REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1827/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE (OIB:84397956623) iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. (OIB:22694857747) iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-781/2024-7 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-781/2024-7 od 30. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženik Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, dužan platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb OIB: 84397956623 svotu od 7.342,21 eura sa zateznom kamatom počev od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb OIB: 84397956623 dužan je platiti tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747 troškove parničnog postupka od 750,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, navodi da polazeći od primjene ZOOP-a prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari, obzirom da se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama ZMO-a, pa tako i naknade štete koju u ovom slučaju tužitelj potražuje temeljem čl. 161. do čl. 170. ZMO-a. Smatra neosnovanim da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe čl. 27. ZOOP-a obzirom da Zavod ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja (invalidske ili obiteljske mirovine), jer obveze Zavoda (odnosno umanjenja imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu sa Općim propisima o odgovornosti za štetu. Obzirom da kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, ima pravo temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju na naknadu štete koje se pravo ne izvodi iz prava drugog. Iz navedenog proizlazi da primjena odredbe čl. 27. ZOOP-a na konkretni slučaj predstavlja ne samo potpuno ignoriranje odredbe čl. 161. ZMO-a za koje je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da su u skladu sa Ustavom već izravno miješanje sudbene vlasti u ustavna ovlaštenja Hrvatskog sabora što je suprotno načelu diobe vlasti iz odredbe čl. 4. Ustava Republike Hrvatske.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude u korist tužitelja, a podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je presuda pravilna. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedene zakonske odredbe, a niti sam žalitelj ne navodi iz kojeg zakonskog žalbenog razloga se žalba podnosi u odnosu na bitnu povredu koju je navodno počinio sud prvog stupnja, pa nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda. U ovom postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 7.342,21 euro sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime isplaćene invalidske mirovine svojem osiguraniku ČĆ u razdoblju od 01. veljače 2021. do 30. travnja 2023., koji je stradao u prometnoj nezgodi od 24. veljače 2006. i zadobio ozljede koje predstavljaju i ozljedu na radu zbog kojih je i nastupila kod njega profesionalna nesposobnost za rad.

8. U ovom postupku, obzirom i na žalbene razloge žalitelja nije sporno:

-da je osiguranik tužitelja ČĆ zadobio ozljedu na radu prometnoj nezgodi 24. veljače 2006., kao suvozač u osobnom vozilu, koje je bilo u vrijeme nezgode osigurano kod tuženika a za koju je i odgovoran osiguranik tuženika;

-da je rješenjem tužitelja Klasa: 141-02/09/01 od **.**.2010., ČĆ osiguraniku hrvatskom branitelju priznato 80% ozljede na radu i 20% bolesti od kojih je nastala profesionalna nesposobnost za rad počevši od 16. lipnja 2009. i zbog zadobivene povrede na radu priznato pravo na invalidsku mirovinu;

-da mu je tužitelj u utuženom razdoblju uplatio iznos od 7.342,21 euro na ime invalidske mirovine.

9. Sporno je, ima li tužitelj na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje ZMO) osnovano pravo zahtijevati od tuženika, kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak štetnog događaja od 24. veljače 2006., isplatu tog regresnog duga, onoga što je u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku.

10. Sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) kao neosnovan odbio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da zahtjev tužitelja treba prosuđivati prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje ZOOP) a ne odredbama ZMO-a, obzirom da taj zakon u odnosu na opće odredbe ZMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali, te je primjenom odredbe čl. 27. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. prema kojem se između ostalog i razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima mirovinskog osiguranja u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te se odredbe odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Tužitelj je tijekom postupka upozoren da bi bilo oportuno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnosti izračuna razlike između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu, te je i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava naveo kako ne predlaže provođenje istog vještačenja i nema daljnjih dokaznih prijedloga, pa je stoga i primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a uz zaključak kako za utuženo razdoblje tužitelj nije dokazao da bi postojala razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu, pa je stoga odbijen tužbeni zahtjev obzirom nije dokazano da bi isplatom utuženog iznosa invalidnine svojem osiguraniku nastala stvarna šteta za koju je jedino odgovara tuženik, te je temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZPP-a u vezi sa odredbom čl. 27. ZOOP-a odbijen tužbeni zahtjev.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja na navedeno, nesporno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja.

12. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, treba navesti, da je na konkretni pravni odnos za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj, protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bi na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su vršene isplate navedene mirovine. Pravilno je ovaj spor razriješen uz primjenu ZOOP-a kao što je tako i navedeno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-954/2022 od 25. siječnja 2023., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., i obzirom na navedeno žalbu žalitelja u ovom dijelu je valjalo ocijeniti neosnovanom.

13. U vrijeme štetnog događaja od nastanka prometne nezgode u kojoj je stradao osiguranik tužitelja 24. veljače 2006., na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je u čl. 160. izričito propisavano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenih u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, kao i da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove svote davanja koja se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja, između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, dok je čl. 163. st. 1. ZMO-a bilo i dalje propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 160. ZMO-a izravno od društva za osiguranje, kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, dok prema st. 7. propisano da se visina štete utvrđuje prema odredbama ZMO-a.

14. Od 01. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09 – dalje ZOOP/05) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok se st. 2. određuje da se stvarnom štetom smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe čl. 27. st. 1., 2. i 3. odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

15. Iz navedenog je vidljivo da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, no kako kasniji zakon derogira raniji zakon ZOOP (ranije ZOOP/05) tada je u odnosu na ZMO i specijalni zakon, to je sud prvog stupnja suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovaj pravni odnos stranaka u postupku pravilno razriješio uz primjenu ZOOP-a sve kako je i navedeno prethodno. Sukladno jasnim navodima i izričaju odredbe čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači stvarnu štetu koju ti Zavodi trpe, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih Zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društava za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

16. Kako je u okolnostima konkretnog slučaja osiguraniku tužitelja, rješenjem tužitelja, pravo na invalidsku mirovinu priznato na osnovi pretrpljene ozljede na radu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u ovom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik, uz primjenu navedenih zakonskih odredbi bio dužan isplatiti tužitelju i kada je posljedično tome njegov zahtjev odbio kao neosnovan, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Naime, na tužitelju je bio teret dokaza o postojanju razlike između isplaćivanih iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bio ozljeda na radu u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, što tužitelj u postupku nije predložio, niti dokazao, kao što nije ni pokušao dokazati, pa je i iz ovog razloga sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, jer za tužitelja nije niti nastala stvarna šteta obzirom da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđenog činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije počinio bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

U Puli - Pola 10. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić