Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-372/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 13. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice odvjetnika Dejana Kuharića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika FN, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 10. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102077190, koji je zaključen 06. listopada 2004., između tužiteljice KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „iznos anuiteta 1.160,49 CHF“ te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.'' te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102077190, koji je zaključen 06. listopada 2004., između tužiteljice KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana.“, te navedena odredba u tome dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.957,02 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
-na iznos od 212,54 eura od 01. travnja 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 215,44 eura od 01. svibnja 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 220,86 eura od 01. lipnja 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 215,71 eura od 01. srpnja 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 216,10 eura od 01. kolovoza 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 211,15 eura od 01. rujna 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 201,34 eura od 01. listopada 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 212,73 eura od 01. studenoga 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 214,34 eura od 01. prosinca 2012. pa do plaćanja,
-na iznos od 216,88 eura od 01. siječnja 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 199,93 eura od 01. veljače 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 210,27 eura od 01. ožujka 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 213,12 eura od 01. travnja 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 204,87 eura od 01. svibnja 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 188,43 eura od 01. lipnja 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 183,74 eura od 01. srpnja 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 189,57 eura od 01. kolovoza 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 196,62 eura od 01. rujna 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 212,30 eura od 01. listopada 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 204,23 eura od 01. studenoga 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 209,90 eura od 01. prosinca 2013. pa do plaćanja,
-na iznos od 209,43 eura od 01. siječnja 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 208,42 eura od 01. veljače 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 215,59 eura od 01. ožujka 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 211,20 eura od 01. travnja 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 204,98 eura od 01. svibnja 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 202,03 eura od 01. lipnja 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 204,14 eura od 01. srpnja 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 211,70 eura od 01. kolovoza 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 218,25 eura od 01. rujna 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 218,55 eura od 01. listopada 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 222,16 eura od 01. studenoga 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 227,25 eura od 01. prosinca 2014. pa do plaćanja,
-na iznos od 225,32 eura od 01. siječnja 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. veljače 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,39 eura od 01. ožujka 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. travnja 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. svibnja 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 229,02 eura od 01. lipnja 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. srpnja 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. kolovoza 2015. pa do plaćanja,
-na iznos od 228,42 eura od 01. rujna 2015. pa do plaćanja,
sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 858,91 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.786,57 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od
- EUR 16,34 od 02.03.2005. pa do isplate,
-
EUR 29,11 od 02.07.2005. pa do isplate,
-
EUR 32,05 od 02.08.2005. pa do isplate,
-
EUR 14,39 od 02.09.2005. pa do isplate,
-
EUR 17,59 od 02.10.2005. pa do isplate,
-
EUR 13,31 od 02.11.2005. pa do isplate,
-
EUR 19,36 od 02.12.2005. pa do isplate,
-
EUR 18,74 od 02.01.2006. pa do isplate,
-
EUR 24,23 od 02.02.2006. pa do isplate,
-
EUR 46,10 od 02.03.2006. pa do isplate,
-
EUR 38,12 od 02.04.2006. pa do isplate,
-
EUR 36,37 od 02.05.2006. pa do isplate,
-
EUR 34,66 od 02.06.2006. pa do isplate,
-
EUR 38,45 od 02.07.2006. pa do isplate,
-
EUR 38,97 od 02.08.2006. pa do isplate,
-
EUR 34,13 od 02.09.2006. pa do isplate,
-
EUR 34,40 od 02.10.2006. pa do isplate,
-
EUR 36,07 od 02.11.2006. pa do isplate,
-
EUR 37,24 od 02.12.2006. pa do isplate,
-
EUR 45,79 od 02.01.2007. pa do isplate,
-
EUR 48,68 od 02.02.2007. pa do isplate,
-
EUR 47,01 od 02.03.2007. pa do isplate,
-
EUR 48,67 od 02.04.2007. pa do isplate,
-
EUR 62,97 od 02.05.2007. pa do isplate,
-
EUR 66,25 od 02.06.2007. pa do isplate,
-
EUR 70,21 od 02.07.2007. pa do isplate,
-
EUR 70,24 od 02.08.2007. pa do isplate,
-
EUR 64,61 od 02.09.2007. pa do isplate,
-
EUR 73,44 od 02.10.2007. pa do isplate,
-
EUR 73,65 od 02.11.2007. pa do isplate,
-
EUR 67,46 od 02.12.2007. pa do isplate,
-
EUR 68,14 od 02.01.2008. pa do isplate,
-
EUR 36,46 od 02.02.2008. pa do isplate,
-
EUR 27,44 od 02.03.2008. pa do isplate,
-
EUR 18,52 od 02.04.2008. pa do isplate,
-
EUR 41,56 od 02.05.2008. pa do isplate,
-
EUR 45,24 od 02.06.2008. pa do isplate,
-
EUR 38,90 od 02.07.2008. pa do isplate,
-
EUR 51,55 od 02.08.2008. pa do isplate,
-
EUR 48,70 od 02.09.2008. pa do isplate,
-
EUR 36,21 od 02.10.2008. pa do isplate,
-
EUR 22,06 od 02.12.2008. pa do isplate,
-
EUR 3,90 od 02.06.2009. pa do isplate,
-
EUR 17,12 od 02.07.2009. pa do isplate,
-
EUR 10,69 od 02.08.2009. pa do isplate,
-
EUR 7,34 od 02.09.2009. pa do isplate,
-
EUR 12,02 od 02.10.2009. pa do isplate,
-
EUR 2,11 od 02.11.2009. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova razlike u depozitu u iznosu od 3.654,47 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. siječnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude 10. lipnja 2025., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 6. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102077190, koji je zaključen 06. listopada 2004. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te isplate novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je preplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (ulazna naknada).
1.1. Tužiteljica navodi da se radi o stambenom kreditu, iznos kredita je 133.000,00 CHF, rok otplate od 156 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu, u trenutku ugovaranja od 4,99% godišnje.
1.2. U tužbi se navodi da je 7. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15).
1.3. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, ovdje tuženika, a koja je podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je citiranom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, a prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 502.c. ZPP-a, odnosno na pravno utvrđenje iz citirane presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
1.4. U tužbi se navodi da je odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno vraćanje kredita u 156 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta iznosio je 1.160,49 CHF.
1.5. Budući da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, tužiteljica je plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je anuitete plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita. U tužbi tužiteljica navodi da je na taj način preplatila tuženiku iznos od 8.685,30 eura / 65.439,36 kn (tečaj konverzije 7,53450 kn za 1 euro) pa tužiteljica u tužbi od tuženika traži isplatu navedenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom.
1.6. U tužbi se navodi da je tuženik ponudio tužiteljici mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR, što je tužiteljica prihvatila i s tuženikom zaključila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR te je provedenom konverzijom utvrđena nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali tužiteljici nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi nastali uslijed ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu. Navodi da činjenica da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK ne znači da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kao ni pravo na povrat preplaćenog iznosa.
1.7. Tužiteljica u tužbi potražuje od tuženika povrat iznosa koji je platila s osnova ništetno ugovorene naknade za obradu kredita u iznosu od 858,90 eura /6.471,38 kn (tečaj konverzije 7,53450 kn za 1 euro).
1.8. Konačni tužbeni zahtjev u pogledu točke III. i IV. – radi isplate tužiteljica je postavila nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 12. ožujka 2025. te istim od tuženika traži isplatu iznosa od 8.957,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnova preplate zbog ništetno ugovorene valutne klauzule te isplatu iznosa od 858,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnova ništetno ugovorene odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari. Pravomoćnim rješenjem broj P-372/2023-7 od 10. siječnja 2024. sud je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud odbaci tužbu podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.
3.1. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva s više osnova.
3.2. Tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.
3.3. Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su stranke 7. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Navodi da su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da korisnik kredita koji je konvertirao kredit po ZID ZPK/15 nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Navodi da Aneks Ugovora o kreditu kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, a Aneksom Ugovora o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Navodi da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s utuženog osnova jer je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa se isti ne može pozivati na odluku iz kolektivnog spora. Navodi da su učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive 93/13 EZ kao i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
3.4. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari te da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj izvršio po uvećanim anuitetima, a predmetna tužba podnesena je 6. lipnja 2023..
3.5. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.
3.6. Ako bi sud smatrao da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Navodi da je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Tuženik navodi da je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
3.7. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
3.8. Tuženik u cijelosti osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna. Navodi da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te je ista izražena u točno naznačenom postotku od 1% na iznos kredita što ju čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost te odredbe. Navodi da je tuženik pružio tužitelju informacije o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita o kojoj je tužitelj bio upoznat tijekom pregovora i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osporava navode tužitelja da tuženik nije imao trošak prilikom obrade kredita i navodi da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi te se svaki proces obrade kredita sastoji od različitih faza provedbe kredita pa je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju usluge odnosno prodavatelju svojeg proizvoda nastaju određeni troškovi koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Tuženik navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare na potraživanje tužitelja ako bi sud smatrao da je citirana odredba nepoštena, navodeći da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Navodi da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača kao ni druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita pa nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.
3.9. U odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate, tuženik navodi da ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.
4. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u podnesku od 29. svibnja 2024. i to: u iznosu od 1.992,54 eura sa zateznim kamatama s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, u iznosu od 3.656,94 eura sa zateznim kamatama s osnova razlike u depozitu te u iznosu od 3.112,65 eura/23.452,23 kn sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2016. s osnova preplate priznate u konverziji te kod navedenog prigovora ostao i na pripremnom ročištu 16. listopada 2024., s tim da je tuženik naveo da zadržava pravo korigirati navedeni iznos nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja.
4.1. Tuženik je specificirao prigovor radi prijeboja nakon provedenog vještačenja podneskom od 12. svibnja 2025. ako sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli te istim izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta u iznosu od 1.786,57 eura sa zateznim kamatama te s osnova razlike u depozitu u iznosu od 3.654,47 eura sa zateznim kamatama.
5. Tužiteljica je u odnosu na istaknute prigovore radi prijeboja istaknula prigovor zastare.
6. Tijekom dokaznog postupka saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102077190 sklopljen 6. listopada 2004. (str. 9-12), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102077190 sklopljen 7. siječnja 2016. (str. 13-17), plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (str. 18-20), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (str. 21), otplatni plan od 1. travnja 2009. (str. 22- 23), obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (str. 24), otplatni plan od 12. listopada 2010. (str. 25-26), obavijest o promjeni kamatne stope od 3.svibnja 2011. (str. 27), otplatni plan od 13. svibnja 2011. (str. 28-29), obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. (str. 30), otplatni plan od 6. listopada 2011. (str. 31-32), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (str. 33), obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. (str. 34), otplatni plan od 15. siječnja 2014. (str. 35), izračun konverzije kredita broj 5102077190 (dalje: CHF kredit) na dan 30. rujna 2015. (str. 36-45), pregled prometa po partiji kredita broj 5102077190 za razdoblje od 6. listopada 2004. do 30. rujna 2015. (str. 46-61), izvršen je uvid u priloge tuženika: postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke prema jamstvenom kapitalu (str. 87), izvršen je uvid u priloge (str. 88-108, 109, 110-127), Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (str. 128-132), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 135-139), Informacije Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013. (str. 140-142), izvršen je uvid u priloge tuženika (143, 144-148), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (str. 149-159), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 160-167, 168- 205), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 227-278, 295-319), pročitan je Ugovor o oročenom kunskom depozitu od 20. listopada 2004. (str. 320), izvod prometa po računu od 30. kolovoza 2023., provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 11. veljače 2025. (str. 387-408).
7. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.
8. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele do zaključenja prethodnog postupka i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.
9. Na temelju sadržaja priloženih isprava nesporno je utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 6. listopada 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102077190, kojim je u čl. 2. ugovoren iznos kredita od 133.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.
10. Nesporno je utvrđeno da je između tužiteljice i tuženika dana 7. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102077190, kojim se utvrđuje da stupanjem na snagu tog Aneksa nastupaju učinci propisani Zakonom o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
11. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, pravni interes tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, činjenica statusa tužiteljice kao potrošača, činjenica jesu li ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, činjenica može li se tužiteljica pozivati na odluke iz kolektivnog spora, činjenica je li sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu uspostavljena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, činjenica je li izračun konverzije izvršen sukladno odredbama ZID ZPK/15), raspolaže li tužiteljica nakon provedene konverzije valjanom pravnom osnovom za potraživanje s osnova preplaćenih tečajnih razlika i povrata iznosa isplaćenog za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pretpostavke za zastaru tužiteljičine tražbine i tijek zakonske zatezne kamate. Sporni su i zahtjevi tuženika istaknuti radi prijeboja.
12. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.
12.1. Iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena namjena: stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine.
12.2. Iz uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila za kupnju stana koji je korišten za stanovanje, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti.
12.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.
12.4. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u okviru svoje poslovne djelatnosti.
13. Stoga je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. . Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena citirana prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.
14. Nesporno je utvrđeno da je kredit otplaćen u cijelosti.
14.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "Potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.
16. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
15. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren je način vraćanja: 156 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a iznos anuiteta je 1.160,49 CHF, valutna klauzula – povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, a korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, nastalog uslijed promjena tečaja te potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.
16. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada i to: za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita obračunato s datumom plasmana.
17. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 6. listopada 2004. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
19. Sud je i u ovom postupku proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredbi radi utvrđenja jesu li u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i o ugovorenoj naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne.
20. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor te da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je kao kreditor tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti odnosno tuženik nije dokazao da je tužiteljici dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je u Banci ponuđen isključivo Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF i rečeno joj je da je takav kredit najpovoljniji te joj nisu predočene brošure ni letci vezano uz ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, u Banci nije upozorena na valutni rizik niti joj je predočeno kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu ili drugu valutu. Tužiteljica navodi da nije mogla utjecati na ugovornu odredbu o kamatnoj stopi na način da ista bude fiksna ili da kamata bude niža. Također, tužiteljica nije mogla utjecati na ugovornu odredbu vezano uz naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti joj je objašnjeno na što se konkretno naknada odnosi i na temelju čega je naknada izračunata, a po primitku uplatnice platila je naknadu jer nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu bez plaćanja naknade koju je odredila Banka. Tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu pripremila Banka. Rata kredita je prema izračunu Banke trebala biti oko 4.000,00 kn mjesečno, što je tužiteljici s obzirom na tadašnja primanja bilo prihvatljivo, no oko dvije godine nakon sklapanja Ugovora o kreditu rata je počela brzo rasti i došla je do cca 7.000,00 kn mjesečno, a u Banci je tužiteljici rečeno da raste švicarac. Za osiguranje kredita Banka je tražila sudužnika, životno osiguranje, dva jamca, te sklapanje ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom koji je sklopljen 20. listopada 2004., a na njegove odredbe tužiteljica također nije mogla utjecati. Kad je Banka ponudila sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu – konverziju kredita, tužiteljica je to prihvatila kako bi joj rata kredita bila stabilna, s obzirom da je u to vrijeme rata još uvijek rasla, a nakon sklapanja Aneksa rata kredita je bila nešto niža. Tužiteljica navodi da ni na pojedine ugovorne odredbe iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije mogla utjecati, Aneks je pripremila Banka i ponudila njegovo sklapanje po principu "uzmi ili ostavi". Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit otplatila prijevremeno zbog odlaska u mirovinu, a depozit je također iskorišten za vraćanje kredita. Tužiteljica je izričito navela da predmetni Ugovor o kreditu ne bi sklopila da je u trenutku njegova sklapanja mogla znati da će rata kredita toliko porasti, odnosno da je na takvu mogućnost bila upozorena od strane Banke.
22. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno odredbe u kojima je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF, nepoštene jer kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužiteljici kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za nju i nije dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za nju kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice, koja je po zanimanju medicinska sestra, na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sud je utvrdio da su ništetne naprijed citirane odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, jer se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u tipskom ugovoru o kreditu koji je sastavio kreditor, a na koje tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati te je tuženik ugovaranjem takvih odredbi koje idu na teret korisnika kredita postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.
23. Sud je utvrdio da je ništetna i ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ponuđena je u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tuženika, nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedena je ugovorna odredba uočljiva, ali je bila unaprijed formulirana od stranke Banke, a tužiteljica na nju nije imala utjecaja te, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, Banka tužiteljici nije objasnila odnos između iznosa naknade i pruženih usluga odnosno koji su tu konkretno troškovi nastali za Banku a trebali bi se podmiriti iz iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
24. Kako je to naprijed obrazloženo, između stranaka nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu.
24.1. Konverzija je izvršena na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora i eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te se između stranaka postiže sporazum o konverziji kako je propisano tim Zakonom.
25. Tužiteljica nije osporavala zakonitost i valjanost Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu.
26. Neosnovano tuženik smatra da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz CHF te naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
27. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
28. Utvrđeno je da sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, a ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.
29. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštene i prema tome ništetne i ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane te je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.
30. Budući da je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužiteljica kao korisnik kredita dužna prije korištenja kredita platiti za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 1% naknade na iznos kredita ni navedena ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke, jer je i ta ugovorna odredba protivna prisilnim propisima, s obzirom da je Banka tu ugovornu odredbu, koja potrošača stavlja u neravnopravni položaj, nametnula tužiteljici kao potrošaču i nije ju informirala koji se to konkretno troškovi trebaju podmiriti iz iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.
31. Iz odredbe članka 2. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu proizlazi da potpisnici suglasno utvrđuju da su 6. listopada 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 5102077190 na iznos od 133.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da će se temeljem Aneksa promijeniti broj partije kredita koja će glasiti 5114125278 i potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom i bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima.
32. Odredbom članka 3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ugovoreno je da sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF utvrđuju se i provode nakon stupanja na snagu tog Aneksa isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa, a za sve što nije regulirano odredbama Aneksa primjenjuju se odredbe osnovnog Ugovora u CHF.
33. Odredbom čl. 5.3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu utvrđeno je da po provedbi konverzije na dan naveden u zaglavlju Aneksa postoji više uplaćeni iznos (preplata) iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. c. st. 1. toč. 5. u iznosu od 23.452,23 kn čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio Aneksa.
33.1. Sporazumom iz čl. 7 Aneksa stranke su utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK do datuma iz zaglavlja Aneksa koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
34. Stranke su Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu ugovorile u čl. 5.2. da obveze korisnika kredita iz osnovnog Ugovora u CHF po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 24.996,13 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9. Aneksa.
35. Odredbama ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
36. Sud je, na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15.
37. Na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti, proizlazi da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i iznos više plaćenog utvrđen u konverziji je točan. Glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužiteljice su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužiteljice u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.
37.1. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15.
38. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.
39. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
39.1. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
39.2. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, niti je otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana zbog ugovorene obveze potrošača plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna ni da je ništetna ugovorena naknada pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.
40. S obzirom na sadržaj Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova valutne klauzule u CHF.
40.1. Činjenica je da se tužiteljica sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
40.2. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije ni mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.
40.3. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svojeg prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbama ZID ZPK-a Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
40.4. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.
41. Tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži od tuženika isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak kao i povrat iznosa naknade isplaćene za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
42. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku iznosa preplaćenih temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
43. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 11. veljače 2025., a stranke su se izričito odrekle saslušanja vještaka na ročištu glavne rasprave, jer tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka.
44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan.
45. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je prva isplata iz kredita bila 20. listopada 2004. po tečaju koji je iznosio 4,865700 kn za 1 CHF, a ukupno isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 647.138,10 kn. U razdoblju od isplate prve tranše kredita (20. listopada 2004.) do isplate ostatka kredita (11. svibnja 2005.) po kreditu je obračunata i naplaćena interkalarna kamata, a prvi anuitet dospio je na naplatu 1. srpnja 2005. te svaki idući u razmaku od mjesec dana, svakog prvog u mjesecu.
45.1. Vještak je u tabeli 1. Nalaza dala izračun otplatnog plana po inicijalnom tečaju i inicijalnoj kamatnoj stopi kako bi se prikazao tijek interkalarne kamate koja je bila obračunata po kamatnoj stopi od 4,99%.
45.2. Vještačenjem je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 11.047,11 EUR, a detaljni izračun prezentiran je u tabelama 2. I 3. Nalaza.
46. Iz nalaza vještaka i priloženih isprava proizlazi da je po kreditu provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR i tom prilikom tuženik je priznao tužiteljici više plaćeni iznos od 23.452,23 kn (3.112,65 eura).
46.1.Preplatom utvrđenom u konverziji kredita u Nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.022,56 EUR i Nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.090,09 EUR. Zatezna kamata obračunata je na razlike do 1. ožujka 2012., a izračun je izvršen do 30. rujna 2015..
46.1.Prema nalazu vještaka preostala razlika više plaćenog iznosi 8.957,02 EUR (11.047,11 – 2.090,09). Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 4. i 5. Nalaza, a vještak je u Nalazu dao specifikaciju pojedinačnih iznosa preplate.
47. Iz nalaza vještaka proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata i naplaćena u iznosu od 858,91 EUR (1.330,00 CHF / 6.471,45 kn) na dan isplate kredita odnosno 20. listopada 2004. .
48. Vještačenjem je utvrđeno da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužiteljica plaćala manje iznose od onih obračunatih po početnom tečaju te ukupni iznos manje plaćenog u tom razdoblju iznosi 1.786,57 EUR, a detaljni izračun prezentiran je u Tabeli 6. Nalaza. Iz Nalaza vještaka proizlazi da su navedeni iznosi uključeni u izračun preplate u koloni 7. tabele 3. Nalaza gdje su prikazani kao negativni brojevi.
49. Utvrđeno je da su stranke 20. listopada 2004. sklopile Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom, na temelju pologa tužiteljice kao deponenta u korist Banke, kao instrument osiguranja po Ugovoru o kreditu. Iznos depozita je 13.300,00 CHF, depozit se oročava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, a rok oročenja je 157 mjeseci od dana uplate depozita. Ugovoreno je da će po isteku roka oročenja Banka deponentu isplatit kunsku protuvrijednost iznosa depozita po srednjem tečaju Banke na dan isplate.
49.1. Tužiteljica je navela da je depozit iskorišten za zatvaranje kredita, a iz nalaza vještaka proizlazi da je depozit isplaćen 29. siječnja 2016.. Prema nalazu vještaka, kada bi se isplata namjenskog depozita za zatvaranje kredita obračunala po tečaju na dan isplate kredita tada bi iz depozita bilo isplaćeno 3.634,57 EUR manje, a detaljni izračun prezentiran je u Tabeli 7. Nalaza.
50. Budući da je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužiteljica kao potrošač osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju navedenih ništetnih dijelova čl. 7. Ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.
51. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za cjelokupnu tražbinu tužiteljice.
52. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.
53. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
53.1. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.
53.2. „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 6. lipnja 2023. godine.
53.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.
53.4.S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 6. lipnja 2023., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljične tražbine s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
53.5. Prema ocjeni suda za zastaru nije odlučna činjenica da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja podneskom od 12. ožujka 2025. specificirala tužbeni zahtjev, jer konačni tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove koja je navedena u tužbi pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.
54. Sud je utvrdio da nije osnovan ni prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu koja se odnosi na povrat iznosa koji je tužiteljica isplatila Banci na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena je ovom presudom.
55. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.
55.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove. Osim toga, da je prijebojni zahtjev tuženika bio osnovan u konkretnom slučaju, s obzirom da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, bio bi osnovan i prigovor zastare koji je istaknula tužiteljica, jer tuženika ne štite učinci presude donijete u kolektivnom sporu.
55.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama V. i VI. izreke ove presude.
56. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kako je to naprijed obrazloženo, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.957,02 eura s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i iznos od 858,91 eura s osnova povrata iznosa isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe za isplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i to sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je to presuđeno u točkama III. i IV. izreke presude, primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO- a.
57. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.
58. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 1.987,50 eura, prema priloženom troškovniku (str. 587) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 6. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), za zastupanje na ročištima 12. prosinca 2023., 16. listopada 2024. i 13. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženog podneska od 8. lipnja 2024. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu) i obrazloženog podneska od 12. ožujka 2025. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 46.), za pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 300,00 eura.
59. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove u cijelosti.
60. Na dosuđeni iznos parničnih troškova tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
61. Stoga je odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.
Koprivnica, 10. lipnja 2025.
Sutkinja
Marijana Jurenec
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica
2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb
