Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-856/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. svibnja 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog dana 09.03.2006. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed...“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici CB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 213,57 € (dvjestotrinaesteuraipedesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.09.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od

1.231,18 € (tisućudvjestotridesetjedaneuroiosamnaestcenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 9. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 62,50 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom 09. ožujka 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 5140030250- 60010456170/2006, prema kojem joj je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 9 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita unaprijed. Prednik tuženika joj je prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.609,17 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 213,57 €.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imao utjecaja. Navodi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), takvu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata.

2.1. Prijepori potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.2. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužiteljicu nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu. Kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sama tužiteljica, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ5, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da mu je dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s njegovom gospodarskom djelatnošću, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. Stoga nisu osnovani navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva te ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom.

2.3. Osim toga, ističe da sama činjenica da je napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Tužiteljica je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a njegov radnik pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe.

2.4. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

2.5. Naposljetku, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije.

2.6. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. Tužiteljica se u podnesku od 19. studenog 2024. očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio njemu kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”.

3.1. Nadalje, sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra da i troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njezin teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je od njega naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.2. Kako prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa su stoga takove ugovorne odredbe o kojoj ujedno nije mogla niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu nje kao potrošača, nepoštene i posljedično ništetne.

3.3. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

3.4. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Predmetni ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno istim je bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora pa nije imao niti mogućnost utjecaja na sadržaj predmetne odredbe.

3.5. Poziva se na odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023., VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024., Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. te u pogledu zastare na pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te suda EU br. C-485/19 od 22. travnja 2021. i Županijskog suda u Puli br. Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.

3.6. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva u podnesku od 13. svibnja 2025. već samo njegov osnov.

5. Tužiteljica CB, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je predmetni kredit zaključila 2006. u bivšoj Slavonskoj banci koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a nakon toga ovu sadašnja Addiko Bank. Pregovarala je s djelatnikom banke u poslovnici u Osijeku i trebao joj je stambeni kredit za adaptaciju kuće u [adresa] u vrijednosti od oko 100.000,00 kn. U to vrijeme bila je zaposlena i ostvarivala redovitu plaću i bila klijent te banke kao i dan danas. Djelatnik banke preporučio joj je kredit u CHF kao najpovoljniji te joj rekao uvjete kredita i koliko će joj iznositi rate. Popunila je zahtjev za kredit nakon pribave dokumentacije i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i na odredbe ugovora nije mogla utjecati, a posebno na točku 7. Ugovora koja je predmet ove tužbe u kojoj se obvezuje banci isplatiti prema njenoj odluci visinu naknade od 1,50 % jednokratno unaprijed. Navodi da joj djelatnik banke nije naveo koji bi to točno troškovi sačinjavali visinu te ulazne naknade odn. obrade kredita. Ugovore je odnijela kod javnog bilježnika u Osijeku na ovjeru i iste vratila u banku i odobren joj je kredit te isplaćen na tekući račun u kunama. Kredit je, isključivo kao fizička osoba, uložila u kuću u [adresa] koju nikome nije iznajmljivala, a u kojoj živi i dan danas. Rate kredita su joj bile oko 1.200,00 kn, a poslije se povećale na iznos od 1.800,00 kn. Ne zna kada joj je banka naplatila tu ulaznu naknadu kredita, a misli da je to bilo prilikom isplate odobrenog kredita i prijenosa iznosa na njen tekući račun. Nije imala mogućnosti utjecati ni na koju odredbu iz ugovora pa tako niti pregovarati o visini ulazne naknade jer je mogla jedino prihvatiti uvjete banke ili kod njih ne podizati kredit. Kredit je u svakom slučaju uredno isplatila kao i ulaznu naknadu koju potražuje ovom tužbom. Pročitala je ugovor i zanimao ju je iznos kredita, rok otplate od 9 godina i visina rate kredita. Nije imala niti ima otvoren obrt kao i trgovačko društvo.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj sklopili 9. ožujka 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita;

- da je 14.03.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.609,17 kn / 213,57 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetni dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora;

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita unaprijed.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 %.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 7. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Kako je ništetna odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 231,57 €, a koja je naplaćena 14.03.2006. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Tužiteljica, koja je ovaj spor dobila u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.293,68 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 1.231,18 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 19.11.2024. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 25.03.2025. i 19.05.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 225,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 900,00 € te iznosa od 53,09 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

23.1. Sud nije priznao trošak tužiteljici u iznosu od 62,50 € (s uključenih 25 % PDV-a) na ime podneska od 16. svibnja 2025. po Tbr. 8/3. Tarife kojim obavještava sud o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer ga ne smatra nužnim i taj podatak sud provjerava po službenoj dužnosti.

24. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 9. lipnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika