REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1516/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru po sutkinji tog suda Jasenki Glavan u pravnoj stvari tužitelja, BD, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po: pun.odvj. iz OD Korljan & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535, zastupanog po Goranu Gložiniću, odvjetniku u Varaždinu, Kapucinski trg 5/1 u Varaždinu radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. travnja 2025 godine u prisutnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, te objave dana 10. lipnja 2025 godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da Ugovor o kreditu broj 138-50-4374199 od 12. rujna 2007.g. zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak.

2.'Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u roku od 15 dana isplatiti - vratiti tužitelju BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

- novčani iznos od 566,83 EUR / 4.270,14 kn na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

4,49 eur/ 33,84 kn počevši od 30.11.2007. do isplate

4,39 eur/ 33,07 kn počevši od 31.12.2007. do isplate

4,51 eur/ 34,01 kn počevši od 31.01.2008. do isplate

4,56 eur/ 34,36 kn počevši od 29.02.2008. do isplate

4,70 eur/ 35,38 kn počevši od 31.03.2008. do isplate

4,60 eur/ 34,68 kn počevši od 30.04.2008. do isplate

5,73 eur/ 43,14 kn počevši od 31.05.2008. do isplate

5,81 eur/ 43,74 kn počevši od 30.06.2008. do isplate

5,76 eur/ 43,37 kn počevši od 31.07.2008. do isplate

5,73 eur/ 43,18 kn počevši od 31.08.2008. do isplate

5,73 eur/ 43,17 kn počevši od 30.09.2008. do isplate

5,95 eur/ 44,82 kn počevši od 31.10.2008. do isplate

6,20 eur/ 46,70 kn počevši od 30.11.2008. do isplate

5,93 eur/ 44,66 kn počevši od 31.12.2008. do isplate

6,43 eur/ 48,44 kn počevši od 31.01.2009. do isplate

6,52 eur/ 49,13 kn počevši od 28.02.2009. do isplate

10,14 eur/ 76,39 kn počevši od 31.03.2009. do isplate

10,12 eur/ 76,28 kn počevši od 30.04.2009. do isplate

10,04 eur/ 75,61 kn počevši od 31.05.2009. do isplate

9,98 eur/ 75,17 kn počevši od 30.06.2009. do isplate

10,04 eur/ 75,63 kn počevši od 31.07.2009. do isplate

9,96 eur/ 75,01 kn počevši od 31.08.2009. do isplate

10,04 eur/ 75,64 kn počevši od 30.09.2009. do isplate

9,93 eur/ 74,81 kn počevši od 31.10.2009. do isplate

10,07 eur/ 75,86 kn počevši od 30.11.2009. do isplate

10,00 eur/ 75,36 kn počevši od 31.12.2009. do isplate

10,26 eur/ 77,27 kn počevši od 31.01.2010. do isplate

10,33 eur/ 77,80 kn počevši od 28.02.2010. do isplate

10,38 eur/ 78,22 kn počevši od 31.03.2010. do isplate

10,52 eur/ 79,25 kn počevši od 30.04.2010. do isplate

10,77 eur/ 81,11 kn počevši od 31.05.2010. do isplate

10,91 eur/ 82,17 kn počevši od 30.06.2010. do isplate

11,09 eur/ 83,53 kn počevši od 31.07.2010. do isplate

11,27 eur/ 84,93 kn počevši od 31.08.2010. do isplate

11,42 eur/ 86,03 kn počevši od 30.09.2010. do isplate

11,19 eur/ 84,30 kn počevši od 31.10.2010. do isplate

11,46 eur/ 86,35 kn počevši od 30.11.2010. do isplate

12,17 eur/ 91,66 kn počevši od 31.12.2010. do isplate

11,91 eur/ 89,72 kn počevši od 31.01.2011. do isplate

11,87 eur/ 89,41 kn počevši od 28.02.2011. do isplate

11,93 eur/ 89,88 kn počevši od 31.03.2011. do isplate

11,91 eur/ 89,74 kn počevši od 30.04.2011. do isplate

12,69 eur/ 95,59 kn počevši od 31.05.2011. do isplate

12,81 eur/ 96,53 kn počevši od 30.06.2011. do isplate

13,00 eur/ 97,93 kn počevši od 31.07.2011. do isplate

12,70 eur/ 95,66 kn počevši od 31.08..2011. do isplate

13,10 eur/ 98,68 kn počevši od 30.09.2011. do isplate

11,14 eur/ 83,92 kn počevši od 31.10.2011. do isplate

11,11 eur/ 83,71 kn počevši od 30.11.2011. do isplate

11,23 eur/ 84,61 kn počevši od 31.12.2011. do isplate

11,44 eur/ 86,16 kn počevši od 31.01.2012. do isplate

11,45 eur/ 86,26 kn počevši od 29.02.2012. do isplate

11,34 eur/ 85,44 kn počevši od 31.03.2012. do isplate

11,42 eur/ 86,01 kn počevši od 30.04.2012. do isplate

11,37 eur/ 85,70 kn počevši od 31.05.2012. do isplate

11,40 eur/ 85,90 kn počevši od 30.06.2012. do isplate

11,40 eur/ 85,87 kn počevši od 31.07.2012. do isplate

11,36 eur/ 85,56 kn počevši od 31.08.2012. do isplate

11,12 eur/ 83,79 kn počevši od 30.09.2012. do isplate

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 1. studenog 2007.g. pa do 31. prosinca 2007.g., za vrijeme od 1.siječnja 2008.g. pa do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2011.g. pa do 31.srpnja 2015.g. po stopi od 12% godišnje, z a vrijeme od 1. 4 srpnja 2015.g. pa do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2016.g. pa do 30. lipnja 2016 . po stopi od 8,05% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2016.g. pa do 31. prosinca 2006.g. po stopi od 7,88% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2017.g. pa do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2017.g. pa do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2018.g. pa do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2018.g. pa do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2019.g. pa do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2019.g. pa do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, za vrijeme od 01. siječnja 2020.g. pa do 30. 06. 2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2020.g. pa do 31. 12. 2020. po stopi od 5,89 % godišnje, za vrijeme od1. siječnja 2021.g. pa do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2021.g. pa do 31.prosinca 2021.g. po stopi od 5,61% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2022.g. pa do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2022.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2023.g. pa do 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023.g. pa do 31. 12. 2023. g. 7,00 % godišnje, od 1. 1. 2024. g. pa do 30. 06. 2024. g. po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. 7.2024.g. pa do 31. 12. 2024 . g. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. 1. 2025. g. do 30. 06. 2025. g. po stopi od 6,15 % godišnje, te nadalje po stopi propisanoj po čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe;

II. Usvaja se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promijenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 138-50-4374199 koji su stranke zaključile dana 12. rujna 2007.g. te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenjivom tečaju CHF od dana 31. studenog 2007.g. pa nadalje, dok se alternativni tužbeni zahtjev pod toč.I u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Usvaja se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u roku od 15 dana isplatiti - vratiti tužitelju BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

- novčani iznos od 2.263,54 EUR / 17.054,82 kn na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

1,46 eur/ 10,98 kn počevši od 19.11.2007. do isplate

2,42 eur/ 18,25 kn počevši od 14.01.2008. do isplate

4,45 eur/ 33,53 kn počevši od 13.02.2008. do isplate

10,36 eur/ 78,07 kn počevši od 18.03.2008. do isplate

6,32 eur/ 47,61 kn počevši od 16.04.2008. do isplate

2,41 eur/ 18,17 kn počevši od 13.06.2008. do isplate

0,75 eur/ 5,68 kn počevši od 11.07.2008. do isplate

7,28 eur/ 54,85 kn počevši od 15.10.2008. do isplate

15,71 eur/ 118,39 kn počevši od 14.11.2008. do isplate

6,56 eur/ 49,45 kn počevši od 18.12.2008. do isplate

23,54 eur/ 177,34 kn počevši od 21.01.2009. do isplate

26,60 eur/ 200,43 kn počevši od 19.02.2009. do isplate

18,69 eur/ 140,82 kn počevši od 23.03.2009. do isplate

18,40 eur/ 138,60 kn počevši od 15.04.2009. do isplate

16,52 eur/ 124,50 kn počevši od 23.05.2009. do isplate

15,29 eur/ 115,21 kn počevši od 16.06.2009. do isplate

16,58 eur/ 124,91 kn počevši od 16.07.2009. do isplate

14,85 eur/ 111,92 kn počevši od 17.08.2009. do isplate

16,60 eur/ 125,06 kn počevši od 16.09.2009. do isplate

14,29 eur/ 107,67 kn počevši od 19.10.2009. do isplate

17,23 eur/ 129,83 kn počevši od 19.11.2009. do isplate

15,84 eur/ 119,36 kn počevši od 17.12.2009. do isplate

21,16 eur/ 159,41 kn počevši od 18.01.2010. do isplate

22,63 eur/ 170,48 kn počevši od 24.02.2010. do isplate

23,78 eur/ 179,14 kn počevši od 16.03.2010. do isplate

26,66 eur/ 200,86 kn počevši od 19.04.2010. do isplate

31,82 eur/ 239,75 kn počevši od 20.05.2010. do isplate

34,78 eur/ 262,02 kn počevši od 20.06.2010. do isplate

38,56 eur/ 290,55 kn počevši od 19.07.2010. do isplate

42,45 eur/ 319,87 kn počevši od 17.08.2010. do isplate

45,51 eur/ 342,91 kn počevši od 29.09.2010. do isplate

40,70 eur/ 306,66 kn počevši od 29.10.2010. do isplate

46,41 eur/ 349,66 kn počevši od 24.11.2010. do isplate

61,17 eur/ 460,90 kn počevši od 27.12.2010. do isplate

55,78 eur/ 420,30 kn počevši od 28.01.2011. do isplate

54,93 eur/ 413,86 kn počevši od 22.02.2011. do isplate

56,22 eur/ 423,59 kn počevši od 25.03.2011. do isplate

55,85 eur/ 420,77 kn počevši od 28.04.2011. do isplate

72,13 eur/ 543,44 kn počevši od 30.05.2011. do isplate

74,72 eur/ 563,01 kn počevši od 30.06.2011. do isplate

88,92 eur/ 669,96 kn počevši od 29.07.2011. do isplate

82,37 eur/ 620,63 kn počevši od 30.08.2011. do isplate

91,08 eur/ 686,23 kn počevši od 02.09.2011. do isplate

72,65 eur/ 547,42 kn počevši od 31.10.2011. do isplate

72,00 eur/ 542,46 kn počevši od 30.11.2011. do isplate

74,84 eur/ 563,91 kn počevši od 21.12.2011. do isplate

79,76 eur/ 600,97 kn počevši od 30.01.2012. do isplate

80,09 eur/ 603,47 kn počevši od 29.02.2012. do isplate

77,49 eur/ 583,89 kn počevši od 30.03.2012. do isplate

79,30 eur/ 597,46 kn počevši od 30.04.2012. do isplate

78,31 eur/ 590,05 kn počevši od 15.05.2012. do isplate

78,96 eur/ 594,93 kn počevši od 29.06.2012. do isplate

78,86 eur/ 594,18 kn počevši od 30.07.2012. do isplate

77,87 eur/ 586,72 kn počevši od 14.08.2012. do isplate

73,63 eur/ 554,76 kn počevši od 10.09.2012. do isplate

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 1. studenog 2007.g. pa do 31. prosinca 2007.g., za vrijeme od 1. siječnja 2008.g. pa d o 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2011.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2015.g. pa do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2016.g. pa do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2016.g. pa do 31. prosinca 2006.g. po stopi od 7,88% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2017.g. pa do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2017.g. pa do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2018.g. pa do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2018.g. pa do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2019.g. pa do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2019.g. pa do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, za vrijeme od 01. siječnja 2020.g. pa do 30. 06. 2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2020.g. pa do 31. 12. 2020. po stopi od 5,89 % godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2021.g. pa do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2021.g. pa do 31. prosinca 2021.g.po stopi od 5,61% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2022.g. pa do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49% godišnje, za vrijeme od 1. srpnja 2022.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2023.g. pa do 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023.g. pa do 3 1. 12. 2023. g. 7,00 % godišnje, od 1. 1. 2024. g. pa do 30. 06. 2024. g. po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. 7. 2024.g. pa do 31. 12. 2024. g. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. 1. 2025. g. do 30. 06. 2025. g. po stopi od 6,15 % godišnje, te nadalje po stopi propisanoj po čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe; '

r i j e š i o  j e

Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj BD kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kaokreditor dana 12. rujna 2007.g. sklopili su Ugovor o kreditu broj 138-50-4374199 koji ugovor je potvrđen od strane Javnog bilježnika Davora Miškovića iz [adresa] pod posl. br. OV- 16619/2007 dana 12. rujna 2007.g., te je čl.1. ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, odnosno odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.190,60 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, a čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,49 % promjenjiva. Rok otplate kredita određen je 60 (slovima: šezdeset) mjeseci. Također je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,a prema otplatnom planu. Kredit je tuženik odobrio tužitelju za kupnju novog vozila OPEL. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, utvrđenopred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta višešto u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača. -sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i čl.97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Dakle tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111 st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom čl.4.stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promijenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbiPotrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljzaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitetobračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosakoji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao i o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da sute odredbe bile valjane, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu.. Navedenim predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno je kako su ugovorne strane suglasne o promjenama kamatne stope, načina obračuna, naplate i novog otplatnog plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom. Dakle, o navedenom članku se nije posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. S obzirom da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope,posljedica nepoštenosti te ugovorne odredbe je njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveza tužitelja s osnova dužnih anuiteta po ugovoru o kreditu, radi toga, tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa tuženiku platio svaki mjesec više iznose anuiteta od onih utvrđenim ugovorom o kreditu.Presudom Visokoga trgovačkog suda (VTS) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. presuđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva uskladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Također je ništetna i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj PŽ-6632/2017, na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno postupanje suprotno je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13), te odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđena su revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. Slijedom navedenog, pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivojkamatnoj stopi i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF u predmetnom ugovoru ništetne. Temeljem ovih ništetnih odredbi, kao i ništetnosti cijelog ugovora tuženik je neosnovano od tužitelja stekao te tužitelj od tuženika nakon provedenog privatnog – financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Borkoviću dipl.oec. potražuje nastalu razliku: - razliku anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po ugovoru o kreditu u iznosu od 567,80 EUR / 4.278,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom - razliku anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po ugovoru o kreditu u iznosu od 2.283,60 EUR / 17.205,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže

Naslovnom sudu da donese sljedeću

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 12.09.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj138-50-4374199 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.190,60, a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.06.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Svaki anuitet se sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost upućuje na Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2011 od 20.10.2021.g.. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, proizlazi iz činjenice da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. . Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima ostečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan i da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu kao ni konverzije. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužitelja.

4. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka dana 12. rujna 2007. godine proizlazi da je podignut u iznosu 17.190,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa promj. kam. Stopom 5,49%, rok otplate 60 mjeseci, a namjena kupnja novog vozila OPEL.

5. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupnju automobila i da su kod tuženika bili povoljni krediti, da su mu ponudili ovaj kredit koji je i sklopio kao najpovojljniji a druge kredite da mu nisu ni nudili. U banci da su mu rekli da neće dolaziti do promjena kamata i do tečaja valute, da je to najpovoljniji kredit, da je pogledao letimično ugovor i potpisao. Nadalje da se ne sjeća da li je vidio da piše promjenjiva kamatna stopa. Redovno i osobno da je plaćao rate kredita, a kada se rata povećala da se informirao kod banke i da su mu rekli da je to tako, da nije imao izbora da stavlja prigovor nego da je nastavio plaćati kako su mu rekli. On da nije radio konverziju kredita, da je platio sve uredno kako su mu dolazile rate. U vrijeme podizanja kredita a niti kasnije da nije bio vlasnik nikakvog obrta niti trgovačkog društva.

7. Sudski vještak za računovodstvo i financije Leon Bataljaku , dipl. oec.u svom nalazu i mišljenju od 27.11.2024 godine navodi da je tužitelj do otplate kredita do zatvaranja kredita po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF tuženici preplatio sveukupno 21.273,60 HRK/2.823,56 EUR ukoliko se uzme u obzir i pozitivna i negativna razlika, od čega se: iznos od 4.270,14 HRK/566,83 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a iznos od 17.003,46 HRK/2.256,73 EUR odnosi se na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF. Nadalje vještak navodi da ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužitelj je od početka otplate kredita do zatvaranja kredita tuženici preplatio sveukupno 21.324,96 HRK/2.830,37 EUR, od čega se: iznos od 4.270,14 HRK/566,83 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a iznos od 17.054,82 HRK/2.263,54 EUR odnosi se na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF.

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

14. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

16. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

21. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužitelj s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

22. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno u izreci presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju.

23. Tuženik nije prigovorio na provedeno vještačenje već je u podnesku od 27. rujna 2024 godine naveo da ostaje kod svih prigovora i navoda.

24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

27. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i promjenjive kamatne stope više obračunao tužitelju iznose anuiteta kako je to dosuđeno.

28. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

30. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare.

31. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

33. Što se tiče potraživanja s osnova preplaćene kamate zastara je počela u konkretnom slučaju teći 13. lipnja 2014. godine trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. to je ista podnesena nakon proteka gore navedenog roka pa je u konkretnom slučaju za potraživanje s naslova preplaćene kamate nastupila zastara potraživanja, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

34.Obzirom na prethodno iznesene razloge, odlučeno je kao u izreci presude.

35. Obzirom na postignuti uspjeh stranaka u sporu, svaka stranka snosi svoj trošak sukladno čl. 154, st.4. Zakona o parničnom postupku (NN Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22).

.

Zadar, 10. lipnja 2025 godine

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.