REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-21/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnica Valentina Gacik, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 5. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Valentine Gacik, odvjetnice iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovora o kreditu broj 5140030242- 69700015408/2006 od dana 18. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 14036333877 u članku 3. kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak te u članku 4. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razlike u tečaju CHF isplati iznos 2.317,07 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 46,64 eura, počev od 1. srpnja 2012. godine, za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 65,06 eura, počev od 1. kolovoza 2012. godine, za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 64,00 eura, počev od 1. rujna 2012. godine, za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 62,03 eura, počev od 1. listopada 2012. godine, za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 64,43 eura, počev od 1. studenog 2012. godine, za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 65,31 eura, počev od 1. prosinca 2012. godine, za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 64,96 eura, počev od 1. siječnja 2013. godine, za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 61,46 eura, počev od 1. veljače 2013. godine, za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 63,89 eura, počev od 1. ožujka 2013. godine, za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 64,44 eura, počev od 1. travnja 2013. godine, za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 63,35 eura, počev od 1. svibanj 2013. godine, za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 60,12 eura, počev od 1. lipnja 2013. godine, za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 58,12 eura, počev od 1. srpnja 2013. godine, za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 59,90 eura, počev od 1. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 61,12 eura, počev od 1. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 64,25 eura, počev od 1. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 62,53 eura, počev od 1. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 63,30 eura, počev od 1. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 63,93 eura, počev od 1. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 54,61 eura, počev od 1. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 55,80 eura, počev od 1. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 55,19 eura, počev od 1. travnja 2014. godine, za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 54,00 eura, počev od 1. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 53,46 eura, počev od 1. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 53,70 eura, počev od 1. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 55,20 eura, počev od 1. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 56,73 eura, počev od 1. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 56,59 eura, počev od 1. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 57,36 eura, počev od 1. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 58,46 eura, počev od 1. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 58,01 eura, počev od 1. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništenosti članka 2. ugovora o kreditu od 18. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja CĐ i tuženika Addiko bank d.d. kao s neosnovanim.

IV Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d., OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.817,79 eur na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena počevši od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HĐ podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, br. ugovora: 5140030242-69700015408/2006 dana 14. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Niki Bagariću dana 18. srpnja 2006. godine pod brojem OV- 10979/06. Ugovor je sklopljen na iznos od 23.000,00 CHF s kamatama od 4,10 % godišnje s rokom vraćanja 11 godina. Prvobitnim otplatnim planom rata kredita trebala je iznositi 217,11 CHF kroz 132 jednaka mjesečna anuiteta, zaključno s 1. kolovoza 2017. godine. U članku 2. i 4. predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U članku 3. predmetnog ugovora, navedeno je da se na iznos od 23.000,00 CHF, zaračunavaju kamate od 4,10% godišnje a u članku 4. da je ista podložna izmjeni, koja se smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa. O navedenom članku u Ugovoru nije se posebno pregovaralo- niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano. Člankom 14. predmetnog ugovora stranke su za slučaj eventualnih sporova proizašlih iz Ugovora, ugovorile nadležnost Općinskog suda u Požegi. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik Addiko banka ( ranije Hypo Alpe Adria bank ) bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je petotuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika Addiko bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika Addiko banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotuženik Addiko banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj PŽ-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/17. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave Banke u razdoblju od 01. rujna 2006. godine pa do konačne isplate kredita mijenjao kamatnu stopu te glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka, zbog čega je tužitelju s početnih 217,11 CHF kuna kroz razdoblje od deset godina, anuitet kredita gotovo dvostruko povećao. Tuženik je s tužiteljem dana 19. travnja 2016. godine sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim aneksom je kredit konvertiran iz CHF u valutu EURO te utvrđena preplata u visini od 13.562,13 kuna koja je iskorištena za namirenje budućih anuiteta do 50% dospjelog anuiteta Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike, Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope te valutne klauzule u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi i tužbenom zahtjevu iz članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, tako da je njegov zahtjev u ovom predmetu hipotetički postavljen, te će se isti urediti nakon što se u ovom predmetu utvrde činjenice o kojima zavisi visina tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nakon što se provede financijsko vještačenje. posebno iz razloga jer se tužitelj putem punomoćnika dana 9. travnja 2019. godine obratio dopisom tuženiku, zatraživši dokumentaciju potrebnu za podnošenje tužbe, što je tuženik dopisom od 11. travnja 2019. godine odbio. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta, te tijeka zakonskih zateznih kamata. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242-69700015408/2006 od dana 18. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] u člancima 3. i 4. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, jednostranom odlukom banke, a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242- 69700015408/2006 od dana 18. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja HĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa], 0IB 14036333877 u točkama 2. i 3. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razliku u tečaju CHF isplati iznos koji će biti utvrđen nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa uvećanoj za tri postotna poena uvećanoj za 5% sve u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi članaka 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140030242-69700015408/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te utvrđenje ništetnosti točaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula. Također, tužitelj potražuje isplatu nespecificiranog iznosa po osnovi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom na to da se počevši od i. siječnja 2014. godine na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 142/2013, dalje: ZPK). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen člankom ii.a citiranog Zakona. S obzirom na navedeno, tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Prema tome, pored takve zakonske intervencije ne postoji i potreba intervencije suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Tuženik smatra da je tužbeni zahtj9v u cijelosti neosnovan s obzirom na to da je tužitelj prihvatio ponudu za provedbu konverzije predmetnog Ugovora o kreditu te su tužitelj i tuženik dana 12. travnja 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 697o0015408/2006

. Tuženik je u skladu s odredbama članaka 19.a. 19.i bio u obvezi ponuditi konverziju Ugovora o kreditu tužitelju, što je tuženik u skladu sa svojom zakonskom obvezom i učinio, a tužitelj je prihvatio takvu konverziju i njezin izračun te je sklopljen aneks kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga tuženik osporava tužitelju pravo na isplatu utuženu u ovom postupku iz razloga što su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je, na temelju prisilnog propisa, izvršena konverzija iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (koji je predmet spora) u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. U postupku konverzije su sve kunske uplate koje je tužitelj uplaćivao na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF uključene na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. Posljedica konverzije uz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, koja je provedena sukladno Zakonu o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK), je da je prestao postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je predmet spora. Naime, ZIDZPK je sistemski zakon kojim je riješeno pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su ugovorili kredit uz valutnu klauzulu u CHF i to s retroaktivnim učinkom. Člankom 1. ZIDZPK (članak 19.a stavak 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju) određena je primjena na način da se ovaj Zakon primjenjivao na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog, nastala zbog prestanka ugovora o kreditu, nije ispunjena ili prisilno ostvarena. Nadalje, prema izričitoj odredbi članka 2. ZIDZPK (članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju), a koji je prošao test ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sam način izračuna konverzije kredita detaljno je uređen ZIDZPK, no u bitnome isti se je odvijao na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljali su osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, pri čemu se poštivao redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate. Radi navedenoga, tuženik ističe kako je zakonodavac donošenjem ovog sistemskog zakona u potpunosti uredio odnose nastale sklapanjem ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF kao i sve posljedice koje su iz istih proizašli. Navedeno iz razloga što su učinci konverzije kredita retroaktivni te se smatra da je izvorno dana 14. srpnja 2006. godine sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s definiranim parametrima promjenjive kamatne stope. Dakle, Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen je s učincima od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu. U skladu s navedenim, a s obzirom na gore obrazloženi retroaktivni učinak konverzije u skladu s člankom 19.c ZPK, konverzija je u konkretnom slučaju imala učinak da su ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, i kao takvima bez pravnog učinka, dakle, kao da nisu ni postojale, zamijenjene valjanim ugovornim odredbama. Provedbom konverzije u konkretnom slučaju retroaktivno su sklopljeni ugovori o kreditu s valjanim ugovornim odredbama, kako odredbe o valutnoj klauzuli, tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je obrazloženo u nastavku uz pozivanje na razloge koje su iznijeli Visoki trgovački sud u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u citiranoj presudi Pž-6632/2017, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao razlog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli navodi da prosječnom potrošaču takve ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu bili svjesni rizika valute švicarskog franka kao tzv. valute utočišta (iako je prosječni potrošač bio svjestan značaja odredbe o valutnoj klauzuli), cit. str. 59: „Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive." Konverzija kredita tužitelja denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR provedena je u a u skladu s citiranim odredbama ZPK na način da je položaj tužitelja u potpunosti izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, provođenjem konverzije u konkretnom slučaju nestao je razlog (sporne) ništetnosti prosječnom potrošaču nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, budući da je takva odredba konverzijom pretvorena valutnu klauzulu u EUR, koja je potrošačima prema gore izraženom stajalištu Visokog trgovačkog suda razumljiva, s obzirom u odnosu na nju nema rizika „valute utočišta", pa je u skladu s time i valjana. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Revt-249/2014 naveo je kako razlog ništetnosti takve odredbe u ugovorima o kreditu taj što zbog formulacije odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošači nisu mogli procijeniti kako će se u budućnosti određivati visina kamatne stope, cit. str. 34: „Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca (...). Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva." Međutim, nakon provedene konverzije u konkretnom je slučaju u cijelosti otklonjen navodni razlog ništetnosti u vidu neodredivosti kamatne stope, budući da je valjanom odredbom aneksa o konverziji u cijelosti definirano kretanje kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, od dana sklapanja do dana ispunjenja. Dakle, konverzijom je predviđeno precizno kretanje kamatne stope (sukladno odredbama članka 19.c ZPK), ujedno i s retroaktivnim učinkom, zbog čega je tužitelj u ravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, te je u svakom trenutku na temelju izračuna znao na koji način se promjenjiva kamatna stopa kreće. Dodatno, o konverziji se u konkretnom slučaju pregovaralo, s obzirom da su tužitelju prije sklapanja aneksa stavljeni na raspolaganje svi izračuni iz koje je bilo vidljivo kakav će učinak konverzija imati na njegovu obvezu, a tužitelj je mogao odlučiti hoće li konverziju prihvatiti ili neće. S obzirom na gore obrazloženi učinak koji je postignut konverzijom, u cijelosti je neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu. Tuženik dodatno ističe kako u konkretnom slučaju dolazi do primjene stav Suda Europske unije izražen u točki 2. odluke C- 51/17 te kako odredba o valutnoj klauzuli CHF u slučaju konvertiranih kredita ne može biti predmetom ocjene u smislu Direktive 93/13/EZ. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/t3 i PZ-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom L Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, člankom 173. propisana je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik se u potpunosti pridržavao. Tuženik je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku x. navedenog zakona. Ujedno, tuženik je sukladno članku 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „ U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je gore obrazloženo). Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1. siječnja 2014. godine, tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita).

S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. SĐ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako cit. „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa r našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno," („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno znao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i o zbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 23o. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine, prema kojoj je osoba cit. „potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga. Navodi tužitelja posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine navodi da: „korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora." Pri tome tuženik ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je medu ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik. ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. Iz navedenog razloga tuženik u cijelosti osporava i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere" iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka MĐ, izvršnog direktora ekonomskih istraživanja. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017.g., Ruxandra ĆĐ i dr. protiv Banca Rom'aneas SA, C- 186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora."

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra ĆĐ i dr. protiv Banca Romaneasca" SA, C-186/16 u kojem navodi cit.: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik." Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/21303 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava Ita temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine cit. „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i neduosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno odredbe članka 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama."

Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017.g., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno t razumljivo sastavljena." Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće." Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-507 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima", čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog mofietarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 60o %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako je tuženik u glasilu pod nazivom „HYPO Times" broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR" cit. „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. [...] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF" cit. „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja" Također, tuženik je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito naveo sljedeće cit. „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja." Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem poslovni broj U-I- 392/2on, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla cit.: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je osporenim člankom 22. ZO0a (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti). Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo — vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja." Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća)." Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2o17. godine u predmetu Ruxandra ĆĐ i dr. protiv Banca Romffileasc SA, C-186/16 iznio mišljenje: „prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost." U članku 2. Ugovora o kreditu jasno je navedeno cit. „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće, u iznosu od 23.0490,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita" , dok je u članku 3. točka 3. navedeno cit. „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja" iz čega je evidentno da se radi o jasnim, lako uočljivim odredbama. Tuženik ujedno ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR. Da je tužitelju bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno da je mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ista odredba može uzrokovati tužitelju te da su mu te posljedice bile prihvatljive, proizlazi i iz činjenice da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu propisano je da cit. „Korisnik kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu" kao i „Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu." Međutim, tužitelj nikada nije postavio navedeni zahtjev te mu je očito u potpunosti bilo prihvatljivo kredit otplaćivati u kunskim iznosima vezanim uz tečaj valute CHF. Dapače, neiskorištavanje navedene mogućnosti konverzije prikazuje, osim da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva i prihvatljiva tužitelju, također da odredba o valutnoj klauzuli nedvojbeno ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu testa poštenosti odredbe potrošačkog ugovora. Naime, u presudi VTSRH-a odnosno u presudi Pž-6632/2017-lo od 14. lipnja 2018. godine, sud na str. 65. parag. 5. zaključuje kako je neravnoteža u pravima i obvezama stranaka kod ugovaranja valutne klauzule sadržana u činjenici da je potrošač na sebe preuzeo rizik promjene tečaja valute CHF ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. Međutim, u predmetnom postupku takvo utvrđenje nije primjenjivo. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu u članku 5. ugovoreno je pravo tužitelja da jednostrano zatraži konverziju u drugu valutu. Prema tome, nije prihvatljivo niti je moguće zaključiti da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj preuzeo rizik promjene valute jer je upravo tužitelj jednostrano mogao zahtijevati konverziju koju bi tuženik i proveo. Stoga, takvog rizika nije bilo za tužitelja, jer je tužitelj bio svjestan da može u svakom trenutku zatražiti konverziju u drugu valutu, pa tako i u valutu EUR (za koju VTSRH tvrdi da nije sadržavala rizik kao valuta CHF). Prema tome, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo je očito da ukoliko i dođe do promjene tečaja CHF, tužitelj može provesti konverziju u drugu valutu, čime se jasno dovodi do zaključka da tužitelj nije snosio rizik promjene tečaja valute CHF. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik ističe kako tužba nije uredna jer je tužitelj pogrešno naveo tvrtku tuženika. Također, tužbeni zahtjev pod II je potpuno nerazuman te nije jasno što i u kojem dijelu tužitelj traži da se utvrdi ništetnim navodeći „u točkama 2 i 3". Tužitelj, ukoliko potražuje utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova odredbi Ugovora o kreditu, mora citatom navesti u kojem dijelu traži da se odredbe utvrde ništetnima. Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja na uređenje tužbe pod prijetnjom odbačaja. Također, tuženik ističe kako je tužba neuredna jer tužitelj nije naveo vrijednost predmeta spora. Stoga se predlaže sudu da rješenjem odredi vrijednost predmeta spora. Tuženik ističe kako tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj potražuje isplatu ne navodeći konkretan iznos, a pri tome niti kamate koje potražuje ne specificira prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta. Tuženik ističe kako u predmetnoj pravnoj stvari nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev sukladno članku i86.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, člankom 186.b stavkom 3. Zakona o parničnom postupku propisano je cit. „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati." Tuženik ističe kako u predmetnom postupku nisu ispunjenje pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka i86.b stavkom 3. Zakona o parničnom postupku iz razloga što tužitelj, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, u historijatu tužbe tužitelj traži da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koju je tuženik redovito dostavljao tužitelju te kojom tužitelj raspolaže. Osim navedenog, sve i da su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186.b stavkom 3. Zakona o parničnom postupku tuženik ističe kako tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj nije u istom tražio dostavu podataka. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

3. U podnesku od 21. kolovoza 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo kako je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice budući je s tuženikom sklopio aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno zakonskoj obvezi tuženika iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prvom redu, tužitelj se sklapanjem navedenog aneksa nije odrekao prava na tužbu. Zakonom o konverziji nije Propisana ništetnost ni pojedinih odredbi ugovora, ni ugovora u cjelini, kao što nije propisana ni konvalidacija ugovora ili njegovih odredbi, niti se potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Slijedom navedenog neosnovan je prigovor nepostojanja pravnog interesa za vođenje ove parnice. Netočni su navodi tuženika u kojima isti pobija od strane tužitelja upotrijebljen institut tzv. stupnjevite tužbe. Kako tužitelj prije sastavljanja tužbe nije raspolagao podacima temeljem kojih bi mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev a tuženik mu navedene podatke, konkretno početni otplatni plan te karticu prometa po kreditu, nije želio uručiti, isti se opravdano i zakonito poslužio gore navedenim institutom. Čak i nakon dostave navedenih podataka, uvažavajući činjenicu da niti tužitelj niti njegov punomoćnik nisu financijski niti knjigovodstveni stručnjaci koji bi mogli obračunati razliku između ugovorenih i plaćenih anuiteta uz primjenu promjene u kamatnim stopama te promjene u valuti CHF. Stoga je netočno da se tužitelj nije imao razloga poslužiti institutom stupnjevite tužbe. Neosnovan je prigovor tuženika gdje isti navodi da je tužbeni zahtjev neodređen te da po njemu nije moguće postupiti jer se navodno ne zna u odnosu na koji dio pojedinog članka ugovora o kreditu tužitelj zahtijeva utvrđenje ništavosti. Naime, u tužbenom zahtjevu je jasno precizirano da se traži utvrđenje ništavosti pojedinog članka ugovora i to u dijelu koji se odnosi na primjenjivost kamatne stope (dio članka 3. i 4.) te u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (dio članka 2. i 3.). Tužitelj nigdje nije naveo da zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi koje tuženik nabraja u točki 21. U točki IV odgovora na tužbu tuženik prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva pojedinačno iznoseći prigovore vezano za zastaru, na utvrđenje ništetnosti, na vezanost za utvrđenje iz presude VTS-a, na nepoštenost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope, na ništetnost odredbi o promjeni valutne klauzule, zatim u odnosu na stjecanje bez osnove, te konačno u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome tuženik obmanjuje sud navodeći primjere i bespotrebno citirajući presude Suda europske unije vezano za različite trgovačke ugovore te obrazlažući primjere iz sudske prakse donesene prije presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojoj je pravomoćno odlučeno o svim navedenim prigovorima. Dakle presudom VTS je jasno obrazloženo zašto su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o promjenjivosti valutne klauzule i nema potrebe ponovno ulaziti u raspravu o valjanosti navedenih odredbi te prilagati i obmanjivati sud citirajući pojedine dijelove obrazloženja presuda različitih sudova kada je Visoki trgovački sud u pogledu navedenog zauzeo svoj stav. Dakle, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Posebno valja napomenuti da je u odnosu na zastaru svoj stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 2245/17-2. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Z00/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Konačno, u odnosu na predložene dokaze saslušanja javnog bilježnika Nike Bagarića te zaposlenika tuženika gđe BĐ i MĐ koji su navodno tužitelja prije i u trenutku sklapanja te solmizacije ugovora upoznali s odredbama o promjenjivosti kamatnih stopa te o promjenjivosti valutne klauzule, treba istaći da ne samo da javni bilježnik prilikom solmizacije nije dužan stranci obrazlagati parametre potrebne za donošenje odluke o promjenjivosti navedenog te način kretanja kao i činjenicu nestabilnosti CHF na tržištu nego on nije financijski savjetnik koji raspolaže stručnim znanjima potrebnim za tumačenje pojedinih odredbi ugovora. Zaposlenik banke, iako raspolaže navedenim znanjem, strankama nije davao kvalitetno obrazloženje, upravo zbog čega je Trovački sud te Visoki trgovački sud dijelove ugovora i proglasio nepoštenima. Stoga se tužitelj protivi saslušanju navedenih svjedoka budući nema potrebe dokazivati činjenice o kojima je VTS već zauzeo svoj stav. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže nakon održanog pripremnog ročišta odrediti vještačenje po vještaku financijske struke.

4. U podnesku od 17. srpnja 2020. tuženik je naveo da prvenstveno ukazuje kako neosnovanost tužiteljevih navoda o utjecaju provedene konverzije proizlazi iz stajališta kojeg je Vrhovni sud RH zauzeo u oglednom postupku u rješenju Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine. U vezi s navodima tužitelja da konvalidacija ništetnih ugovora nije moguća pa da Aneks uz Ugovor o kreditu kojega je sklopio s tuženikom nije od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ukazuje, a kako je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da se u konkretnom slučaju ni ne može primijeniti navedeno pravilo općeg obveznog prava, u prvom redu jer prisilni propis članak 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, a drugo, cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Nadalje, s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi, nije osnovano pozivanje tužitelja na spomenutu presudu Europskog suda koja stoga nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U vezi s naprijed navedenim, tuženik smatra da pravilnom primjenom materijalnog prava valja zaključiti kako slijedi: da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu; da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja; da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Tuženik ponavlja i kako tužitelj nema pravni interes tražiti ono što potražuje u ovom postupku, a zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora. S tim u vezi tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti jedino u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Uostalom, citiranim stajalištem zauzetim u oglednom postupku, Vrhovni sud RH ostao je dosljedan ranije zauzetom stajalištu da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Tako Vrhovni sud RH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. ističe cit: „što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ U skladu s navedenim je i obrazloženje Vrhovnog suda RH u oglednom postupku glede načina na koji je potrebno tumačiti stajalište zauzeto u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., odnosno da tuženik može dokazati da tužitelj nema pravni interes, čak i unatoč postavljenom kondemnatornom zahtjevu. Slijedom navedenog, a s obzirom da se radi o ugovoru o kreditu za koji je provedena konverzija sukladno ZIDZPK te s obzirom da tužitelj ne osporava da je konverzija provedena pravilno sukladno strogim odredbama ZIDZPK, jasno je da tužitelj nema pravni interes vodi ovaj postupak. Tuženik ističe da bi primjena suprotnog stajališta prema kojem bi tužitelj, unatoč provedenoj konverziji (koju je želio i na koju je dobrovoljno pristao), imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljala povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti. Navedeno potvrđuje i recentna pravomoćna sudska praksa Županijskog suda u Karlovcu u kojoj sud preinačuje prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da su stranke sva međusobna prava i potraživanja koja proizlaze iz Ugovora o kreditu razriješile sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, cit.: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 – dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Također, Županijski sud u Varaždinu ističe cit.: „Prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su preplatili radi neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa stoga tužitelji nemaju pravo na povrat iznosa koje su tuženiku platili u otplati kredita u CHF na temelju neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate.“ Jednako i odluka Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 3486/19 od 9. siječnja 2020.g.; cit.:"sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata toga iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu pretplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata.“ Sukladno gore navedenim tvrdnjama, razvidno je kako je konzumiranjem konverzije, kao zakonskom intervencijom predviđene mjere restitucije i uspostave stranačke ravnoteže, tužitelj u potpunosti namiren. Iz navedenog razloga, na strani tužitelja ne postoji pravni interes za vođenje ovoga postupka, stoga tuženik predlaže Naslovnome sudu odbaciti tužbu. Tuženik ostaje kod prijedloga da se provede dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja kamatne stope i tečajne razlike, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK, čime je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena. Obzirom da su stranke sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu riješile sve pravne posljedice koje proizlaze iz eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje tužitelj osporava, to za ishod ovog spora niti nisu relevantna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se poziva tužitelj u dosadašnjem tijeku ovog postupka. Ipak, opreza radi, tuženik u nastavku navodi kako slijedi. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,98%. Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik ovdje napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste“. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

5. U podnesku od 17. ožujka 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da u cijelosti prigovara sačinjenom nalazu i mišljenju, a u odnosu na kojeg ističe prigovori pravne prirode. Tuženik će po potrebi u kratkom roku dostaviti financijske prigovore slijedom čega upućuje zamolbu sudu da mu odobri produljenje roka za dostavu eventualnih financijskih prigovora na nalaz i mišljenje. Tuženik prvenstveno ističe da nalazom i mišljenjem nije dan odgovor na zadatak tuženika kako je to isti predložio u odgovoru na tužbu kao i tijekom dosadašnjeg postupka. Unatoč tome što rješenjem suda nije naloženo vještaku da izradi nalaz i mišljenje na okolnosti predložene od strane tuženika, tuženik smatra da je isto odlučna činjenica u predmetnom sporu. Slijedom navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu provođenja vještačenja kako je to predloženo u dosadašnjem tijeku postupka: „na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK, čime je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena.“ Naime, kako je tuženik već prethodno obrazlagao tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je iz razloga što je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a kojim su promijenjene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu na navedeni način, pravo čije ostvarenje tužitelj traži u ovom postupku je već u cijelosti ostvareno, a radi čega isti niti nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Prije navedeno proizlazi i iz priopćenja Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 7. lipnja 2023.; cit: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.„ S obzirom na gore navedeno, jasno proizlazi kako je jedina odlučna činjenica koju je potrebno utvrditi u predmetnom postupku ta je li konverzija provedena sukladno ZIDZPK, slijedom čega je nužno provesti dopunu vještačenja sukladno prijedlogu tuženika. Nadalje, tuženik navodi kako je izračun vještaka iz Nalaza i mišljenja a koji se odnosi na preplatu po navodno ništetnim odredbama pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Usvajanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka iz Nalaza i mišljenja bi stoga dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Time bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos

stranaka. Navedeno je vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste“. U navedenom se stoga dijelu predlaže izraditi dopunu nalaza i mišljenja. Nadalje, tuženiku je tijekom otplate nastao manjak budući da je tečaj valute CHF bio niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet, a koji manjak je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir. Slijedom toga, tuženik je stava da se prilikom odluke o visini tužbenog zahtjeva trebaju u obzir uzeti i te, tzv. „negativne razlike“. Da je potrebno uračunati manje plaćeni iznosi proizlazi iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO): „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora“, razvidno je kako jedino tuženik može imati potraživanje prema tužitelju s osnove valutne klauzule. U tom smislu, treba napomenuti kako učinke ništetnosti nije moguće vremenski ograničiti tako da posljedice ništetnosti vrijede samo za periode kad je valuta tečaja CHF-a bila veća od početno ugovorene. Također, pravna osnova na koju se tužitelj u svom zahtjevu poziva jest upravo institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene člankom 1111. ZOO-a: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ U okolnostima u kojima, dakle, nije moguć povrat stečenog bez osnove, cilj je vratiti ostvarenu korist te se stoga navedena odredba u tom duhu treba tumačiti, a kako to obrazlaže VSRH: „Prema odredbi članka 210. stavak 3. ZOO stjecanje bez osnove znači stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravni osnov ili pravni osnov ima neku manu zbog koje nije valjan ili je njegova valjanost kasnije prestala. “ U predmetnom sporu, razvidno je kako je tuženikova „korist“ umanjena upravo zbog negativnih razlika nastalih kada je tečaj CHF bio ispod početno ugovorenog. Tuženik dakle, nije ostvario „korist“ u visini samo više plaćenih iznosa, nego u dijelu koji je preostao kada se oduzmu negativne razlike, odnosno u visini ukupno nastale razlike. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je potrebno uvažiti i manje plaćene iznose dok jednako tako iz obrazloženog proizlazi kako bi svako drugo postupanje dovelo bi do pogrešne primjene materijalnog prava u vidu povrede članka 1111. ZOO-a. Prethodno navedeno potvrđuje recentna sudska praksa. Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

6. U podnesku od 19. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji primjedbi nije imao te je istim podneskom uredio tužbeni zahtjev te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242-69700015408/2006 od dana 18. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 14036333877 u člancima 2. i 3. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak te u člancima 3. i 4. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razlike u tečaju CHF isplati iznos 2.317,07 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 46,64 eura, počev od 1. srpnja 2012. godine, za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 65,06 eura, počev od 1. kolovoza 2012. godine, za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 64,00 eura, počev od 1. rujna 2012. godine, za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 62,03 eura, počev od 1. listopada 2012. godine, za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 64,43 eura, počev od 1. studenog 2012. godine, za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 65,31 eura, počev od 1. prosinca 2012. godine, za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 64,96 eura, počev od 1. siječnja 2013. godine, za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 61,46 eura, počev od 1. veljače 2013. godine, za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 63,89 eura, počev od 1. ožujka 2013. godine, za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 64,44 eura, počev od 1. travnja 2013. godine, za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 63,35 eura, počev od 1. svibanj 2013. godine, za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 60,12 eura, počev od 1. lipnja 2013. godine, za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 58,12 eura, počev od 1. srpnja 2013. godine, za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 59,90 eura, počev od 1. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 61,12 eura, počev od 1. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 64,25 eura, počev od 1. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 62,53 eura, počev od 1. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 63,30 eura, počev od 1. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 63,93 eura, počev od 1. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 54,61 eura, počev od 1. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 55,80 eura, počev od 1. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 55,19 eura, počev od 1. travnja 2014. godine, za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 54,00 eura, počev od 1. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 53,46 eura, počev od 1. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 53,70 eura, počev od 1. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 55,20 eura, počev od 1. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 56,73 eura, počev od 1. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 56,59 eura, počev od 1. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 57,36 eura, počev od 1. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 58,46 eura, počev od 1. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 58,01 eura, počev od 1. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 58,64 eura, počev od 1. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HĐ iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

7. U podnesku od 25. ožujka 2025. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 19. ožujka 2025. te je naveo da se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe. Naime, tužitelj je podneskom od 19. ožujka 2025. u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta određuje visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.317,07 eura. Navedeno postupanje tužitelja je protivno prisilnim propisima parničnog postupka budući da sukladno članku 186. ZPP-a, obvezan sadržaj tužbe jest određeni zahtjev u pogledu glavne stvari. Jedina iznimka od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva pri podnošenju tužbe, a prije zaključenja prethodnog postupka, propisana je člankom 186.b ZPP-a u vidu instituta stupnjevite tužbe. Neovisno o tome što se tužitelj prilikom podnošenja tužbe poziva na institut stupnjevite tužbe, nepravilna ostaje primjena navedenog instituta kao iznimke od postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Naime, stupnjevita tužba kao iznimku dopušta isticanje neodređenog tužbenog zahtjeva sve do donošenja rješenja po manifestacijskom zahtjevu, a koji u predmetnom sporu nije ni donesen, da bi potom temeljem dobivene dokumentacije tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev, a sve to još za vrijeme trajanja prethodnog postupka. Budući da je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev tek u fazi glavne rasprave, tužitelj nije ispravno primijenio odredbe parničnog postupka, slijedom čega tuženik predlaže Naslovnom sudu sukladno članku 109. ZPP-a tužbu odbaciti. Zaključno, tuženik ističe kako provođenje vještačenja nije nužno, a niti dozvoljeno radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, već je obveza tužitelja da na temelju dokumentacije samostalno odredi tužbeni zahtjev. U slučaju da tužitelj nije imao potrebna znanja, trebao je angažirati stručnjaka koji može izračunati navodno potraživanje, kao što to uostalom redovno čine tužitelji u usporedivim okolnostima kao u rubriciranom sporu. Nadalje, tuženik se protivi tužiteljevom potraživanju sa osnove zakonskih zateznih kamata koje teku od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate. Naime, tuženik u tom smislu prvenstveno ističe da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Također, niti Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje: Zakon o obveznim odnosima), nije propisano da ništetnost ima za izravnu i neposrednu posljedicu nesavjesnost stranaka kojih se ništetnost tiče. Štoviše, Zakonom o obveznim odnosima nije čak ni propisana primjena instituta stjecanja bez osnove kao posljedice ništetnosti. Navedeni se institut, onako kako je on propisan odredbama članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju utvrđene ništetnosti, primjenjuje tek na odgovarajući način. Odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: “U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.” Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Prema tome, u slučaju utvrđene ništetnosti, a odgovarajućom primjenom instituta stjecanja bez osnove, u svakom je konkretnom slučaju potrebno procijeniti, duguje li stjecatelj zakonske zatezne kamate od dana stjecanja ili od dana podnošenja zahtjeva, a odluka o navedenom ovisit će o poštenju stjecatelja. Premda ništetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke, odnosno učinci ništetnosti su ex tunc, nijedan od sudionika obveznog odnosa o ništetnosti ne može pouzdano zaključiti prije pravomoćne odluke suda o takvoj ništetnosti pa se u navedenom, mišljenje je tuženika, upravo ostvaruje smisao i svrha sudske zaštite, posebice one deklaratorne, utvrđenjem ništetnosti izrekom presude. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu sklopljenih između potrošača i kreditne institucije nije univerzalna i ona uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja u kojim je potrebno cijeniti jesu li pretpostavke nepoštenosti ispunjene, a takvo shvaćanje očigledno je prihvaćeno i u praksi Vrhovnog suda kada se navodi, cit. „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Ništetnost spornih ugovornih odredbi o kojima se raspravljalo u ovom postupku očigledno je pravni standard, kako se primjerice upućuje i u mišljenju dr. sc. SĐ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, cit.: „ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno.“ („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). S obzirom na navedeno, mišljenje je tuženika da primjenjujući odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima da nema osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate priznaju od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose te da je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem. Da zakonske zatezne kamate ne pripadaju tužitelju od svakog dana kojega je tuženik stekao naplaćene iznose, proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje, iako se izrijekom odnosi na ugovore o zajmu, potvrđuje da bi u slučaju utvrđene ništetnosti, stjecatelju zakonske zatezne kamate trebale pripasti od dana podnošenja zahtjeva, cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Naime, i u odlukama revizijskog suda u kojima je primijenjeno gore citirano pravno shvaćanje, odlučeno je o savjesnosti ugovornih stranaka nakon što je ugovor o zajmu utvrđen ništetnim, u okolnostima u kojima su stranke ugovora sklopljenim ugovorom o zajmu ugovorile odredbu koja je bila protivna izričitoj zakonskoj odredbi koja se primjenjivala na ugovor o zajmu o kojem je u konkretnom bilo riječ, a protivnost izričitoj zakonskoj odredbi postojala je već u trenutku ugovaranja takve ugovorne odredbe. Da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate od dana svakog pojedinog stjecanja proizlazi i iz pravomoćne sudske prakse:

Županijski sud u Puli – Pola, poslovni broj Gž – 460/2022 od 9. svibnja 2022. cit.: „Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo članka 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik u cijelosti postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, pa zakonske zatezne kamate ne teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta." Županijski sud u Osijeku, poslovni broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020., cit.: Stoga je pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naložio tuženiku da isplati tužitelju razliku između ugovorene kamate koju je tužitelj platio za utuženo razdoblje sukladno nalazu i mišljenju financijsko – knjigovodstvenog vještaka kao stečenog bez osnove primjenom odredbi članka 1111. u vezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.“ Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 14. srpnja 2006., otplatni plan, aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030242-69700015408/2026 od 12. travnja 2016., izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. i obavijest o provedenoj konverziji, pročitan je zbornik sudske prakse, metodologiju promjene kamatnih stopa, izvršen je uvid u tekst često postavljana pitanja, povijest kretanja EUR/CHF, pregled prakse Europskog suda, izvršen je uvid u biltene Hypo banke s novinskim natpisima i tekstovima iz časopisa (listovi 78 do 104-2 spisa), izvršen je uvid u otplatni plan, pregled prometa za klijenta, obavijesti o promjenama kamatnih stopa s otplatnim planovima, izvršen je uvid u specifikaciju uplata i pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 26. veljače 2025., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj HĐ.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj HĐ kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 14. srpnja 2006. Pravni prednik tuženika odobrio je tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od kn po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovoreno je da je kredit odobren s rokom vraćanja od 11 godina i da se na odobreni kredit zaračunava kamata od 4,10% godišnje i kredit se otplaćuje u jednakim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu i izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora što stranke potvrđuju potpisom na ugovoru.

10. Nesporno je nadalje da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria bank d.d. sklopili aneks uz ugovor o kreditu dana 12. travnja 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužitelj je tužbom i tuženim zahtjevom iz podneska od 19. ožujka 2025. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2., 3. i 4. ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

17. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

18. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu, a kredit je bio namjenski za adaptaciju kuće. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF. Člankom 3. i člankom 4. ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

19. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

20. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

21. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

22. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

23. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

24. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

27. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

29. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

30. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

31. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

32. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

34. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

35. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

36. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

37. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

39. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. svibnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

41. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe članka 3. i 4. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 14. srpnja 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelj iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

42. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

45. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u članku 3. i 4. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

45.1. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu budući da je istom tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 23.000,00 CHF u sud ne nalazi da bi taj članak ugovora o kreditu bio ništetan pa je sud tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio i odlučio kao u točki III izreke.

46. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 12. travnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 3.395,93 eur i da postoji preplata na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 13.562,13 kn.

47. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

48. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i rate kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

49. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 14. srpnja 2006. ugovor o kreditu u iznosu od 23.000,00 CHF na rok otplate od 11 godina uz mjesečnu otplatu na 132 mjesečna anuiteta i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,10% godišnje koja se otplaćuje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Kredit je plasiran 18. srpnja 2006. i na dan isplate kredita ugovoren je srednji tečaj HNB za 1 CHF je 4,637015 kn temeljem kojeg je kredit iz valute CHF preračunat i isplaćen u kunama. Zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita plaćeno je više u iznosu od 31.020,07 kn što iznosi 4.117,07 eur. U konverziji je priznata preplata u iznosu od 13.562,13 kn i razlika iznosi 17.457,94 kn odnosno 2.317,07 eur.

50. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

51. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

51.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

52. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

53. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja u iznosu od 2.317,07 eur.

54. Tužitelj je tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene rate kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka i pri tome umanjio za nesporno priznati iznos prilikom konverzije.

55. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 2.317,07 eur po osnovi preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu stekao bez osnove to je sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u točki II izreke, a prihvatio je i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate.

56. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

57. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

58. Tužitelj je tužbom podnesenom sudu 6. svibnja 2023. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu isplatu preplaćenih anuiteta zbog tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

59. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

59.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

59.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

59.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

59.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

60. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

61. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

61.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

62. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

63. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

64. Budući je tužitelj podnio tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope 6. svibnja 2019., te tužbama traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa kako zbog promjene kamatne stope tako i zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja.

65. Tuženik je naveo da smatra da je podneskom od 19. ožujka 2025. tužitelj preinačio tužbu i da je ta preinaka nedopuštena.

66. Sud nalazi da tužitelj podneskom od 19. ožujka 2025. nije preinačio tužbu jer je tužitelj podnio takozvanu stupnjevitu tužbu i tužbeni zahtjev je i bez poziva suda uredio nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja te se ne radi o preinaci tužbe.

67. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je s većim dijelom tužbenog zahtjeva uspio dok je s neznatnim dijelom odbijen, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska i to za 3 obrazložena podneska iznos od 200,00 eura kako je to tužitelj i zatražio te za sastav 1 obrazloženog podneska iznos od 100,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na pripremno ročište održano 10. rujna 2019. u iznosu od 50,00 eura kako je to tužitelj zatražio, za pristup na pripremno ročište održano 20. listopada 2019. u iznosu od 100,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. listopada 2020. u iznosu od 100,00 eura kako je to tužitelj i zatražio te za pristup na glavnu raspravu održanu 5. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.350,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 69,62 eur koliko je tužitelj u obvezi platiti na ime sudske pristojbe na tužbu te iznos od 398,17 eura na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.817,79 eur.

68. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnica Valentina Gacik, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička 47