REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2145/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja LL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-918/2005 sklopljen 6. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, sadržana u čl. 8. st. 3. Ugovora, a koji glasi:

″U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju LL iznos 2.438,09 eur sa zateznom kamatom od 1. listopada 2016. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.356,14 eur sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se u razdoblju do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika 6. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 016-918/2005, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu 169.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 25 godina s ugovorenim mjesečnim anuitetima. Nadalje, čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora utvrđeno je da kako banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama banke. Tužitelj tvrdi da pritom uopće nije specificirano od strane tuženika na koji način, u kojem postotku, odnosno prema kojim parametrima se uopće utvrđuje iznos izlazne naknade te da mu je, temeljem gore spomenute odredbe, tuženik zbog prijevremene otplate kredita 30. rujna 2016. obračunao i naplatio iznos 2.465,86 eur, odnosno 18.513,07 kn obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2016. koji je za 1 eur iznosio 7,507753 kn. Tužitelj dalje navodi da je čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Tužitelj ističe da su jedna od temeljnih načela obveznih odnosa; načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava i načelo jednake vrijednosti činidaba, iz čega da nedvojbeno proizlazi da je tuženik ugovaranjem naknade, sukladno Odluci o naknadama kreditora, povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za posljedicu mora imati ništetnost. Naknada za prijevremenu otplatu ne može se smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer ne postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja i štete koja nastane davatelju kredita, ovdje tuženiku. Važno je za naglasiti kako je Ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, tako da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza u vidu plaćanja spomenute naknade za prijevremenu otplatu kredita koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st.3. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te obvezati tuženika na isplatu iznosa 2.457,11 eur sa zateznom kamatom od 1. listopada 2016. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe kao i svojstvo potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora jer da se isto ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tvrdi da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, te da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita, prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik nadalje ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Tvrdi da se Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. I odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank7 i na njih plaćati negativnu kamatu8. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama koje svojim podzakonskim aktima nameće Hrvatska narodna banka u cilju upravljanja rizicima u poslovanju kreditnih institucija. Negativne kamatne stope predstavljaju slučaj kada se zajmoprimcima priznaje kamata umjesto da plaćaju kamate zajmodavcima. Doslovno, navedeno predstavlja slučaju u kojem banka naplaćuje držanje položenog novca na računu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. U takvim okolnostima, da nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu broj 016- 918/2005 od 6. lipnja 2005. (list 5-14 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 24. kolovoza 2016. (list 15 spisa), trošak financiranja (list 61-i 63-76 spisa), pisane iskaze svjedoka AL i ĆL (list 77-83 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 84-143 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u dokumentu "Zelena knjiga: Hipotekarni kredit u EU" (list 144-148 spisa), simulaciju otplatnog plana kredita do dospijeća (list 330-333 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Ban d.d. (list 334-361 spisa), iskaz tužitelja (list 367-368 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), su utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je (1) zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, (2) zahtjev za isplatu plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno:

- da je 6. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016-918/2005 kojeg su sklopili i tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao davatelj kredita;

- sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj čl. 8. st. 3.Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.;

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit;

- da je tužitelju 30. rujna 2016. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 18.369,76 kn / (sada) 2.438,09 eur;

- da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7. Sporno je je li prethodno navedeni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

8. Podneskom od 28. travnja 2025. tužitelj je precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da istime potražuje isplatu iznosa u visini 2.438,09 eur.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana u kojem živi sa obitelji. U trenutku sklapanja Ugovora nije bio niti vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te ga je sam ugovor zapravo dočekao već unaprijed sastavljen. Radilo se o tipiziranom ugovoru. Prije odlaska na solemnizaciju i potpisa istog ugovor je pročitao te je zamijetio i spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te je uočio da je dužan 30 dana prije o tome obavijestiti banku i da mora platiti naknadu. Kada je pitao o kakvoj se to naknadi radi rečeno mu je da se radi o naknadi prema odluci banke, a koja će vrijediti u trenutku eventualne prijevremene otplate kredita i nije mu dakle, objašnjeno u kojoj visini će tu naknadu morati platiti ili u određenom postotku. Kada je tečaj CHF-a naglo porastao odlučio je refinancirati kredit Ugovorom o kreditu u drugoj banci, ali mu je u banci tuženika rečeno da ukoliko želi prijevremeno otplatiti kredit da mora platiti naknadu koja je iznosila nešto manje od 2.500,00 eur pa je za taj iznos i dodatno morao podići iznos kredita u drugoj banci. Pokušao je dogovoriti eventualno da uspije "proći bez te naknade", ali mu je odgovoreno da ukoliko želi prijevremeno otplatiti kredit da tu naknadu mora platiti. Navodi da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije niti imao namjeru tada prijevremeno otplatiti kredit jer je s tuženikom inicijalno dogovarao uvjete vezane uz kamatnu stopu, otplatu i visinu anuiteta, a kada je došlo do mogućnosti za prijevremenu otplatu, pokušao je dogovoriti da eventualno ne plaća tu naknadu, ali mu je u banci rečeno da istu za prijevremenu otplatu mora platiti. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije niti posebno tražio da se sporna odredba eventualno makne iz Ugovora jer tada niti nije imao u planu prijevremeno otplatiti kredit, a tada mu to nije niti bilo bitno. Na daljnji upit kako zaključuje da se o spornoj odredbi u trenutku sklapanja ugovora nije moglo pregovarati navodi da nije niti tražio nešto posebno u vezi te odredbe kod tuženika jer mu to tada, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije niti bilo bitno.

10. Na ročištu 3. veljače 2025. tuženik je odustao od saslušanja djelatnika banke koji je radio na sastavljanju Ugovora o kreditu.

11. Iz pisanih izjava IL od **.**.2023. i ĆL od 12. prosinca 2023. proizazilo bi u bitnom, da su isti zaposlenici tuženika s time da IL obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga, a ĆL od 1. siječnja 2021. obavlja poslove direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Oboje u pisanim izjavama potvrđuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu sa korisnicima te nastavno generalno navoda da je banka imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, na visinu iste je upućivala Odluka banke o naknadama ili je visina bila u ugovoru izražena postotno. Nastavno u pisanim izjavama, u bitnom, opisuju troškove i štetu koja nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita.

12. Iz predmetnih pisanih izjava IL i ĆL proizlazi dakle, da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja da od djelatnika banke nije dobio informaciju o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredit te da je Ugovor bio unaprijed sastavljen odnosno da se radi o tipskom ugovoru i da tužitelj kao klijent na pojedine odredbe nije mogao utjecati. Stoga je uvjerljiv i životan iskaz tužitelja da o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, niti mu je ona bila objašnjena. Dakle, radilo se o tipskoj odredbi ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi. Također iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, a što proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora.

14.Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu – ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

15. Odredbom čl. 46. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

16. Čl. 81. st. 1 ZZP/03, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3 propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

18. Čl. 87 st. 1 ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. st. 3 predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

20. Naime, iz čl. 8. st. 2. i 3. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

21. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba je neodređena odnosno neodrediva, a to iz razloga, što temeljem navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovo iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te ″takse″, odnosno prema kojim parametrima se ta taksa utvrđuje, a niti što ta taksa predstavlja. S druge strane iz čl. 21 predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovora korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru. Međutim, iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke i sa odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke kao niti da joj je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Osim toga iz priložene Odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe –Adria bank d.d, odjeljak B4 Krediti, pododjeljak B 4.4, (list 355 spisa) proizlazilo bi da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 2% od iznosa nedospjele glavnice te su navedeni minimalni iznosi te naknade, ovisno o iznosu kredita pri čemu nije navedeno koji su kriteriji za određivanje visine te naknade pa se logično zaključuje da korisnici kredita kojima je isplaćen veći iznos kredita, za slučaj prijevremene otplate- plaćaju i veću naknadu.

22. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga nije upoznao s visinom naknade odnosno takse i od čega se ta taksa sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o naknadama banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

23. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 016-918/2005 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto zaglavlje i podnožje u kojima je naznačeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./ Ugovor br. 016-918/2005; stranica... od …/AD. Time je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

24. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe č. 47 ZOO ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03.

25. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8 st. 3 navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 265 st. 3 ZOO/91 ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi članka 1024. st. 3 ZOO/05, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

26. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bio dužan platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

27. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, ″taksa″ za prijevremenu otplatu kredita nije ništava jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75709, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta taksa ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

28. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužitelju zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što on ima popuno zakonsko pravo) te je on korištenjem svojeg prava zapravo penaliziran od strane tuženika, čime je tužitelj naplatom ovakve naknade (kako ju pravilno treba nazvati, a ne deminutivnom formulacijom poput "postotka od iznosa nedospjele glavnice" ili ″taksom″) financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu. Navedeno u konačnici proizlazi i iz iskaza samog tužitelja da je za iznos predmetne naknade morao dodatno tražiti veći iznos kredita, a kojim je prijevremeno otplatio predmetni kredit.

29. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništavom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO/05 (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

30. U tom smislu sud nije prihvatio prijedlog tuženika, a niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

32. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

33. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

34. Slijedom svega navedenoga, sud je prihvatio zahtjev kao u toč. I. izreke presude.

35. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 2009. pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora, uz argumentaciju "da je teško zamislivo da bi zakonodavac njegovim donošenjem povrijedio odredbe ZOO o prijevremenoj otplati kredita, a kako to sugerira tumačenje tužitelja". Naime, bez obzira na cilj i svrhu donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju i intenciji zakonodavca pri donošenju tog zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona, zakon koji je stupio na snagu nakon sklapanja konkretnog Ugovora, ne može se primjenjivati. Sud nije posebno cijenio mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga te Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu, budući da se radi o različitim definicijama prijevremenog povrata kredita te analizi kroz različite države članice, a što je sve suvišno za donošenje odluke kraj prethodnih utvrđenja o razlozima ništavosti sporne odredbe.

36. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 8. stavak 3. u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. st.1. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

37. Budući da je i sam tuženik naveo da je tužitelju 30. rujna 2016. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 18.369,76 kn odnosno (sada) 2.438,09 eur, a isplatu kojeg iznosa je tužitelj i potraživao podneskom od 28. travnja 2025., to je tužitelju i dosuđen navedeni iznos zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2016. do isplate primjenom čl. 214. ZOO/91 budući da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

38. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

39. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju. Troškovi postupka tužitelja sastoje se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjereni su prema visini kondemnatornog dijela zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

39.1. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 29. svibnja 2024. i 28. travnja 2025. svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 3. veljače 2025. i 4. lipnja 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (250,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 35,31 eur i na presudu 70,83 eur, sveukupno iznosi 1.356,14 eur.

39.2.Tuženiku nije suđen trošak postupka primjenom odredbe čl 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio, a u konkretnom slučaju nema uvjeta niti za dosuđenje troškova tuženiku pozivom na smanjenje tužbenog zahtjeva i u tom dijelu primjenom čl. 158. st. st. 1. ZPP, budući da se radi o neznatnom smanjenju zahtjeva i u pogledu kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi te kojim visina nagrade za pojedinu radnju nije izmijenjena u svojoj visini, budući da se radi o istom razredu (od 1.327,01 eur do 13.272,00 eur). Stoga je odlučeno kao u izreci.

40. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu 70,83 eur

- punom. tuženika