REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4486/23-20

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Š1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Sofie Petković, odvjetnika, dana 10. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 178-50- 4170879 od 09. lipnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrii d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.065,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,78 eura od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,54 eura od 01. prosinca 2007 godine do isplate,

- iznos od 0,33 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,56 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,89 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,88 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,88 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,51 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,43 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,14 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,36 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,90 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,15 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,25 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 29,74 eura od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,58 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,09 eura od 18. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,01 eura od 17. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,45 eura od 17. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,96 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,43 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,24 eura od 18. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,85 eura od 18. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,45 eura od 17. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,61 eura od 18. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,44 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,88 eura od 17. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,47 eura od 17. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,05 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,55 eura od 17. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,63 eura od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,30 eura od 17. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,96 eura od 18. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,65 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,53 eura od 17. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,00 eura od 17. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,38 eura od 17. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,32 eura od 18. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,42 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 68,79 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 72,87 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 68,50 eura od 17. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,24 eura od 19. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,62 eura od 17. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,87 eura od 20. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,33 eura od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,56 eura od 17. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 85,03 eura od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,23 eura od 17. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,63 eura od 17. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,48 eura od 19. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,61 eura od 18. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,35 eura od 17. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,41 eura od 15. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,71 eura od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,71 eura od 17. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,18 eura od 15. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,37 eura od 27. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 87,81 eura od 19. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 93,74 eura od 18. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,82 eura od 11. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,09 eura od 19. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 88,80 eura od 18. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,81 eura od 20. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,22 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,49 eura od 19. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 86,82 eura od 18. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 86,20 eura od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 86,62 eura od 18. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,59 eura od 18. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 89,48 eura od 18. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,77 eura od 18. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,55 eura od 20. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,15 eura od 18. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,54 eura od 18. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 82,53 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 84,07 eura od 19. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 82,53 eura od 18. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 80,25 eura od 18. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 82,63 eura od 17. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 82,63 eura od 17. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 83,98 eura od 19. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 84,11 eura od 18. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 85,84 eura od 17. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 87,72 eura od 18. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,06 eura od 17. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 17. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 17. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 17. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 17. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 19. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 17. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 18. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 18. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 88,25 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrii d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 2.191,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrii d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.968,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.202,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.191,34 eura od 01. listopada 2015. godine do 30. svibnja 2023. godine kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 19.632,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 14. travnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 178-50-4170879 od 09. lipnja 2007. godine na iznos od 74.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja i s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim tim Ugovorom. Nastavno punomoćnik tužitelja je naglasio da su dana 08. veljače 2016. godine stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da se u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika, povodom kolektivne tužbe, te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2221/18. Inače neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, s obzirom da se i kamata plaća u istoj valuti. Dakle promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je CHF valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna, pri čemu nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za CHF banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnoj klauzulom u CHF. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog parničnog postupka, koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev- 2868/18. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 178-50-4170879 od 09. lipnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.065,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti na ime razlike glavnice iznos od 3.393,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Dakle neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i to s danom zaključenja osnovnog Ugovora o kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Naime korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa kreditora, banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama, već bi eventualno mogli postavljati kondemnatrone zahtjeve samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti same konverzije, odnosno zbog toga što konverzija nije provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pžć6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u postupku kolektivne zaštite pravna se zaštita pruža na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa dakle tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Naprotiv ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o istoj pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osim toga valutna klauzula je i zakonski dopuštena. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovor radi prebijanja u iznosu od 19.632,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, a koji iznos predstavlja zbroj preplate iz konverzije i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljen tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, a čemu se protivi te pozivajući se ujedno na praksu Suda EU predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 178-50-4170879 od 09. lipnja 2007. godine (stranica 16-20 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 21 spisa), u presliku Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 178-50-4170879 od 08. veljače 2016. godine (stranica 22-26 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 28-45, 106-111 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.07.2007. do 16.05.2023 (stranica 46-58 spisa), u presliku dopisa tuženika od 15. siječnja 2016. godine (stranica 81-84 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (stranica 85-90 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (stranica 91- 96 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (stranica 97-101 spisa), u presliku izjave o prihvatu izračuna konverzije od 08. prosinca 2015. godine (stranica 102 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 104 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 112-118, 123-140 i 200-209 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora

– nadopuna (stranica 119-122 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 141 spisa), u promotivne uvjete odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju od 01.03.2007.g. do 30.09.2007. g, (stranica 142-147 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 165-166 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (list 171-187 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 09. lipnja 2007 godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 74.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, banke na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,95%, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, banke, važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 08. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i zahtijevati po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, kao i zahtijevati razliku glavnice, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate. Isto tako sporan je prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 14. travnja 2025. godine preinačio tužbu, povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 178-50-4170879 od 08. veljače 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 178-50-4170879 od 08. veljače 2016. godine (stranica 22-26 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 165-166 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, a u banci su mu rekli da po njihovim uvjetima nije kreditno sposoban za traženi iznos kredita u eurima, pa su mu ponudili kredit u valuti CHF, tada je bila „akcija na kredite u CHF i taj kredit je bio povoljniji od kredita u eurima, jer je imao nižu kamatnu stopu“, znao je što znači valutna klauzula, da mu mjesečna rata ovisi o tečaju valute CHF, ali ga nitko u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav poseban rizik valute CHF, nego upravo suprotno, u banci su rekli da je „CHF stabilna valuta, da se tečaj nije mijenjao proteklih 20 godina i da se nema što brinuti“ sud je povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je živio sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, to je bio njihov dom, ali im je u međuvremenu taj stan postao premali, ima 30 m2, pa su 2013. godine iselili iz tog stana i počeo je ovaj stan iznajmljivati, na što plaća porez, dok je supruga kreditom kupila drugi stan u koji su uselili. Inače u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen u raznim trgovačkim društvima, nema svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društava, a iako nikada nije imao namjeru iznajmljivati ovaj stan, to je bio njihov obiteljski dom, ipak im je taj stan tijekom vremena postao premali, pa ga je počeo iznajmljivati, ali tek od 2013. godine. Nastavno i dio iskaza tužitelja da je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, jer mu se zbog toga smanjila mjesečna rata kredita, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, nego su mu samo dali „hrpu papira“ i izračunali preplatu. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je iz predmetnog stana, u kojem je živio sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, to je bio njihov obiteljski dom, iselio tek 2013. godine, jer im je taj stan tada postao premali, što je logično i životno razumljivo, pa je tek tada počeo ovaj stan iznajmljivati, dok se sa suprugom i djetetom preselio u veći stan, koji je supruga kupila kreditom, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, tim više što kada je kupovao ovaj stan nije imao namjeru isti iznajmljivati, već je to rezultat promijenjenih životnih okolnosti, a što ujedno znači da se tužitelj ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 31. svibnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (list 171-187 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete po srednjem tečaju važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 45.699,68 kuna, odnosno 6.065,43 eura, s time da preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.202,59 eura, dok razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.393,93 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o namjenskom kreditu valjan početni tečaj CHF, tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

15. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice u iznosu od 3.393.93 eura sud je utvrdio slijedeće. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZID ZPK-a sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 1.202,59 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 3.393,93 eura, što čini razliku od 2.191,34 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika zapravo isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZID ZPK-a, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZID ZPK-a vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 19.632,02 eura odnosi na zbroj preplate iz konverzije i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je za taj iznos, konverzijom priznatu preplatu, sud umanjio preostalu glavnicu sada eurskog kredita, a ujedno tuženik niti ne može osnovano isticati procesnopravni prigovor radi prebijanja, s obzirom da ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, nego je naprotiv punomoćnik tuženika mogao osnovano isticati materijalnopravni prigovor prijeboja, koji je sud uzeo u obzir, jer je nesporna činjenica da je konverzijom priznata preplata u iznosu od 1.202,59 eura.

17. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na razliku glavnice u iznosu od 3.393,93 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na potraživanje na ime razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF stav je suda da tužitelj na preostali iznos glavnice, koji, kada se umanji za konverzijom priznatu preplatu, iznosi 2.191,34 eura, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnio takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 31. svibnja 2023. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZID ZPK-a, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 09. lipnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.065,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.191,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2023. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.202,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.191,34 eura od 01. listopada 2015. godine do 30. svibnja 2023. godine, a ujedno je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 19.632,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.968,42 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 31. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 14. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7, točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,42 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 10. lipnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska datiranog 20. listopada 2023. godine a predanog na sud 22. listopada 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev osim u valuti euro, ujedno i u protuvrijednosti u kunama, što je mogao i morao učiniti već u tužbi, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 28. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a osim toga sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate za razdoblje od 01. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana je odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 10. lipnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 10. lipnja 2025. godine