Poslovni broj: 8 Gž-341/2023-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz S. B., …, R. S., koga zastupa odvjetnik M. K., odvjetnik iz Z., …, protiv tuženika R. S.. …, 8083 St. S. im R., …, R. A., OIB: …, koga zastupa zakonski zastupnik, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u O. društvu R.&R. j.t.d., Z., …, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3003/20-21 od 2. veljače 2023., u sjednici održanoj 23. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja S. G. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3003/20-21 od 2. veljače 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika R. S.. … za trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I./ Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 2.7.2019. godine pod poslovnim brojem Ovr2224/2019 temeljem ovršne isprave javnobilježničkog akta Očitovanja javnog bilježnika B. J. iz Z., …, posl. br. OU-2/2006 od 2.1.2006. radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja, i to R. S.. …, 8083 St. S. im R., …, R. A., OIB: … u iznosu od 42.013,37 EUR1 u protuvrijednosti kn sa zateznom kamatom tekućom od 10.05.2016. godine do isplate p kuna po prodajnom tečaju EUR kod HNB na dan isplate i to sa kamatom po stopi od 12,5 % godišnje obračunatom u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju EUR kod HNB na dan plaćanja a koje teku od 27.2.2019. i nastalih troškova ovršnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama prema stopi zatezne kamate koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, i to sve u roku od osam dana.

II./ Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 765,85 EUR / 5.770,30 kn, u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati ukazujući na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud da u pobijanoj presudi polazi od temeljnog zaključka "… u odnosu na spornu visinu potraživanja koju tužitelj ističe u ovom postupku potrebno je navesti kako isti tijekom ovog postupka na navedenu okolnost ne dostavlja sudu niti jedan relevantan dokaz u smislu čl. 219. ZPP-a…". Obrazloženje je u cijelosti pogrešno i nerazumljivo, a s time u vezi se ističe da nije jasno kako je sud svoju odluku obrazložio na način da tužitelj nije predložio odgovarajuće dokaze iz kojih bi proizlazila neosnovanost tražbine tuženika. Naime, imajući u vidu odredbe čl. 219. u svezi čl. 221.a Zakona o parničnom postupku nedvojbeno da proizlazi da je tuženik taj koji je bio dužan dokazivati vjerodostojnost isprave na kojoj temelji svoje navode. Istinitost određene tvrdnje treba dokazivati onaj koji tvrdi da neka činjenica postoji (visina tuženika), a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH od 6. rujna 2005. poslovni broj Pž-6684/02. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je bio dužan dokazati visinu svoje tražbine osobito imajući u vidu da je tužitelj osporio postojanje navedene tražbine. Dakle, sud je potpuno pogrešno protumačio odredbu čl. 219. Zakona o parničnom postupku te umjesto da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja obzirom tuženik nije dokazao osnovanost i visinu svoje tražbine sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i na taj način donio kontradiktornu i nezakonitu presudu. Prema tome počinjena je bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 1. navedenog Zakona. Slijedom navedenog tužitelj smatra da su se stekli uvjeti da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tuženiku plaćanje troškova postupka, a podredno ukine pobijanu presudu u cijelosti i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem pojedincem.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik ističe da je žalba u potpunosti neosnovana budući da je presuda pravilna i zakonita i nije ostvaren niti jedan žalbeni razlog. Predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), a kojom je određeno da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

5.1. Potrebnim se nalazi navesti da je zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-2224/19-22 tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-2224/19 od 2. srpnja 2019.- nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17.; dalje OZ).

5.2. Nastavno navedenom tužitelj je ustao tužbom kojom je, između ostalog, tvrdio da osporava postojanje tražbine tuženika u iznosu kojeg potražuje ovršnim postupkom jer se iz dostavljene dokumentacije ne može utvrditi stvarno stanje duga.

5.3. Međutim, po ocjeni ovog suda, u procesno pravnoj situaciji kada je tuženik, kao ovrhovoditelj, uz prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave dostavio Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen između prednika stranaka od 23. prosinca 2005. iz kojeg proizlazi da je predmet kredita iznos od 32.000,00 EUR, zatim Očitovanje javnog bilježnika u Z. B. J. od 2. siječnja 2006. poslovni broj OU-2/2006 i potvrdu ovršnosti istog javnog bilježnika od 29. travnja 2009. poslovni broj OU-331/09 koja potvrđuje da je novčana tražbina iz navedene ovršne javnobilježničke isprave – javnobilježničkog akta dospjela 13. ožujka 2009. te da je prednja javnobilježnička isprava postala ovršna 14. ožujka 2009., kao i obračun tj. stanje računa (l.s.22-26 ovršnog predmeta) iz kojeg proizlazi da je cjelokupno otvoreno potraživanje na dan 26. veljače 2019. iznosilo 42.013,37 EUR, ima se smatrati da je time dokazao na koji način je došao upravo do utuženog iznosa.

5.4. Naspram tome ovršenik, sada tužitelj, koji pobija navode i dokaze ovrhovoditelja isto čini nepreciziranim prigovorom, ne navodeći razloge iz kojih pobija iznos tražbine odnosno konkretne činjenice i dokaze na navedenu okolnost, a što je dužan po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev - 774/2009 od 16. studenoga 2011.) tako da se neosnovanim nalazi žalbeni razlog da bi bila počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. ZPP.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe u naprijed navedenom ovršnom predmetu radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja, u iznosu od 42.013,37 EUR sa zateznom kamatom od 10. svibnja 2016. do isplate te naknade troškova ovršnog postupka.

8.1. Tužitelj zahtjev temelji na činjenici da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika, dakle, iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ.

9. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja obrazlažući, u bitnome, da je prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8. ZPP zaključio da je tuženik bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak upravo protiv ovršenika tj. sada tužitelja, a sve sukladno čl. 79. st. 4. i 6. u svezi čl. 83. OZ obzirom da je temeljem zemljišnoknjižnih izvadaka tuženik dokazao prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika (gospođe M. B. koja je bila primatelj kredita i založni dužnik) na novog vlasnika tj. tužitelja slijedom čega ocjenjuje neosnovanim navedeni prigovor tužitelja. Prvostupanjski sud također neosnovanim nalazi i prigovor nedostatka aktivne legitimacije u ovršnom postupku pri čemu zaključak temelji na sadržaju izvatka s povijesnim podacima iz sudskog registra za ovrhovoditelja. Konačno, prvostupanjski sud je budući da tužitelj nije dostavio niti jedan relevantan dokaz iz kojeg bi sa sigurnošću mogao utvrditi da je utuženo potraživanje u bilo kojem dijelu namirio, odlučio je kao uvodno.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, spornu činjenicu ovlaštenja ovrhovoditelja tražiti ovrhu upravo protiv ovršenika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio uvidom u podatke povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka (l.s.30-34) prema kojima je prednik tuženika upisao založno pravo na predmetnoj nekretnini u trenutku dok je vlasnik iste bila M. B. pod poslovnim brojem Z-472/06. Kasnije su uslijedile promjene zemljišnoknjižnog stanja odnosno vlasništva na način da je temeljem Ugovora o kupoprodaji od 25. travnja 2012. uknjiženo pravo vlasništva u korist društva S. d.o.o., zatim temeljem Ugovora o kupoprodaji od 17. srpnja 2014. u korist društva V. P. d.o.o., te temeljem Ugovora o kupoprodaji od 29. prosinca 2015. u korist tužitelja koji je u trenutku pokretanja ovršnog postupka bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

11.1. Dakle dokazan je prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika M. B. (primateljice kredita i založnog dužnika) na tužitelja, pa je neosnovana suprotna žalbena tvrdnja jer je na nekretnini na kojoj je određena ovrha i na kojoj je tužitelj upisan kao isključivi vlasnik rješenjem zemljišnoknjižnog suda temeljem navedenog javnobilježničkog akta na istoj toj nekretnini uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja navedene novčane tražbine u korist prednika ovrhovoditelja rješenjem zemljišnoknjižnog suda pod brojem Z-472/06 od 3. siječnja 2006., a založno pravo je sukladno odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst) ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika), da određenu tražbinu ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

11.2. Prema tome ovršenik je stekao nekretninu na kojoj je pobijanim rješenjem određena ovrha već opterećenu založnim pravom zbog čega okolnost koja se ističe u žalbi da on nije korisnik Ugovora o kreditu u svrhu čijeg osiguranja je uknjiženo založno pravo na sada njegovoj nekretnini, ne znači da ovrhovoditelj nije protiv njega ovlašten tražiti ovrhu kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 83. i čl. 84. st. 4. i 6. OZ (očitom omaškom u pisanju je navedena odredba čl. 79. st. 4. i 6. OZ).

11.3. Naime, odredbom čl. 83. OZ određeno je da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

11.4. Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo (čl. 84. st. 4. OZ).

12. Sljedeću spornu i odlučnu činjenicu ovlaštenja ovrhovoditelja da traži ovrhu na temelju ovršne isprave prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio temeljem podataka s povijesnim podacima iz sudskog registra za ovrhovoditelja utvrđujući da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu nastupila promjena u nazivu ovrhovoditelja odnosno ovdje tuženika i da je razvidno kako je R. S.. …pravni sljednik vjerovnika iz ovršne isprave Ugovora o kreditu i založnog vjerovnika iz zemljišnih knjiga R. S.. …, ….

12.1. Naime, iz toč. 32 povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika razvidno je da je odlukom Glavne skupštine tuženika od 3. kolovoza 2007. promijenjen naziv tvrtke tuženika na način da umjesto R. S.. …novi naziv tvrtke tuženika glasi R. S….., a koja utvrđenja žalitelj žalbenim tvrdnjama nije s uspjehom doveo u pitanje.

13. Nadalje, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, niti žalbeni navodi izneseni u pogledu zaključka suda prvog stupnja u svezi visine potraživanja nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude iz razloga navedenih pod toč. 5.-5.3. obrazloženja ove odluke i zbog toga što je dokumentacijom koja je priložena spisu suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-2224/2019 (nalazi se u privitku) ovrhovoditelj dokazao izračun utuženog iznosa, a tužitelj je tek prvi puta u žalbi iznio činjenicu u svezi potrebe dokazivanja "vjerodostojnosti isprave na kojoj tuženik temelji svoje navode“, koju činjenicu po odredbi čl. 352. st. 1. ZPP ovaj drugostupanjski sud niti nije mogao cijeniti.

14. Tužitelj se žalio i na odluku o troškovima postupka, pa ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud ocjenjuje da je pravilno po odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 155. ZPP prvostupanjski sud obistinio tuženiku troškove potrebne za vođenje parnice te obvezao tužitelja da tuženiku iste nadoknadi.

15. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti, kao neosnovanu, žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda kako je to odlučeno pod toč. I izreke ove drugostupanjske odluke.

16. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice tako da je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zadru 23. kolovoza 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.