R E P U B L I K A H R V A T S K A
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13, Slavonski Brod
Poslovni broj: P-423/2018-63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 25. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja SK, osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja LK, odvjetničke vježbenice, a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude, 9. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetana odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5104080560 od dana 04.09.2008. godine, sklopljen između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u djelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s važećim odlukama tuženika kao kreditora (članak 8. Ugovora o kreditu).
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove s osnova preplaćenih kamata iznos od 4.749,67 eur (slovima: četiri tisuće sedamsto četrdeset devet eura i šezdeset sedam centi) za razdoblje od 01.05.2009. godine pa sve do 01.07.2016. godine, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
Od dana 01.05.2009. Iznos 23,60 eur
Od dana 01.06.2009. Iznos 23,37 eur
Od dana 01.07.2009. Iznos 23,16 eur
Od dana 01.08.2009. Iznos 23,42 eur
Od dana 01.09.2009. Iznos 23,49,eur
Od dana 01.10.2009. Iznos 23,22 eur
Od dana 01.11.2009. Iznos 23,07 eur
Od dana 01.12.2009. Iznos 23,38 eur
Od dana 01.01.2010. Iznos 23,29 eur
Od dana 01.02.2010. Iznos 23,36 eur
Od dana 01.03.2010. Iznos 23,23 eur
Od dana 01.04.2010. Iznos 23,20 eur
Od dana 01.05.2010. Iznos 23,20 eur
Od dana 01.06.2010. Iznos 23,19 eur
Od dana 01.07.2010. Iznos 22,99 eur
Od dana 01.08.2010. Iznos 23,19 eur
Od dana 01.09.2010. Iznos 23,27 eur
Od dana 01.10.2010. Iznos 23,35 eur
Od dana 01.11.2010. Iznos 23,48 eur
Od dana 01.12.2010. Iznos 23,74 eur
Od dana 01.01.2011. Iznos 23,61 eur
Od dana 01.02.2011. Iznos 70,01 eur
Od dana 01.03.2011. Iznos 70,17 eur
Od dana 01.04.2011. Iznos 69,71 eur
Od dana 01.05.2011. Iznos 69,54 eur
Od dana 01.06.2011. Iznos 70,36 eur
Od dana 01.07.2011. Iznos 69,89 eur
Od dana 01.08.2011. Iznos 70,50 eur
Od dana 01.09.2011. Iznos 70,77 eur
Od dana 01.10.2011. Iznos 70,88 eur
Od dana 01.11.2011. Iznos 70,95 eur
Od dana 01.12.2011. Iznos 71,00 eur
Od dana 01.01.2012. Iznos 71,30 eur
Od dana 01.02.2012. Iznos 71,79 eur
Od dana 01.03.2012. Iznos 71,71 eur
Od dana 01.04.2012. Iznos 71,11 eur
Od dana 01.05.2012. Iznos 71,06 eur
Od dana 01.06.2012. Iznos 71,63 eur
Od dana 01.07.2012. Iznos 71,18 eur
Od dana 01.08.2012. Iznos 71,23 eur
Od dana 01.09.2012. Iznos 70,81 eur
Od dana 01.10.2012. Iznos 70,64 eur
Od dana 01.11.2012. Iznos 71,30 eur
Od dana 01.12.2012. Iznos 71,46 eur
Od dana 01.01.2013. Iznos 71,61 eur
Od dana 01.02.2013. Iznos 72,00 eur
Od dana 01.03.2013. Iznos 72,00 eur
Od dana 01.04.2013. Iznos 71,98 eur
Od dana 01.05.2013. Iznos 71,97 eur
Od dana 01.06.2013. Iznos 71,64 eur
Od dana 01.07.2013. Iznos 70,71 eur
Od dana 01.08.2013. Iznos 71,17 eur
Od dana 01.09.2013. Iznos 71,68 eur
Od dana 01.10.2013. Iznos 72,23 eur
Od dana 01.11.2013. Iznos 72,27 eur
Od dana 01.12.2013. Iznos 72,43 eur
Od dana 01.01.2014. Iznos 72,38 eur
Od dana 01.02.2014. Iznos 72,62 eur
Od dana 01.03.2014. Iznos 72,62 eur
Od dana 01.04.2014. Iznos 72,57 eur
Od dana 01.05.2014. Iznos 72,19 eur
Od dana 01.06.2014. Iznos 72,05 eur
Od dana 01.07.2014. Iznos 71,90 eur
Od dana 01.08.2014. Iznos 75,58 eur
Od dana 01.09.2014. Iznos 75,51 eur
Od dana 01.10.2014. Iznos 75,63 eur
Od dana 01.11.2014. Iznos 75,87 eur
Od dana 01.12.2014. Iznos 75,95 eur
Od dana 01.01.2015. Iznos 75,76 eur
Od dana 01.02.2015. Iznos 66,27 eur
Od dana 01.03.2015. Iznos 66,22 eur
Od dana 01.04.2015. Iznos 65,84 eur
Od dana 01.05.2015. Iznos 65,20 eur
Od dana 01.06.2015. Iznos 65,27 eur
Od dana 01.07.2015. Iznos 65,35 eur
Od dana 01.08.2015. Iznos 59,42 eur
Od dana 01.09.2015. Iznos 59,10 eur
Od dana 01.10.2015. Iznos 59,87 eur
Od dana 01.11.2015. Iznos 59,47 eur
Od dana 01.12.2015. Iznos 59,69 eur
Od dana 01.01.2016. Iznos 59,77 eur
Od dana 01.02.2016. Iznos 53,48 eur
Od dana 01.03.2016. Iznos 0,75 eur
Od dana 01.04.2016. Iznos 0,73 eur
Od dana 01.05.2016. Iznos 0,71 eur
Od dana 01.06.2016. Iznos 0,70 eur
Od dana 01.07.2016. Iznos 0,71 eur
i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju koja iznosi 512,62 eur (slovima: petsto dvanaest eura i šezdeset dva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznos:
- kn 30,96 od 02.08.2016. pa do isplate,
- kn 31,00 od 02.09.2016. pa do isplate,
- kn 31,17 od 02.10.2016. pa do isplate,
- kn 31,22 od 02.11.2016. pa do isplate,
- kn 31,52 od 02.12.2016. pa do isplate,
- kn 75,12 od 02.01.2017. pa do isplate,
- kn 376,07 od 02.02.2017. pa do isplate,
- kn 373,83 od 02.03.2017. pa do isplate,
- kn 373,93 od 02.04.2017. pa do isplate,
- kn 375,31 od 02.05.2017. pa do isplate,
- kn 372,06 od 02.06.2017. pa do isplate,
- kn 371,66 od 02.07.2017. pa do isplate,
- kn 382,47 od 02.08.2017. pa do isplate,
- kn 382,50 od 02.09.2017. pa do isplate,
- kn 386,85 od 02.10.2017. pa do isplate,
- kn 219,00 od 19.10.2017. pa do isplate,
Sve to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.324,57 eur (slovima: tri tisuće tristo dvadeset četiri eura i pedeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je on kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, br. ugovora: 2402006-1031262160/51400607-5104080560 od 04.09.2008. godine. U čl. 6 navedenog Ugovora, navedeno je kako redovna kamatna stopa iznosi 6,150 % godišnje, te da je ista promjenjiva. O navedenim člancima u Ugovora nije se posebno pregovaralo- niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik Splitska banka d.d. bio jedan od tuženika, te je utvrđeno da je tuženik Splitska banka d.d. u razdoblju od 1.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Splitske banke d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika Splitske banke d.d., o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 09.travnja 2015.godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17. Tuženik bez prethodnog obavještavanja tužitelja jednostranom odlukom Uprave Banke mijenjao kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope, te dolje navedenih iznosa stvarno plaćene rate i kamatne stope, i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 6.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Zbog svega navedenog na ime stjecanja bez osnove, osnova razlike u iznosu plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate od 6,150 % tužitelj potražuje paušalan iznos od 12.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi i tužbenom zahtjevu iz članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, tako da je njegov zahtjev u ovom predmetu hipotetički postavljen, te će se isti urediti nakon što se u ovom predmetu utvrde činjenice o kojima zavisi visina tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nakon što se provede financijsko vještačenje. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćene i ugovorene kamate po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu/rati, te tijeka zakonskih zateznih kamata. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu od 04.09.2008. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Prije svega tuženik ističe da tužitelj većinu argumentacije svojih tužbenih zahtjeva neosnovano temelji pozivajući se na kolektivni spor pokrenut povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 09.04.2015 te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Tuženik ističe da se tužitelj nema osnove pozivati na gore citirane presude donesene u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao niti ostvarivati prava koja bi mu eventualno pripadala temeljem čl. 118. ZZP-a. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute - odnosno u predmetnom slučaju na valutu euro. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015. godine, navodeći u obrazloženju istog: "Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude." Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka pozivati na ranije citirane presude. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik pridržava pravo očitovati se nakon što tužitelj svoj zahtjev postavi određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu visine potraživanja nije postavljen valjano sukladno važećim odredbama ZPP-a koje uređuju to pitanje. Citiranom odredbom ZPP-a propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje. Takav je i stav sudske prakse, koja također pojašnjava da se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Razvidno je i da sam tužitelj priznaje kako dio tužbenog zahtjeva u pogledu visine posve neodgovarajuće postavljen, time i nepodoban za postupanje po istom, kada i sam tužitelj navodi da je njegov zahtjev postavljen "hipotetički" te da ne može postaviti "određeni" tužbeni zahtjev prije nego što bude provedeno financijsko vještačenje, pri čemu tužitelj pogrešno navodi da mu je tuženik odbio dati sve relevantne informacije i podatke o ugovoru o kreditu. Štoviše, tužitelj je tuženiku, kao i svakom klijentu, na traženje tužitelja u više navrata dostavio dokumente putem elektroničke pošte, obične pošte ili osobno u poslovnici. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos isplatu kojeg tužbom zahtjeva te za koje razdoblje. Dodatno, u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženik spori pravo tužitelju da ističe zahtjev za isplatu u valuti HRK, budući da je činidba iz ugovornog odnosa vezana uz valutu EUR, te bi tužitelj trebao istaknuti zahtjev za isplatu tako da traži isplatu iznosa prema ugovorenom tečaju EUR na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Također, tuženik ukazuje na odredbe čl. 186. st.1. u svezi s čl. 106. st.2. ZPP-a u kojima je jasno navedeno da podnesci (pa dakle i tužba) moraju osobito sadržavati osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi tužbu što je tužitelj propustio učiniti. Tuženik ističe prigovor zastare, a s obzirom na činjenicu kako se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230. ZOO, u vezi s člankom 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 44/14,110/15, u daljnjem tekstu ZZP), a imajući u vidu saznanje tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Tuženik želi naglasiti da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine (pa čak i pet godina) od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima, pa se stoga ima smatrati kako je veći dio potraživanja tužitelja u zastari. uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj tužbu podnio 18. listopada 2018, a ugovor o kreditu je sklopljen 04.09.2008. Tužitelj naime, osim neosnovanog pozivanja na presudu u kolektivnom sporu, ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima. Dapače, tuženik je proveo usklađenje s novelom Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je objavljena 02.12.2013. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13) te je donio novu Metodologiju utvrđivanja kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), sukladno kojoj je i strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata od 30.12.2013. upravo definirao referentni parametar, fiksni dio stope, te razdoblja promjena kamatnih stopa. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Dakle, tuženik je tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno aneksirati sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i tuženik i učinio. O tome je tužitelj uredno obaviješten budući mu je tuženik dostavio Obavijest o usklađivanju kamatne stope u prosincu 2013. godine. Budući da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu pristao da se Metodologija ima primjenjivati na predmetni ugovorni odnos, sve sukladno odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te da je tuženik u potpunosti udovoljio svojoj obvezi koja mu je nametnuta ZIDZPK NN 143/13, razvidno je da je tužitelj pristao biti u takvom ugovornom odnosu, odnosno da je pristao na takvu promjenjivu kamatnu stopu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina zaštite kojom su učinci pobijane odredbe otklonjeni, i radi kojih daljnja sudska zaštita u pogledu te odredbe nije potrebna. Važno je imati u vidu međutim da ZPK za razliku od tužitelja uvida potrebu da se očuva pravni kontinuitet stranačkog očitovanja volje u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojem zakon odgovarajuće cijeni činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da upravo od te činjenice polazi režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Tuženik slijedom gore navedenog smatra kako tužitelj neosnovano traži utvrđenje ništetnosti pobijane odredbe te isto tako neosnovano tvrdi da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope jer je upravo donesenom Metodologijom kamatna stopa usklađena sa ZPK, a u konačnici kamatna stopa je ponovno utvrđena i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5104080560 od dana 29.12.2016. godine. Naime, u prilog tome da je tužitelj cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovornog odnosa bio ravnopravni sudionik, govori i činjenica da je po zahtjevu (molbi) tužitelja za smanjenjem kamatne stope tuženik udovoljio tužitelju na način da je s tužiteljem dana 29.12.2016. godine sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5104080560 kojim je smanjena kamatna stopa te je sve do prijevremenog zatvaranja kredita 18.10.2017. bila znatno niža od početno ugovorene. Nakon sklapanja Aneksa, uslijedio je pad kamatne stope iz razloga što se smanjivala vrijednost EURIBOR i to sve do zatvaranja, odnosno do kraja ugovornog odnosa između ovdje parničnih stranaka pa je dakle nadalje tužitelju kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope. Tuženik ukazuje da navedeno jasno pokazuje dobru volju i postupanje tuženika u korist svoga klijenta u ovom ugovornom odnosu, a upravo je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora omogućila da se kamatna stopa smanji, a sada tužitelj tužbom traži da se takva odredba stavi izvan snage, što govori o njegovoj nedosljednosti i nepridržavanju ugovornih odredbi. Nastavno na izneseno, razvidno je da je u potpunosti neosnovan zahtjev tužitelja, kojim traži da se ima primjenjivati početno ugovorena kamatna stopa kroz čitavo trajanje ugovornog odnosa, te ga tuženik kako je već ranije naveo, također spori u cijelosti. Uostalom, tuženik ukazuje na činjenicu da je tužitelj plaćao u određenom razdoblju otplate kredita manju kamatnu stopu od početno ugovorene (od 01.02.2016. do 18.10.2017.), što bi značilo da tužbom traži povećanje kamatne stope za razdoblje kada mu je kamata bila niža od početno ugovorene pa bi zapravo tuženik bio taj koji bi imao potraživanja od tužitelja u tom razdoblju. Stoga, tuženik opreza radi ističe prigovor radi prijeboja tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, a koji je uperen na vraćanje razlike iznosa koji je od 01.02.2016. do 18.10.2017. plaćen po manjim kamatnim stopama od početno ugovorene stope, te tuženik u svakom slučaju zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja sukladno tome kako i na koji način tužitelj bude specificirao svoj tužbeni zahtjev. Tuženik je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prethodno izvijestio tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope prije nego što se ona počela primjenjivati na predmetni ugovorni odnos. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također, nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Pitanje koje se radi prethodno iznesenih navoda posljedično postavlja jest ima li tužitelj pravni interes temeljem kojeg bi od suda mogao tražiti da utvrdi ništetnom pobijanu odredbu, kao što je to postavljeno u tužbenom zahtjevu. Stav je pravne teorije da parnična stranka nema pravnog interesa za pružanje deklaratorne pravne zaštite ako je određenu pravnu zaštitu moguće ostvariti bez intervencije suda, odnosno kada se i uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren. Takav stav se čini životnim, logičnim, i trebao bi predstavljati ograničenje obijesnom isticanju ništetnosti u parničnim postupcima. Ovdje se radi upravo o tome da se kroz sudsku intervenciju u sadržaj ugovora postiže kvalitativno bitno manji stupanj pravne zaštite. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,15% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti - čak štoviše, to je potpuno nejasno. Ne postoji nijedan, u pravnoj teoriji poznat, način tumačenja sadržaja ugovora (osim gramatičkog, koji je ipak suviše jednostran i restriktivan, pa prema tome i anakron, da bi se uopće mogao primijeniti na takav ugovor), a prema kojem bi se moglo doći do zaključka da je kamatna stopa i nakon intervencije suda u sadržaj ugovora ostala promjenjiva. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki, tada se do takvog zaključka ne može doći, jer ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope, to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. No nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U tom smislu treba imati u vidu i da ZPK, za razliku od tužitelja, uvida potrebu da se očuva pravni kontinuitet stranačkog očitovanja volje u vrijeme sklapanja ugovora i da upravo od te činjenice polazi režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (EK, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Usvajanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva sud će stoga povrijediti jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Volju ugovornih strana u vrijeme zasnivanja ugovora stoga treba odgovarajuće cijeniti, kao što to uostalom čini i zakonodavac, te sve zahtjeve koji su protivni takvome očitovanju volje otkloniti kao neosnovane i neutemeljene. Slijedom svega navedenog, sudu se predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane, te obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog troška tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5104080560 od 4. rujna 2008., zatim je saslušan tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću.
4. Tužitelj je podneskom od 24. siječnja 2023. precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.
5. Nesporno je među parničnim strankama da su iste zaključile Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5104080560 od 4. rujna 2008. na iznos od 58.000,00 eur te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 6,15%.
6. Sporno je među parničnim strankama osnov i visina tužbenog zahtjeva.
7. Predmet ovog tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu, te isplata na ime stečenog bez osnove.
8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. -H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika - banaka i utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste. I iz iskaza tužiteljice u ovom postupku sud je utvrdio da parnične stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarale niti utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluke tužitelja o promjeni kamatne stope.
9. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju da pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
10. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz gore navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.
12. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju je odluku Visokog trgovačkog suda ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
13. Po čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Po čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
14. Po čl čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan (čl. 272. ZOO). Po čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
15. Stoga je sud utvrdio da je odredba čl. 8 ugovora o kreditu gdje je ugovorena promjenjiva kam stopa po odluci tuženika, ništetna.
16. Kako u Ugovoru o kreditu nisu određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, sud cijeni da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo sukladno članku 81. stavak 2. ZPP-a, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja.
17. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.
18. Sud smatra da se obveze iz Ugovora koja je podložna promjeni ne može smatrati odredivom obvezom, nego neodredivom, pa je članak 8. Ugovora o kreditu u tom dijelu ništetan. Sud cijeni da odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamatne stope nisu ni određene ni odredive u vrijeme zaključenja Ugovora. Ugovor je zaključen bez pojedinačnog pregovaranja te je tužitelj stavljan u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga je sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope nepoštena prema članku 81. stavak 1. ZPP-a.
19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
20. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
21. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.
22. Po čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate prilikom kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
23. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću iz kojeg je utvrđeno da je iznos kredita 58.000,00 eur, kamatna stopa 6,15% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana. Rok otplate je 360 mjeseci, namjena stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Kredit se otplaćuje 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za EUR važećem na dan plaćanja. Dospijeva na naplatu 1. studenog 2008.
23.1. Nadalje kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno daje izračunao razliku između plaćene i ugovorene kamate po svakom anuitetu. Navedene razlike se očituju u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika. Prva razlika u iznosu 177,82 kn nastaje 1. svibnja 2009. jer je tuženik 1. travnja 2009. mijenjao kamatnu stopu sa 6,15% na 6,65%. Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja ugovora do 1. srpnja 2016. je 35.786,36 kn. Također, vještak je utvrdio i manje plaćene kamate od strane tuženika koje iznose 3.844,67 kn.
23.2. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine.
24. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, Građanski odjel VSRH je na sjednici 30. siječnja 2013. zauzeo shvaćanje:
" zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, tek po pravomoćnosti ove odluke počinje teči rok zastare.
25. Glede prigovora mjesne nadležnosti u ovom postupku iz iskaza tužitelja je utvrđeno da glede odredbe iz Ugovora o kreditu u kojoj je određeno da će u slučaju spora biti nadležan sud u mjestu sjedišta banke, o tome s bankom tužitelj nije ništa preciznije razgovarao niti pregovarao nego je samo Ugovor potpisao. Misli da nije mogao utjecati na način da se ova odredba u Ugovoru o nadležnosti suda u slučaju spora promijeni te da je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Obzirom na tužiteljevo prebivalište u [adresa], za njega bi predstavljao značajan financijski izdatak, a također i gubitak vremena ako bih morao ovaj postupak voditi pred sudom u sjedištu banke.
25.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. ZPP-a.
25.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u sjedištu kreditora predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.
25.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
26. Tuženik je u podnesku od 20. travnja 2022., odnosno 13. svibnja 2022. postavio prijebojni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.
26.1. Iz Nalaza vještaka financijske struke je utvrđena tzv. negativna razlika koja iznosi 3.844,67 kn.
26.2. Po mišljenju ovog suda ova tražbina tuženika nije sukladna članku 323. ZOO-a jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnova jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Prema članku 323. stavak 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran je za štetu suugovaratelj koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U ovom slučaju tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope, dakle svjesno je prešutio i zatajio tužitelju okolnost vezanu za rizičnost valutne klauzule u EUR-u. Stoga je krivnja za ništetnosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Stoga je valjalo odbiti postojanje tražbine tuženika, sukladno time i prigovor prijeboja.
27. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.
28. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.324,57 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, financijsko vještačenje 637,07 eur, zastupanje na ročištima 12. rujna 2019., 21. travnja 2022. i 25. travnja 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, zastupanje na ročištu 31. ožujka 2025. prema Tbr.9.točka 5.OT 50,00 eur, ročišta za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 27. studenog 2018., 13. ožujka 2019., 20. rujna 2019. i 21. siječnja 2020. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podnesaka 15. lipnja 2022. i 24. siječnja 2023. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 3.OT. Osnovica za PDV iznosi 2.150,00 eur, a PDV iznosi 537,50 eur.
29. Stoga je odlučeno kao u izreci.
Slavonski Brod, 9. lipnja 2025.
Sudac
Pavo Garić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.
