P-2711/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mati Gliboti, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupano po pun. Kruni Peronji, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. lipnja 2025. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika Marte Šimurina, odvj. vjež. kod Krune Peronje odvj. u Splitu, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 9011156768 od dana 18. 04. 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se stavljana raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18. 975, 54 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, čl. 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, čl. 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 18. 975, 54 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 1.977, 21 eura, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od 15% do 31. 12. 2007., a od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, i to na iznos eur: računajući od:

1,03 € 20.05.2006.

0,97 € 20.06.2006.

0,60 € 20.09.2006.

0,22 € 20.11.2006.

2,07 € 20.10.2008.

1,20 € 20.11.2008.

1,64 € 20.12.2008.

12,72 € 20.01.2009.

12,96 € 20.02.2009.

7,35 € 20.03.2009.

7,91 € 20.04.2009.

8,03 € 20.05.2009.

6,44 € 20.06.2009.

6,99 € 20.07.2009.

6,51 € 20.08.2009.

6,33 € 20.09.2009.

5,01 € 20.10.2009.

7,22 € 20.11.2009.

8,29 € 20.12.2009.

11,00 € 20.01.2010.

12,53 € 20.02.2010.

15,79 € 20.03.2010.

15,82 € 20.04.2010.

20,45 € 20.05.2010.

22,59 € 20.06.2010.

24,68 € 20.07.2010.

30,34 € 20.08.2010.

30,68 € 20.09.2010.

31,77 € 20.10.2010.

30,24 € 20.11.2010.

43,21 € 20.12.2010.

40,82 € 20.01.2011.

41,32 € 20.02.2011.

43,63 € 20.03.2011.

41,13 € 20.04.2011.

46,35 € 20.05.2011.

55,59 € 20.06.2011.

66,49 € 20.07.2011.

73,55 € 20.08.2011.

59,71 € 20.09.2011.

51,40 € 20.10.2011.

53,41 € 20.11.2011.

57,23 € 20.12.2011.

60,89 € 20.01.2012.

61,40 € 20.02.2012.

60,12 € 20.03.2012.

60,24 € 20.04.2012.

62,32 € 20.05.2012.

61,96 € 20.06.2012.

60,44 € 20.07.2012.

59,02 € 20.08.2012.

55,12 € 20.09.2012.

60,37 € 20.10.2012.

60,91 € 20.11.2012.

60,40 € 20.12.2012.

54,16 € 20.01.2013.

57,05 € 20.02.2013.

59,17 € 20.03.2013.

60,42 € 20.04.2013.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.475,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od 10. 06.2025.p, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke 18.04.2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9011156768 temeljem kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 18.975,54 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik daje u unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF. Na taj način da je ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna odredba što je imalo za posljedicu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se prije zaključenja Ugovora o pojedinačnim odredbama nije pregovaralo, te da je ponašanje tuženika suprotno odredbama ZZP-a te ZOO-a, odnosno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj se poziva na odluke sudova u postupcima kolektivne zaštite potrošača kao i Konvencijsko pravo u predmetima iste vrste. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude postavljen je podneskom od 19.09.2024. nakon vještačenja po vještaku financijske struke.

2.Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naveo kako interes za podizanje tužbe po čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen prije podnošenja ove tužbe, kao i kolektivne tužbe pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pa da je tužba promašena. Nadalje, tvrdi da je tužitelj poslovno sposobna osoba i da je prije potpisivanja i solemnizacije pročitao Ugovor o kreditu te da tada nije imao nikakvih dodatnih pitanja niti je tražio dodatna pojašnjenja, a da je ugovor potpisao dobrovoljno, a ne pod prisilom i da je sam tužitelj trebao procijeniti odgovara li taj ugovor njegovim mogućnostima i potrebama. Valutna je klauzula dopuštena i predviđena, a postupanje banke u skladu sa zakonskom regulativom. Osporava stav tužitelja da je radi utvrđivanja pretplate potrebno uzeti kao da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Osporava visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011156768 od 18.04.2006., otplatnog plana uz Ugovor o kreditu, knjigovodstvene kartice tuženika, pregleda uplata po kreditu, vještačenjem po vještaku financijske struke Marijanu Joviću te saslušanjem tužitelja.

4.Predmetnom tužbom tužitelj traži isplatu više plaćenog po Ugovoru o kreditu od 18.04.2006. zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, ne ime tečajne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i kasnijih povećanja tečaja.

5.Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 18.04.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka. Sporno je, jesu li ove odredbe bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je visina zahtjeva te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

6.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

7.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14.6.2018. presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

8.Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

9.Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kredititranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

10.Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na utvrđenje iz ranije navedene presude donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelj kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutnu klauzulu, a da korisnicima kredita nisu prilikom ugovaranja prikazani mogući rizici i posljedice ugovorene valutne klauzule, to je nepotrebno posebno analizirati tržišne razloge rasta valute švicarski franak.

12.Prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. I odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

13. Prema odredbi čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14.Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna.

15.Naime, tuženik je tvrdio da su tužitelju sporne odredbe bile jasne i razumljive, da prilikom razmatranja ugovora koji mu je ponuđen nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, niti tražio ikakva razjašnjenja svojih obveza ili pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke i javnog bilježnika, iz čega zaključuje da spornih odredbi nije bilo, već da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor kakav je sklopljen. Na te okolnosti sudu nije dostavljen niti jedan relevantni dokaz. Štoviše, iz iskaza tužitelja proizlazi da je iz autokuće u kojoj je kupovao automobil upućen na banku tuženika, a osobno da se interesirao o realizaciji kredita i kod drugih banaka. U banku tuženika da je stekao povjerenje s obzirom da preko nje prima plaću. Međutim, u konkretnom slučaju da mu je ponuđen unaprijed sastavljeni ugovor te da nije imao mogućnost pregovaranja glede ugovornih odredbi. Ponuđen mu je kredit u CHF kao tada najstabilnijoj valuti, te je smatrao kako se ugovorena kamatna stopa neće mijenjati. No nije mu obrazloženo što znači valutna klauzula u CHF iako je bio svjestan činjenice da rata može malo porasti, zbog čega je ugovorio otplatu na duže vremensko razdoblje, kako bi prevenirao negativne posljedice bolesti, bolovanja i drugih nepredvidivih situacija kada ne bi mogao uredno otplaćivati mjesečne obveze. Vozilo je kupljeno za osobne potrebe, u to vrijeme radio je u Ministarstvu obrane i nije imao registriranu tvrtku niti obrt. Po ocjeni suda odlučno je u konkretnom slučaju je li tuženik tužitelju pružio informacije o naravi, rizicima, posljedicama sporne odredbe o valutnoj klauzuli na određivanje njegove novčane obveze, potrebne za donošenje informirane odluke. Ovo tužitelj osporava, a tuženik nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi suprotno. Sud je zato prihvatio tvrdnju tužitelja da se o ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije na odgovarajući način pregovaralo i da tužitelj nije bila upozoren na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze.

16.Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

17.Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18.Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

19.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijanu Joviću iz čijeg nalaza proizlazi da je predmetni kredit zaključen na rok od 84 mjeseca te da je isplaćen u kunama 18.04.2006. prema srednjem tečaju kreditora 1 CHF= 4,631433 kn,., dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja anuiteta. Početno ugovorena kamatna stopa da je iznosila 5,50%, a početni anuitet 272,68 CHF, te da se kamatno stopa mijenjala kroz otplatno razdoblje, kao što su se i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali sukladno o promjeni tečaja CHF. Prema nalazu vještaka, tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjana tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od onih koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 1.977,21 eura, što je prikazano tabelarno po mjesecima. Na ovako dani nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, te ga i sud prihvaća kao stručno i dovoljno obrazloženo, pa temeljem takvo datog nalaza i mišljenja utvrđuje kako je u konkretnom slučaju došlo do preplate u iznosu od 1.977,21 eura.

20.Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 07.06.2023., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

21.Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih iznosa, kao u izreci.

22. Prigovor preinake tužbe neosnovan je u cijelosti, jer se u konkretnom slučaju radi o specificiranju tužbenog zahtjeva sukladno nalazi i mišljenju vještaka. Naime, tužitelj od početka do kraja postupka traži jedno te isto, isplatu više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

23.Također nije utemeljen niti prigovor prekluzije jer za osnovanost tužbenog zahtjeva nije od značaja činjenica da je kredit otplaćen u redovnom roku 2013. u cijelosti. Isplatom kredita ili zamjenom kredita novim stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st.2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju primijeniti stjecanje bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24.Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

25.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 1.3.2024., 20.9.2024., te zastupanje na ročištima od 7.3.2024., 30.4.2024., 27.1.2025. i 1.4.2025. po 200 eura, za pristup na ročište od 10.6.2025. 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.700,00 eura, odnosno uvećano za PDV 2.125,00 eura. Na ovaj trošak tužitelju pripada i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.475,00 eura. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11 st.1 točka 20 Zakona o sudskim pristojbama.

U Splitu, 10. lipnja 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis