Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-612/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Ognjen Krznarić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2864/17-111 od 26. ožujka 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2864/17-111 od 26. ožujka 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke I izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni iznos neimovinske štete od 787,30 EUR i iznos naknade za tuđu pomoć u iznosu od 28,00 EUR plati zatezne kamate počevši od 25. lipnja 2016.

- potvrđuje u dijelu točke II izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni iznos izgubljene zarade od 245,31 EUR plati zatezne kamate počevši od 25. lipnja 2016.

- potvrđuje u dijelu točke IV izreke presude kojim je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege u iznosu od 22,00 EUR

- preinačuje u dijelu točke II izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na iznos izgubljene zarade od 245,31 EUR plati zatezne kamate od 20. ožujka 2015. do 24. lipnja 2016. na način da se taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbija u cijelosti

- ukida u dijelu točke IV izreke presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.349,70 EUR kao i u cijeloj točki III izreke presude i u dijelu točke IV izreke presude za iznos od 832,15 EUR kojima je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade štete zbog troškova putovanja te se ukida u cijeloj točki V izreke presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška i u tom ukinutom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb OIB: 22694857747 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju UĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neimovinske štete iznos od 787,30€, na ime naknade za tuđu pomoć iznos od 28,00 € sa zateznom kamatom počevši od 25.06.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. II Tuženiku se nalaže da tužitelju na ime izgubljene zarade isplati 245,31 € sa zateznom kamatom počevši od 20.3.2015. do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godin, sve u roku od 15 dana.

III Tuženiku se nalaže da tužitelju na ime 700,00 €, na ime troškova putovanja na liječenje, sa zateznom kamatom od počevši od 20.3.2015. do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te god, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za neimovinsku štetu u iznosu od 1.349,70€, te sa ostatkom zahtjeva za naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 22,00 €, sa ostatkom zahtjeva za troškove putovanja 832,15 € sve sa zatraženom zateznom kamatom.

V Nalaže se tuženiku naknaditi trošak postupka tužitelju u iznosu od 1.825,99 € sa zateznom kamatom tekućom donošenja presude do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

1.1. U sklopu presude prvostupanjski sud donio je i rješenje kojim je utvrđeno da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 17.000,00 eura (neimovinska šteta), za iznos od 2.950,00 eura (tuđa pomoć) i iznos od 1.805,42 eura (izgubljena zarada).

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako tužitelj u žalbi nije naveo protiv kojeg dijela prvostupanjske presude se žali ovaj sud je na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a uzeo da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.349,70 eura, za naknadu imovinske štete u iznosu od 22,00 eura te za naknadu imovinske štete na ime troška putovanja u iznosu od 832,15 eura, sve sa zateznim kamatama te protiv dijela o kojem je odlučeno o trošku postupka.

2.2. Tuženik se žali protiv točaka I., II., III. i V. izreke pobijane presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i obveže tužitelja da naknadi tuženiku prouzročene parnične troškove, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu kojim je predložio da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao putnik u autobusu zadobio tjelesne ozljede kada je došlo do sudara autobusa sa vozilom kojim je upravljao osiguranik tuženika, a nije sporna ni odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi.

6.1. Nije sporno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio istegnuće mišića vrata, ali je bilo sporno da li je tužitelj također zadobio ozljedu desnog ramena.

6.2. Tijekom postupka provedeno je medicinsko vještačenje po dr. Živku Gnjidiću, specijalisti neurokirurgije i opće kirurgije iz kojeg proizlazi da je tužitelj zadobio ozljedu desnog ramena te da trpi duševne bolove zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 20 %.

6.3. Budući da je tuženik prigovarao tom nalazu i mišljenju, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem medicinskog vještaka dr. Romana Pavića, vještaka kirurške, ortopedske i traumatološke struke. Iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio istegnuće vratne muskulature i moguću blažu kontuziju desnog ramena koja nije prouzrokovala nikakve posljedice već su promjene u desnom tužiteljevom ramenu posljedica kroničnih degenerativnih promjena zbog kojih tužitelj ima kontinuirane tegobe. Prema mišljenju tog vještaka, kod tužitelja nema trajnog smanjenja životne aktivnosti.

6.4. Kako da se ta dva mišljenja vještaka znatnije razlikuju, tužitelj je predlagao nadvještačenje po drugom vještaku neurokirurgu.

6.5. Prvostupanjski sud je odbio izvesti taj dokaz. Naime, tijekom postupka su također saslušani vještaci dr. Marija Zavalić, specijalist medicine rada te dr. Damir Vodopivec, također specijalist medicine rada, koji su u svojim nalazima i mišljenjima naveli da tužitelj u predmetnom štetnom događaju nije zadobio ozljedu ramena koja bi prouzročila njegove postojeće tegobe s ramenom pa je prvostupanjski sud zaključio da nema potrebe provoditi nadvještačenje obzirom da su nalazi i mišljenja vještaka dr. Romana Pavića, dr. Marije Zavalić i dr. Damira Vodopiveca suglasni u tome da, ukoliko je tužitelj u predmetnom štetnom događaju i udario ramenom u sjedalo ispred sebe, to nije u uzročnoj vezi sa tužiteljevim kasnijim tegobama s ramenom već su te tegobe prouzročile degenerativne promjene kod tužitelja.

6.6. Međutim, takav postupak prvostupanjskog suda nije pravilan.

6.7. Zadatak dr. Marije Zavalić i dr. Damira Vodopiveca, vještaka medicine rada, nije bila procjena što je uzrokovalo tužiteljeve tegobe s ramenom već je ta procjena bila zadatak dr. Živka Gnjidića i dr. Romana Pavića u čiju specijalnost spadaju takve procjene. Stoga je u postupku prvenstveno trebalo na temelju članka 261. stavak 2. ZPP-a pokušati ponovnim saslušanjem navedenih vještaka dr. Živka Gnjidića i dr. Romana Pavića otkloniti razlike u njihovim nalazima ili obnoviti vještačenje s drugim vještakom. Tek nakon što se nalazom vještaka odgovarajuće specijalnosti utvrdi da li su tužiteljeve tegobe s ramenom u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajima, vještaci medicine rada će, uvažavajući to mišljenje, moći dati svoje mišljenje o razlozima bolovanja i uzročnoj vezi ozljeda iz štetnog događaja sa tužiteljevim bolovanjem nakon toga.

6.8. Zbog navedenih razloga se činjenično stanje u vezi nastanka tužiteljevih ozljeda i njihove uzročne povezanosti sa predmetnim štetnim događajem za sada ne može smatrati pravilno i potpuno utvrđenim pa se stoga ne mogu pravilno ocijeniti kriteriji za naknadu pravične novčane naknade iz članka 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11.; dalje: ZOO). Zbog tih razloga je na temelju članka 370. ZPP-a ukinut dio prvostupanjske presude kojim je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za dosudu neimovinske štete u iznosu od 1.349,70 eura i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem je potrebno ponovnim saslušanjem vještaka dr. Živka Gnjidića i dr. Romana Pavića otkloniti razlike u njihovim nalazima ili obnoviti vještačenje s drugim vještakom te utvrditi da li su tužiteljeve postojeće tegobe sa desnim ramenom u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

6.9. Tužitelj se žali zbog toga što je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege i to zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio cijenu jednog sata pružanja pomoći i njege u iznosu od 4,00 eura. Tužitelj smatra da je trebala biti utvrđena cijena sata u iznosu od 5,00 eura. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio cijenu sata pomoći i njege u iznosu od 4,00 eura zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan te je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude kojim je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege u iznosu od 22,00 eura.

7. Tužitelj i tuženik se žale protiv dijela presude kojim je odlučeno o dijelu tužiteljevog tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete koja se odnosi na trošak putovanja na liječenje. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj obavljao fizikalnu terapiju izvan svog mjesta stanovanja, ali visinu troškova putovanja u zatraženom iznosu od 1.532,15 eura nije dokazao. Stoga je prvostupanjski sud na temelju članka 223. stavak 1. ZPP-a po slobodnoj ocjeni u točki III izreke presude dosudio tužitelju iznos od 700,00 eura, a u točki IV izreke presude je odbio dio tužbenog zahtjeva po toj osnovi u iznosu od 832,15 eura. Međutim, takav postupak prvostupanjskog suda nije pravilan. Člankom 223. stavak 1. ZPP-a je propisano da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Dakle, do primjene te zakonske odredbe u ovom postupku bi moglo doći samo ukoliko se visina štete zbog troška putovanja na liječenje ne bi mogla utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Međutim, ovdje to nije slučaj i visinu troškova putovanja je moguće utvrditi bez nerazmjernih teškoća, ali je najprije potrebno utvrditi opseg ozljeđivanja tužitelja kako je gore navedeno te utvrditi koji odlasci na liječenje su bili u uzročnoj vezi sa ozljedama koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju. Zbog tih razloga se činjenično stanje u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ne može smatrati potpuno utvrđenim pa je dio prvostupanjske presude pod točkom IV izreke i dio točke III izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva po toj osnovi u iznosu od 832,15 eura ukinut na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem je, kako je gore već rečeno, potrebno utvrditi da li su tužiteljeve tegobe sa desnim ramenom u uzročnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem i koji odlasci na liječenje su u uzročnoj vezi s predmetnim događajem. Također, a kako to tuženik pravilno navodi u žalbi, potrebno je voditi računa o tome da je člankom 62. stavak 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13. i 137/13.) propisano da osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane pravilnikom ministra nadležnog za zdravlje iz članka 19. stavka 2. točke 18. ovoga Zakona i utvrđene općim aktom Zavoda, a stavkom 4. je propisano da pravo na naknadu za troškove prijevoza, neovisno o udaljenosti iz stavka 2. ovoga članka, ima osigurana osoba do 18. godine života, osigurana osoba iz članka 12. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, osigurana osoba u vezi korištenja radioterapije i kemoterapije te hemodijalize kao kronični bubrežni bolesnik, osigurana osoba u vezi korištenja zdravstvene zaštite zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, osigurana osoba darivatelj organa, tkiva ili stanica koja zdravstvenu zaštitu koristi u vezi s darivanjem organa, tkiva ili stanica, te osigurana osoba upućena na liječenje u drugu državu članicu ili treću državu sukladno ovome Zakonu i općem aktu Zavoda. Nije sporno da je tužitelju istegnuće vratne muskulature priznato kao ozljeda na radu zbog čega je on imao pravo na naknadu za troškove prijevoza neovisno o udaljenosti zdravstvene ustanove u koju je upućen od njegovog mjesta prebivališta. Stoga bi se, prema ocjeni ovog suda, tužitelju mogao priznati trošak prijevoza jedino u slučaju ako on zbog nekog opravdanog razloga nije u smislu članka 65. stavak 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju mogao koristiti javna prijevozna sredstva za odlaske na liječenje.

7.1. Tuženik se žali zbog toga što je prvostupanjski sud tužitelju dosudio zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete i imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Tuženik smatra da bi tužitelju pripadale zatezne kamate od dana presuđenja kada dospijeva naknada neimovinske štete. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to članak 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.; dalje: ZOOP) kada je tužitelju na iznos dosuđene neimovinske štete i imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege dosudio zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa je stoga na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom I izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni iznos neimovinske štete od 787,30 eura i iznos naknade za tuđu pomoć u iznosu od 28,00 eura plati zatezne kamate počevši od 25. lipnja 2016.

7.2. Tuženik se žali zbog toga što su tužitelju na iznos izgubljene zarade dosuđene zatezne kamate od 20. ožujka 2015. Taj žalbeni razlog je djelomično osnovan. Zatezne kamate na iznos naknade štete zbog izgubljene zarade koja je izgubljena prije nego što je tužitelj tuženiku na temelju članka 11. ZOOP podnio odštetni zahtjev ne mogu početi teći prije podnošenja odštetnog zahtjeva. Kako nije sporno da je tužitelj tuženiku podnio odštetni zahtjev 24. lipnja 2016., na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom II izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na iznos izgubljene zarade od 245,31 euro plati zatezne kamate od 20. ožujka 2015. do 24. lipnja 2016. na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen u cijelosti, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a je potvrđen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni iznos izgubljene zarade plati zatezne kamate od 25. lipnja 2016.

7.3. U nastavku postupka će ponovno biti potrebno odlučiti o troškovima postupka. U sklopu te odluke će biti potrebno odlučiti o prijedlogu tuženika za donošenje dopunskog rješenja koje se odnosi na djelomično povlačenje tužbe. Što se tiče tuženikovog prava na naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbe, o tome treba odlučiti imajući na umu pravno mišljenje zauzeto u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-39/2025 od 5. ožujka 2025. gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Slijedom toga, prilikom odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka konačno postavljenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog, konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako ovaj sud u odlukama broj Revr- 1428/2009-2 od 27. listopada 2010., broj Rev-402/2004-2 od 21. rujna 2005. i broj Rev 2603/2011 od 19. veljače 2013.). Navedeno je odgovor na drugo pravno pitanje za koje je tužiteljici dopušteno podnošenje revizije. U ovom predmetu smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po punomoćnicima odvjetnicima, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa) koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja nižestupanjskih odluka, kao i prema sada važećoj Tarifi ("Narodne novine" broj 138/23), visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 19.000,00 kuna/2.521,73 EUR je ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 63.700,00 kuna/8.454,44 EUR jer oba iznosa ulaze u isti razred Tarife“. Sukladno tom stavu, tuženiku bi za povučeni dio tužbenog zahtjeva pripadala razlika između visine troška prema razredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) koji bi tuženiku pripadao na temelju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i troška prema razredu Tarife koji bi tuženiku pripadao za radnje poduzete u vrijeme kada je vrijednost predmeta spora bila povišena.

Koprivnica, 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić