Poslovni broj: P-3922/2024-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, F. Tuđmana 632, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. „Kamate i naknade“- Ugovora o kreditu broj: 3207818645 od 07. studenog 2006. zaključen između PJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditora, koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju PJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 553,52 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 09. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15,00 % godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14,00 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12,00 % godišnje; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje; od 1. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje; od 1. srpnja 2016.g. do 31. prosinca 2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje; od 1. siječnja 2017.g. do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje; od 1. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje; od 1. siječnja 2018.g. do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019.g. do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja 2020.g. do 18. travnja 2020.g. po stopi od 6,11 % godišnje, od 19. listopada 2020.g. do 31. prosinca 2020.g po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021.g. do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.g. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022.g. do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31 % godišnje, od dana 01. siječnja 2023.g. do dana 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50 % godišnje, od dan 01. srpnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7,00 % godišnje, od dana 01. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 % godišnje, od 01. srpnja 2024. pa do isplate po stopi od 7, 25 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 428,08 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 07. studenog 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207818645. Prema članku 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu iznos kredita utvrđen je u iznosu od 128.822,00 CHF, a Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu i troškove za obradu zahtjeva i kredita sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Tužitelju u trenutku pregovaranja, pa i u trenutku potpisivanja Ugovora o namjenskom kreditu Odluka o Tarifi naknade za usluge kreditora nije predočena. Tužitelj se dana 13. rujna 2024. obratio tuženiku radi dostave podataka o iznosu i datumu plaćanja naknade i troškove koje je tužitelj tuženiku isplatio sukladno odredbi članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu i Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora. Tuženik je dopisom naveo kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor o kreditu broj 3207818645, a koji ugovor su tužitelj i tuženik sklopili dana 07. studenog 2006., prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelju naplaćena dana 09. prosinca 2006. u visini od 4.170,50 kuna- tadašnjoj službenoj valuti Republike Hrvatske. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba (odnosno njen dio) ništetna iz više razloga. Prvenstveno ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u navedenoj visini prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj ne može se raditi o odredbi koja je poštena. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita pa je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelj nije mogao s tuženikom pregovarati o visini naknade i troškova odnosno naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora niti o načinu njene otplate. Štoviše, u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez upravo ovakve odredbe. U ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u naplaćenom iznosu niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženja, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik se prilikom naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva poziva na internu Odluku koja Odluka nikada tužitelju nije nikada predočena. Nadalje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je - koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj

– u unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru odredio da je tužitelj dužan platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a na koju odredbu, a niti visinu utvrđene naknade tužitelj nije mogao utjecati. Budući da je visina naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Jednostranim određivanjem visine tzv. ulazne naknade, tuženik (kao vjerovnik) je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja (kao dužnika). Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 1,50 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.4.1.1.a. Odluke). Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno da znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AJ protiv CIB Bank Zrt.). U tom predmetu da se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku da temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako da objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u potvrdu o primitku i prepisku stranaka ( l.s. 6-8), Ugovor o namjenskom kreditu i kupoprodajni ugovor ( l.s. 9-19), Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora i Upute službenicima za odobravanje kredita građanima

– osnovna uputa ( l.s. 29-64 i u sustavu eSpis). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 05. svibnja 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o namjenskom kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o naplati naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 7. studenog 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je ništetna odredba o jednostrano određenoj naknadi i troškovima sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

10. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

11. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara naplata naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte (Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora i Uputi službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa) koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Znatnija neravnoteža u ovom slučaju postoji uzimajući u obzir iznos kredita i predmetnu naknadu od 4.170,50 kuna posebno jer se radi o fizičkoj osobi kao korisniku te da je isti bio obvezan iznos kredita vratiti uvećan za kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 % godišnje. Ovaj sud ocjenjuje kako iznos od 4.170,50 kuna, posebno u vrijeme ugovaranja, kada su cijene i troškovi života bili notorno osjetljivo niži nego danas, prosječnom građaninu može predstavljati značajan iznos.

12. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se ugovara naplata naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, radi se o nesumnjivo odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika i tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. U predmetnom ugovoru o namjenskom kreditu nije ni navedeno koliki iznos će se naplatiti kao naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na bilo koji način bio predočen akt tuženika (Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora) niti da je tuženik o tome s tužiteljem pregovarao, a posebno ne proizlazi da je tužitelju što predstavlja ta naknada i kakve troškove je pokrivala. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 jer je namjena kredita bila kupnja stana te da ugovor o kreditu nije sklopljen s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti što je u skladu i s iskazom tužitelja. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi drugačije, odnosno da je ugovor o namjenskom kreditu sklopljen s nekom drugom svrhom niti je utvrđeno suprotno ponašanje tužitelja. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o naplati naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a.

13. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo-429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020. – „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

14. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

15. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 50 bodova ( Tarifni broj. 7.), te za zastupanje na ročištu od 24. veljače 2025. i 05. svibnja 2025. vrijednost od po 50 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak sudskih pristojbi ( 26,54 eura za tužbu i 26,54 eura za presudu) ukupno iznosi 428,08 eura.

16. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 9. lipnja 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.