REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-81/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog EŠ zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. 84/2021. i 114/2022. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 3. siječnja 2024. broj K-12/2023-30 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. listopada 2025. broj I Kž-74/2024-8, u sjednici Vijeća održanoj 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog EŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 3. siječnja 2024. broj K-12/2023-30 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. listopada 2025. broj I Kž-74/2024-8 proglašen je krivim EŠ zbog počinjenja četiri kaznena djela. Za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 153. stavcima 1. i 2. i članka 154. stavka 1. točke 1. KZ/11. mu je na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora pet godina. Za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. mu je na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora jedna godina. Za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 1. i 2. KZ/11. mu je na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora jedna godina. Za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 3. KZ/11. mu je na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora šest mjeseci.

1.1. Potom je osuđeni EŠ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora šest godina i šest mjeseci i to na temelju članka 53. stavka 1. u vezi s člankom 51. stavkom 1. i 2. te u vezi s člankom 58. stavkom 3. KZ/11. U tu mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja 5. svibnja 2023. pa nadalje.

2. Osuđeni EŠ je po braniteljici, odvjetnici Sanji Vukmanović, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći sve zakonske osnove iz članka 517 stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP). Predložio je da se zahtjev „uvaži … na način da“ se pravomoćna presuda ukine i „predmet uputi na ponovno suđenje i odluku“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (list 469. spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 517. točke 1. ZKP-a, osuđeni EŠ smatra da su na njegovu štetu počinjene dvije povrede zakona iz članka 469. ZKP-a. Prva se odnosi na točku 1. te odredbe, odnosno da djela za koje je proglašen krivim nisu kaznena djela, a to se odnosi na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. i na kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 3. KZ/11. Druga je povreda zakona na štetu osuđenika, prema zahtjevu, počinjena jer je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu (članak 469. točka 5. ZKP-a).

5.1. Kao razloge povrede zakona na njegovu štetu, osuđenik navodi da „nije sporno da je prilikom pretrage kuće i objekta … pronađena veća količina skrivenog oružja“ ali „bez da o tome navodi u kom smislu [je] to oružje uporabio za počinjenje kaznenog djela“. Navodi da drugostupanjski sud „pokušava ispraviti počinjenu apsolutno bitnu povredu Kaznenog zakona na štetu osuđenika, tako što od okrivljenika oduzima predmete ispuštajući riječi da je to oružje uporabio za počinjenje kazneno djela, međutim u izreci presude navedeno ne preinačuje već samo odbija žalbu optuženog te potvrđuje prvostupanjsku presudu“.

5.1.1. Daljnji razlog povrede kaznenog zakona na njegovu štetu osuđenik vidi u tome da oružje koje je držao nije njegovo vlasništvo, nego vlasništvo pokojnog djeda osuđenika, „koje je rješenjem o nasljeđivanju naslijedio otac okrivljenika“ te da za oružje „okrivljenik nije niti znao gdje se nalaze, a i sama žrtva u svom iskazu navodi da joj on nikada nije prijetio tim oružjem“.

5.1.2. Također se u zahtjevu navodi da „ni prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud ne obrazlažu baš ništa osim što drugostupanjski sud … navodi da je optuženik bio svjestan da posjeduje veću količinu raznog vatrenog oružja ili streljiva, ali ne i iz čega proizlazi ta svijest optuženika“.

5.1.3. Kao daljnju povredu kaznenog zakona na njegovu štetu, osuđenik navodi da je u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. riječ o presuđenoj stvari. Tvrdi da je „za isto djelo protiv njega već obustavljen postupak zbog merituma slučaja“ jer je odbačena kaznena prijava protiv njega u odnosu na istu oštećenicu i za isto razdoblje za koje je proglašen krivim.

5.2. U zahtjevu osuđenik dalje navodi da je sud kod odluke o kazni prekoračio ovlasti koje ima po zakonu i da je „teško povrijeđeno pravo na pošteno pravično suđenje“ (povreda članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a).

5.2.1. Te povrede osuđenik obrazlaže time da je proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. KZ/11. uz oduzimanje veće „količine raznog vatrenog oružja i streljiva, za koje se u pobijanom presudama tvrdi da je s tim oružjem i streljivom počinjeno kazneno djelo, kao i da je okrivljenik svjestan da posjeduje to oružje i streljivo naljeđeno iz pokojnog djeda koji je stanovao u tom kući i imanju“. Također ponavlja tezu o već presuđenoj stvari.

5.2.2. Povredu prava na pravično suđenje osuđenik obrazlaže i time da je za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 153. stavcima 1. i 2. i članka 154. stavka 1. točke 1. KZ/11. proglašen krivim „bez da je oštećena ispitana pred raspravnim sudom“ i da se osuđujuća presuda „temelji isključivo na iskazu žrtve … koja iskaz nije potvrđen niti jednim drugim dokazom, a koja i sama u tom iskazu navodi da ne želi teretiti okrivljenika za kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka“.

5.2.3. Navedenu povredu osuđenik obrazlaže time da sudovi „uopće ne navode temeljem čega su utvrdili da je inkriminirani spolni odnos bez pristanka počinio … kada i sama oštećena svom jedino iskazu na dokaznom ročištu … na kojem nije bio prisutan branitelj okrivljenika Marko Galović … već njegova zamjena u osobi Alena Vasiljević, odvjetnika iz Kutine, iskazuje da ona njega ne tereti za to kazneno djelo“.

5.2.4. Osuđenik smatra da je sud bio „dužan provjeriti“ iskaz oštećenice „ne samo ponovnim ispitivanjem putem video linka pred raspravnim sucem, već i provođenjem psihijtarijsko-psihološkog vještačenja ne samo okrivljenika, već i žrtve, kako radi ubrojivosti okrivljenika … tako i sposobnosti davanja vjerodostojnosti iskaza žrtve“.

5.2.4.1. U zahtjevu se „ukazuje i na samu nelogičnost optužbe … jer obrana drži da je životno nemoguće oralno zadovoljiti nekog u situaciji kada te se istovremeno udara po glavi, a da pri tome ne dođe do ispadanja spolovila iz usta ili ozljeđivanja istog“.

5.3. Povredu prava okrivljenika na obranu na raspravi osuđenik vidi u tome „jer nije provedeno psihijatrijsko psihološko vještačenje okrivljenika i žrtve, a nije ni žrtva ispitana pred raspravnim sucem, niti je saslušan otac okrivljenika … a nije ni pribavljeno rješenje ODO Virovitica o obustavi postupka protiv okrivljenika vezano za“ kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11.

5.4. Za povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku osuđenik ne daje razloge, ali navodi da je počinjena bitna povreda „i vezano za čl. 368. točka 11. ZKP jer presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama, tj. niti o jednoj o prethodno označenih povreda na koje se upite u ovom izvanrednom pravnom lijeku“.

6. U pravu je osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud, citirajući izreku prvostupanjske presude u dijelu odluke o oduzimanju predmeta u potpunosti prenio tekst prvostupanjske presude pa i zakonsku osnovu za oduzimanje predmeta (oružja) iz članka 79. stavka 2. KZ/11. Uvjet za oduzimanje predmeta po članku 79. stavku 2. KZ/11. treba biti utvrđenje da je predmet (ovdje oružje) namijenjeno ili uporabljeno za počinjenje kaznenog djela. U ekstenzivnom tumačenju ove norme u konkretnoj je situaciji to i točno (samim posjedovanjem oduzetog oružja osuđenik je ostvario obilježja kaznenog djela za koje je osuđen).

6.1. No, osnova oduzimanja oružja trebala je biti odredba članka 331. stavak 7. KZ/11. koja nalaže oduzimanje oružja neovisno o vrsti donesene presude. U tom je dijelu pogriješio prvostupanjski sud. Treba naglasiti da drugostupanjski sud nije mogao intervenirati u tom dijelu jer osuđenik u žalbi nije upirao ne pogrešnu zakonsku osnovu za oduzimanje predmeta (oružja).

6.1.1. Budući da povreda pogrešnom primjenom KZ/11. nije učinjena na štetu osuđenika, jer je sud oružje morao oduzeti po izričitoj (kogentnoj) normi, čak i neovisno o vrsti donesene presude, to drugostupanjski sud nakon što je citirao izreku prvostupanjske presude nije imao zakonsku osnovu intervenirati ispravljanjem opisane pogreške. Stoga je prigovor osuđenika u tome dijelu neosnovan.

6.2. Prigovori iz zahtjeva koji se odnose na to tko je vlasnik oružja koje je osuđenik neovlašteno posjedovao, a radnja počinjenja ovog kaznenog djela je upravo posjedovanje oružja, a ne vlasništvo nad njim te na (ne)postojanje svijesti o tome gdje se oružje nalazi (odlomci 5.1.1. i 5.1.2.), prigovori su činjenične naravi koji ne mogu biti predmetom ispitivanja u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Naime, prigovori činjenične naravi nisu zakonska osnova za podnošenje tog izvanrednog pravnog lijeka.

6.2.1. S tim u vezi, nije osnovan navod da o svijesti osuđenika da neovlašteno drži veću količinu oružja „ni prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud ne obrazlažu baš ništa“. Najprije treba navesti da obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda treba ocjenjivati zajedno jer je riječ o jednoj pravomoćnom presudi. Nadalje, prvostupanjski je sud dao jasno obrazloženje zašto smatra da je ostvarena i ta subjektivna sastavnica kaznenog djela iz članka 331. stavka 3. KZ/11. (odlomci 29. , 29.1. i 30. prvostupanjske presude). Drugostupanjski je sud na žalbene navode kojima se prigovaralo činjeničnim i pravnim utvrđenjima kaznenog djela iz članka 331. stavka 3. KZ/11., uključujući i postojanje svijesti o posjedovanju veće količine oružja, odgovorio (odlomci 7.7. i 7.8. drugostupanjske presude). Prema tome, razlozi su dani pa navod iz zahtjeva da nije obrazloženo „baš ništa“ nije osnovan.

6.3. U odnosu na kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. (odlomak 5.1.3.) osuđenik smatra da je riječ o presuđenoj stvari. Riječ je o povredi zakona iz članka 469. točke 3. ZKP-a koju osuđenik nije označio navodeći precizno tu zakonsku odredbu, ali je tu povredu opisao u zahtjevu.

6.3.1. Osuđenik nije u pravu. Naime, odgovarajući na podudaran žalbeni navod, drugostupanjski je sud naveo da „odbačena kaznena prijava ne dovodi do “povrede načela ne bis in idem (ne dva puta o istome) „jer se prema praksi Europskog suda pravde, ne smatra pravomoćno okončanim postupkom, postupak koji je obustavljen bez ispitivanja merituma slučaja“. Drugostupanjski se sud pritom pozvao na presudu Suda Europske unije suda Filomeno Maria Miraglia od 10. ožujka 2005., C-469/03., odlomci 28 – 36.

6.3.1.1. Pravno mišljenje drugostupanjskog suda potkrijepljeno odlukom Suda Europske unije prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Treba dodati i da prema praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, za postojanje povrede načela ne bis in idem, treba biti riječi o situaciji da već postoji presuda kojom je optuženik pravomoćno oslobođen ili pravomoćno osuđen u postupku u kojem se odlučivalo o meritumu stvari, dakle u postupku u kojem su se ocjenjivali dokazi i odlučivalo o kaznenoj odgovornosti optuženika (odluka u predmetu Smiljanić protiv Hrvatske, broj zahtjeva 57849/12. od 5. prosinca 2019.). Drugim riječima formalna odluka kojom se završava postupak, a kojom se ne odlučuje o biti stvari, primjerice, obustava kaznenog postupka zbog zastare ili odbačaj kaznene prijave, nisu odluke koje mogu biti temelj za utvrđivanje povrede načela ne bis in idem, jer u tim postupcima sud ne ocjenjuje dokaze niti odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Stoga nije počinjena povreda na koju osuđenik u zahtjevu neosnovano upire.

6.4. Tešku povredu prava na pošteno suđenje osuđenik obrazlaže ponavljajući prigovore u odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. i 179.a KZ/11. (odlomak 5.2.1.). Ti prigovori, kako je već ovdje obrazloženo, nisu osnovani pa ne može biti ni riječi o teškoj povredi prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-a.

6.4.1. Nadalje, tešku povredu prava na pravično suđenje osuđenik obrazlaže i time da oštećenica za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11. (odlomak 5.2.2.) „nije ispitana pred raspravnim sudom“. Doista, oštećenica nije na raspravi ispitana neposredno. Prvostupanjski je sud na raspravi reproducirao snimku njena ispitivanja na dokaznom ročištu na kojem su bili osuđenik i njegov branitelj te je odbio neposredno ispitati oštećenicu i za tu odluku je dao razloge (odlomak 12. prvostupanjske presude). Žalbeni prigovor odbijanja neposrednog ispitivanja oštećenice ocjenjivao je i drugostupanjski sud u povodu žalbe osuđenika te je dao razloge zbog kojih smatra da je odluka prvostupanjskog suda pravilna (odlomak 6.1. drugostupanjske presude; reprodukcija snimke je bila na zakonu utemeljena/izbjegavanje sekundarne viktimizacije žrtve; provođenja daljnjih saslušanja žrtve samo u mjeri u kojoj je to nužno prema članku 43. stavku 1. točke 5. ZKP-a i dužnost obzirnog postupanja prema žrtvi iz članka 43. stavka 5. ZKP-a/, obrana je ostvarila konfrontacijskog pravo, nije narušeno pravo obrane).

6.4.1.1. Razlozi nižestupanjskih sudova o tome da nakon reprodukcije snimke ispitivanja oštećenice nije potrebno provesti i njeno neposredno ispitivanje nisu samovoljni. Drugim riječima, detaljno su i zdravorazumski obrazloženi pa reprodukcijom na raspravi ispitivanja oštećenice na dokaznom ročištu na kojem su bili prisutni osuđenik i njegov branitelj nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6.4.2. Prigovorima da se osuda za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11. „temelji isključivo na iskazu žrtve“, a da taj dokaz „nije potvrđen niti jednim drugim dokazom“, osuđenik u stvari prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Riječ je o prigovoru činjenične naravi, a takvi prigovori nisu predmet ocjenjivanja u ovom izvanrednom pravnom lijeku (v. odlomak 6.2.). Treba dodati i to da ZKP ne sadrži formalno dokazno pravilo po kojem se osuda ne smije temeljiti samo na jednom dokazu pa navod iz zahtjeva da iskaz žrtve nije potvrđen niti jednim dokazom nije odlučan, osobito kada se ima na mu da su prvostupanjski i drugostupanjski sud ocjenjivali vjerodostojnost toga, a i svih ostalih dokaza te za ocjenu dali razloge. S tim u vezi, navod iz zahtjeva o nepostojanju obrazloženja na temelju čega je utvrđeno da nije bilo pristanka na spolni odnos (odlomak 5.2.3.) također nije osnovan jer je prvostupanjski sud dao razloge (odlomci 15. – 16.1. osobito 15.3.), a te je razloge ocjenjivao i drugostupanjski sud (odlomci 7.1. – 7.3. drugostupanjske odluke).

6.4.2.1. Zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom odlučivanja o zahtjevu nije ocijeniti jesu li činjenična utvrđenja pravomoćne presude pravilna ili nisu, nego jesu li razlozi obrazloženja o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza razumni ili su pak samovoljni. Potonja situacija bi postojala ako razloga uopće nema ili su ti razlozi očito nerazumni. Međutim, o tome ovdje nije riječ jer su razlozi pravomoćne presude o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza detaljni i razumni. Okolnost što ih osuđenik ne prihvaća predstavlja njegovo nezadovoljstvo osudom i izrečenom sankcijom, ali ne znači da je cijeli postupak proveden uz kršenje temeljnih ljudskih prava.

6.4.2.2. Treba dodati i da je sadržaj pravičnog suđenja, odnosno ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). Povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Raščlamba prvostupanjskog suda te odgovori drugostupanjskog suda na žalbene prigovore su razumni i detaljno obrazloženi pa istaknuta povreda nije počinjena

6.5. Navod zahtjeva o tome da je prvostupanjski sud bio „dužan provjeriti“ iskaz oštećenice (odlomak 5.2.4.) te navod kojim se „ukazuje na nelogičnost optužbe“ (odlomak 5.2.4.1.) također su prigovori činjenične naravi koji ovdje ne mogu biti predmet ocjenjivanja.

6.6. Osuđenikov prigovor da nije provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje žrtve radi provjere njena iskaza te isto vještačenje radi utvrđivanja njegove ubrojivosti također su prigovori činjenične naravi. Treba dodati da provođenje tih vještačenja obrana nije ni predlagala.

6.7. Povredu prava na obranu na raspravi u zahtjevu se obrazlaže time što nije provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje osuđenika i žrtve, što nije ispitan otac osuđenika (čije ispitivanje također nije predlagano) i time što nije pribavljeno rješenje o odbačaju kaznene prijave. Imajući na umu prije navedeno (odlomci 6.3.1. – 6.5. i 6.6.) očito je da nije osnovan niti zahtjev u dijelu u kojem se tvrdi da je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi.

6.8. Osuđenik tvrdi i da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 368. stavka 1. točke 11. ZKP-a „jer presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama“. Ta povreda nije zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Osim toga, treba navesti da je drugostupanjski sud odgovorio na sve bitne navode iz žalbe osuđenika na prvostupanjsku presudu.

6.9. Osuđenik posebno ne navodi neke druge razloge zbog kojih smatra da je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu (članak 469. točka 5.). Ta povreda postoji kada sud odlukom o kazni izađe izvan okvira koje zakon propisuje za pojedinačne ili za jedinstvenu kaznu zatvora. Budući da su pravomoćnom presudom pravilno, unutar zakonskih okvira, utvrđene pojedinačne kazne te da je jedinstvena kazna zatvora izrečena također unutar zakonom predviđenih okvira, to nije počinjena ova povreda na koju se osuđenik neosnovano poziva.

7. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog EŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 10. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos