj OB bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.

13. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja OB. Naime iz iskaza tužitelja OB razvidno je da kredit je podignut za kupnju osobnog automobila koji nije korišten u neke poslovne svrhe već za osobne potreba samog tužitelja OB.

14. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

15. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

16. Istaknuti prigovor zastare tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. je po prosudbi ovoga osnovan u svezi ništetne odredbe koja omogućuje jednostranu promjenu kamatne stope od strane samoga tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a neosnovan s osnove valutne klauzule. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

17. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 27. siječnja 2022., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO- a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Iz navedenih razloga po prosudbi u zastari su sva ona potraživanja tužitelja OB u svezi razlike zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom samog tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a nisu u zastari one utužene razlike s osnova ništetne valutne klauzule. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama III i IV.

18. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužitelja OB kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja OB na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

19. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i OB kao korisnika, broj ugovora 628-50-3709168 od 3. listopada 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

20. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj OB je bio dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a i zbog jednostrane promijene kamatne stope od strane tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a što je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u tijeku ovoga parničnog postupka učinio nespornim tako da je ovaj sud u dijelu u kojem je usvojio tužbeni zahtjev samo preračunao nekadašnje kunske iznose u eure i to sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022, 88/2022).

21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužitelju OB je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe tužitelja OB od 27.01.2022. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastav podneska tužitelja OB od 5.12.2022. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja OB dana 14.12.2022. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. t. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € i 4) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja OB dana 7.05.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. t. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € odnosno ukupno 700,00 €. Kada se navedeni iznos uveća za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 175,00 € dođe se do iznosa od 875,00 € koliko su iznosili priznati troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja OB. Nadalje tužitelju OB je priznat i trošak sudske pristojbe na njegovu tužbu od 27.01.2022. u iznosu od 40,15 € tako da ukupni parnični troškovi tužitelja OB iznose 915,15 €. Sukladno citiranom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj OB je u ovoj parnici uspio 77,72% dok je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. uspio u ovom sporu 22,28% iz čega proizlazi da tužitelju OB valjan naknaditi prouzročeni parnični trošak od 915,15 € u omjeru od 55,44 % tj. 507,36 €.

22.1. Točno je da po Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 7. svibnja 2025. punomoćnik tužitelja OB je zatražio i trošak njihovog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnika tužitelja OB na ročištu dana 7. svibnja 2025. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će punomoćnici tužitelja OB ili neki njihov zamjenik i biti nazočan na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaju trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na reviziju pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda. Iz svih navedeni razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom V.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja OB i

- pun. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.