Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-136/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AMV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, zbog isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. svibnja 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 09. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 306,43 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05. ožujka 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.019,91 €, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 09. lipnja 2025. pa do isplate po stopi po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 03. studenog 2020., se navodi kako je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], u naravi stana na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tuženik smatra neosnovanim. Tužiteljica je **.**.2000. sa AM sklopila Ugovor o najmu stana te je AM živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju je plaćao AM mjesečno iznosi 140,67 kuna, na temelju izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa Odsjeka za poslove stanovanja od 11. svibnja 2015. o iznosu mjesečne najamnine, ugovoreni rok plaćanja je svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica u posjed tog stana nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u tom stanu živio AM, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak Republike Hrvatske prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u dvije presude i to Statileo protiv RH te Bego i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerani miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na načina da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerani miješanje koje se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za prosinac 2017. Budući razliku između 2.700,00 kuna i 140,67 kuna predstavlja iznos od oko 2.550,00 kuna, tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan naknaditi iznos od ukupno 2.550,00 kuna i to od dospijeća do isplate, odnosno od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za veljaču 2018. Tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će se obvezati tuženika na isplatu utuženog dugovanja zajedno sa zateznim kamatama te joj naknaditi parnični trošak.

1.1. Svoj je zahtjev tužiteljica uredila podneskom od 08. travnja 2024.

2. U odgovoru na tužbu od 07. prosinca 2023. tuženik je predložio sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu obzirom u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom članka 186. a) ZPP-a. Naime, kad se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba, evidentno je da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanih čl.186a) ZPP-a. S tim u svezi, ističe se da odredba članka 38. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj 67/2018) ni na koji način ne derogira odredbu čl.186a) ZPP-a, a time ni formalnopravne obveze koje navedene odredbe nameću tužiteljici. Također, ni u pogledu visine iznosa koji se potražuje ne postoji identitet između zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je u mirnom postupku zahtijevao isplatu iznosa od 90.000,00 kuna uvećanog za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedinačni iznos od 2.500,00 kuna teku od travnja 2016. do travnja 2019. pa do isplate dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 2.550,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05. ožujka 2018. do isplate. Podredno, osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, iz ugovora o najmu stana vidljivo je da je **.**.2000. AMV zaključila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2. Iz povijesnog ZK izvatka z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidljivo je da je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. zaštićeni najmoprimac AM stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2 te da je pravo vlasništva tog stana prenio darovanjem na svoju kći KM iz [adresa]. Također je vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv KM, a koja se vodi pod poslovnim brojem Po- 172/2013. Prema tome, tužiteljica je kao vlasnica stana mogla znati da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod rednim brojem 9 te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu A c/a RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Tužiteljica to očito nije učinila. Osim toga, tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s AM **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. U tom se smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske jer u konkretnoj situaciji ne može tužena snositi odgovornost zbog toga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari. Ovdje se posebno ističe i da je KM koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. MM imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1907 m2. Nadalje se ističe da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu Bego protiv Hrvatske i Statileo protiv Hrvatske ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Radi toga je sud istaknuo da se temeljni problem u predmetima ove vrste "tiče samog zakonodavstva" i da nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne i interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane. Posebno se ističe prigovor zastare prava u smislu čl. 373 st.1 ("Narodne novine" broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001) sada čl.227 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018). Naime, Zakon o najmu stanova je donesen 1996., a Konvencija je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati, a Ustavni sud RH u rješenju poslovni broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članka 6. do 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu RH te Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja jer su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 5. studenog 1997. ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare odnosno zastare prava u odluci Statileo i dr. protiv Hrvatske nije bavio. Osim toga, niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok pa nema razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica i svi ostali vlasnici su mogli i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnosti Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/1996) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Naime, baš zbog činjenice što Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imala mogućnost, za slučaj da je aktivno legitimirana a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužiteljica nije učinila. U svakom se slučaju ističe da tužiteljici, pod uvjetom da je aktivno legitimirana, a što nije, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Dakle Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova u [adresa] pa i tužiteljici, za slučaj da joj pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene dobiti a što se poriče i nije njen slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Na tragu istaknutoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava pa prvenstveno i Statileo, kojima je na ime naknade štete podnositeljima dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu ali im ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom čl.16 Ustava RH. Napominje se kako ispis oglasa ne dokazuje ostvarenu već samo traženu cijenu najma, a što se ne može uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine najma. Naravno, ostvarena visina najamnine ovisi i o stanju nekretnine, a tužiteljica da nije dostavila dokaze da bi vršila bilo kakva ulaganja u istu pa da bi se mogao iznajmljivati kao „novoopremljen stan“. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30 % od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30 % te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl.50 Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl.62 Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12 % godišnje. Slijedom svega navedenog predlaže se tužbu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev te tužitelju naložiti plaćanje parničnog troška tuženoj.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica je isticala:

- da u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana s AM nije imala saznanja da bi bio vlasnik neke druge nekretnine;

- da je RH dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine;

- da je tužiteljica protiv AM, zaštićenog najmoprimca, bila pokrenula postupak pod poslovnim brojem Po-171/2013 radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana, a u kojem postupku je tužba pravomoćno okončana;

- da je tužiteljica protiv KM, kćeri AM, pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji postupak se vodio pod poslovnim brojem Po-172/2013 i koji je završen povlačenjem tužbe i

- da je tužiteljica u predmetu pod poslovnim brojem P-4175/2020 ustala tužbom protiv EM i KM radi ništetnosti ugovora o darovanju od 01. listopada 2013., a u kojem je doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe.

4. Odlučujući u gore opisanoj pravnoj stvari, Općinski sud u Splitu je dana 15. srpnja 2024., donio presudu pod poslovnom oznakom i brojem P-3788/2020-10, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 306,43 € sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, dok je za više zatraženi iznos od 32,01 €, zahtjev odbijen. Pravodobnu i potpunu žalbu, uložio je tuženik, pa je odlučujući o istoj Županijski sud u Varaždinu dana 23. prosinca 2024., pod poslovnom oznakom i brojem Gž-1348/2024- 2 donio rješenje kojim je prihvatio žalbu i predmet vratio na ponovno suđenje, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, dok je nepobijani odbijajući dio zahtjeva pod točkom I. izreke ostao neizmijenjen.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019., izvješća ODO-a Split broj N-DO- 130/2019. od 18. travna 2019., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012., Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019., povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020., Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. i dopisa Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. Pregledani su zajedno sa strankama još i spisi Općinskog suda u Splitu poslovnih oznaka i brojeva Po-171/13, Po-172/13 i P-4175/20 te P-3604/2020 (iz kojeg su izdvojeni ročišni zapisnici od 05.10.2023. i 14.02.2024.). Saslušana je tužiteljica te su pregledani sudski spisi ovog suda P-2249/2021, P-4215/2024 i P-1979/2024.

6. Punomoćnik tužitelja i zastupnik po zakonu tuženika su popisali parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Čitanjem ZK izvatka za ZU 149 k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su kao suvlasnici na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica] upisani ĆM, ZM i NM za po 1/3 dijela (stanje na dan 3. ožujka 2020.).

10. Čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako je podnositeljica AMV vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe, čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Podnositeljica je **.**.2000. sa AM sklopila Ugovor o najmu stana te isti u stanu podnositeljice živi kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju isti plaća iznosi 140,67 kuna, svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec. Podnositeljica nije u mogućnosti ući u posjed stana, a niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom u istom živi AM koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo i s kojim je predlagateljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Predlagateljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna te traži od RH da joj isplati razliku u iznosu od 2.500,00 kuna za period od travnja 2016. do travnja 2019., odnosno ukupno 90.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni iznos od 2.500,00 kuna.

11. Čitanjem izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., utvrđeno je da istim ODO Split izvještava punomoćnika tužitelja kako je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan u cijelosti. Kako niti na temelju propisa, niti bilo kakvim ispravama ne proizlazi da bi RH bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

12. Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012. utvrđeno je da se istim utvrđuje najmodavac AMV, stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, kao najmoprimac je naveden AM, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

13. Čitanjem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. utvrđeno je da istim najmodavac ZM daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]. Ugovorena je zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem AM koristiti stan su VM supruga, BM sin i KM, kći. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

14. Čitanjem dopisa Trgo Stan d.o.o. od 05. ožujka 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako su prosječne cijene visine najamnine za stan u [adresa], položenog na II. katu i potkrovlju površine 52,10 m2 u periodu od 2016. pa do dana pisanja dopisa iznosile 350,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

15. Čitanjem povijesnog ZK izvatka za ZU 14539 k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] "Zgrada, [adresa]" i to baš na E-9, stan na XII katu, označen brojem 46, u površini od 40,09 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, predsoblja i hodnika kao vlasnica za cijelo upisana KM, a koje vlasništvo je stekla od EM na temelju Ugovora o darovanju nekretnine od 02. rujna 2013., a koji je vlasništvo stekao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999. i smrtnog lista na ime RM ud. K.

16. Čitanjem ZK izvatka za ZU 3172 k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] kao vlasnica za cijelo upisana KM.

17. Čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. utvrđeno je da istim prodavateljica ZM prodaje, a kupac PM kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] ZU 149 KO [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa] za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

18. Čitanjem sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim AM i AMV sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je AM oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana AMV koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako AM nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

19. Čitanjem dopisa Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. (iz predmeta P-3769/2020 Općinskog suda u Splitu, korištenog zbog zaštite načela parničnog postupka i baš načela ekonomičnosti) utvrđeno je kako su u bazama podatak informacijskog sustava Porezne uprave dostupni podaci prema kojima su na lokaciji u [adresa] za razdoblje veljača 2018. evidentirane najamnine i to stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja, površine 68,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kuna, odnosno 33,24 kuna/ m2 i stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna, odnosno 101,09 kuna/m2.

20. Također je, poštujući načela ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju pregledan spis ovog suda P-3604/2020 te su izdvojeni i pročitani iskazi AMV i AM. Tako iz iskaza AM proizlazi kako je cijeli svoj život živio u stanu u [adresa]. Nakon smrti bake naslijedio je stanarsko pravo te je nastavio u istom živjeti. Po tadašnjim propisima plaćao je stanarinu, a nakon što su se promijenili zakoni morao je to regulirati tako da je sa vlasnicom, tužiteljicom potpisao ugovor o najmu stana koji prileži listovima 11-14 spisa. Majka je preminula 2010. te ju je naslijedio na stanu u [adresa], a s obzirom se sestra odrekla u njegovu korist. Stan je bio prazan sve dok se nije uselio u isti i to misli u ljeto 2018. Stan je prepisao na kćer jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio. Vlasnici AMV u trenutku potpisivanja ugovora 2000. nije rekao da ima stan kojeg je naslijedio od majke, odnosno da je njegova majka vlasnica stana. Iz tog stana se iselio 30. kolovoza 2019. na inicijativu AMV. Danas u stanu u kojem živi, živi sa suprugom, a prije je živjela majka sa očuhom. Stan sa zaštićenom najamninom je bio površine 53 ili 54 m2. AMV je pak u svom iskazu navela kako je sa AM potpisala Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a koje točno godine nije se mogla točno prisjetiti s tim da je to bilo godinu dana nakon što je on potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom. Dakle, u trenutku potpisivanja ugovora nije znala da bi on imao u vlasništvu bilo kakvu drugu nekretninu. Saznala je od drugih ljudi koji su joj rekli da mu je umrla majka te da mu je nakon njene smrti ostao stan. Sjeća se da je njena tadašnja odvjetnica odmah poslala obavijest, a zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu. Nakon svega uslijedio je sudski postupak. AM je odmah nakon što je pokrenut postupak prebacio taj stan na kćer. Izašao je iz stana negdje 2019. Sjeća se da su potpisali papir o primopredaji i to u njegovog odvjetnika. Površina stana u kojem je živio zaštićeni najmoprimac iznosi cca 60 m2. Prije nego što je AM majka umrla nije znala da on skrbi o svojoj majci, ni da majka ima stan. Znala je samo da je naslijedio stanarsko pravo od svoje bake. Odvjetnica, danas pokojna, je naknadno provjerila i saznala da je upisan kao vlasnik. Imala je mogućnost jedan put godišnje obići stan, ali je imao potpunu slobodu tako da nije odlazila niti taj jedan put godišnje. Nije nikada pokretala postupke za iseljenje. Prilikom primopredaje stana AM ju je čekao na ulazu u zgradu, tresao se, bio je uznemiren, ušli su u stan koji je bio u potpuno derutnom stanju jer se u njega nije ništa ulagao. AM joj je dao ključeve stana, plakao je i molio je da mu sve oprosti. Ispričao je svoje osobne i zdravstvene probleme te su nakon toga otišli na kavu.

21. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da je u utuženom periodu, veljača 2018., tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina];

- da je tužiteljica prodala predmetni stan 04. ožujka 2020.;

- da je tužiteljica s AM **.**.2000. potpisala Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom;

- da je u utuženom periodu zaštićeni najmoprimac AM bio u posjedu stana

- da je AM plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 140,67 kuna;

- da je AM, zaštićeni najmoprimac, stekao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka [adresa] i to baš stan E-9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 02. rujna 2013.;

- da je tužiteljica protiv AM pokrenula 2013. postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem postupku je tužba pravomoćno odbačena i

- da je tužiteljica protiv KM, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji je završen povlačenjem tužbe.

22. Kao sporno postavilo se pitanje:

- je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac;

- je li tužiteljica ima pravo potraživati štetu od RH;

- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo;

- je li tužiteljica aktivno legitimirana i

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za podnošenja tužbe.

22.1. Također, uzimajući u obzir uputu iz odluke Županijskog suda u Varaždinu od 14. siječnja 2025., valjalo je u postupku ispitati i je li tužiteljica poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon što je saznala da je AM stekao pravo vlasništva na II. stanu, nakon majčine smrti kao i je li imala saznanja da je njegova kći, KM ima u vlasništvu nekretninu te o kojoj vrsti i vrijednosti nekretnine se radi. Prema ocijeni suda višeg stupnja, bilo bi bitno utvrditi koje vrste postupaka je tužiteljica vodila i kakav je bio njihov ishod.

23. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl.8 ZPP-a ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist.

23.1. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl.1 Protokola br.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

23.2. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

23.3. Konvencija je prema čl.141 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema čl.5 Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

23.4. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl.32 Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

23.5. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju čl.1045 st.1, kao i čl.8 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 u 29/18, nadalje u tekstu: ZOO) kao i čl.4 st.2 Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, M i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

24. Tužiteljica prema stavu ovog suda nije doprinijela nastanku štete, budući da je ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopila **.**.2000. s AM koji je s obitelji živio u njenom stanu, a što je vidljivo iz samog ugovora, a naročito iz članka XVI ugovora kojim je utvrđen iznos razlike naknade (1572,00 kuna) koju je najmoprimac plaćao od 1.12.1997. do sklapanja ugovora, a koja je bila određena u iznosu od 29,00 kuna (naputak uz točki XVI ugovora). U svom iskazu svjedok AM je rekao da u stanu živi od rođenja (1947.), što nitko od stranaka nije učinio spornim. Stoga sud smatra da je potpuno nepotrebno u ovoj parnici, kako to predlaže tužena, dokazivati da je AM bio nositelj stanarskog prava, odnosno da je članovima njegove obitelji priznat pravni položaj članova obiteljskog domaćinstva prema Zakonu o stambenim odnosima (Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93). Obveza sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom tužiteljici je nametnuta Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96.), dok je sasvim nelogično da bi tužiteljica s osobom koja nema status zaštićenog najmoprimca pristala iznajmljivati stan na neodređeno vrijeme za propisom utvrđenu najamninu od 79,91 kuna mjesečno.

24.2. Pravno je irelevantno je li tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o najmu stana 2000. godine znala da je AM s majkom RM **.**.1999. sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, u smislu odredbe članka 31. stavka 2. Zakona o najmu stanova Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., dalje: Zakon o najmu stanova), koja propisuje da pravo na zaštićenu najamninu nema osoba koja ima u vlasništvu useljivi stan ili kuću, budući da se kod ugovora o doživotnom uzdržavanju se vlasništvo stječe smrću davatelja uzdržavanja, pa AM kao zaštićeni najmoprimac u trenutku sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom nije imao u vlasništvu useljivi stan ili kuću (jer je vlasništvo stekao upisom u zemljišnu knjigu nakon smrti njegove majke 2011. godine), niti je useljivu kuću ili stan imala njegova kći KM, jer je nekretnina 493/2 k. o. [katastarska općina] u naravi oranica.

24.3. Kasnije saznanje tužiteljice da je AM stekao u vlasništvo stan te ga ugovorom o darovanju darovao kćeri KM, što je sve vidljivo iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dovelo je do pokretanja sudskog postupka od strane tužiteljice protiv AM, koja je u predmetu ovog suda Po- 171/2013 zahtijevala od suda utvrđenje da je Ugovor o najmu stana od 30. lipnja 2020. raskinut, ali je njen zahtjev pravomoćno odbačen kao nedopušten. Činjenica da je zaštićeni najmoprimac naknadno stekao useljivi stan ili kuću, s druge strane, nije predstavljala ni razlog za otkaz ugovora o najmu sukladno odredbama članka 40. Zakona o najmu stanova.

24.4. Nadalje, odredbe Zakona o najmu stanova i kasnijih novela istog zakona ("Narodne novine" br. 22/06.), kao i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" br. 40/97., 117/05.) nisu nametale obvezu najmodavcima za provjeru platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca, kako to pogrešno tumači tužena, već samo ovlaštenje najmodavca da iste podatke provjeri, stoga mišljenje tužene da činjenica što tužiteljica nije provjerila platne mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njene obitelji, pa da bi eventualno od zaštićenog najmoprimca mogla tražiti naplatu slobodno ugovorene najamnine, sasvim je promašeno.

24.5. Tužiteljica je u spis dostavila Izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. Odsjeka za poslove stanovanja, Službe pravne zaštite i za stanove i poslovne prostore Grada Splita, kojim je utvrđena mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna. Nisu osnovane tvrdnje da je tužiteljica mogla od zaštićenog najmoprimca od 1. rujna 2018. naplaćivati povećanu najamninu sukladno odredbi članka 28.a Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" 91/96., 48/98., 66/98., 22/06. i 68/18.), budući da je ista odredba ukinuta Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. (»Narodne novine« broj 105/20.)

24.6. Stoga nisu osnovani navodi tužene da tužiteljica nije iskoristila sva pravna sredstva radi pribavljanja posjeda stana slobodnog od osoba i stvari odnosno povisivanje najamnine, pa da bi time doprinijela vlastitoj šteti.

25. Čitanjem Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da je Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. sporazumno raskinut tog dana (30. kolovoza 2019.). Stranke su predmetnim sporazumom suglasno konstatirale da je tog dana AM oslobodio stan od osoba i stvari te predao ključeve stana tužiteljici. U postupku tužena je učinila spornim kada je AM iselio iz predmetnog stana, budući da je u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. br. P-2254/2021 u svom iskazu naveo da je iz stana tužiteljice 100% iselio 2018., dok je saslušan u ovom postupku u svojstvu svjedoka iskazao da je iz stana izašao u kolovozu 2019., a koji iskaz tužena smatra pristranim i prilagođenim za interes tužiteljice da uspije u ovom sporu. Iako je AM pred ovim sudom dao kontradiktorne iskaze u odnosu na trenutak iseljenja iz stana tužiteljice, a nije predložen niti jedan dokaz od strane tužene (primjerice saslušanje drugih suvlasnika zgrade, susjeda) kojim bi se utvrdilo da je AM iz stana iselio ranije, ovaj sud utvrđuje da je AM iselio iz stana u kolovozu 2019., a kako je utvrđeno i ranijom pravomoćnom presudom u istoj pravnoj stvari za drugo utuženo razdoblje pod posl. br. P-3604/2020, te je tužiteljici bio dužan plaćati zaštićenu najamninu do tog dana, odnosno do sporazumnog raskida ugovora o najmu.

26. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi čl.215 st.1 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl.230 st.1 ZOO-a.

26.1. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl.29 st.1 ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl.1086 ZOO-a).

26.2. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 05. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I- 762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe čl.6-8 ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 05. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tuženika teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tuženik svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogao na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

26.3. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Tužba je podnesena 03. studenog 2020. za potraživanje iz veljače 2018.

27. U pogledu visine naknade spisu prileži podatak Porezne uprave o ugovoru o najmu stana u istoj ulici u kojoj se nalazi i predmetni stan, Majstora Jurja, a prema kojoj je visina mjesečne najamnine za stan površine 68,00 m2 iznosi 2.260,00 kuna ili 33,24 kuna/m2 ili 4,41 eura/m2 i za stambeni prostor površine 23,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna ili 101,09 kuna/m2 ili 13,42 eura/ m2. Prema dopisu agencije Trgostan d.o.o., najpoznatije agencije za promet nekretninama u Splitu, proizlazi da prosječna tržišna vrijednost mjesečne najamnine za stanove u [adresa], gdje je smještena ulica Majstora Jurja, 0,89 eura/m2.

27.1. Porezna uprava izričito potvrđuje da nema službenih kriterija za određivanje najamnine za stambeni prostor, kao i to da se ista utvrđuje isključivo prema cijenama iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini.

27.2. Ovaj sud je uzeo u obzir sve parametre prilikom određivanja visine tržišne najamnine i to podatke Porezne uprave, mišljenje agencije te je na temelju tako dostavljenih podataka utvrdio, a na temelju prosjeka svih dobivenih podataka, iznos tržišne najamnine. Uzimanjem aritmetičke sredine svih dostavljenih dokaza proizlazi kako je prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 6,24 eura/m2. Stoga bi iznos tržišne najamnine za ovakav stan bio 325,10 eura (52,10 m2 x 6,24 eura) mjesečno u utuženom razdoblju, što preračunato u kune iznosi oko 2.449,47 kuna (fiksni tečaj konverzije). Navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 140,67 kuna pa se dolazi do iznosa od 2.308,80 kuna/306,43 eura. (Prema odredbi čl.55 st.2 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02 - pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle prvostupanjski sud se nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

27.3. Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2364/16 u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“.

28. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica)

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvanugovornom obvezno-pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

29. Tužiteljica je u utuženom razdoblju bila vlasnica stana radi čega je njena legitimacija neupitna.

30. Slijedom iznesenog, svi prigovori tuženika ukazuju se u cijelosti neosnovanim te je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 306,43 € dok je za više zatraženo, nakon prednje opisanog obračuna kao u točkama 24. i 24.2. ovog Obrazloženja, u visini od 32,01 € zahtjev pravomoćno odbijen.

31. Tužiteljica je ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je isti odbio. U ovom predmetu tužiteljica traži isplatu za jedan mjesec, dok je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživala za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. radi čega tuženik pogrešno smatra da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve elemente koje sadrži tužba.

32. Tuženik tvrdi da je tužiteljica doprinijela šteti jer je mogla raskinuti Ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Za istaći je, sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici i tako joj prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

33. Iako za ovaj predmet nije odlučno je li AM iselio iz stana 2018. ili 2019. jer je predmetno potraživanje iz 2018., sud smatra da je iz stana iselio 30. kolovoza 2019. Obje stranke priznale su potpis na sporazumu kao svoj, a tvrdnje tužene da su se stranke dogovorile i naknadno isti sastavile radi popravljanja iskaza svjedoka, ničim nisu dokazane i nisu prihvatljive.

34. Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom čl.154 st.2 i čl.155 ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, trošak sastava tužbe, trošak zastupanja na ročištima od 16.04., 13.05., i 20.06.2024. i 11.04. te 06.05.2025. te trošak sastava podnesaka od 08.04. i 21.05.2024. – svaka radnja po 50 bodova i dodatno po 25 bodova za pristup ročištu za objavu i uručenje odluke na dane 15.07.2024. i 09.06.2025., odnosno ukupno 500 bodova, što pri vrijednosti boda s paušalom od 2,00 € daje iznos od 1.000,00 €. Navedeni iznos trebalo je uvećati za trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od plaćenih 6,64 € i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 13,27 € pa se tako dolazi do ukupnog iznosa od 1.019,91 €. Na taj je način dobiven ukupan iznos troška koji je tužiteljici prouzročen ovim postupkom a kojeg će joj platiti tuženik kao onaj koji je postupak izgubio.

34.1. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom čl.29 st.2 ZOO-a.

35. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 09. lipnja 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pravna pouka: Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe višem, županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA: - punomoćniku tužitelja

- zpz tuženika

- u spis