REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-5189/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PRIMA NAMJEŠTAJ d.o.o., OIB: 98651113279, Zaprešić, Krapinska ulica 37, zastupan po Željki Maričić, odvjetnici u odvjetničkom društvu Škarica i partneri u Zagrebu, Đorđićeva 3b, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, zastupanog po AB, službenoj osobi, radi ovrhe poreznog duga, 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se poništava rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/23-01/67, URBROJ: 513-04- 23-2 od 18. rujna 2023. i to u dijelu u kojem je odbijena žalba:

- protiv dijela točke I. izreke kojim se odbija prigovor tužitelja protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014. za iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn),

- protiv dijela točke II. izreke kojim se određuje nastavak ovrhe, sukladno rješenju o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014., za iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn).

II. Djelomično se poništava rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/23-78 od 9. siječnja 2023. i to:

- u dijelu točke I. izreke kojim se odbija prigovor tužitelja protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014. za iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn),

- u dijelu točke II. izreke kojim se određuje nastavak ovrhe, sukladno rješenju o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014., za iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn).

Za iznos od 54.245,55 eura (408.713,13 kn) obustavlja se postupak u odnosu na tužitelja prema rješenju o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014.

III. Tužbeni zahtjev za poništenjem preostalog dijela rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/23- 01/67, URBROJ: 513-04-23-2 od 18. rujna 2023., koji nije obuhvaćen točkom I. izreke ove presude, se odbija.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/23-01/67, URBROJ: 513-04- 23-2 od 18. rujna 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/23-78 od 9. siječnja 2023.. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja kao ovršenikova dužnika, izjavljen protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014. (toč. I. izreke), određen je nastavak postupka ovrhe sukladno navedenom rješenju od 30. svibnja 2014. (toč. II. izreke) i nesuspenzivan učinak žalbe (toč. III. izreke).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, pri čemu posebno ističe da su u ovoj stvari u više navrata poništena rješenja javnopravnih tijela te još uvijek nije postupljeno u skladu s uputom iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1050/22 od 8. rujna 2022., prema kojoj je trebalo utvrditi je li tužitelj na dan donošenja rješenja o ovrsi (30. svibnja 2014.) imao dospjelih, a nepodmirenih dugovanja prema ovršeniku BRESTOVA – TVORNICA NAMJEŠTAJA d.o.o. Posebno ukazuje da je dugovanja prema ovršeniku podmirio prije 30. svibnja 2014., na temelju ugovora o prodaji potraživanja s Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 20. svibnja 2024., proknjiženog u poslovnim knjigama 29. svibnja 2014., odnosno na temelju ugovora o pristupanju dugu od 29. svibnja 2014. Osim toga, ovršenik je ostao dužan tužitelju 408.713,13 kn. Dalje tužitelj prigovara procesnim povredama učinjenim tijekom upravnog postupka, nepravilnom utvrđenju relevantnih činjenica, pogrešnoj ocjeni dokaza i izostanku odgovarajućih razloga za zaključke poreznih tijela, sve u kontekstu dugotrajnosti upravnog postupka. Predlaže poništiti osporeno rješenje, prvostupanjsko rješenje i rješenje o ovrsi od 30. svibnja 2014.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, pozivajući se u bitnome na navode osporenog rješenja, i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika te je održao raspravu 12. svibnja 2025.

5. Prema članku 56. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13; dalje: OPZ) knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno.

Prema članku 56. stavku 2. OPZ-a bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama.

Sukladno članku 56. stavku 3. OPZ-a smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

Prema članku 141. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13; dalje: OPZ), ako je predmet pljenidbe dospjela novčana tražbina ovršenika, tada će ovrhovoditelj naložiti dužniku ovršenika da dužni iznos u roku od osam dana umjesto ovršeniku uplati u korist propisanih uplatnih računa radi plaćanja poreznog duga ovršenika. Primjerak rješenja o ovrsi s nalogom mora se dostaviti i ovršeniku.

Prema članku 143. stavku 1. OPZ-a dužnik ovršenika mora ovrhovoditelja u roku od osam dana od dana primitka rješenja o ovrsi na tražbini ovršenika obavijestiti o tome: 1. priznaje li tražbinu kao utemeljenu, 2. koja prava prema tražbini polažu druge osobe, 3. je li i zbog kojih prava tražbina već zaplijenjena za druge vjerovnike.

Sukladno članku 143. stavku 2. OPZ-a porezno tijelo koje je donijelo rješenje o ovrsi provjerit će navode dužnika ovršenika te odlučiti o obustavi ili nastavku postupka.

5.1. Napominje se da je ovršni postupak u ovoj stvari pokrenut tijekom važenja citiranog Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13), a da iz kasnijih izmjena i dopuna Općeg poreznog zakona (Zakon o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona, „Narodne novine“ broj 26/15; članak 30.) te Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 115/16; članak 197. stavak 1.) proizlazi da se primjenjuje onaj Opći porezni zakon koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka.

6. Prema članku 80. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Prema članku 90. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima.

Sukladno članku 90. stavku 2. ZOO-a vjerovnikova prava mogu prijeći na ispunitelja i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja, sklopljenog prije ispunjenja.

Prema članku 90. stavku 3. ZOO-a u ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem.

Prema članku 101. ZOO-a ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.

Prema članku 195. ZOO-a dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

7. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je u odnosu na ovršenika BRESTOVAC – TVORNICA NAMJEŠTAJA d.o.o. pokrenuto više ovršnih postupaka od strane Porezne uprave radi prisilne naplate poreznog duga (stanje duga na dan 15. travnja 2014. u ukupnom iznosu od 4.229.381,25 kn). Postupajući po nalogu Porezne uprave, Područni ured Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/2014-001/61, URBROJ: 513-07- 07/2014-03 od 21. svibnja 2014., ovršenik je dostavio potpisane i ovjerene izvode otvorenih stavaka sa stanjem svojih potraživanja prema drugim subjektima. U odnosu na tužitelja, iz obostrano potpisanog i ovjerenog izvoda otvorenih stavki iskazano je potraživanje ovršenika BRESTOVAC – TVORNICA NAMJEŠTAJA d.o.o. prema tužitelju na dan 21. svibnja 2014. u ukupnom iznosu od 1.769.695,89 kn. Nastavno tome, doneseno je rješenje o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-415-02/14-01/61, URBROJ: 513-07-07/14-11 od 30. svibnja 2014., kojim je određena zapljena navedenog potraživanja ovršenika prema tužitelju te je tužitelju kao dužniku ovršenika naloženo da to potraživanje, umjesto ovršeniku, podmiri u korist državnog proračuna na ime poreznog duga ovršenika. Istim rješenjem tužitelj je pozvan u roku od 8 dana očitovati se sukladno članku 143. stavku 1. OPZ-a. Tužitelj se očitovao da nije dužnik ovršenika, jer je potraživanje ovršenika prema njemu prestalo prije donošenja citiranog rješenja o ovrsi od 30. svibnja 2014. S tim u vezi, tužitelj navodi da su potraživanja prema ovršeniku namirena na temelju ugovora o prodaji potraživanja s Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 20. svibnja 2024., proknjiženog u poslovnim knjigama 29. svibnja 2014., odnosno na temelju ugovora o pristupanju dugu od 29. svibnja 2014. Nastavno tome, dostavlja dokaze o uplatama po navedenim ugovorima. Osim toga, tužitelj navodi da mu je ovršenik ostao dužan daljnjih 408.713,13 kn na dan 30. svibnja 2014.

8. Prema presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1050/22 od 8. rujna 2022. bilo je potrebno utvrditi je li tužitelj na dan donošenja rješenja o ovrsi (30. svibnja 2014.) imao dospjelih, a nepodmirenih dugovanja prema ovršeniku BRESTOVAC – TVORNICA NAMJEŠTAJA d.o.o.

9. Suprotno navodima tužitelja, sud smatra da tužitelj na dan 30. svibnja 2014. nije citiranim ugovorima o prodaji potraživanja, odnosno pristupanju dugu podmirio potraživanje koje je prema njemu imao ovršenik. U tom dijelu sud prihvaća zaključke i obrazloženje poreznih tijela, a koja su dopunjena u odnosu na ranije donesene presude i rješenja u ovoj stvari.

10. Uzimajući u obzir ovršenikov izvod otvorenih stavki na dan 21. svibnja 2014., potpisan i ovjeren od strane ovršenika i tužitelja, sud ne smatra dvojbenim (nakon umanjenja iskazanog dugovanja za one stavke koje je tužitelj smatrao spornim) da je dugovanje tužitelja prema ovršeniku na dan 21. svibnja 2014. iznosilo 1.769.695,89 kn. Dalje je potrebno utvrditi je li tužitelj u navedenom iznosu imao iskazano dugovanje prema ovršeniku na dan 30. svibnja 2014.

11. Iz Ugovora o prodaji potraživanja s Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 20. svibnja 2024. (dalje: ugovor od 20. svibnja 2024.) proizlazi da se isti odnosi na naplatni prijenos nedospjelog potraživanja koje je Erste & Steiermarkische Banke d.d. imalo prema ovršeniku. Kako je do isplate ugovorene naknade došlo 29. svibnja 2014., to je tužitelj stupio u pravni položaj prenositelja na dan 29. svibnja 2014. i to pod uvjetima koji su bili određeni sklopljenom predstečajnom nagodbom u smislu članka 80. stavka 1. u vezi članka 84. stavka 1. ZOO (prenesena tražbina dospijeva tek 1. siječnja 2015. i to ne u cjelokupnom iznosu, već svaki mjesec dospijeva mjesečni obrok kroz period od četiri godine). Dakle, na dan 30. svibnja 2014. tužitelj nema dospjelu tražbinu prema ovršeniku. Osim toga, u svezi predmetnog ugovora došlo je isključivo do promjene vjerovnika u smislu članka 80. stavka 1. ZOO-a, ali ne i do prestanka tužiteljevog duga prema ovršeniku na neki od propisanih načina (članak 160. stavak 1. ZOO-a). Iako se tužitelj poziva na prijeboj tražbina, za napomenuti je da nije dokazano davanje izjava o prijeboju, a očito je da na dan 30. svibnja 2014. nisu bile ispunjene sve pretpostavke prijeboja. Naime, obje tražbine nisu dospjele u smislu članka 195. ZOO-a (tužitelj nije imao dospjelu tražbinu prema ovršeniku, budući mu je prvi obrok dospijevao tek 1. siječnja 2015.) Dakle, tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na to da je predmetnim ugovorom prije, odnosno na dan 30. svibnja 2014. došlo do prestanka duga koji je imao prema ovršeniku.

12. Slijedom navedenog, valja zaključiti da predmetni ugovor o prodaji potraživanja, kao i s njim povezana dokumentacija, ne predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju u smislu članka 56. stavka 1. do 3. OPZ-a na temelju koje se mogao iskazati prestanak duga prema ovršeniku prije ili na dan 30. svibnja 2014.

13. Uz naprijed navedeno, sud dodatno napominje da prvostupanjsko tijelo ispravno ukazuje da gore navedeni prijenos potraživanja u smislu članka 41. stavka 3. OPZ-a ne može biti porezno priznat na način da prema trećoj osobi u dobroj vjeri, tj. poreznom tijelu kao vjerovniku, ima učinak prestanka potraživanja ovršenika prema tužitelju na dan 30. svibnja 2014. Naime, tužitelj i ovršenik su bile povezane osobe u smislu članka 41. stavka 1. OPZ-a, budući da je EB kao član uprave i jedini član društva tužitelja, ujedno bio i predsjednik nadzornog odbora ovršenika. Tužitelju je stoga bilo poznato financijsko stanje ovršenika (nad kojim je otvoren stečaj u srpnju 2014.), postojanje poreznog duga koji se bezuspješno naplaćuje, potraživanja koje je ovršenik imao prema njemu, obveze koje je ovršenik imao prema, između ostalih, Erste & Steiermarkische Bank d.d. i instrumente njihova osiguranja na nekretninama ovršenika. Nasuprot tome, u odnosu na ostale, nepovezane osobe (EXPORTDRVO d.d., PEVEC d.d., GRADING d.o.o., KUNAGORA d.o.o., INTERMOD), prema kojima je ovršenik imao iskazana potraživanja na stanju ovjerenih otvorenih stavaka na dan 21. svibnja 2014., došlo je do naplate poreznog duga na osnovi rješenja o ovrsi i zaplijenjenih ovršenikovih potraživanja prema tim nepovezanim osobama. Dakle, ispravno porezno tijelo zaključuje da pod istim ili sličnim okolnostima druge osobe koje nemaju odnos povezanosti s ovršenikom i ne raspolažu onim informacijama kojima raspolaže povezana osoba, ne bi utvrdile odnosno sklapale takve poslovne odnose koje je uspostavio tužitelj. S tim u vezi, sud prihvaća i detaljna obrazloženja iz prvostupanjskog rješenja, koja nisu dovedena u pitanje konkretnim navodima i dokazima, o tome da tužitelj nije bio jamac prema Erste & Steiermarkische Bank d.d. u svezi duga ovršenika prema toj banci, pa da bi po osnovi jamstva bio poslovno motiviran na sklapanje navedenog ugovora o prodaji potraživanja.

14. U odnosu na Ugovor o pristupanju dugu od 29. travnja 2014., sklopljenog između tužitelja i ZB kao nositelja obrta za uzgoj goveda, ispravno porezno tijelo obrazlaže da samim sklapanjem tog ugovora nije došlo do prestanka duga koji bi ovršenik imao prema ZB, a posljedično tome i do prestanka duga tužitelja prema ovršeniku. Naime, ugovorom o pristupanju u smislu članka 101. ZOO-a treća osoba (tužitelj) stupa u obvezu pored dužnika (ovršenika) prema vjerovniku (ZB). Takvim ugovorom tužitelj ne stječe nikakva potraživanja prema dužniku (ovršeniku) niti tim ugovorom prestaje obveza dužnika (ovršenika). Do subrogacije, odnosno stupanja tužitelja u položaj vjerovnika, može doći najranije u trenutku ispunjenja (članak 90. stavak 3. ZOO-a) i to ako je subrogacija ugovorena s vjerovnikom UB u smislu članka 90. stavka 1. i 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju, očigledno je da predmetnim ugovorom nije ugovorena subrogacija s vjerovnikom niti tužitelj ičime to dokazuje, a samo ispunjenje je uslijedilo znatno nakon 30. svibnja 2014. Dakle, tužitelj na temelju ugovora o pristupanju dugu nije mogao na dan 30. svibnja 2014. (ili prije tog dana) steći potraživanje koje je ZB imao prema ovršeniku, a kojim bi onda tužitelj zatvarao svoj dug prema ovršeniku.

15. Uvažavajući izloženo, predmetni ugovor o pristupanju dugu, kao i s njim povezana dokumentacija, ne predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju u smislu članka 56. stavka 1. do 3. OPZ-a na temelju koje se mogao iskazati prestanak duga prema ovršeniku na dan 30. svibnja 2014.

16. Kada se otklone kao neosnovani tužbeni navodi o podmirivanju duga tužitelja prema ovršeniku na osnovi ugovora o prodaji potraživanja te ugovora o pristupanju dugu (i s tim povezana neutemeljena knjiženja), preostaje još iskazani višak potraživanja (408.713,13 kn) tužitelja prema ovršeniku na dan 30. svibnja 2014. Za navedeni iznos porezno tijelo nije iznijelo jasne i argumentirane razloge zbog kojih je taj iznos osporilo, uzimajući u obzir da nisu poštivane upute iz ranijih rješenja usmjerene na potrebu provjere bilance i financijskih izvještaja od strane prvostupanjskog tijela i, nastavno tome, dopune, odnosno iznošenja dodatnih razloga za predmetno osporavanje. Stoga sud smatra da je za navedeni iznos (408.713,13 kn) u smislu članka 143. stavka 1. i 2. OPZ-a trebalo obustaviti postupak ovrhe u odnosu na tužitelja.

17. Uvažavajući izloženo, za iznos od 180.633,45 eura / 1.360.982,76 kn (1.769.695,89 kn kao ukupni dug – 408.713,13 kn = 1.360.982,76 kn) postojala je osnova da se na temelju članka 143. stavka 2. OPZ-a odbije prigovor tužitelja protiv rješenja o ovrsi od 30. svibnja 2014., dok za preostali iznos od 54.245,55 eura (408.713,13 kn) nije bilo osnove za odbijanje predmetnog prigovora tužitelja te je za taj iznos trebalo obustaviti ovrhu. Stoga je, pozivom na članak 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) pod točkom I. izreke ove presude sud poništio osporeno rješenje tuženika u dijelu kojim je odbijena žalba protiv dijelova točke I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja kojima se odbija prigovor tužitelja protiv rješenja o ovrsi od 30. svibnja 2014. i određuje nastavak ovrhe, sve za onaj iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn). Nastavno tome, pod točkom II. izreke ove presude, pozivom na istu zakonsku odredbu, sud je poništio dijelove točke I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja kojima se odbija prigovor tužitelja protiv rješenja o ovrsi od 30. svibnja 2014. i određuje nastavak ovrhe, sve za onaj iznos koji prelazi 180.633,45 eura (1.360.982,76 kn), te sukladno članku 143. stavku 2. OPZ-a odredio obustavu ovrhe za iznos od 54.245,55 eura (408.713,13 kn). Napominje se da tužitelj (kao ovršenikov dužnik) pravnu zaštitu protiv rješenja o ovrsi od 30. svibnja 2014. ostvaruje putem prigovora, a na osnovi tog prigovora ne može se poništavati navedeno rješenje o ovrsi već se u smislu članka 143. stavka 2. i 3. OPZ-a donosi odluka o nastavku ili obustavi ovrhe prema tužitelju (kao dužniku ovršenika).

18. Pod točkom III. izreke ove presude, sud je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev za poništenje preostalog dijela osporenog rješenja tuženika, koji nije obuhvaćen točkom I. izreke presude, budući da je u konačnici ispravno odbijen prigovor i određen nastavak ovrhe do iznosa od 180.633,45 eura / 1.360.982,76 kn. S obzirom na uspjeh stranaka u sporu, pri čemu je uspjeh tužitelja u manje od 50 % iznosa za koji je određena zapljena tražbine, sud je odredio da svaka strana snosi svoje troškove (članak 147. stavak 2. ZUS-a).

19. Sud nije smatrao potrebnim provoditi financijsko vještačenje, jer za ocjenu (ne)vjerodostojnosti dokumentacije i zatvaranja duga prema ovršeniku na osnovi ugovora o prodaji potraživanja, odnosno ugovora o pristupanju dugu nisu potrebna posebna stručna znanja kojima sud ne raspolaže. Naime, riječ je o pravnim pitanjima, a sud je naprijed obrazložio iz kojih razloga navedene isprave nisu proizvele pravne učinke po osnovi kojih bi moglo doći do zatvaranja duga tužitelja prema ovršeniku na dan 30. svibnja 2014. i posljedično se ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama u smislu članka 56. stavak 1. do 3. OPZ-a za takvu poslovnu promjenu.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. tužitelj po opunomoćeniku

2. tuženik