REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-682 /2019-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vuković odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB:92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 40/06 od dana 24.04.2006. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca, dana 25.04.2006. godine, sklopljenog između tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i to:

Članak 1. “... kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.000,00 CHF (slovima: osam desetčetiritisućešvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”

Članak 2. “...iznos kredita od 84.000,00 CHF (slovima: osamdesetčetiritisuće švicarskihfranaka)... .”

Članak 7. “... u kunskoj protuvrijednosti =421,13 CHF (slovima: četiristo dvadesetjedan i trinaest/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 5.592,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 19,75 EUR od dana 12.05.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 14,68 EUR od dana 10.11.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 14,08 EUR od dana 14.01.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 12,66 EUR od dana 13.02.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 17,43 EUR od dana 12.03.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 13,83 EUR od dana 10.04.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,58 EUR od dana 12.05.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 8,74 EUR od dana 10.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,16 EUR od dana 10.07.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 9,85 EUR od dana 14.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 9,89 EUR od dana 11.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 10,85 EUR od dana 09.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 10,51 EUR od dana 10.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 10,21 EUR od dana 08.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od dana 14.01.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,61 EUR od dana 09.02.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,27 EUR od dana 09.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 23,34 EUR od dana 13.04.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od dana 11.05.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 19,97 EUR od dana 11.06.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 38,13 EUR od dana 13.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 35,12 EUR od dana 11.08.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,43 EUR od dana 10.09.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,61 EUR od dana 12.10.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,97 EUR od dana 11.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 49,73 EUR od dana 10.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 66,90 EUR od dana 12.01.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 68,40 EUR od dana 10.02.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 63,73 EUR od dana 09.03.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 73,23 EUR od dana 11.04.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 58,01 EUR od dana 09.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 57,19 EUR od dana 19.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 90,19 EUR od dana 09.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 97,31 EUR od dana 09.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 92,97 EUR od dana 08.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,25 EUR od dana 10.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,83 EUR od dana 08.11.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 79,07 EUR od dana 19.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,96 EUR od dana 13.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 92,24 EUR od dana 13.02.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 89,31 EUR od dana 09.03.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,34 EUR od dana 06.04.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 88,59 EUR od dana 07.05.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 89,06 EUR od dana 08.06.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,63 EUR od dana 06.07.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,43 EUR od dana 07.08.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 88,38 EUR od dana 10.09.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,65 EUR od dana 05.10.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,37 EUR od dana 08.11.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 89,23 EUR od dana 07.12.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,48 EUR od dana 09.01.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 78,93 EUR od dana 12.02.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,34 EUR od dana 08.03.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,62 EUR od dana 08.04.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,05 EUR od dana 08.05.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,94 EUR od dana 07.06.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 77,68 EUR od dana 08.07.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 76,87 EUR od dana 08.08.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,00 EUR od dana 06.09.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,20 EUR od dana 07.10.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,22 EUR od dana 08.11.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,48 EUR od dana 10.12.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od dana 17.01.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 142,09 EUR od dana 08.02.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 99,00 EUR od dana 07.03.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 98,04 EUR od dana 07.04.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 95,88 EUR od dana 08.05.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,97 EUR od dana 06.06.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 95,24 EUR od dana 08.07.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 98,27 EUR od dana 08.08.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,84 EUR od dana 09.09.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,66 EUR od dana 07.10.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 103,21 EUR od dana 07.11.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,48 EUR od dana 09.12.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,53 EUR od dana 09.01.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,55 EUR od dana 06.02.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,53 EUR od dana 06.03.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,51 EUR od dana 08.04.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,49 EUR od dana 08.05.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,47 EUR od dana 08.06.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,45 EUR od dana 07.07.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,36 EUR od dana 07.08.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,34 EUR od dana 07.09.2015. godine do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 40/06 od dana 24.04.2006. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca, dana 25.04.2006. godine, sklopljenog između tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, i to:

Članak 2. “…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...”

Članak 7. “...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog Stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita…”

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 4.085,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 56,60 EUR od dana 12.05.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 56,52 EUR od dana 11.06.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 56,13 EUR od dana 10.07.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,88 EUR od dana 12.08.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,90 EUR od dana 09.09.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 59,01 EUR od dana 13.10.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 59,74 EUR od dana 10.11.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 57,93 EUR od dana 11.12.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 61,91 EUR od dana 14.01.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 62,39 EUR od dana 13.02.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 63,04 EUR od dana 12.03.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 61,05 EUR od dana 10.04.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 61,31 EUR od dana 12.05.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 60,55 EUR od dana 10.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 60,78 EUR od dana 10.07.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 80,87 EUR od dana 14.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,13 EUR od dana 11.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,16 EUR od dana 09.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,48 EUR od dana 10.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,77 EUR od dana 08.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,38 EUR od dana 14.01.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,35 EUR od dana 09.02.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,00 EUR od dana 09.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 85,15 EUR od dana 13.04.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,12 EUR od dana 11.05.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 77,28 EUR od dana 11.06.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 79,02 EUR od dana 13.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 76,70 EUR od dana 11.08.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,95 EUR od dana 10.09.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 80,10 EUR od dana 12.10.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 80,84 EUR od dana 11.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 56,16 EUR od dana 10.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 58,60 EUR od dana 12.01.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,89 EUR od dana 10.02.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 56,55 EUR od dana 09.03.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,66 EUR od dana 11.04.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 57,59 EUR od dana 09.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 58,39 EUR od dana 19.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 60,52 EUR od dana 09.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 53,17 EUR od dana 09.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,20 EUR od dana 08.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,95 EUR od dana 10.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,95 EUR od dana 08.11.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,44 EUR od dana 19.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,10 EUR od dana 13.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,42 EUR od dana 13.02.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,40 EUR od dana 09.03.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,03 EUR od dana 06.04.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,15 EUR od dana 07.05.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,58 EUR od dana 08.06.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,99 EUR od dana 06.07.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,17 EUR od dana 07.08.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,20 EUR od dana 10.09.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,26 EUR od dana 05.10.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,82 EUR od dana 08.11.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,59 EUR od dana 07.12.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,99 EUR od dana 09.01.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,22 EUR od dana 12.02.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,08 EUR od dana 08.03.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,84 EUR od dana 08.04.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,97 EUR od dana 08.05.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,51 EUR od dana 07.06.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,21 EUR od dana 08.07.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,45 EUR od dana 08.08.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,60 EUR od dana 06.09.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,30 EUR od dana 07.10.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,98 EUR od dana 08.11.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,35 EUR od dana 10.12.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,79 EUR od dana 17.01.2014. godine do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.317,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude tj. 10. lipnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelje da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 2.437,50 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio dana 07. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika radi isplate, te u istoj navodi da su tužitelj i tuženik dana 24.04.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 40/06, kreditna partija: 7103106834, solemniziran po Javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa], pod posl. brojem OU-212/06 dana 25.04.2006. godine. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju dijela obiteljske kuće i građevinskog zemljišta, u iznosu od 84.000,00 CHF (slovima: osamdesetčetiritisućešvicarskihfranaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu, i to odredbama članka 2. Ugovora određena je kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje, koja je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Predmetni kredit tužitelj je otplaćivao, a otplaćuje ga i nadalje u mjesečnim anuitetima te je glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen i Dodatak Ugovora o kreditu glede konverzije kredita uz valutnu klauzulu EUR dana 20.01.2016. godine. Unatoč sklopljenom Dodatku ugovora i izvršenoj konverziji, tužitelj ističe kako ima opravdan pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev-2868/18-2 od dana 12.02.2019.godine. Glede samog postupka provedbe konverzije tužiteljevog kredita, ukazuje se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu TP / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da bavedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br:

Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donijeta 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje I-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21.ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom i određivanjem valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 40.578,97 kuna. Ugovor o kreditu broj 40/06, tužitelj i tuženik su sklopili kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način u članku 2. Ugovora o kreditu određena je promjenjivost kamatne stope na način da glasi:

Članak 2. KAMATE I NAKNADE “…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ....” Nadalje, odredbama čl. 7. Ugovora o kreditu određeno je: Članak 7. OTPLATA KREDITA “...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog Stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita…” Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu- naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama Banke kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, tj. jedne od ugovornih strana. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita, a tuženik je na ovaj način stekao bez osnove iznos od 24.094,25 kuna. S obzirom da su ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Stoga, vodeći se citiranim odredbama zakona, tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženika iznose koje je tuženik stekao bez osnova. Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 40/06, od dana 24.04.2006. godine u članku 1. kojom se tužitelju na raspolaganje stavlja kredit u kunskoj protuvrijednosti 84.000,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, člankom 2. kojom je navedeno da se ugovara promjenjiva redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, čl. 7. kojim se ugovara otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 421,13 CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Stoga tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi navedenog Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se isplata glavnice i otplata anuiteta veže uz CHF, ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove tečajnih razlika i razlika s osnove promjenjive kamatne stope, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 6. kolovoza 2019. godine tuženik ističe da kako je vidljivo iz tužbe tužitelj postavlja

- deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak i to u dijelu čl. 1. čl. 2. i čl. 7. koje točno specificira u tužbi,

- kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 40.578,97 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s osnove valutne klauzule

- deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope i to u dijelu čl. 2. i čl. 7. koje točno specificira u tužbi,

- kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 24,094,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama o osnove promjenjive kamatne stope. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine /izračuna/ kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik spori osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. U svakom slučaju, tuženik se protivi korištenju privatnog izračuna u predmetnom postupku (ukoliko je isti dostavljen uz tužbu) s obzirom je izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 7. lipnja 2024. godine. Činjenični historijat tužbe ne podupire tužbeni zahtjev. Tužba je nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe kako je iz priloženog prometa po kreditu 7103106834 razvidno kako (gotovo sve) anuitete uopće nije platio tužitelj već je platilo Ministarstvo zdravstva. Navedeno je vidljivo iz dokumenta Prometi po kreditu (u prilogu) u predzadnjoj koloni lijevo pod naslovom "Naziv platitelja". Imajući navedeno u vidu, tuženik ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja potraživati navedeno (pre)plaćene iznose po osnovi Ugovora o kreditu za one mjesece u kojima nije osobno vršio uplate po kreditu. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. godine. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnova svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl.

19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao:

1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR,

2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR,

3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te

4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope u EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13.) presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15) koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF- u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja pretplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je propisano ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3.Tužitelj je podneskom od 17.03.2021. specificirao tužbeni zahtjev, odnosno isti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađuje svoj tužbeni zahtjev u valuti euro , a u skladu s dopunom Nalaza i mišljenja sudskog vještaka kojim je izvršeno uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, na način da u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 5.592,34 EUR te s osnova osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 4.085,14 EUR, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svake uplate.

4.Tuženik se protivio tako postavljenom tužbenog zahtjevu, tj. preinaci, međutim sud je stajališta imajući u vidu kako je prvotno postavljena tzv. stupnjevita tužba, sukladno čl. 186. ZPP-a, a sve zbog nedostavljanja dokumentacije od strane tuženika, da se ovdje ne radi o preinaci, već o postavljanju tužbenog zahtjeva sukladno čl. 186b.st.3. i 5. ZPP-a, koji propisuju da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. U slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

5. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u sudska praksa, Ugovor, pregled promjena kamatnih stopa, prometi po kreditu /list 9-23/, dodatak ugovoru, izračun konverzije, prijedlog izmjena, pregled otvorenih stavki, informativni sažetak /list 36-57/, sudska praksa /list 60-84/, lokacija punionice, povijesni izvadak, sudska praksa /list 99-111, 162-200, 205-356/, saslušana je tužiteljica osobno /list 429-430 i 529/, te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku knjigovodstveno financijske struke MP iz [adresa] nalaz /117-124/, dopuna nalaza /134-137 i 432-435/ te iskaz /429/.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. /list 9-11/, sklopljenog između tužiteljice i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog u [adresa] 20. 01. 2016.

8. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, činjenicu da je kredit konvertiran, prigovor da tužitelj nije potrošač. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru, odnosno izvršena konverzija tog kredita u valutu EUR, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. /list 9-11spisa/ proizlazi da su isti sklopili ovdje tužiteljica i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.000,00 CHF, da se kredit odobrava za kupnju građevinskog zemljišta u [adresa] u [adresa] i kupnje djela obiteljske kuće u [adresa]., da je rok otplate kredita 30 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 421,13 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za HNB-a, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,5% godišnje. Člankom 7. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora.

10. Iz Dodataka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR, od 20. 01. 2016. /36-41/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se tim Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 484.901,68 kuna, a prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate na dan uplata, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. 09. 2015. za iznos od 1.993,88 kune, pa sukladno čl. 6. kreditor neće zahtijevati ispunjenje, navedene tražbine, a korisnik kredita je suglasan s otpustom duga za navedeni iznos. Nadalje, istim dodatkom je utvrđeno da na dan 30. 09. 2015. nedospjela glavnica kredita u eurima utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. dodatka, kojega na temelju zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 45.834,85 eura, kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope koja na dan 30. 09. 2015 iznosi 5,84 %.

11. Iz kalkulatora konverzije, dopisa od 12. 11. 2015., informativnog izračuna konverzije izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku i prijedloga izmjene ugovora o kreditu /42-57/, u bitnom proizlazi da glavnica isplaćenog kredita na dan isplate kredita iznosi 53.414,73 eura, da nedospjela glavnica na dan 30. 09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom iznosi 45.834,85 eura, da nedospjela glavnica na dan 30. 09. 2015. u kunama prema kreditu s valutnom klauzulom CHF iznosi 484.901,88 kuna, da nedospjela glavnica na dan 30. 09. 2015. u kunama prema kreditu s valutnom klauzulom EUR iznosi 349.815,15 kuna, da razlika u glavnici između kredita s vk u CHF i usporenog kredita s vk u EUR iznosi 135.066,73 kuna, da pretplata iznosi 261,25 eura, te iznos nove redovne obveze sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 312,08 EUR.

12. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno financijske struke CP, dipl. ing. agr. od 03. 03. 2020., proizlazi da vještačenjem utvrđena visina preplaćene obveze zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF po Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. /9- 11/, iznosi na ime pretplate kamate 24.264,30 kuna, a na ime pretplate anuiteta za tečajnu razliku iznosi 40.509,12 kuna.

14. Iz dopune nalaza vještaka CP, od 9. travnja 2020. proizlazi da da vještačenjem utvrđena isključivo pozitivna razlika zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF po Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. /9-11/, iznosi na ime pretplate kamate 32.553,62 kuna, a na ime pretplate anuiteta za tečajnu razliku iznosi 42.250,24 kuna.

15. Iz iskaza vještaka CP, na ročištu od 10. svibnja 2022. proizlazi da na pitanje pun. tužiteljice da li je sklapanjem ugovora o konverziji odnosno dodatka osnovnom ugovoru u cijelosti obeštećena tužiteljica u odnosu na preplatu koja je utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka, vještak odgovara da nema za sada podataka u vezi eventualno ostvarene preplate ili manjka uplate po konverziji te bi u tom slučaju se trebala izvršiti dopuna nalaza uz pribavu dokumentacije tuženika o izračunu konverzije. Tužiteljica je po izračunu konverzije trebala dobiti nešto malo manje od 2.000,00 kuna, a u izračunu u nalazu temeljem početnog tečaja kao i početne ugovorene kamatne stope potraživanje tužiteljice je veće bez obzira radi li se samo o pozitivnim razlikama ili prebijenim pozitivnim i negativnim razlikama. U nalazu i mišljenju nije uračunat iznos od cca 2.000,00 kuna koji je tužiteljica ostvarila konverzijom već su uzete sve uplate tužiteljice prema tuženiku po navedenom kreditu. U osnovnom nalazu su obračunate i pozitivne i negativne razlike te je takav izračunat dat i u mišljenju.

16. Iz dopune nalaza vještaka CP, od 28. srpnja 2022. proizlazi da je nakon izvršenog dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje na način da je u obzir uzeta preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 1.993,88 kn vještak utvrdila slijedeće: Na pozitivnu razliku kamate i tečaja za razdoblje od 1. do 24. rate, obračunata je zatezna kamata u iznosu od 105,02 kn što zajedno s razlikom kamate u iznosu od 2.200,65 kn te razlikom tečaja u iznosu od 263,50 kn daje ukupno potraživanje tužitelja u iznosu od 2.569,16 kn. Navedeno potraživanje zatvara se preplatom iz konverzije u iznosu od 1.993,88 kn te ostaje potraživanje tužitelja u iznosu od 575,28 kn po 24. rati, od čega je potraživanje za kamatu u iznosu od 426,49 kn i potraživanje za tečaj u iznosu od 148,79 kn, dok nakon izvršenog prebijanja sa razlikom iz konverzije utvrđena je ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijenjene kamatne stope u iznosu od 30.779,47 kn, a ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja u iznosu od 42.135,53 kn, što zajedno daje iznos od 72.914,99 kn.

17. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno, u skladu sa pravilima struke. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu. Naime, sud je stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu od 29. 01. 2015., jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.

17. Tužiteljica ĐP saslušana kao stranka iskazivala je: "Ja sam imala otvoren račun u Zagrebačkoj banci i kako sam trebala riješiti stambeno pitanje bilo je logično da zatražim kredit u toj banci. Razgovarala sam s ČP svojom osobnom bankaricom koja mi je rekla da s obzirom na visinu svoje plaće mogu dobiti kredit samo vezan za švicarske franke. Taj mi je kredit predočen kao jako povoljan i kao jedini koji mogu dići. Ja se nisam posebno interesirala vezano za kamatu imala sam povjerenje u svoju osobnu bankaricu i pripremljeni kredit sam potpisala kao i založni dužnici. Kod javnog bilježnika nam je pročitan kredit, ništa nam posebno nije objašnjavano. Napominjem da nisam razumjela te kamatne stope i nisam znala što znači promjenjiva kamatna stopa. Početna rata je bila oko 2.000,00 kuna odnosno tu negdje narasla je do preko 3.000,00 kuna. Nakon 10. godina otplate kredita dobila sam od banke obračun u kojem je bilo vidljivo da sam dužna više nego na početku otplate. Kada mi je ponuđena konverzija na istu sam pristala jer je rata nešto smanjena, ugovor je bio već unaprijed pripremljen kao i prvi puta i ja sam ga potpisala. Ne sjećam se da li me banka obavještavala o promjeni kamatne stope kao i o promjeni tečaja CHF. Meni su švicarski franci činili da je to nešto stabilno i sigurno nisam imala saznanja da bi ta valuta bila podložna promjenama. Na posebno pitanje punomoćnika odgovaram da mi u banci nije pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa nisu mi objašnjeni eventualni rizici. U to vrijeme sam bila u teškoj situaciji trebala sam hitno riješiti stambeno pitanje ja nisam ulazila u detalje ugovora vjerovala sam da je to povoljan ugovor i bila sam jako zahvalna što sam dobila taj kredit. To je bilo čak preko neke preporuke moje tadašnje ravnateljice. O valuti CHF nisam dobila nikakve informacije u banci. Prilikom sklapanja konverzije nisam od strane banke bila obaviještena da bi sklapanjem tog ugovora o konverziji bila onemogućena tražiti bilo kakvu pretplatu po osnovnom kreditu. Od strane banke u trenutku sklapanja konverzije nije mi objašnjeno da bi ugovorena promjenjiva kamata i valuta CHF mogla biti proglašena ništetnom. Na posebno pitanje pun. tužene odgovaram da nisam imala nekretninu u vlasništvu. Nisam imala nikakav obrt a niti ga imam jer sam po zanimanju socijalna radnica. Odredbe ugovora nisu mi objašnjene, a niti sam to tražila. Kredit sam otplaćivala sama administrativnom zabranom preko plaće. Vezano za zaključenje Ugovora o kreditu u banku sam možda išla 2-3 puta. U druge banke nisam išla. Ponavljam da mi je rečeno da je to jako povoljni kredit i da mi rata bude puno manja nego da uzimam neki drugi kredit, a uz to da niti ne mogu dobiti neki drugi kredit zbog visine plaće. Meni je upravo kredit u toj visini trebao za rješavanje stambenog pitanja. Ne sjećam se da li mi je banka dostavljala obavijesti o promjeni kamatne stope. Mogu reći da ja nisam pitala osobnog bankara da li bi se mogle promijeniti neke odredbe ugovora, a ja sam bila malo naivna i nisam u biti niti pročitala ugovor. "

18. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

19. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

20. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

22. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do rasta valute i valutna klauzula vezana za CHF ništetne.

25. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te su i odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi korištene protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula, odnosno promjenjiva kamatna stopa predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

27. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, odnosno promjenjive kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sve kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude.

29. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute i povišenja promjenjive kamatne stope. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja, odnosno dopune vještačenja vještaka Mirjane Matijević.

31. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

32. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 2.458,00 eura/19.197,93 kune s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 01.10.2015. do isplate.

33. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13.06.2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.

34. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužiteljice), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužiteljica, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužiteljicu i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od 01.10.2015. pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

35. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I. i III. izreke ove presude.

36. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovoru o namjenskom kreditu broj: Ugovora o namjenskom kreditu broj: 40/06 kreditna partija 7103106834 od 20. travnja 2006. koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

37. Presudom suda EU C118/17 (slučaj TP) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

38. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužiteljice i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužiteljica potpuno obeštećena, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužiteljica i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a niti ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je i vidljivo iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope. Nadalje, sud je stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka CP, tužiteljica ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.

39. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nakon što je izvršeno uračunavanje pretplate priznate tužiteljici u konverziji, sud zaključuje da je osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos od 5.592,34 eura, dok je osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 4.085,14 eura što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

40. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).

41. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužiteljica nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, namjene uređenje obiteljske kuće u [adresa], dok tužiteljica nije bila vlasnik obrta, niti trgovačkog društva, a predmetnu nekretninu nije iznajmljivala, a nije vlasnica ni punionice električnih vozila koja se nalazi na adresi u [adresa], na parkiralištu ispred trgovačkog centra Pevex, a koja adresa je istovjetna adresi [adresa] na kojoj je živjela tužiteljica ranije.

42. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužiteljica koja je u ovoj parnici uspjela u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 19.09. 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 15. 10. 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 5. studenog 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 21. 01. 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 26. 05. 2020., 25. 08. 2020., 28. 01. 2021., 10. 2. 2021., 25. 5. 2021., 1. 7. 2021., 9. 3. 2022., 16. 3. 2022., 16. 09. 2022., 15. 9. 2023., 4. 2. 2025., 5. 2. 2025. i 20. 3. 2025., svaki u vrijednosti 25 bodova (Tbr.8. t.3. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 3. listopada 2019. (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 23. 10. 2019. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 16. 1. 2020. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 17. 3. 2020. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 10. 5.2022. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 6. 2. 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 16. 4. 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), što iznosi 1475 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 2.950 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 737,50 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 497,70 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 132 eura, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 4.317,20 eura. Ovaj trošak tužiteljici je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 10. lipnja 2025. godine pa do plateža.

43. Nije osnovan zahtjev za naknadu troška za sastav podnesaka od 26. 05. 2020., 25. 08. 2020., 28. 01. 2021., 10. 2. 2021., 25. 5. 2021., 1. 7. 2021., 9. 3. 2022., 16. 3. 2022., 16. 09. 2022., 15. 9. 2023., 4. 2. 2025., 5. 2. 2025. i 20. 3. 2025., u visini od preko 25 bodova plus PDV svaki, u smislu odredbe tbr. 8. t. 1 OT u ukupnom iznosu od 2.437,50 eura.

44. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci. 54. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 10. lipnja 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).