REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-632/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Maji Čelan, u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Ćorić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CREDO BANKA d.d. "u stečaju", OIB: 94141384086, Bihaćka 2, Split, kojeg zastupa zastupnica po zakonu UF i punomoćnik Ante Vujčić, odvjetnik u OD Krka i Krka d.o.o. u Splitu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenima, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava na teret tužitelja ZF u postupku izravne naplate kod Financijske agencije na temelju bjanko zadužnice ZF od 20. prosinca 2006.g., koju je ovjerio javni bilježnik Branko Jakić pod brojem OV-27148/06 od 20. prosinca 2006.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. “

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

III. Odbija se dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 204,63 EUR kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je 3. svibnja 2023. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv uvodno označenog tuženika u kojoj je naveo kako je zaključkom tog suda broj Ovr-864/2023 od 12. travnja 2023. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim temeljem bjanko zadužnice potvrđene 20. prosinca 2006. po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, poslovni broj Ov-27148/06, iz razloga propisanog odredbom članka 50., stavka 1, toč. 11. Ovršnog zakona, odnosno zbog zastare tražbine po predmetnoj bjanko zadužnici. Tužitelj da je zaključak primio 17. travnja 2023. pa da je ova tužba pravovremeno podnesena i dopuštena u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a.

2. Tužitelj navodi da je 3. ožujka 2023. primio obavijest Financijske agencije da je 23. veljače 2023. tuženik protiv njega, u svojstvu ovrhovoditelja, pokrenuo izvansudsku ovrhu na svim njegovim novčanim sredstvima, tako što je na izravnu naplatu predao predmetnu bjanko zadužnicu temeljem koje tuženik traži da se od tužitelja naplati ukupni iznos od 249.402,76 EUR.

3. Tužitelj ističe da se prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-4/18-17, koje je zauzeto na sjednici tog odjela održanoj 19. studenog 2018.g., na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika, kao na predmetnoj zadužnici, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

4. Nadalje, tužitelj navodi kako je predmetnu bjanko zadužnicu tuženik prvi puta predao na naplatu 26. studenog 2014. Financijskoj agenciji koja je, na temelju članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), prestala s izvršavanjem te zadužnice 4. kolovoza 2018. Nakon toga da je tuženik 9. listopada 2021. opozvao predmetnu zadužnicu i zatražio njen fizički povrat, čemu je udovoljeno od strane Financijske agencije, te je tuženik povukao zadužnicu iz Financijske agencije, tj. iz naplate što je imalo za posljedicu brisanje predmetne zadužnice iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje.

5. Kada je predmetna zadužnica bila podnesena na naplatu prvi put, 26. studenog 2014. godine, došlo je do prekida zastare tražbine iz te zadužnice, međutim, da je zastara ponovo počela teći sljedeći dan, 27. studenog 2014., nakon nemogućnosti ostvarenja tražbine zbog nedostatka novčanih sredstava na računu ovršenika te da se navršila nakon proteka pet godina tijekom kojih nije ostvarena tražbina iz te zadužnice. Stoga da se može zaključiti da je zastara tražbine iz predmetne zadužnice definitivno nastupila 27. studenog 2019., koji stav proizlazi i iz revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-946/2008 od 27. listopada 2010. prema kojoj se podnošenjem zadužnice na naplatu prekida zastara te ista ponovno počinje teći dan nakon nemogućnosti ostvarenja tražbine zbog nedostatka novčanih sredstava na računu ovršenika.

6. Tužitelj stoga smatra da se ostvario razlog iz čl. 210., st. 2 Ovršnog zakona u vezi s odredbom čl. 50., st. 1., toč. 11. Ovršnog zakona za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim jer je nastupila zastara tražbine iz predmetne bjanko zadužnice kao ovršne isprave.

7. Tužitelj navodi, a radi boljeg razumijevanja ove pravne stvari, da je predmetna zadužnica, nominalno, bila dana radi osiguranja tražbine iz Ugovora o nenamjenskom kreditu koji je 19. prosinca 2006. sklopljen između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao primatelja kredita kojem je tada kao studentu odobren nenamjenski kredit od 1.162.000,00 kn koji mu nikada nije isplaćen već upotrijebljen za druge svrhe jer se radilo o prividnom poslu kredita koji je stvarno služio samo kao paravan za druge transakcije između tuženika, kao banke, i trgovačkih društava koje je imao tužiteljev otac, a radi čega da su kazneno osuđeni direktor tuženika i tužiteljev otac, dok je u odnosu na tužitelja optužba u cijelosti odbijena.

8. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe, predložio je izvesti dokaz čitanjem zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 864/2023-3 od 12. travnja 2023., preslike osobne iskaznice tužitelja, obavijesti o zaprimljenoj osnovi za plaćanje, bjanko zadužnice broj OV-27148/06, zahtjeva za izravnu naplatu, izvoda iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate na dan 22. ožujka 2023., zahtjev za opoziv zadužnice, ugovor o nenamjenskom kreditu. Tužitelj je i priložio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-946/2008 od 27. listopada 2010.

9. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu te u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu.

10. Navodi da se na predmetnu bjanko zadužnicu primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a te da sukladno odredbi članka 215. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze te da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216.).

11. Stoga, kako navodi tuženik, tuženikova tražbina dospjela je 31. siječnja 2012., odnosno počela je teći 1. veljače 2012. i tekla je do 26. studenog 2014. kada je tuženik FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu i prekinuo tijek zastarnih rokova u smislu odredbi članka 245. ZOO-a. Prekid da je trajao do 4. kolovoza 2018. kada je stupanjem na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima Financijska agencija, postupajući po odredbama čl.12. tog Zakona, prestala izvršavati predmetnu osnovu obzirom da se tražbina po istoj nije naplatila u roku od tri godine od dana njenog podnošenja na naplatu i da po istoj nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno, čime da je okončan izvansudski ovršni postupak. S tim u vezi, da je zastara počela teći 5. kolovoza 2018., a ne 27. studenog 2014. kako to tvrdi tužitelj.

12. Tuženik navodi kako je odredbama čl.4. do čl.11. Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine ”, broj 91/10., dalje ZPONS) uređeno postupanje Financijske agencije u slučaju nedostatka novčanih sredstava na računima dužnika na način da se nalog za plaćanje evidentira i izvršava po priljevu sredstava. Da su odredbama čl. 9., st. 3. - 8. ZPONS-a bez vremenskog ograničenja određene radnje provedbe ovrhe koje poduzima Financijska agencija sve do izvršenja osnove za plaćanje kada Financijska agencija u Jedinstvenom registru računa briše oznaku blokade računa i oznaku blokade raspolaganja oročenim sredstvima, prilog navedenom ističe presudu VSRH broj Rev-1027/2021-2 od 3.5.2022.

13. Nadalje, da je odredbom čl.21. ZPONS /18 propisano da je Agencija dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je prestala provoditi ovrhu radi obustave na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje (st.1.), a ako ovrhovoditelj ne zatraži vraćanje osnove za plaćanje, Agencija je može uništiti. U cilju izbjegavanja uništenja predmetne osnove tuženik je 2021. od FINA-e zatražio njeno vraćanje te da je 23. veljače 2023. podnio novi Zahtjev za izravnu naplatu temeljem predmetne bjanko zadužnice čime je ponovno prekinuo zastaru koja je u prekidu do danas.

14. Tuženik je predložio izvesti dokaze čitanjem e-izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tuženika, Ugovora o nenamjenskom kreditu br.6110060067 od 19.12.2006, Aneksa br.1 Ugovoru o nenamjenskom kreditu br.6110060067 od 28.12.2006., bjanko zadužnice, OV-27148/2006 od 20.12.2006., tuženikovog Zahtjeva za naplatu bjanko zadužnice od 24.11.2014., zaprimljene kod FINE dana 26.11.2014., Potvrde Fine od 16.08.2019, Klasa: 120-11/19-01/32, Ur.br.08-206-19 o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje sa specifikacijom u prilogu, tuženikovog Zahtjeva za izravnu naplatu od 13.02.2023., zaprimljenog kod Fine dana 23.02.2023., Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-27148/2002 i OV-27148/2006-Z002 obje od 29.06.2023., presude VS RH posl.br. Rev--1027/2021- 2 od 3.5.2022.

15. Općinski građanski sud u Zagrebu se rješenjem poslovnog broja P- 3173/2023-4 od 5. rujna 2023. oglasio stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupio ovom sudu.

16. Na pripremnom ročištu tužitelj je naveo da bi i u ovoj pravnoj stvari bilo primjenjivo pravno shvaćanje zauzeto na sastanku građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. da je u ovršnim postupcima u kojem se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, kao što su to zadužnice, a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, radi čega je predložio i saslušati tužitelja.

17. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja podnesenog na temelju bjanko zadužnice koju je izdao tužitelj i koja je ovjerena kod javnog bilježnika u Zagrebu Branka Jakića 20. prosinca 2006. pod brojem Ov-27148/06.

18. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-864/2023-3 od 12. travnja 2023. (str. 5.-9.), preslike osobne iskaznice tužitelja (str. 10.), obavijesti o zaprimljenoj osnovi za plaćanje (str. 11.), bjanko zadužnice broj OV-27148/06 (str. 12.- 14.), zahtjeva za izravnu naplatu (str.15.-17.), rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-20/151-2 od 16. siječnja2020. (str. 19.-23.), izvoda iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate na dan 22. ožujka 2023. (str. 33.-34.), zahtjev za opoziv zadužnice (str. 35.), ugovor o nenamjenskom kreditu broj 6110060067 19.12.2006. (str. 38.-40.), e-izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tuženika (str. 50.-54.), Aneksa br.1 Ugovoru o nenamjenskom kreditu br.6110060067 od 28.12.2006. (str. 58.), tuženikovog Zahtjeva za naplatu bjanko zadužnice od 24.11.2014. (str. 62.), Potvrde Fine od 16.08.2019, Klasa: 120-11/19-01/32, Ur.br.08- 206-19 o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje sa specifikacijom u prilogu (str. 63.,64.), tuženikovog Zahtjeva za izravnu naplatu od 13.02.2023. zaprimljenog kod Fine 23.2.2023., (str. 65. - 66.), specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV- 27148/2002 i OV-27148/2006-Z002 obje od 29.06.2023. (str. 68.). Sud je pročitao priloženu sudsku praksu i to odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 946/2008 od 27. listopada 2010. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj posl.br. Rev-1027/2021-2 od 3.5.2022.

19. Sud nije tražio spis predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Ovr-364/23, jer su isprave potrebne za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari sadržane u ovom spisu.

20. Također, sud nije tražio spis Županijskog suda u Šibeniku broj K-4/16, niti je izvodio dokaz saslušanjem tužitelja budući izvođenje tih dokaza, a kako će kasnije biti obrazloženo, nije vezano uz žalbeni razlog radi kojeg je tužitelj upućen u ovu parnicu.

21. Nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata postupka, sud je utvrdio da tužiteljev zahtjev nije osnovan.

22. Zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Ovr- 864/2023-3 od 12. travnja 2023. tužitelj je upućen pokrenuti ovu parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim zbog razloga iz članka 50., stavka 1., točke 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020. i 144/22, dalje: OZ).

23. Odredbom članka 50., stavka 1., točkom 11. OZ-a propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

24. Odredbom članka 210., stavka 2. OZ-a propisano je da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53. OZ-a).

25. Dakle, tužitelj je u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a u kojem je upućen pokrenuti ovu parnicu, svoj protivljenje prijenosu i pljenidbi, odnosno svoju tvrdnju o nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa argumentirao, među ostalim, tvrdnjom o nastupanju zastare tuženikove tražbine. Zbog toga ga je sud i uputio pokrenuti ovu parnicu, kako bi se u parnici provjerila istinitost tužiteljevih tvrdnji o tome da je nastupila zastara tuženikove tražbine.

26. Odredbom članka 52., stavka 3. OZ-a propisano je da će sud prvog stupnja bez odgode donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu, ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana.

27. Dakle, tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen na temelju članka 52. OZ-a, ovršenik (tužitelj) može utemeljiti isključivo na razlozima koje je istaknuo u žalbi i povodom kojih je upućen u parnicu. Stoga je sud, imajući na umu okvir raspravljanja u ovoj parnici zadan u ovršnom postupku, u ovoj parnici raspravljao isključivo o zastari tuženikove tražbine.

28. Prilikom donošenja odluke o stranačkom sporu, odnosno o dopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom trebalo je, a uzimajući u obzir navode tužitelja utvrditi je li nastupila zastara tražbine iz bjanko zadužnice.

29. Pri tome je trebalo uzeti u obzir činjenice koje su utvrđene iz sadržaja isprava:

- da je tužitelj s Credo bankom d.d. Split 19. prosinca 2006. zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu br. 6110060067 u iznosu od 1.162.000,00 kuna (dalje: ugovor o kreditu)

- da je na temelju tog ugovora nastala obveza tužitelja vratiti tuženoj iskorišteni iznos sredstava uvećan za kamatu, naknadu i druge eventualne troškove s dospijećem 31. prosinca 2011., a potom aneksom broj 1 od 28. prosinca 2006. datum dospijeća obveze odredili na dan 31. siječnja 2012.

- da je tužitelj radi osiguranja obveze vraćanja kredita predao tuženoj bjanko zadužnicu izdanu u Zagrebu, 20. prosinca 2006. na što se tužitelj i obvezao odredbom članka 8. Ugovora o nenamjenskom kreditu

- da je potpis tužitelja na bjanko zadužnici ovjeren od javnog bilježnika Branka Jakića u Zagrebu pod brojem Ov-27148/2006 20. prosinca 2006. (dalje: predmetna bjanko zadužica)

- da je tužena radi prisilnog ostvarenja tražbine iz zadužnice podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu bjanko zadužnice 26. studenog 2014.

- da je Financijska agencija 4. kolovoza 2018. prestala izvršavati predmetnu osnovu

- da je tužena ponovo 23. veljače 2023. Financijskoj agenciji podnijela zahtjev za izravnu naplatu radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja na temelju predmetne bjanko zadužnice.

30. Spor je među strankama nastao u odnosu na to je li tražbina tužene prema tužitelju zastarjela, odnosno je li prestalo pravo tužene zahtijevati ispunjenje obveze.

31. Na predmetnu bjanku zadužnicu, na kojoj je potpis dužnika (tužitelja) samo ovjeren kod javnog bilježnika i koja nije potvrđena (solemnizirana) od javnog bilježnika primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08, 125/11, dalje ZOO), a što proizlazi i iz pravnog shvaćanja zauzetog od Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018.

32. Sukladno odredbi članka 215., stavku 2. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

33. Tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu, radi osiguranja kojeg ugovora je izdana predmetna zadužnica dospjela je 31. siječnja 2012., a kako proizlazi iz aneksa broj 1 tog ugovora od 28. prosinca 2006.,

34. Stoga je, sukladno odredbi članka 215., stavka 1. ZOO-a tužena kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom 1. veljače 2012.

35. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

36. Tužena je zahtjev za izravnu naplatu podnijela Financijskoj agenciji 26. studenog 2014. kojom radnjom je, kao vjerovnik, poduzetom protiv tužitelja, kao dužnika, radi ostvarenja potraživanja, sukladno odredbi članka 241. ZOO-a prekinula zastaru.

37. Sporno je među strankama je li zastara ponovno počela teći 27. veljače 2014. (dan nakon što je predmetna zadužnica predana na naplatu prvi put radi nemogućnosti ostvarenja tražbine zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužitelja), a s tim u vezi nastupila 27. studenog 2019. kako to smatra tužitelj, ili je prekid zastare trajao od 26. veljače 2014. (dana podnošenja prvog zahtjeva za izravnu naplatu Financijskog agenciji) do 4. kolovoza 2018. kada je osnova isknjižena, odnosno je li zastara ponovo počela teći 5. kolovoza 2018. kako to smatra tuženik.

38. Prekid zastare koji je nastupio 26. studenog 2014. podnošenjem zadužnice na naplatu, trajao je do prestanka njenog izvršavanja. (Tako VSRH u odluci Revd- 4418/2024-2 od 3. prosinca 2024.).

39. Na dan stupanja snagu na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine”, broj 68/18, dalje ZPONS) 4. kolovoza 2018. Financijska agencija je, postupajući prema odredbi članka 33. tog Zakona prestala izvršavati osnovu za plaćanje, predmetnu bjanko zadužnicu.

40. Odredbom članka 33., stavka 1. i 2. ZPONS-a propisano je da je Agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu tog Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12., stavka 1. tog Zakona. Ako od dana stupanja na snagu tog Zakona do prestanka izvršenja osnove za plaćanje tražbina iz osnove za plaćanje bude barem djelomično naplaćena, Agencija neće prestati izvršavati tu osnovu za plaćanje.

41. Prestankom izvršavanja osnove za plaćanje, predmetne zadužnice, a koje je bilo obligatorno za Financijsku agenciju u slučaju ispunjenja uvjeta, okončana je provedba ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja kada je došlo i do okončanja prekida zastare, prema članku 245. stavku 5. ZOO-a prema kojem je zastara počela teći iznova od dana okončanja postupka po zahtjevu ovrhe, odnosno od dana prestanka izvršavanja osnove za plaćanje po zahtjevu za naplatu. Dakle, zastara je počela teći iznova 5. kolovoza 2018., s obzirom na to da je iz specifikacije o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje Financijske agencije vidljivo da je datum prestanka izvršavanja 4. kolovoza 2018, dok se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi članka 245., stavka 1. ZOO-a.

42. Tuženik je 23. veljače 2023. ponovo podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju predmetne bjanko zadužnice Financijskoj agenciji čime je ponovo, u okviru roka zastare od pet godina, prekinuo zastaru.

43. Slijedom navedenog, za zaključiti je da nije nastupila zastara tražbine iz bjanko zadužnice, radi čega je i neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud proglasi pljenidbu i prijenos na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 23. veljače 2023. nedopuštenim te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

44. Tužitelj je tijekom postupka naveo kako je Ugovor o kreditu koji je osiguran predmetnom zadužnicom, i koji je s bankom sklopio tužitelj kao 22-godišnji student, prividan pravni posao koji je stvarno služio samo kao paravan za druge transakcije između tuženika, kao banke, i trgovačkih društava koje je imao tužiteljev otac. Tužitelj smatra da je sud u ovom postupku dužan ispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene ugovorne odredbe.

45. Propisano je odredbom članka 52., stavkom 1. ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. ovoga Zakona, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana, a stavkom 3. da ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

46. Iz zaključka usvojenog na sastanku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. u Zagrebu proizlazi da je obveza ovršnog suda da u postupku ovrhe na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (kao što je zadužnica) po službenoj dužnosti provjeri nepoštenost ugovornih odredbi.

47. Za slučaj da se glavni ugovor između stranaka utvrdi kao ništetan, obveza koja proizlazi iz tog ugovora ne postoji. U takvom slučaju i zadužnica, koja je služila kao sredstvo osiguranja za tu obvezu, nema učinka, te se ovrha na temelju te zadužnice ne može provesti. Dakle, ništetnost osiguranog ugovora automatski bi dovela do beznačajnosti zadužnice koja je pratila taj ugovor.

48. S tim u vezi, utvrđenje da je osigurani ugovor, odnosno zadužnica kao ovršna isprava bez učinka, predstavljalo bi žalbeni razlog iz odredbe članka 50., stavka 1., točke 3. OZ-a kojom je propisano da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka.

49. Slijedom navedenog, pitanje je li predmetna zadužnica bez učinka kao posljedica ništetnosti osiguranog ugovora, žalbeni je razlog o kojem odlučuje ovršni sud. U parničnom postupku sud odlučuje o žalbenim razlozima propisanim odredbama članka 50., stavka 1., točkom 7. i točkama 9. do 11. OZ-a za koje je tužitelj upućen. Konkretno, ovaj sud u ovom postupku ima odlučiti o proglašenju pljenidbe i prijenosa nedopuštenim isključivo radi razloga propisanog odredbom članka 50., stavka 1., točke 11. OZ-a, odnosno pitanja zastare tražbine po predmetnoj bjanko zadužnici. U suprotnom, dva bi suda u dva različita postupka odlučivala o istom žalbenom razlogu.

50. S tim u vezi, za napomenuti je da je iz rješenja i zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-864/2023-3 od 12. travnja 2023. razvidno je kako je ovdje tužitelj u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u predmetnom postupku izravne naplate naveo kako sredstava iz ugovora o kreditu osiguranog predmetnog zadužnicom nikada nisu isplaćena tužitelju, već da se radilo o prividnoj transakciji koja je služila kao paravan drugih transakcija između tužiteljeva oca i tuženika. Radi navedenog da su otac tužitelja i tadašnji direktor tužene kazneno osuđeni pred Županijskim sudom u Šibeniku u postupku broj K-4/16. Dakle, tužitelj je u tom, ovršnom postupku isticao ništetnost osiguranog ugovora o kreditu te je za slučaj da o istom nije odlučeno, odnosno nije pravilno odlučeno, mogao žalbom pobijati rješenje tog suda kojim je odbijen kao neosnovan njegov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog žalbenog razloga iz članka 50., stavka 1., točke 3. OZ-a.

51. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, tuženik je u cijelosti uspio u ovom sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154., stavka 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, tužitelja je valjalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa sastav odgovora na tužbu i pristup na ročište 7. svibnja 2025., svaka radnja po 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR što sve uvećano za PDV od 25% sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa), iznosi 500,00 EUR.

52. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

53. Tuženik je zatražio trošak pristupa ročištu za objavu presude, ali na isto nije pristupio. Također, zatražio je tuženik i trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu, odnosno presudu, ali mu zatraženi troškovi nisu nastali, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Splitu, 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Maja Čelan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis