Poslovni broj: Us I-253/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Anti Bakoviću, odvjetniku u Splitu, Tršćanska 1A, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, OIB: 40781519492, sa sjedištem u [adresa], radi provođenja komunalnog reda, nakon javne i usmene rasprave zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, klasa: UP/II 363-04/24-0001/0073, urbroj: 2181/1-10/15-25- 0002 od 7. siječnja 2025. te rješenja Grada Omiša, Upravnog odjela za komunalno- stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša, Odsjeka za upravljanje javnim površinama i redarstvo, klasa: UP/I-363-01/24-01/04, urbroj: 2181-7-05-01/5-24-1 od 14. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 12. veljače 2025. protiv rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, klasa: UP/II 363-04/24-0001/0073, urbroj: 2181/1-10/15-25- 0002 od 7. siječnja 2025., tužitelj u bitnom navodi kako je osporenim rješenjem odbijena njegova žalba uložena protiv prvostupanjskog rješenja Grada Omiša, Upravnog odjela za komunalno-stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša, klasa: UP/I-363-01/24-01/04, urbroj: 2181-7-05-01/5-24-1 od 14. studenog 2024., a kojim mu je naloženo ukloniti montažni objekt izgrađen od željezne konstrukcije, koja se nalazi na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj smatra kako je pobijana tuženikova odluka nepravilna i nezakonita u cijelosti te sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i ne zasniva se na valjanim i potpuno utvrđenim odlučnim činjenicama koje bi dovele do pravilne primjene materijalnog prava. Dakle, navedeni upravni akt se pobija u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Odredbom čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku normirano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pobijani upravni akt je arbitraran i nejasan, nema nikakvog valjanog pravnog i činjeničnog uporišta. Javnopravno tijelo koje donosi odluku u tom slučaju ne smije donijeti odluku sve dok u skladu sa zakonom pravilno i potpuno ne utvrdi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrdi sve bitne činjenice i okolnosti na način da iste može argumentirano i valjano obrazložiti i potkrijepiti dokazima, a tek onda na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti relevantno materijalno pravo. U konkretnom slučaju radi se o montažnom objektu koji se nalazi u [adresa], a koji objekt (točnije zemljište ispod objekta) je originalno bio u vlasništvu oca tužitelja, pok. Ć, te koji je tužitelj naslijedio upravo od pok. oca. Predmetnim objektom tužitelj, a prije njega njegov pok. otac, služe se već od 70-ih godina prošlog stoljeća, dakle gotovo 50 godina, i to sve u dogovoru sa Skupštinom tada Općine Omiš i Mjesne zajednice [adresa]. Svi mještani [adresa], posebno susjedi i tužitelju bliske osobe, od davnina znaju da se radi o objektu kojeg je podigao još pok. otac tužitelja, te koji se uvijek smatrao vlasništvom obitelji ĆV. Dakle, niti tužitelja, a niti njegovog pok. oca, nitko nikada nije uznemiravao u korištenju predmetnog objekta, niti im itko osporavao ikakvo pravo nad njim. Tužitelj već dugi niz godina koristi predmetni objekt u privatne svrhe, unutra drži privatne stvari, nekada auto, danas traktor. Ponavlja se, svi mještani to znaju već dug niz godina i nitko nikada nije prigovarao. Stoga, jasno je da se u konkretnom slučaju uopće nije raspravljalo o navedenim činjenicama. Posjed i vlasništvo predmetnog objekta koji na istom mjestu postoji već 50 godina uopće nije ispitano niti uzeto u obzir prilikom donošenja pobijanih rješenja. Tuženik pri tome nije poštivao ni osnovna načela upravnog postupka zakonitosti i utvrđivanja materijalne istine. Nije poštivao niti je cijenio činjenicu da se stranci treba, na za nju prikladan način, omogućiti očitovanje i izjašnjavanje o svim okolnostima bitnim za predmet postupka te da stranku treba upozoriti na njezina prava i posljedice njenih radnji. Tuženik je pobijanim upravnim aktom iskazao sasvim pogrešan pristup predmetnoj upravnoj stvari i stavove koji su za ovaj slučaj neutemeljeni i neprimjenjivi. Nadalje, valja naglasiti da se radi o objektu koji se nalazi na nekretnini koja predstavlja općenarodnu imovinu, bez upisanog subjekta prava korištenja, pa se postavlja pitanje nadležnosti u bilo kakvim postupanjima na predmetnom mjestu (nadležnost RH). Tužitelj, također smatra da komunalno redarstvo grada [adresa], u konkretnom slučaju, nije bilo ovlašteno donositi pobijano prvostupanjsko rješenje. Naime, u konkretnom slučaju ne može se reći da je predmetni objekt postavljen na javnoj površini pa nije bilo ni moguće postupanje komunalnog redara. Shodno tome, za istaknuti je kako je sasvim neosnovan i neutemeljen zaključak javnopravnih tijela da bi u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 73. st.1. t. 1. Odluke o komunalnom redu Grada [adresa] jer ovdje se ne radi o objektu koji je tek izgrađen, niti se gradi, a posebno ne oštećuje javnu površinu, s obzirom da se na istom mjestu nalazi već 50-ak godina i dan danas nije zapušten, već se redovito koristi. Stoga, očito je da tuženik prilikom donošenja pobijanog upravnog akta nije vodio računa ni o razmjernosti u zaštiti prava stranke i javnog interesa iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku. Predmetna građevina objektivno ničim ne šteti javnom interesu. S obzirom na sve navedeno, a posebno činjenicu da tužitelj predmetni objekt koristi gotovo cijeli život, te bi rušenje i premještanje stvari iz njega iziskivali velike troškove, a odgoda ne predstavlja opasnost za javni interes, moli se sud na temelju članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24) donijeti rješenje o odgodnom učinku predmetne tužbe. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, a također predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja, slijedom čega da ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 4. lipnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilozima, odgovor na tužbu tuženika, dokumentaciju priloženu u spis od strane opunomoćenika tužitelja na održanoj raspravi, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da ga se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, te da se u svojstvu svjedoka sasluša RV iz [adresa], to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada Omiša, Upravnog odjela za komunalno-stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša, Odsjeka za upravljanje javnim površinama i redarstvo, klasa: UP/I-363-01/24-01/04, urbroj: 2181- 7-05-01/5-24-1, od 14. studenog 2024. naloženo je tužitelju da u roku od 14 dana od zaprimanja rješenja, sa kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukloni montažni objekt, izgrađen od željezne konstrukcije, obložene željeznim plehovima, dimenzija 4 x 2,6 m, uz upozorenja da u slučaju ne postupanja po navedenom, izvršenje će se osigurati putem trećih osoba na trošak izvršenika, te da žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, klasa: UP/II 363-04/24-0001/0073, urbroj: 2181/1-10/15-25-0002 od 7. siječnja 2025. postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora, njegova žalba je odbijena, čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenjem rješenja o provođenju komunalnog reda, slijedom čega je tuženik isto ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama ovog spora se ukazuje prijepornim je li u konkretnom slučaju bilo mjesta donošenju rješenja o provođenju komunalnog reda, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

12.Odredbom članka 73. Odluke o komunalnom redu Grada [adresa] („Službeni glasnik Grada Omiša", broj: 7/19, 1/20, 12/22 i 7/24, u daljnjem tekstu: Odluka), propisano je da je bez odobrenja nadležnog tijela zabranjeno zauzimanje i oštećivanje javnih površina u smislu gradnje, a osobito se zabranjuje: 1. gradnja montažnih konstrukcija tlocrtne građevinske površine do 15 m2 (nadstrešnica, ostakljenih konstrukcija i sl.); 2. postavljanje kioska i drugih građevina gotovih konstrukcija građevinske (bruto) površine do 12 m2; 3. gradnja objekata do 12 m2; 4. gradnja zidova ograda građevinske visine do 1,6 m i potpornih zidova građevinske visine do 1,0 m; 5. gradnja staza, platoa, rampi i sl.; 6. gradnja ognjišta (kamina), građevinske (bruto) površine do 1,50 m2 i visine do 3,00 m od razine okolnog tla.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio, te potvrdio prvostupanjsko rješenje naprijed citirane izreke, a ovo stoga što i ovaj sud nalazi da su u konkretnoj upravnoj stvari bile ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenjem rješenja o provođenju komunalnog reda, kod kojeg stanja stvari je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi Odluke o komunalnom redu Grada [adresa] i Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 68/18, 110/18, 32/20, 145/24), te je stoga i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, pa ovaj sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i rješenje prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Prije svega sud nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi da tom spisu prileže zapisnici prvostupanjskog tijela, KLASA: 363-04/24-01/317, URBROJ: 2181-7-05-01/05-24-01 od 13. studenog 2024. i KLASA: 363-04/24-01/317, URBROJ: 2181-7-05-01/05-24-02 od 14. studenog 2024., iz kojih je razvidno da se na predmetnoj čestici nalazi nelegalno postavljena montažna kućica, dimenzija 4 x 2,6 m, koja je u posjedu tužitelja, a koja čestica je u vlasništvu Grada Omiša, za koju tužitelj na zapisniku od 14. studenog 2024. kada je saslušan u svojstvu stranke, tvrdi da je na navedenoj čestici od 1975. odobreno od tadašnjeg mjesnog odbora njegovom ocu držanje predmetnog objekta, o čemu ne posjeduje nikakvu dokumentaciju, jer da se zemlja u to vrijeme dijelila usmenim dogovorom, pa da nakon toliko godina korištenja ne vidi razloga da se ista ukloni, a koja da je u vlasništvu Grada Omiša, te je predmetni zapisnik od 14. studenog 2024. tužitelj vlastoručno bez primjedbi potpisao. Smatrajući da su ispunjene sve pretpostavke za donošenjem rješenja o provođenju komunalnog reda prvostupanjsko tijelo donosi svoje rješenje od 14. studenog 2024. naprijed citirane izreke, protiv kojeg tužitelj ulaže žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje tužitelj pokreće predmetni upravni spor.

15.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe da u provedenom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa tako da nije utvrđeno vlasništvo zemljišta na kojem je predmetni objekt postavljen, kao i da se objekt na istom mjestu nalazi već dugi niz godina, slijedom čega po njegovom mišljenju nije bilo mjesta donošenju rješenja o provođenju komunalnog reda, za kazati je kao sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanima. Naime, s tim u vezi najprije je za istaknuti kako je u provedenom upravnom postupku od strane prvostupanjskog tijela nedvojbeno utvrđeno kako je kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj je postavljen predmetni objekt, u vlasništvu Grada Omiša, što pak jasno proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Omiš od 14. studenog 2024., koja čestica se prema posjedovnom listu Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Ispostave za katastar nekretnina Omiš od 14. studenog 2024. nalazi u posjedu Grada Omiša, s tim da je i sam tužitelj kada je u saslušan u svojstvu stranke pred prvostupanjskim tijelom na zapisniku od 14. studenog 2024. naveo kako je ova čestica u vlasništvu Grada Omiša, a koji zapisnik je vlastoručno bez primjedbi i potpisao. Također, okolnost što bi predmetni objekt na tom mjestu bio postavljen duži niz godina nije od nikakvog utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, to pak stoga što je nesporno da je isti bio postavljen na dan očevida provedenog od strane komunalnog redara 13. studenog 2024., kao i na dan donošenja prvostupanjskog rješenja, koje činjenice niti tužitelj ne spori, pa u nedvojbenim okolnostima i to da se u konkretnom slučaju radi o javnoj površini na kojoj je tužitelj postavio predmetni objekt bez ishođenog odobrenja nadležnog tijela kakvog u vidu ima naprijed citirana odredba članka 73. Odluke o komunalnom redu Grada [adresa], to je pak potpuno jasno da su bile ispunjene sve pretpostavke da tijelo prvog stupnja donese svoje rješenje o provođenju komunalnog reda.

16.Vezano za tužbene prigovore u kojima tužitelj ističe da su na njegovu štetu počinjene procesne povrede jer da mu nije omogućeno izjašnjavanje o svim bitnim činjenicama u odnosu na predmetnu upravnu stvar, prije svega za naglasiti je kako je odredbom čl. 116. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 68/18, 110/18, 32/20, 145/24) propisano da ako komunalni redar utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke, a koju odredbu sadrži i Odluka o komunalnom redu Grada [adresa], s tim da se Zakon o komunalnom gospodarstvu u predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku, uslijed čega okolnost da prije donošenja rješenja o provođenju komunalnog reda tužitelj ne bi bio saslušan ne može biti od utjecaja na zakonitost osporenih akata, koje stajalište je sukladno dugogodišnjoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud. Međutim, kao još važnije za istaknuti je kako je tužitelju u provedenom postupku nedvojbeno omogućeno izjasniti se o svim pravnim i činjeničnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, to pak stoga što je tužitelj prije donošenja rješenja saslušan u svojstvu stranke, o čemu svjedoči zapisnik sastavljen pred prvostupanjskim tijelom od 14. studenog 2024., koji prileže upravnom spisu, što pak nedvojbeno znači da je tužitelju omogućeno izjašnjavanje o svim pravnim i činjeničnim potanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, s tim da tužitelj u svom iskazu nije osporio ključne činjenice za donošenje rješenja o provođenju komunalnog reda.

17.U odnosu pak na problematiziranje nadležnosti komunalnog redara za postupanje u konkretnoj upravnoj stvari, za kazati je kako je odredbom čl. 112. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da u provedbi nadzora nad provedbom odluke o komunalnom redu komunalni redar ima pravo i obvezu rješenjem ili na drugi propisani način narediti fizičkim i pravnim osobama mjere za održavanje komunalnog reda propisane odlukom o komunalnom redu odnosno druge mjere propisane zakonom, pa kako se ovdje radi o provedbi nadzora nad provedbom Odluke o komunalnom redu Grada [adresa], to je neprijeporno da je komunalni redar Grada Omiša bio nadležan kako za postupanje u ovoj upravnoj stvari, tako i za donošenje prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju naložena mjera za održavanje komunalnog reda.

18.Uslijed izloženog, u nespornim okolnostima i to da je tužitelj vlasnik predmetnog objekta koji je postavljenoj na javnoj površini u vlasništvu Grada Omiša, a koji je postavljen bez odobrenja nadležnog tijela, potpuno je jasno da su bile ispunjene sve pretpostavke da prvostupanjsko tijelo donese rješenje o provođenju komunalnog reda, slijedom čega je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja uloženu protiv prvostupanjskog rješenja, zbog čega su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja kako je u konkretnom slučaju donošenje osporenih akata nezakonito.

19.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

20.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

21.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

22.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako je odredbom čl. 117. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da žalba izjavljena protiv rješenja komunalnog redara ne odgađa njegovo izvršenje, a s obzirom da je prvostupanjsko rješenje doneseno od strane komunalnog redara, to pak znači da nije ostvaren jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se moglo donijeti rješenje o odgodnom učinku, a koji ovdje nije ispunjen s obzirom da je zakonom propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, slijedom čega je jasno da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, pa je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

23.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 10. lipnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Anti Bakoviću, odvjetniku u Splitu, Tršćanska 1A, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, [adresa], uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.