REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6223/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika VT, odvjetničkog vježbenika, dana 10. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 210676 od 23. kolovoza 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja OT kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11.2. Ugovora kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, iznos od 467,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.287,04 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. lipnja 2025. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 19.10.2024. godine navodi da je u svojstvu Korisnika kredita s prednikom tuženika kao Kreditorom dana 23. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 210676, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 29.446,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena namjena kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Točkom 11.2. Ugovora određeno je: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“ Tužitelj je gornji kredit prijevremeno u cijelosti otplatio dana 18. listopada 2010., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 3.522,53 kn. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile, kako navodi tužitelj, u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je, kako navodi tužitelj, na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Točnije, sporna ugovorna odredba iz točke 11.2. Ugovora u slučaju prijevremenog vraćanja kredita govori samo o „uvjetima dogovorenim s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“, dakle, prednik tuženika je tom ugovornom odredbom sebi u biti ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Dodatno, iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena/činidba neodrediva. Prema čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05). Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Radi svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da presudom utvrdi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj: 210676 od 23. kolovoza 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja OT kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11.2. Ugovora kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, iznos od 467,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2010. do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da je očito da je odredba o izlaznoj naknadi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti, kao i da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje, tuženik navodi da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja. Tuženik navodi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Nadalje, tuženik navodi da je točno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, u skladu s odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Tuženik navodi da 2008. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu u postotku od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, tuženik navodi da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika i dostupna je svima, pa tako i tužitelju. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Tijekom postupka, tuženik ističe da nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata kako to traži tužitelj, budući da nije sporno da je tužitelj dana 18.10.2010. platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 467,52 eura.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu (list 4-9 spisa), u otplatnu tablicu po kreditu (list 10-11), u prometnu karticu po kreditu (list 12-16), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 39-40 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u svojstvu Korisnika kredita s prednikom tuženika kao Kreditorom dana 23. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 210676, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 29.446,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena namjena kredita bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja, da je točkom 11.2. Ugovora određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, kao i da je tužitelj predmetni kredit prijevremeno u cijelosti otplatio dana 18. listopada 2010., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 3.522,53 kn, a što jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza.

7. Nadalje, nije sporno da je tužitelj platio tuženiku dana 18.10.2010. izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 467,52 eura / 3.522,53 kn.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007.godine odlučio kupiti polovni BMW 320, koji je koštao oko 21.000,00 eura. U Volksbank d.d., sada HPB-u su mu ponudili kredit u CHF i u EUR, međutim sugerirali su mu kredit u CHF jer je bila manja kamata i automatski manja rata. Tužitelj navodi da je potpisao taj ugovor o kreditu u CHF na rok od 72 mjeseca. Međutim u početku je rata bila oko 1400,00 kn, a kasnije je narasla na preko 2.000,00 kn, pa je možda negdje 2010. odlučio zatvoriti taj kredit, međutim tražili su da za to prijevremeno zatvaranje plati naknadu, jer u protivnom nije mogao zatvoriti kredit. Kada je potpisivao taj ugovor o kreditu, pročitao je ugovor, međutim nije bilo nikakvog razgovora, niti je itko spominjao tu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a kasnije jednostavno nije mogao zatvoriti kredit, ako to ne plati. Platio je tu naknadu i zatvorio je kredit, a nakon toga je taj automobil BMW prodao. Taj automobil je 2007.godine kupio isključivo za osobne potrebe, a tada je radio za mjesečnu plaću i nikada se nije bavio nekakvim privatnim biznisom ili auto koristio u slične svrhe. Na poseban upit tužitelj je odgovorio da automobil BMW nije davao ni u najam ni u zakup, već da ga ja isključivo osobno koristio, da se ne sjeća je li ta naknada za prijevremenu otplatu kredita bila naznačena u ugovoru o kreditu, a pretpostavlja da je, kao i da mu nitko ništa nije govorio na što bi se točno odnosio taj iznos za zatvaranje kredita.

9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao iskren logičan i uvjerljiv.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi točke 11.2. predmetnog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

13. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

14. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da je pročitao ugovor, međutim da nije bilo nikakvog razgovora, niti je itko spominjao tu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a kasnije jednostavno nije mogao zatvoriti kredit, ako to ne plati.

15. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba točke 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

16. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu točke 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

18. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

19. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

20. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 467,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2010. do isplate, te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

21. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

22. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

23. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovorne odredbom ništetnom, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužitelju, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu u kojem je tužitelj – korisnik kredita fizička osoba i očigledno je radio za mjesečnu plaću) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

24. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 19.10.2024. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 17.12.2024. godine 100 bodova (tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 25.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 24.04.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 7.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 950,00 EUR, a uvećano za trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (237,50 eura), ukupno iznosi 1.187,50 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 66,36 eur, dobije se iznos od 1.287,04 eur, a koliko mu je i dosuđeno pod točkom III. izreke presude.

26. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 10. lipnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu od 66,36 eur,

pun. tuženika