Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1786/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Irene Zustović i Ingrid Zustović Batelić, odvjetnice u Labinu, protiv tuženog Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn-106/2023-335 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomičnim uvažavanjem, a u preostalom dijelu odbijanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn- 106/2023-335 od 23. srpnja 2024. se preinačuje u točki I. izreke, tako da u tom dijelu sada glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 52.712,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 882,00 eur počev od 12. lipnja 2008., pa do isplate,

- na iznos od 882,00 eur počev od 15. lipnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 584,80 eur počev od 15. lipnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 577,46 eur počev od 15. lipnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 577,46 eur počev od 17. listopada 2012., pa do isplate,

- na iznos od 576,44 eur počev od 17. listopada 2012., pa do isplate,

- na iznos od 567,42 eur počev od 8. siječnja 2016., pa do isplate,

- na iznos od 564,88 eur počev od 8. siječnja 2016., pa do isplate,

- na iznos od 806,88 eur počev od 8. siječnja 2016., pa do isplate, i to sa kamatom od 30. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom iznosa od 22.589,91 eur kao i tijekom zakonske zatezne kamate na taj iznos, zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.“

II. Odbija se žalba tužitelja te se u pobijanom dijelu – točki II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn- 106/2023-335 od 23. srpnja 2024.

III. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja i odbijanjem žalbe tuženika, preinačava se u pobijanom dijelu – točki III. izreke, presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn-106/2023-335 od 23. srpnja 2024., tako da ista u tom dijelu sada glasi:

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 17.367,21 eur u roku od roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjev za naknadu troškova postupka do konačno postavljenoga tužitelj se odbija, kao neosnovan.“

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe u cijelosti, kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni mu trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.219,30 eur u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom žalbe do konačno postavljenog tuženik se odbija, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 75.302,85 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.260,00 eura počev od 12. lipnja 2008. godine, pa do isplate,

- na iznos od 1.260,00 eura počev od 15. lipnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 835,42 eura počev od 15. lipnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 824,93 eura počev od 15. lipnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 824,93 eura počev od 17. listopada 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 823,48 eura počev od 17. listopada 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 810,60 eura počev od 8. siječnja 2016. godine, pa do isplate,

- na iznos od 806,88 eura počev od 8. siječnja 2016. godine, pa do isplate,

- na iznos od 806,88 eura počev od 8. siječnja 2016. godine, pa do isplate, i to sa kamatom od 30. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; za razdoblje od 01.01.2023. do 30.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12. 2023. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. U ostalom dijelu za iznos zatražene glavnice 68.897,15 eur i zatraženih kamata preko dosuđenih, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužitelj u odnosu na točku II. i III. izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku te odluke o trošku postupka. Osporava utvrđenje suda prvoga stupnja da se tužitelj po završetku liječenja odnosno 31. srpnja 2008. mogao zaposliti, jer da ta okolnost ne proizlazi iz stanja predmeta, na koji način da je počinjena bitna povreda odredbama Zakona o parničnom postupku, jer se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Poziva se na medicinsku dokumentaciju koja prileži predmetu te navodi da niti do kraja 2011. nije bio u mogućnosti se zaposliti jer je bio pod stalnim fizikalnim terapijama i liječničkim kontrolama. U tom periodu tužitelj zasigurno nije bio sposoban za nikakav posao, a niti je s obzirom na stalne fizikalne terapije i preglede mogao posao tražiti niti zaposliti se. Smatra da dovršetak primarnog liječenja ne znači da se mogao zaposliti odnosno da je bio sposoban za rad. O njegovoj sposobnosti za rad nakon završetka primarnog liječenja da se mogao očitovati samo vještak medicine rada koji to nije učinio. Stoga smatra da mu je sud trebao priznati cjelokupnu štetu za cijeli utuženi period, jer se nije mogao zaposliti i tražiti zaposlenje, iako se pokušao tijekom 2009. zaposliti kao komercijalista. Tvrdi da tužitelj nije dužan dokazivati uzročnost u vidu nemogućnosti zapošljavanja sa preostalom radnom sposobnošću jer je sukladno odredbama iz članka 1090. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan naknaditi potpunu štetu a kako bi se materijalna situacija tužitelja dovela u stanje koje je bilo prije nezgode. Poziva se na odredbu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima koja se u predmetnom slučaju ima primijeniti te navodi da se doprinos za štetu javlja kako u obliku doprinosa nastanka štete što je utvrđeno u omjeru odgovornosti od 10%, tako i kao doprinos povećanju štete na način da je oštećeni propustio poduzeti radnje radi umanjenja već nastale štete. U tom slučaju na tuženiku kao štetniku je teret dokaza uzročne veze između radnje oštećenog i određenog dijela štete. Ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljeva rada sposobnost umanjena više od 50%, nije za očekivati da se javna na oglašena slobodna radna mjesta, posebno i kraj činjenice da se veliki broj osoba nakon takve teške prometne nezgode sa velikim posljedicama nikada više i ne zapošljava, a tužitelj osobno smatra da nakon neuspjelog pokušaja zapošljavanja da više nije sposoban obavljati bilo kakve poslove. Stoga zaključuje da nejavljanje na oglašena radna mjesta nikako ne može uputiti na zaključak da je tužitelj nejavljanjem doprinio nastanku štete. Ostaje kod svoje tvrdnje da mu je tuženik dužan naknaditi štetu na ime izgubljene zarade uvećano za kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa, jer se radi o šteti koja je sukcesivno nastajala i sukcesivno se utužila. Smatra da se odredba članka 12. stavak 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu na koju se sud poziva ne može se primijeniti u konkretnom slučaju za tijek kamate na izgubljenu zaradu već se radi o rokovima koji se odnose na obavezu rješavanja odštetnih zahtjeva. Nepriznavanje kamate od dana nastanka štete je u suprotnosti sa načelom obveznog prava potpune naknade štete. Donošenjem predmetne odluke došlo je do povrede prava tužitelja zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se radi o presudi koja nije u skladu sa dokazima provedenim u spisu, ne može se ispitati, a obzirom na suđenje protivno sudskoj praksi koja je bila u vrijeme donošenja ranijih odluka na temelju kojih je isplata izvršena, takvom presudom je povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje, legitimno očekivanje tužitelja te mu je povrijeđeno i pravo vlasništva. Osporava i odluku o troškovima postupka, jer smatra da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti prihvatiti kao osnovan. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija i tuženik u odnosu na točku I. izreke i točku III. izreke u dijelu u kom je sud trebao obvezati tužitelja na snošenje troškova postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o parničnim troškovima postupka. Ističe da je prvostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o prigovoru zastare, te da je sud trebao tužitelja zbog prigovora zastare odbiti i za potraživanjem za razdoblje nakon siječnja 2013. odnosno ono koje je suđeno alinejama 56 do 80 točke I. izreke prvostupanjske presude - radi se o iznosima izgubljene zarade suđenima u visini po 810,60 eur i po 806,88 eur, odnosno ukupno daljnjem iznosu od 19.409,76 eur, s kojim je zbog zastare također trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. To stoga što je tužitelj izgubljenu zaradu za razdoblje nakon 31. prosinca 2010. prvi put zatražio tek svojim podneskom od 28. siječnja 2016. pa budući je nesporno da je zastara počela teći 30. listopada 2010., jasno je da je proteklo vrijeme duže od 3 godine pa čak duže i od 5 godina od dana najstarijeg potraživanja izgubljene zarade 30. prosinca 2010., nakon kojega tužitelj više nije tražio izgubljenu zaradu pa do dana kada je tužitelj zatražio izgubljenu zaradu i za razdoblje nakon 31. prosinca 2010. Stoga smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo tužitelja u cijelosti odbiti sa traženjem izgubljene zarade za razdoblje nakon 31. prosinca 2010. Šteta s osnova izgubljene zarade ne predstavlja povremeno potraživanje pa kada protekne zastarni rok od dana od kojega je tužitelj znao za štetu i štetnika tužitelj ne može potraživati ni dospjele ni buduće iznose naknade štete s osnova izgubljene zarade neovisno o tome da li istu sukcesivno utužuje ili u obliku rente. Stoga smatra da tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od ukupno 19.409,76 eur treba odbiti kao neosnovan. Osporava i visinu priznatog iznosa izgubljene zarade, tvrdi da je tužitelju nezakonito dosuđena izgubljena zarada u bruto iznosu te da je sud nezakonito odbio prigovor tuženika da je izgubljenu zaradu potrebno umanjiti za poreze i doprinose koje tužitelj treba platiti, jer tužitelj može potraživati izgubljenu zaradu samo u visini neto izgubljene zarade. Obzirom osporava odluku o glavnoj stvari, osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno je ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4.1. U svom odgovoru na žalbu tužitelja tuženik se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ali je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Predmetni postupak započeo je tužbom tužitelja (2007.) kojom je ustao protiv tuženika radi naknade imovinske i neimovinske štete koja mu je nastala u štetnom događaju od dana 15. svibnja 2006. u kom je stradao kao vozač motocikla na raskrižju županijske ceste ŽC 5002 kod skretanja za Bašarinku, grad Poreč. Neimovinsku štetu tužitelj je potraživao zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a ista se odnosila na naknadu pretrpljenih fizičkih bolova, umanjene životne i radne aktivnosti, pretrpljenog straha i zaostalog naruženja, dok se imovinska šteta odnosila na troškove liječenja, troškove putovanja radi liječenja koje je imao sam tužitelj, kao i troškove putovanja njegove majke radi posjeta, troškove uništene odjeće i obuće, troškove tuđe pomoći i njege, te izgubljenu zaradu.

6.1. Iz stanja predmeta proizlazi da je sada već pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, te o zahtjevu za naknadom imovinske štete i to troškova putovanja koje je imao sam tužitelj ali i njegova majka, troškova uništene obuće i odjeće, troškova tuđe pomoći i njege te troškova liječenja. Radi se o iznosima štete koja je tužitelju priznata obzirom na utvrđeni doprinos istoga predmetnoj prometnoj nezgodi i zaostalim posljedicama u omjeru od 10% na strani tužitelja i 90% na strani osiguranika tuženika (članak 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005. i 41/2008. - dalje: ZOO/05)).

6.2. Obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske postupajući po reviziji tuženika izjavljenoj na presudu ovog suda poslovni broj Gž-402/2020-12 od 10. svibnja 2021., istu ukinuo u dijelu pod točkom II. izreke, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn- 197/2019-259 od 10. prosinca 2019. u točkama III. i IV izreke, kao i u dijelu pod točkama VIII., IX. i X. izreke kojima je odlučeno o trošku postupka, te je ukinuo i presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn- 197/2019-259 od 10. prosinca 2019. u dijelu pod točkama III. IV. i XI. izreke, i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ostalo je i nadalje sporno odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadom imovinske štete na ime izgubljene zarade, tijeku kamata na tu štetu te o troškovima cjelokupnog postupka.

7. Odlučujući o preostalom spornom dijelu zahtjeva tužitelja, u ponovljenom postupku, predmetnom presudom sud prvoga stupnja odlučio je na način da je naložio tuženiku isplatiti tužitelju izgubljenu zaradu u razdoblju od lipnja 2006. pa do prosinca 2014. (potraživanje koje nije u zastari) u ukupnom iznosu od 75.302,85 eur, sve to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene u točki I. izreke, dok je s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu glavnice od 68.879,15 eur i zatraženih kamata na taj iznos, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

7.1. To sve stoga što je sud utvrdio da je tužitelj dokazima provedenim tijekom postupka (članak 8. ZPP) dokazao da je neposredno prije nezgode i u trenutku nezgode (2006.), bio zaposlen kao mornar na jedrenjaku ABC (koji jedrenjak je do preregistracije plovio pod Panamskom zastavom a nakon toga pod zastavom Velike Britanije), da bi na istom jedrenjaku nastavio raditi da nije bilo predmetne nezgode (kao i svi ostali mornari), te da bi kroz cijelo to vrijeme, pa i onda kada je jedrenjak bio na vezu u Malfalconeu (u vremenu od studenog do siječnja mjeseca) ostvarivao plaću u iznosu od 1.400,00 eur, jer je radio na održavanju broda. Radi se o plaći koja je tužitelju nesporno isplaćivana na ruke i u odnosu na koju kao takvu nisu obračunavani nikakvi porezi i prirezi (isplata „na crno“).

7.2. Sud je tužitelju do završetka primarnog liječenja - koje je sukladno provedenom vještačenju (po vještaku spec. ortopedu HŽ) dovršeno 1. srpnja 2008., priznao plaću u iznosu od 1.400,00 eur, koji iznos je umanji za 10% doprinosa tužitelja nastanku predmetne nezgode i njenim posljedicama (jer se od ozljeđivanja pa do dovršetka primarnog liječenja tužitelj nije mogao zaposliti zbog svog zdravstvenog stanja), a nakon toga u preostalom utuženom razdoblju - od 1. kolovoza 2008. pa do 31. prosinca 2010. i od 31. siječnja 2013. pa do 31. prosinca 2014. (u odnosu na koji period je tužitelj preinačio svoj zahtjev podneskom od 28. siječnja 2016. - stranica 923-926 prvostupanjskog spisa), tužitelju je priznata izgubljena zarada u iznosima koji su dodatno umanjio (uz tužiteljev doprinos predmetnoj nezgodi i njenim posljedicama) za iznos plaće koju je tužitelj mogao ostvariti kao NKV radnik (za 2008. plaća za NKV radnika iznosila je 3.199,00 kuna / 424,58 eur, za 2009. iznosila je 3.278,00 kuna / 435,07 eur, za 2010. iznosila je 3.292,00 kuna / 436,92 eur, za 2013. iznosila je 3.386,00 kuna / 449,40 eur, za 2014. iznosila je 3.414,00 kuna / 453,12 eur). Pritom, sud je zaključio da je na tužitelju bio teret dokaza tvrdnje da se pokušao zaposliti sa svojom preostalom radnom sposobnošću (na radno mjesto NKV radnika koje poslove je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka spec. medicine rada i sporta dr. MŽ mogao obavljati) a sve to kako bi umanjio štetu koja mu je nastala, što tužitelj predloženim i provedenim dokazima nije dokazao.

7.3. Zateznu kamatu na iznose pojedinačno označene kao u točki I. izreke presude, sud prvoga stupnja priznao je tužitelju od dana kada je isti zahtijevao izguljenu zaradu, sve to sukladno odredbi članka 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005. - dalje: ZOOP). Stopa zakonske zatezne kamate određena je sukladno članka 29. ZOO.

7.4. Obzirom je tužitelj svojim podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 28. siječnja 2016. preinačio tužbeni zahtjev na način da je potraživao daljnju izgubljenu zaradu, onu koja se odnosi na period od 30. siječnja 2011. pa do 30. prosinca 2014. (koju preinaku je sud dopustio polazeći od sadržaja odredbe članka 191. ZPP), a u odnosu na koje potraživanje je tuženik istakao prigovor zastare, sud prvoga stupnja predmetnom presudom taj prigovor je otklonio kao neosnovan, obzirom je zaključio da je tužitelj pravomoćno odbijen sa zahtjevom za naknadom izgubljene zarade kroz razdoblje od 30. siječnja 2011. do 30. siječnja 2013. zbog zastare njegova potraživanja u tom razdoblju, dok u preostalom utuženom razdoblju, onom od veljače mjeseca 2013. do zaključno prosinca mjeseca 2014. potraživanje tužitelja nije u zastari obzirom se u predmetnom slučaju primjenjuje odredba članka 231. ZOO, a sve to stoga što je šteta je prouzročena počinjenjem kaznenog djela za koji je osiguranik tuženika osuđen presudom koja je postala pravomoćna dana 30. listopada 2010., pri čemu i opći i „privilegirani“ zastarni rok iznose tri godine, a apsolutna zastare nastupila je dana 15. svibnja 2012.

8. Odluka suda prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilna je i zakonita u dijelu u kom je sud zaključio da je liječenje kod tužitelja, ono primarno, završeno nakon 1. srpnja 2008., nakon kog perioda je tužitelj bio sposoban zaposliti se s preostalom radnom sposobnošću. Takav zaključak suda u skladu je s provedenim dokazima, prvenstveno s nalazom i mišljenjem vještaka dr. Marijana Peharde, koji je ustvrdio da nakon tog datuma liječenje koje se kod tužitelja provodi usmjereno je na rješavanje kasnijih posljedica. Nalaz i mišljenje vještaka Marijana Peharde tužitelj je prihvatio, na isti nije imao primjedbi u pravcu prigovora koji sada u svojoj žalbi ističe (da nije pravilno niti potpuno utvrđeno kada je liječenje tužitelja završeno odnosno kada se mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću), pa ovaj sud ocjenjuje da se radi o žalbenim navodima koje tužitelj prvi put ističe u svojoj žalbi, a što je protivno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP.

9. Žalbenim navodima tužitelja nije doveden u dvojbu zaključak suda prvoga stupnja da se tužitelj nakon završenog liječenja mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću na jednostavnim poslovima NKV radnika i to: vratar, parkirališni radnik, skladištar, pomoćni skladištar, dizač rampe i portir, jer to utvrđenje suda proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka.

9.1. Naime, sud je dokazima provedenim tijekom postupka (nalazima i mišljenjima vještaka spec. medicine rada Renca Blažića i Hrvoja Lalića, iskazom svjedoka RŽ i tužitelja kao parnične stranke) pravilno utvrdio da tužitelj nakon stradavanja u predmetnom štetnom događaju više nije mogao obavljati poslove mornara na jedrenjaku koje je obavljao u trenutku stradavanja, a nakon završenog liječenja s preostalom radnom sposobnošću mogao je obavljati poslove NKV radnika

- koji poslovi su na području Istre bili oglašavani kroz utuženi vremenski period i to poslovi vratara, parkirališnog radnika, pomoćnog skladištara, ali na koje poslove se tužitelj nije prijavljivao (tu činjenicu tužitelj ne spori). Naime, tužitelj je smatrao da te poslove ne može obavljati (tvrdnje iznijete na ročištu na kom je glavna rasprava zaključena a što tužitelj ponavlja i u svojoj žalbi) zbog svog zdravstvenog stanja, kao što nije mogao obavljati niti poslove komercijaliste na kojim poslovima je bio zaposlen u lipnju 2009., koji ugovor o radu je konačno morao raskinuti, obzirom je tvrdio da te poslove nije mogao obavljati zbog zaostalih tegoba (iskaz tužitelja i svjedoka RŽ). U takvim okolnostima, kada je utvrđena preostala radna sposobnost tužitelja za obavljanje poslova NKV radnika, ne može se prihvatiti žalbeni navod tužitelja da je on kroz cijeli utuženi vremenski period bio nesposoban za rad, pa da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je nakon srpnja 2008. , odnosno nakon završenog liječenja, izgubljenu zaradu tužitelja umanjio za primanja NKV radnika.

9.2. Vrhovni sud je u svojoj odluci poslovni broj Rev-538/2022 od 25. travnja 2023. izrazio jasan stav da je na tužitelju kao oštećeniku teret dokazivanja pretpostavki od kojih ovisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe članka 219. ZPP u vezi s člankom 1095. ZOO, odnosno da tužitelj mora dokazati da trpi imovinsku štetu gubitkom zarade jer se ne može zaposliti s preostalom sposobnošću, što je odlučna činjenica koja navedenu štetu dovodi u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem, a ne nekim drugim uzrokom van predmetnog štetnog događaja. Tužitelj koji potražuje naknadu štete za izgubljenu zaradu u visini plaće koju je ranije ostvarivao treba dokazati da se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i da u tome nije uspio pa da nije mogao ostvariti zaradu s preostalom radnom sposobnošću. U suprotnom može ostvariti pravo na naknadu štete samo u visini razlike između plaće koju bi objektivno mogao ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnošću i plaće koju je ranije ostvarivao (tako i u Rev x-432/2016-2 od 12. ožujka 2019., Rev x-716/2018-2 od 25. rujna 2018. i Rev x-713/2011-2 od 14. prosinca 2011.).

9.3. Dakle, obzirom je dokazima provedenim tijekom postupka utvrđeno da tužitelj kao oštećenik nije dokazao da se pokušao zaposliti na poslovi koje je mogao obavljati u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću i to poslovima NKV radnika, odnosno da je pokušao umanjiti štetu u vidu izgubljene zarade koja mu je nastala nakon završenog liječenja, to je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da tužitelju u razdoblju od 1. kolovoza 2008. pa do 31. prosinca 2010., i potom u razdoblju od 31. siječnja 2013. pa do 31. prosinca 2014. pripada izgubljena zarada i to do okončanja liječenja u punom iznosu odnosno iznosu od 1.260,00 eur - koji iznos obuhvaća doprinos tužitelja nastaloj šteti od 10%, a nakon okončanja liječenja izgubljena zarada umanjena za plaću KKV radnika, koja je u 2008. iznosila 3.199,00 kuna / 424,58 eur, u 2009. iznosila je 3.278,00 kuna / 435,07 eur, u 2010. iznosila je 3.292,00 kuna / 436,92 eur, u 2013. iznosila je 3.386,00 kuna / 449,40 eur, a u 2014. iznosila je 3.414,00 kuna / 453,12 eur.

10. Međutim, iznos izgubljene zarade koju je sud kako je to prethodno navedeno utvrdio, valjalo je nadalje umanjiti (pored iznosa doprinosa tužitelja nastanku predmetne nezgode i njenim posljedicama u omjeru od 10% te pored iznosa plaće koju je mogao ostvariti na poslovima NKV radnika) i to za onaj iznos zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i prireza.

10.1. Naime, osnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da tužitelju koji je ostvarivao plaću u inozemstvu koja mu je isplaćivana „na crno“ u iznosu od 1.400,00 eur (visina toga iznosa pravilno je utvrđena tijekom postupka i prema sadržaju žalbe tuženika više nije sporna) valja umanjiti za onaj iznos koji bi tužitelj ostvario kada bi iz dobivenih iznosa na ime svog rada izdvajao sva davanja koja se iz zarade izdvajaju na ime poreza i doprinosa, koji bi novčani iznos nakon plaćanja poreza i doprinosa predstavljao njegovu stvarnu izgubljenu zaradu (neto plaća).

10.2. I revizijski sud u svojim odlukama poslovni broj Rev-890/2022-2 od 24. listopada 2023., Rev-x-139/2016-2 od 2. rujna 2020., Rev-x-939/2014-2 od 11. ožujka 2020., Revr-731/2009- 2 od 11. ožujka 2010., Rev-92/2007-2 od 14. siječnja 2009., izrazio je pravno shvaćanje da kada oštećeni trpi štetu zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog trajne nesposobnosti za rad ta šteta ne može iznositi više od onog iznosa koji svaka osoba koja može ostvariti istom vrstom rada pod istim okolnostima podmirujući sve obveze na ime poreza, doprinosa i ostalih davanja koja se obvezno izdvajaju iz isplaćenih naknada za rad.

10.3. Dakle, stav je i ovoga suda drugoga stupnja da tužitelju u utuženom vremenskom periodu pripada izgubljena zarada u neto iznosu odnosno onom iznosu koji preostane nakon plaćanja poreza i doprinosa, koji iznos predstavlja njegovu stvarnu izgubljenu zaradu.

10.4. Sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju izgubljenu zaradu tužitelja na taj način nije razmatrao, već je odbio je dokazni prijedlog tuženika u pravcu utvrđenja neto plaće tužitelja obzirom je očito pogrešno smatrao da tužitelju u utuženom periodu pripada bruto iznos plaće, onaj koji mu je stvarno i isplaćivan na ruke.

10.5. Međutim, neovisno od činjenice da sud prvoga stupnja nije provodio dokaze na utvrđenje visine plaće tužitelja umanjeno za poreze i doprinose koje je tužitelj bio obvezan platiti, stav je ovoga suda drugoga stupnja da se sporna visina plaće može utvrditi temeljem stanja u predmetu, pa je ovaj sud, uvažavanjem u tom dijelu osnovanim žalbene navode tuženika, pravilnom primjenom materijalnoga prava plaću tužitelja umanjio za 30%, jer je stava da razlika između bruto i neto plaće iznosi najmanje toliko (na taj iznos u postotku ukazivao je tuženik u svojoj žalbi a niti tužitelj nije činio spornim da porezi i prirezi na plaću daju taj postotak - stranica 627-631 prvostupanjskog spisa). Dakle, tužitelju na ime izgubljene zarade konačno pripada iznos od 52.712,94 eur, dok je zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno suđenog u iznosu od 75.302,85 eur (za iznos od 22.589.91 eur) valjalo odbiti kao neosnovan.

10.6. Obzirom na navedeno, uvažavanjem žalbe tuženika u tom dijelu, valjalo je preinačiti presudu u točki I. izreke, temeljem odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

11. Iako je ovaj sud drugoga stupnja preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu glavnog potraživanja - visine iznosa izgubljene zarade, tijek zakonske zatezne kamate (u kojem dijelu presudu pobija samo tužitelj jer smatra da tijek kamata na pojedinačne iznose izgubljene zarade imaju teći od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, ali ne i tuženik koji u svom odgovoru na žalbu tužitelja navodi da su kamate pravilno odmjerene) na sada priznate iznose je priznao upravo onako kako je to učinio i sud prvoga stupnja, odnosno u tom dijelu presudu je potvrdio (članak 368. stavak 1. ZPP), jer je tijek zakonske zatezne kamate određen u skladu s odredbom članka 12. stavak 4. ZOOP, u vezi s člankom 29. ZOO, kao i u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u ovom predmetu. Pritom je ovaj sud imao u vidu činjenicu da je tijek zatezne kamate na iznose koji su potraživani podneskom tužitelja od dana 28. siječnja 2016., sud prvoga stupnja tužitelju priznao od dana 8. siječnja 2016., pa da pravilnom primjenom materijalnoga prava ista na iznose koji su sada priznati točkom I. izreke, za taj period ima teći upravo od 28. siječnja 2016. pa do isplate. Međutim, kako je presudu u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate pobijao samo tužitelj, preinakom iste u dijelu tijeka kamata „išlo“ bi se na štetu tužitelju, što je u suprotnosti s odredbom članka 374. ZPP.

12. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude kojom je odlučeno o istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužitelja, za razdoblje od 31. siječnja 2013. pa do 31. prosinca 2014. (u odnosu na koje razdoblje je tužitelj potraživao štetu podneskom od 28. siječnja 2016.), jer je sud prvoga stupnja pravilno zaključio i valjanim razlozima obrazložio, da potraživanje tužitelja u tom razdoblju, sukladno odredbi članka 231. ZOO (cijeneći pri tom i činjenicu da se radi o šteti koja je počinjena kaznenim dijelom te da u predmetnom slučaju i opći i „privilegirani“ zastarni rok iznosi tri godine), nije u zastari. U zastari je potraživanje tužitelja (koje je istim podneskom prvi put zahtijevao) koje se odnosi na razdoblje od 30. siječnja 2011. do 30. siječnja 2013. u odnosu na koje je već pravomoćno odlučeno, na način da je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen.

13. Obzirom je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima cjelokupnog postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP.

13.1. Tužitelj je tijekom postupka potraživao imovinsku i neimovinsku štetu, pri čemu je s osnovom koji je tijekom postupka bio sporan, uspio u omjeru od 90% dok je tuženik uspio u omjeru od 10%. I po visini zahtjeva na naknadom štete koja je također bila sporna tijekom postupka, tužitelj je konačno uspio u omjeru od 36,80%, dok je tuženik uspio u omjeru od 63,20%. Dakle, uspjeh tužitelja u ovom postupku kako po osnovu tako i po visini, sud ocjenjuje u omjeru od 63,40%, dok uspjeh tuženika ocjenjuje u omjeru od 36,60%, odnosno konačni uspjeh tužitelja u postupku je 26,80%.

13.2. Tužitelju pripadaju troškovi postupka koji se odnose na zastupanje istoga po punomoćniku odvjetniku odmjereni sukladno Tarifi o naknadama i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora, i to: za sastav tužbe u visini od 500 bodova, pristup ročištu održanom 13. studenoga 2007. u visini od 125 bodova, sastav podneska od 12. ožujka 2008. u visini od 500 bodova, pristup ročištu održanom 18. veljače 2009. u visini od 1044 boda, pristup ročištu održanom 13. listopada 2010. u visini od 1044 boda, sastav podneska od dana 10. lipnja 2011. u visini od 1044 bodova, pristup ročištu održanom 7. prosinca 2011. u visini od 522 boda, pristup ročištu održanom 29. ožujka 2012. u visini od 1044 bodova, pristup ročištu održanom 13. ožujka 2014. u visini od 640 bodova, sastav žalbe u visini od 312,5 bodova, pristup ročištu održanom 7. listopada 2015. u visini od 650 bodova, sastav podneska od 29. siječnja 2016. u visini od 1100 bodova, pristup ročištu održanom 15. veljače 2016. u visini od 550 bodova, sastav podneska od 26. veljače 2016. u visini od 550 bodova, pristup ročištu održanom 24. svibnja 2016. u visini od 275 bodova, pristup ročištu održanom 14. srpnja 2016. u visini od 550 bodova, za pristup ročištu održanom 5. ožujka 2019. u visini od 1400 bodova, pristup ročištu održanom 10. travnja 2019. u visini od 1400 bodova, sastav podnesaka od 21. veljače 2019. u visini od 1400 bodova, sastav podneska od 4. lipnja 2019. u visini od 1400 bodova, pristup na ročišta održana 23. studenoga 2023. u visini od 1995 bodova, pristup ročištu održanom 13. ožujka 2024. u visini od 997,5 bodova, pristup ročištu održanom 7. svibnja 2024. u visini od 1995 bodova te od 12. lipnja 2024. u visini od 1995 bodova, ili sveukupno 23033 bodova uvećano za PDV, što daje trošak tužitelja u iznosu od 57.582,50 eur. Kako je tužitelj uspio u postupku konačno u omjeru od 26,80%, istome pripada trošak postupka u iznosu od 15.432,11 eur, koji trošak je u cijelosti uvećan za trošak nužnog vještačenja u iznosu od 1.935,10 eur, što daje konačni trošak tužitelja u iznosu od 17.367,21 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova postupka tužitelj i tuženik odbijaju kao neosnovanim.

13.3. Obzirom na navedeno, temeljem odredbe članka 373. stavka 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

14. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 2. i članka 154. stavak 2. ZPP.

14.1. Obzirom je tužitelj sa svojom žalbom uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje, i to odlukom o troškovima postupka, to je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbe odbijen, kao neosnovan.

14.2. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od ukupno 1.775,00 eur te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 eur.

14.3. Po stavu ovoga suda tuženik je i sa svojom žalbom obzirom na kvalitativan i kvantitativan uspjeh, uspio u omjeru od 50%, pa mu razmjerno tom uspjehu pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 1.219,30 eur, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova žalbenog postupka tuženik odbija kao neosnovanim.

U Puli-Pola 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte