REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6361/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja HP, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika APT, odvjetničke vježbenice, dana 10. lipnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
1. Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011965093 od 27. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
2. Odredba članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9011965093 od 27. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
3. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 140,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 103,55 EUR od 29.09.2006. do isplate,
- na iznos od 36,69 EUR od 25.04.2013. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 27. rujna 2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011965093 kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.667,43 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 103,55 EUR (1,00% od iznosa kredita). Člankom 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA predmetnog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit s time da je u tom slučaju dužan platiti Banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 24. travnja 2013. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 36,69 EUR. Spornim člancima (točkama) 11.3. i 9. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu sve na način kako je to pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 140,24 EUR sa zateznim kamatama na iznos od 103,55 EUR tekućim od 29.09.2006. pa do isplate i na iznos od 36,69 EUR tekućim od 25.04.2013. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.467,47 EUR jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 140,24 EUR zbog čega bi toliko trebala biti i naznačena vrijednost predmeta spora. Osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, sporne naknade su naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakve vrste naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje spornih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada. Povrh navedenog, tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl.81.–čl.85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 16.667,43 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 780,18 kn/103,55 EUR, kao i iznos izlazne naknade od 276,47 kn/36,69 EUR, ne mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o spornim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje spornih odredaba ništetnim, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Ističe da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Ističe kako su sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosno Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također ističe kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata spornih naknada. Ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 8. svibnja 2025. tuženik priznaje da je tužitelju naplaćen iznos od 140,24 EUR, i to naknada za obradu kredita u iznosu od 780,18 kn/103,55 EUR dana 28.09.2006. godine i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 276,47 kn/36,69 EUR dana 24.04.2013. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011965093 od 27.09.2006.g. (list 7-11 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 14-26 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 49-57 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužitelja kao stranku.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 27.09.2006. godine, te isplata iznosa od 140,24 EUR.
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 27.09.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011965093 i to na iznos od 16.667,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, da je u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i da je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit, s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Također nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 780,18 kn/103,55 EUR dana 28.09.2006. godine i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 276,47 kn/36,69 EUR dana 24.04.2013. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćenih naknada.
7. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 27.09.2006. sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 16.667,43 CHF na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je bio namijenjen za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo za svoje potrebe. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je prije potpisa pročitao i tada je uočio da je u članku 11.3. ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, te je u banci pitao da li se može osloboditi te obveze ili da li se ista može smanjiti, na što mu je odgovoreno da se tu ništa ne može promijeniti jer je plaćanje naknade za obradu kredita pravilo banke i uvjet za realizaciju kredita. Ugovor je prijevremeno otplatio 2013. godine, te mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 276,47 kn, čemu se protivio, međutim u banci mu je odgovoreno da tu tzv. izlaznu naknadu mora platiti budući je tako ugovoreno. Nitko od djelatnika banke nije mu pojasnio koji se točno troškovi podmiruju naknadom za obradu kredita, na što se točno ta naknada odnosi niti zašto je ista ugovorena baš u visini od 1,00% od iznosa kredita, niti mu je pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju naknadom za prijevremenu otplatu kredita niti u kojoj visini će ista biti naplaćena. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je zaposlen u društvu Poljoprerada d.d. kao vozač.
8. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, a na njegov iskaz niti tuženik nije imao primjedbi, sud smatra utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te su bile uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto naknada za obradu kredita iznosi baš 1,00% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena upravo u visini od 1,00% od iznosa kredita.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP) koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.
11. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 11.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu od 103,55 EUR, to je očito da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.
12. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita ništetna i stoga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
13. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
14. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita prije svega valja reći kako među strankama nije sporno da je čl. 9. ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit, s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Također nije sporno da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 276,47 kn/36,69 EUR dana 24.04.2013.
15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu kojom je propisano da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit, s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate ništetna, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciziranog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranje naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu, pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koje se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade.
16. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ugovorna odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
17. Kako su odredbe čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu kojim su ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 103,55 EUR dana 28.09.2006. i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 36,69 EUR dana 24.04.2013. godine.
18. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.
19. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 103,55 EUR i iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 36,69 EUR. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada za obradu kredita je naplaćena dana 28.09.2006. godine, a naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je dana 24.04.2013. godine, pa su zatezne kamate dosuđene na iznos od 103,55 EUR tekuće od 29. rujna 2006. godine i na iznos od 36,69 EUR tekuće od 25. travnja 2013. godine, u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.
20. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.467,47 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 140,24 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a.
21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 10.04.2025.g. 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 08.05.2025.g. 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 350 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 875,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 954,64 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 10. lipnja 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura
2. pun. tuženika
