Posl.br. P – 97/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐN [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Goran Devrnja odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4 koju zastupana po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetnik iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprava zaključene dana 03. lipnja 2025. godine, dana 10. lipnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 310451 od 14.12.2004. sklopljenog između tužitelja ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 5. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade:''

- u čl. 5.1. glasi: ''Administrativna naknada: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno, na iznos odobrenog kredita.''

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 855,17 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 01.04.2005. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku od dana presuđenja do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 07.ožujka 2005. godine sklopila s prednikom tuženika društvom VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, Ugovor o kreditu broj: 310416, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Odredbom čl. 5.1 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 6.443,30 kn (855,17 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.: toč 26. obrazloženja: ''Niže stupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.''

toč. 26.1. obrazloženja: ''To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.'' dalje u predmetima Revd-

1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024.,

te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024. toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili niže stupanjski sudovi' 'kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi u cijelosti osporava tužbu tužitelja, istu smatra neosnovanom, te se očituje kako slijedi:

Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 310416 dana 07.03.2005. godine, nadalje tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorima povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobrenje kredita ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

Kako je tužba podnesena dana 05.02.2025. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare, budući da je zastara nastupila s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 05.02.2020.. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle stranka je imala mogućnost u poduzeti pravne radnje kojima bi prekinula zastaru. Primjena zastarnih rokova proizlazi iz primjene načela pravne sigurnosti, a kao je to utvrđeno presudama Suda EU. Sud EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral:“U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a.

Slijedom svega navedenog razvidno je da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a sukladno i stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.03.2018, iz kojeg proizlazi da zastarni rokovi teku pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13 od 13.06.2014 i to u odnosu na promjenjivost kamatne stope, te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018 u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu. Ujedno tuženik istiće odluke u predmetu C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine 1 i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3202/2023 od 26. rujna2024. 2 u odnosu na tijek zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova. Naime pitanje zastare restitucijskih zahtjeva općenito pa tako i u pogledu restitucijskih zahtjeva koji proistječu iz ništetnih pravnih poslova uređeno je odredbama članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) 1 te članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Članak 215. stavak 1. ZOO-a glasi: (1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 1111. stavak 1. ZOO-a glasi: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana poslije danakad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Odnosno zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti. Pritom, temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe.

Nadalje tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, niti činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica koje tužitelj ističe ti dokazi moraju potvrditi postojanje tih činjenica. Nadalje nesporno je da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova. U svakom pojedinačnom sporu potrebno je utvrditi sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Dakle tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, su neosnovane i ničim potkrijepljene. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također se navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica sa čime su klijenti bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja.

Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, pa stoga ne bi trebao podmirivati ni kamate. Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom.

3. U podnesku tužiteljice od 18. veljače 2025. godine tužitelj navodi da u odnosu na navode o ništetnosti ugovorne odredbi o naknadi za obradu i administraciju kredita. Tužitelj ističe da je već u tužbi isticao razloge zbog kojih odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu smatra nepošteno ugovorenim i stoga ništetnim, dok u nastavku dopunjuje navode iz tužbe.

Tužitelj ističe da je nedvojbeno da mu je tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu imaju smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetnih odredbi. Da je navedena tvrdnja točna lako će se utvrditi izvođenjem dokaza u postupku, među ostalim predloženim saslušanjem tužitelja.

U odnosu na nepoštenost odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu tužitelj ističe da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom da su ugovorene bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe da je u cijelosti neosnovan tuženikov prigovor zastare, i to zbog izraženog recentnog stave Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede početka tijeka zastare kod restitucijskih zahtjeva koji su postavljeni s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

Naime, dana 30.01.2020.g. VSRH je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti: Obzirom tužitelj tužbom najprije traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, te potom povrat sredstava s te osnove, jasno je da zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći najranije utvrđenjem ništetnosti, pa kondemnatorni zahtjev tužitelja nedvojbeno nije u zastari.

Slijedom navedenog je predmetni prigovor zastare tuženika potrebno odbiti kao apsolutno neosnovan.

Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na nadoknadu parničnih troškova tužitelju.

4. U podnesku tužitelja od 08. svibnja 2025. godine tužiteljica ističe kako je iz Prometne kartice koja je dostavljena uz tužbu vidljivo da je MN (danas ĐN), uplatila iznos od 6.652,44 kn na ime naknada.

Iz dostavljene otplatne tablice koju je pisao tuženik, je vidljivo da je tuženik zadužio tužiteljicu za iznos od 6.443,30 kn na ime administrativne naknade (piše na dokumentu).

Tužiteljica ističe kako je iz Prometne kartice koja je dostavljena uz tužbu vidljivo da je MN (danas ĐN), uplatila iznos od 6.652,44 kn na ime naknada. It dostavljene otplatne tablice koju je pisao tuženik, je vidljivo da je tuženik zadužio tužiteljicu za iznos od 6.443,30 kn na ime administrativne naknade (piše na dokumentu).

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu.

Sud je dakle proveo sve dokaze koje su stranke predložile.

5 1 . Tužiteljica na saslušanju od 08. svibnja 2025. godine iskazuje: " Da je predmetni kredit podigla u valuti CHF kod tuženika. Ne sjeća se kolika joj je bila ulazna naknada za kredit. Sjeća se da joj u banci nisu posebno objašnjavali ništa u vezi administrativni naknada. Nije mogla ništa pregovarati u vezi odredbi ugovora kredita, pa tako i vezano za naknadu, samo je potpisala Ugovor i pitala kolika će joj biti rata. Pročitala je Ugovor o kreditu. Predmetni kredit digla je u svrhu kupnje stana u izgradnji, u tu svrhu ga je i iskoristila i u ni koju drugu."

5.2. Iz Ugovora o kreditu br 310416 razvidno je da istog sklapaju tužiteljica i pravni prednik tuženika za iznos od 107.000,00 CHF – namjena kupnja stana – čl 5 1 je ugovorena administrativna naknada 1,25 posto jednokratno na iznos odobrenog kredita.

5. 3 .Iz prometne kartice tuženika razvidan je izno naknade od 6.654,44 kn ls 13.

6. Tuženik na ročištu od 3 lipnja 2025 na kojem je zaključena glavna rasprava navodi da ne spori niti visinu niti datum dospijeća tužbenog zahtjeva, dakle 855,17 EUR kako je to navedeno u podnesku od 8 svibnja 2025.

Za dodati je da navedeni iznos odgovara iznosu od 6 443,30 kn dakle i manje od naknade iz prometne kartice.

7. Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

8. Iz spisa je jasno razvidno da je tužiteljica kao korisnik kredita, da je sklopila ugovor o kreditu te da je uplaćivala rate kredita .

9 .Tuženik najprije ističe prigovor zastare.

Prigovor zastare nije osnovan jer sud ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništenost odredbi ugovora, jasno je da u odnosu na potraživanje – vraćanje stečenog temeljem odredbi ovog ugovora , u trenutku podnošenja tužbe u ovom sporu, nije protekao zakonski zastarni rok od 5 godina, a koji se primjenjuje na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu, čime je prigovor zastare potraživanja neosnovan

10. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.

11. Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora kao i odredbe ugovaranju ULAZNE NAKNADE.

Tužiteljica je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti, no ovdje tuženik ga niti ne osporava.

12. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje ulazne naknade, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu , zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba

Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati,

15. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi UGOVORA O ULAZNOJ NAKNADI isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

16. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran

17. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Tužiteljica tvrdi da se o ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu O ULAZNOJ NAKNADI nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o ODREDBI Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama

19. Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale,

1 0

sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja takvih ugovora o kreditu I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. .

Dakle a u odnosu na odredbu čl. 5. st 1 predmetnog ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi ukazuje se da je iz formulacije ovog tipskog ugovora razvidno da se o navedenom uopće nije pregovaralo i da se radi o uvjetu odobravanje kredita i to preduvjetu za isplatu samog kredita. Uz navedeno, razvidno je da u ugovoru nije niti pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužitelju pa da za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita.

21.. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

22. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da

1 1

interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

23.. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Tužitelj u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristanak na istu tuženik evidentno uvjetovao odobravanje samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer je tužitelju nametnuo plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge, odnosno troška, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time doveo tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom je sam tuženik odredio cijenu nepoznatog troška/usluge i sam je naplatio prije isplate kredita tužitelju, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužitelja. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora.

25. Kako tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, niti dospijeće, sud je dosudio iznos kao u izreci .pa je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

26. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

27 Na pripremnom ročištu od 8 svibnja 2025. određena je vrijednost predmeta spora i to upravo 855,17 EUR.

27. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154. st 1 ZPP pa su tužiteljici koja je uspjela u postupku priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe u iznosu od 75 bodova,

1 2

zastupanja na četiri ročišta i to 10.4.2025., 8.5.2025., 3.6.2025, po 75 bodova, , sastavi podneska 18. 2. 2025 , svaka radnja po 75 bodova, uz 25 posto Pdv, dakle

. što sveukupno iznosi 937,50 EUR

U Dubrovniku, 10. lipanj 2025.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika