REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-605/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012754595 sklopljenog 9. srpnja 2007. između SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 763,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište (primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.002,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1.-5. spisa) i tijekom postupka (list 363. spisa) navodi da je SB iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 9. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012754595 u čijem čl. 12.3. je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. S tim u vezi, korisniku kredita je naplaćena naknada u iznosu od 5.751,76 kn (763,39 EUR). Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakvog utjecaj. Sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Korisnik kredita je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 763,39 EUR po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 260.-275. spisa) i tijekom postupka (list 357. spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osim po pitanju visine budući da nije sporno da je na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva od korisnika kredita naplaćen iznos od 763,39 EUR. S obzirom na navedeno, prigovara vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u iznosu od 2.163,39 EUR. Navodi da tužitelj nije potrošač odnosno osoba čija su prava povrijeđena jer se presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje samo na potrošače, a predmetna tražbina je osobne naravi te se njezinoj naravi protivi prenošenje na drugoga. Osim toga, tuženik tvrdi da je ustupitelj (korisnik kredita) restituiran i namiren prilikom konverzije kredita. Naime, stranke su 7. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija i tom je prilikom korisnik kredita priznao da je ispravan Izvod otvorenih stavki i time da prema tuženiku nema potraživanja niti po kojoj osnovi sa ovog kredita. Navodi da je korisnik kredita bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da kredit uzima danas. Dodaje da je iznos naknade koji je od korisnika kredita naplaćen neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je korisnik kredita primio. Ističe kako je odredba o naknadi jasna, transparentna, lako uočljiva i određena. Osim toga, javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog prilikom solemnizacije. Zaključno tuženik ističe prigovor zastare.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu, a ujedno je saslušan kao svjedok SB (list 362. spisa). Ostale dokaze (provođenje financijskog vještačenja) sud nije izvodio jer bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti.

4. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012754595 od 9. srpnja 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa od 763,39 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja SB kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 9. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012754595 (list 111.-115. spisa) za iznos kredita od 130.700,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora). Nadalje nije sporna činjenica da je 19. srpnja 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 5.751,76 kn (763,39 EUR). Dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija te osnova tužbenog zahtjeva, odnosno pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka). Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine.

8. U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora treba navesti da isti nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.163,39 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i čl. 40. st. 2. ZPP, dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 763,39 EUR (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora i za nenovčani i za novčani zahtjev ispravno naveo u tužbi.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012754595 (list 111.-115. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ĆB i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 130.700,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stambenog objekta (čl. 1. i čl. 2. Ugovora). U članku 12.3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 6. lipnja 2023. (list 16.-21. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita SB, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012754595 od 9. srpnja 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 14. lipnja 2023. primitkom Obavijesti od 6. lipnja 2023. (list 15. spisa).

11. Svjedok SB je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu 4. lipnja 2025. iskazao da nikad u vlasništvu nije imao obrt, a predmetni Ugovor o kreditu je sklopio radi kupnje stana na adresi [adresa] u kojem i danas stanuje i koji nikad nije bio predmet najma ili zakupa. Iskazao je da se u to vrijeme plaćala naknada za kredit i da je to bio jedini način da se kredit dobije. Naveo je da je ugovor sastavila banka te da nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja u vezi pojedinih odredbi niti mu je banka objasnila bilo što u vezi naknada. Prema sjećanju svjedoka, naknada mu je naplaćena u iznosu od oko 5.000,00 kn. Dodao je da je kredit sam otplaćivao.

11.1. Sud je povjerovao iskazu svjedoka u cijelosti budući da je isti iskazivao uvjerljivo, iskreno i životno logično. Osim toga, njegov iskaz nije u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu.

12. Iz Pregleda uplata po kreditu na dan 29. studenog 2004. (list 105. -110. spisa) proizlazi da je korisniku kredita 19. srpnja 2007. po partiji kredita 9012754595 naplaćen iznos od 5.751,76 kn.

12.1. Među strankama nema spora o tome da predmetni iznos predstavlja upravo na temelju čl. 12.3. Ugovora o kreditu naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Slijedom prednjih utvrđenja, sud je zaključio da je korisnik kredita na temelju odredbe čl. 80. st. 1. ZOO prenio na tužitelja svoju tražbinu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Radi se o odredivoj novčanoj tražbini koja nije strogo osobna i čija se narav ne protivi ustupu. Također, nije riječ o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO).

14. Korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je namjena kredita kupnja stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu), dok je i iz iskaza korisnika kredita vidljivo da se radilo o kreditu koji je podignut radi kupnje nekretnine za potrebe stanovanja. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

15. Iz iskaza svjedoka proizlazi da o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije bilo pojedinačnog pregovaranja, štoviše, svjedok je naveo da uopće nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ugovornih odredbi, već da je na potpis dobio unaprijed formulirani, tipski ugovor. Iz iskaza svjedoka stoga proizlazi da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.2. Okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom prilikom solemnizacije, uz njegovo utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke, ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da je banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede sporne ugovorne odredbe, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik niti ne tvrdi da je javni bilježnik imao saznanja vezana uz tuženikovo davanje konkretnom potrošaču informacija o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno svih informacija potrebnih za donošenja valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti.

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, tuženik je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 4. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 130.700,56 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za iznos naplaćene naknade (763,39 EUR).

19. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

19.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

19.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 763,39 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

20. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

20.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastarni rok još nije počeo teći.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 19. srpnja 2007. (koja činjenica proizlazi iz pregleda uplata po kreditu na listu 105. spisa), tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose, pripada od 20. srpnja 2007.

22. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

23.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.163,39 EUR (1.327,22 EUR za točku I. tužbenog zahtjeva – čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18., 51/23. i 763,39 EUR za točku II. tužbenog zahtjeva – čl. 35. st. 1. ZPP).

23.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), sastava podneska od 6. travnja 2005. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškovi zastupanja na ročištima 16. travnja 2025. i 4. lipnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 34,05 EUR i za presudu u iznosu od 68,09 EUR ukupno iznosi 1.002,14 EUR.

23.3. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 9. lipnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.