Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3 - 10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-133/24-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko i Knežević d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025., održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika BV, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 10. lipnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 23. stavak 1. C) Ugovora o kreditu broj 7103986903 sklopljenog između tužitelja SV kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banka d.d., koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju SV, [adresa], S [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 429,12 eura (četiristo dvadeset devet eura i dvanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2008. do isplate po stopi koja teče od 22. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju SV, [adresa], S [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 71,67 eura (sedamdeset jedan euro i šezdeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2008. do isplate po stopi koja teče od 30. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužitelju SV, [adresa], S [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 eura (četiristo eura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. veljače 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. 9. siječnja 2008. tužitelj je s Zagrebačkom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 7103986903. Temeljem članka 23. stavak 1. alineja C) Ugovora o kreditu navedenog u točki II. propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Uvidom u dopis Zagrebačke banke d.d. utvrđeno je da je tužena naplatila dva iznosa naknade i to 21. listopada 2008. naplaćena je naknada za uvećanu uplatu u iznosu od 429,12 €, a 29. listopada naplaćena je naknada za uvećanu uplatu u iznosu od 71,67 €. Tužitelj nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. V. Članak 23. stavak 1. alineja C) Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, ukazuje se da je u ugovoru o kreditu je jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 22. listopada 2008., odnosno 30. listopada 2008., to je od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo više od 15 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu na listu 6- 11, zemljišnoknjižni izvadak na listu 12-13, presliku osobne iskaznice na listu 14, dopis tuženika na listu 17, sudsku praksu na listu 30, 32-57, te 62-71, I. Dodatak ugovora o namjenskom kreditu na listu 78-79, Dodatak Ugovoru o kreditu na listu 80- 85, zemljišnoknjižni izvadak na listu 86, vjenčani list na listu 87, potvrdu o prijavi prebivališta na listu 88, obavijest o izračunu efekata konverzije na listu 90-95, sudsku praksu na listu 96-204, te je na ročištu održanom 13. svibnja 2025. saslušao tužitelja.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.500,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate od 30 godina i uz kamatnu stopu od 5,15 % godišnje.

7. Sporno je je li ugovorna odredba članka 23. C predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja, te tužiteljev status potrošača.

8. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 9. siječnja 2008. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

14. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2008. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 23 C Ugovora kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 13. svibnja 2025. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

19. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U konkretnom slučaju odredba čl. 23. C predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

21. Formulacija odredbe iz čl. 23. C Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za prijevremeni otkaz kredita propisana u odluci o naknadama tuženika ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženik imao troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita.

22. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

23. Kako tužitelju nije bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način jednostranom odlukom tuženika određivati visina izlazne naknade, tužitelj nije bio u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama, pa kada se uz to ima u vidu da se radi o ugovornim odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je morao znati da se radi o ugovornim odredbama koje nisu dovoljno jasno određene bilo po visini obveze, bilo po neodređenosti troškova na koje se odnose, a koje zbog svoje neodređenosti u trenutku zaključenja ugovora uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, sud je utvrdio da se radi o nepoštenim (čl. 96. st. 1. ZZP), a time i ništetnim ugovornim odredbama (čl. 102. st. 1. ZZP).

24. Dakle, radi se o ništetnoj odredbi čl. 322. s t. 1. ZOO koji propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

26. Stranke su učinile nespornim da je tužitelj na ime naknade za prijevremeni otkaz kredita platio tuženiku utuženi iznos, slijedom čega je isti iznos tužitelju dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženiku) do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju tuženik nepošten od dana stjecanja, to je sud tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada je utuženi iznos platio tuženiku.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 30. siječnja 2020., a prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako je tek ovom odlukom suda utvrđena ništetnost naznačene odredbe, nije nastupila zastara predmetne tražbine, odnosno protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

28. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

29. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude ČV i UV, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i B, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

30. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o namjenskom kreditu od 19. rujna 2006. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je isti sklopljen radi kupnje stana, a isto je tužitelj iskazao na ročištu održanom 13. svibnja 2025.

31. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća Naime, tužbenim zahtjevom navedeni su datumi kada je tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.

32. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koja nije lako razumljiva, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao, dakle da je postupao protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 102. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

33. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.350,00 eura, kojoj je tuženik prigovorio u odgovoru na tužbu istaknuvši da je ista suviše visoko naznačena, slijedom čega je sud raspravnim rješenjem od 28. siječnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,79 eura. Odredbom čl. 37. st. 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 23. C Ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 500,79 eura, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene čl. 37. st. 1. ZPP, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 500,79 eura i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u konkretnom slučaju određuje se samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu. Takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.). Stoga, pravilnom primjenom čl. 37. st. 1. ZPP u vezi s čl. 40. st. 3. ZPP vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju čini samo zahtjev za isplatu, odnosno iznos od 500,79 eura.

34. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

35. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 11.5.2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 28.1.2025. i 13.5.2025., svako u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 400,00 eura.

36. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi s obzirom da nije određeno navedeno koje pristojbe i u kojem iznosu potražuje.

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 10. lipnja 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika