Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, T. Masaryka 8
Poslovni broj: P-261/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužiteljice CŽ (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, P. Preradovića 5/13, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (Oib: 02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko & partneri d.o.o. iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 14. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, 9. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, Oib: 02535697732, da isplati tužiteljici CŽ iz [adresa], Oib: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate temeljem ništene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iznos od 529,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje se za razdoblje do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:
- 24,90 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate;
- 30,52 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate;
- 30,42 EUR od 30. rujna 2012. do isplate;
- 30,32 EUR od 31. listopada 2012. do isplate;
- 30,22 EUR od 30. studenog 2012. do isplate;
- 30,11 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate;
- 30,01 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate;
- 29,91 EUR od 28. veljače 2013. do isplate;
- 29,81 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate;
- 29,70 EUR od 30. travnja 2013. do isplate;
- 29,60 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate;
- 29,50 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate;
- 29,39 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate;
- 29,28 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate;
- 29,17 EUR od 30. rujna 2013. do isplate;
- 29,06 EUR od 31. listopada 2013. do isplate;
- 28,95 EUR od 30. studenog 2013. do isplate;
- 28,84 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate;
sve u roku 15 dana.
II. Nalaze se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, Oib: 02535697732, da isplati tužiteljici CŽ iz [adresa], Oib: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.277,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji se iznos ima vratiti tužiteljici po stopi od 15% godišnje do 31.12.2001., po stopi od 14 % godišnje od 1.01.2008. godine do 30. 06.2011., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskim zateznim kamatama određenim za svako polugodištem uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:
- 0,08 EUR od 31. listopada 2005. do isplate;
- 1,19 EUR od 30. studenog 2005. do isplate;
- 9,63 EUR od 31. listopada 2008. do isplate;
- 1,74 EUR od 3. studenog 2005. do isplate;
- 13,24 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate;
- 17,07 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate;
- 18,73 EUR od 28. veljače 2009. do isplate;
- 13,52 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate;
- 14,35 EUR od 30. travnja 2009. do isplate;
- 7,56 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate;
- 0,93 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate;
- 0,36 EUR od 4. srpnja 2009. do isplate;
- 2,96 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate;
- 2,90 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate;
- 0,15 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate;
- 0,01 EUR od 3. kolovoza 2009. do isplate;
- 0,18 EUR od 6. kolovoza 2009. do isplate;
- 5,37 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate;
- 0,85 EUR od 1. rujna 2009. do isplate;
- 4,55 EUR od 30. rujna 2009. do isplate;
- 0,72 EUR od 2. listopada 2009. do isplate;
- 2,71 EUR od 31. listopada 2009. do isplate;
- 0,14 EUR od 5. studenog 2009. do isplate;
- 8,77 EUR od 30. studenog 2009. do isplate;
- 13,10 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate;
- 20,07 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate;
- 18,26 EUR od 28. veljače 2010. do isplate;
- 27,25 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate;
- 25,29 EUR od 30. travnja 2010. do isplate;
- 29,39 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate;
- 56,63 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate;
- 50,81 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate;
- 40,08 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate;
- 1,13 EUR od 2. rujna 2010. do isplate;
- 17,68 EUR od 7. rujna 2010. do isplate;
- 8,93 EUR od 10. rujna 2010. do isplate;
- 61,46 EUR od 30. rujna 2010. do isplate;
- 50,77 EUR od 31. listopada 2010. do isplate;
- 63,39 EUR od 30. studenog 2010. do isplate;
- 6,65 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate;
- 95,01 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate;
- 31,94 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate;
- 34,41 EUR od 1. veljače 2011. do isplate;
- 4,52 EUR od 3. veljače 2011. do isplate;
- 1.10 EUR od 4. veljače 2011. do isplate;
- 6,92 EUR od 5. veljače 2011. do isplate;
- 65,86 EUR od 28. veljače 2011. do isplate;
- 17,62 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate;
- 75,51 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate;
- 76,78 EUR od 30. travnja 2011. do isplate;
- 1,00 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate;
- 107,68 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate;
- 110,90 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate;
- 139,47 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate;
- 123,67 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate;
- 108,63 EUR od 30. rujna 2011. do isplate;
- 106,76 EUR od 31. listopada 2011. do isplate;
- 105,42 EUR od 30. studenog 2011. do isplate;
- 112,03 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate;
- 118,98 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate;
- 119,50 EUR od 29.veljače 2012. do isplate;
- 114,84 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate;
- 117,15 EUR od 30. travnja 2012. do isplate;
- 119,32 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate;
- 115,87 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate;
- 117,03 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate;
- 115,08 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate;
- 110,13 EUR od 30. rujna 2012. do isplate;
- 31,85 EUR od 31. listopada 2012. do isplate;
- 83,51 EUR od 31. listopada 2012. do isplate;
- 118,24 EUR od 30. studenog 2012. do isplate;
- 117,24 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate;
- 106,05 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate;
- 115,58 EUR od 28. veljače 2013. do isplate;
- 116,04 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate;
- 82,78 EUR od 30. travnja 2013. do isplate;
- 28,21 EUR od 8. svibnja 2013. do isplate;
- 101,36 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate;
- 101,07 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate;
- 103,38 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate;
- 107,69 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate;
- 114,29 EUR od 30. rujna 2013. do isplate;
- 110,89 EUR od 31. listopada 2013. do isplate;
- 112,84 EUR od 30. studenog 2013. do isplate;
- 115,08 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate;
- 106,10 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate;
- 108,78 EUR od 28. veljače 2014. do isplate;
- 19,27 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate;
- 88,70 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate;
- 95,46 EUR od 30. travnja 2014. do isplate;
- 9,35 EUR od 5. svibnja 2014. do isplate;
- 103,54 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate;
- 103,88 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate;
- 107,95 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate;
- 110,91 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate;
- 110,24 EUR od 30. rujna 2014. do isplate;
- 113,07 EUR od 31. listopada 2014. do isplate;
- 115,05 EUR od 30. studenog 2014. do isplate;
- 113,99 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate;
- 115,45 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate;
- 130,81 EUR od 28. veljače 2015. do isplate;
- 122,64 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate;
- 35,23 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate;
- 154,82 EUR od 30. travnja 2015. do isplate;
- 158,87 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate;
- 157,66 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate;
- 150,64 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate;
- 87,75 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate;
- 55,45 EUR od 9. rujna 2015. do isplate;
- 144,41 EUR od 30. rujna 2015. do isplate; sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.783,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2025. kao dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznos od 2.783,45 EUR i zatraženog iznosa od 3.283,45 EUR.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 12. listopada 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 9010763960 za iznos od 88.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, uz rok vraćanja kredita od 240 jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva, da je tužiteljica 23. prosinca 2015. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu, poziva se na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. o ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF, na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da je tuženik do dana konverzije kredita primio znatno veći iznos od tužiteljice od onog na koji je imao pravo, imajući u vidu da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, da tužiteljica ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi bez financijsko – knjigovodstvenog vještačenja sama mogla precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu pa pridržava pravo na konačno uređenje tužbenog zahtjeva po provođenju financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, da je iznos tužbenog zahtjeva postavila na način da je zbrojila sve razlike plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2015., čiji zbroj iznosi 70.772,60 kuna te od navedenog iznosa umanjila potraživanje za novčani iznos od 24.635,90 kuna (pretplatu priznatu konverzijom) te predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu parničnog troška tužiteljici.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da se tužiteljica poziva na ništetnost pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu iako sporne odredbe više ne egzistiraju jer su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15; dalje u tekstu ZIDZPK), da nakon što je korisnik kredita potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, da niti po ZIDZPK niti bilo kojem dugo pozitivnom propisu nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova u čl. 22. ZOO, da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino ponuditi uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, da tužiteljica pogrešno tumači presudu VTSRH zaključujući da je istom ustanovljena fiksna kamatna stopa, no tome nije tako nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi, da nije utvrđeno da je povrijeđen konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju, da tuženik do stupanja na snagu ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorim o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, da je tužiteljica izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope koja sama po sebi nije nepoštena niti neodrediva jer da ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene, da se kamatna stopa mijenja po tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, da HNB u redovitim provjerama poslovanja tuženika nije uočila niti istakla nepravilnosti i neusklađenosti s pozitivnim propisima, poziva se na čl. 19. c ZPK kojim su definirani mjerodavni tečajevi i kamatna stopa za izračun pretplate, ističe prigovor zastare tužiteljičine tražbine te posljedično predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
3. Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem broj 31 Su-434/2022-3 od 6. prosinca 2022. odredio Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu.
4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 9010763960 od 12. listopada 2005. (stranice 5-11), u Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9010763960 od 23. prosinca 2015. (stranice 12-15), u Tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 20. listopada 2005. (stranice 16-22), u Plan otplate od 24. listopada 2005. (stranice 23-25), u Pregled uplata po kreditu na dan 23. travnja 2019. (stranice 26-28), u Knjigovodstvenu karticu od 23. siječnja 2019. (stranice 29-40), u Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijeka banke (stranice 62-65), pročitan je raspravni zapisnik od 23. listopada 2019. (stranica 73), izvršen je uvid u dopis o Konverziji kredita po Ugovoru o kreditu broj: 9010763960 od 11. studenog 2015. (stranice 81-82), u izračun Konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (stranice 83-87), u Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu (stranica 88), u Plan otplate (stranice 93- 104), pročitan je raspravni zapisnik od 2. prosinca 2020. (stranice 144-145), raspravni zapisnik od 20. studenog 2024 (stranice 178-179), izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje vještaka LIDER PREMIUM d.o.o. iz [adresa] od 10. veljače 2025. (stranice 191-303), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
5. Svi dokazi cijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP-a)
6. Tužiteljica je podneskom 24. ožujka 2025. postavila tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja.
7. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom 12. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 9010763960 za iznos od 88.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, uz rok vraćanja kredita od 240 jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva, kao i to da je SŽ bila solidarni dužnik, ĐŽ i NŽ založni dužnici, a C GŽ i VŽ solidarni jamci u predmetnom Ugovoru. Pri tome je sud provjerom u JRO MUP-a RH utvrdio da je tužiteljica CŽ istovjetna GŽ i ĆŽ.
8. Nesporno je i da su stranke 23. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010763960.
9. Sporno je jesu li nepoštene, a samim tim i ništetne, odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF, postoji li nakon provedene konverzije kredita preplata tužiteljice na ime plaćenih iznosa tuženoj temeljem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i to gubi li se provođenjem konverzije kredita pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
10. Kako je već navedeno, tijekom dokaznog postupka sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje po LIDER PREMIUM d.o.o. (Oib: 73857779761), odnosno mr. sc. UŽ dipl. oec. iz [adresa], pri čemu je vještaku dan nalog da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, a po potrebi i dokumentacije koju će pribaviti neposredno od stranaka, sačini izračun eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je važio na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB-a za CHF koji je važio na dan isplate kredita tužiteljici, i to od dana izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na visinu stope ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na dan isplate kredita tužiteljici, i to od dana izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika glavnice u valuti EUR nakon provedene konverzije u odnosu na glavnicu koja bi bila da su se od dana isplate kredita tužiteljici do dana izvršene konverzije primjenjivali početni tečaj CHF koji je važio kao srednji tečaj HNB-a te početno ugovorena kamatna stopa, oboje važeći na dan isplate kredita tužiteljici kao korisniku kredita (po mjesecima), na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, odnosno je li provedenom konverzijom obuhvaćen iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom tj. jesu li prilikom izračuna konverzije uzeti u obzir svi iznosi koje je tužiteljica platila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, postoji li razlika između iznosa koji je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi ugovora kreditu i iznosa koji je tuženik tužiteljici priznao provedenom konverzijom, sve ovo u razdoblju od isplate kredita tužiteljici, odnosno izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije, da se očituje na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog, (za razliku u kamati), da sačini izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama.
11. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 10. veljače 2025., koji je zaprimljen u sudu 24. veljače 2025. (stranice 191-303) proizlazi da je tužiteljica tuženoj platila iznos od 28.627,03 kuna (3.799,45 EUR) na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 54.835,04 kuna (7.277,85 EUR) na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 23.966,54 kuna (3.180,91 EUR) na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, na ime zateznih kamata iznos od 37.185,04 kuna (4. 935,20 EUR), da je tužena tužiteljici prilikom konverzije priznala višak preplate u iznosu od 3.269,75 EUR, odnosno 24.635,90 kuna.
12. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.
13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
14. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 9010763960 od 12. listopada 2005. utvrđeno je da je člankom 4.1. određeno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30 % godišnje.
15. Nadalje, čl. 4.2. Ugovora propisano je da "visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. 7., a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“
16. Stav je suda da ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.
17. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.
18. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
19. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
20. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.
21. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
22. To znači da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no one to nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.
23. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
24. Člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
25. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
26. Da je tužiteljica potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o kreditu za kupnju stambenog objekta i adaptaciju stambenog objekta na zk. ul. [broj ZK uloška] podul. 2 te izjave tužiteljice na ročištu pred Općinskim sudom u Bjelovaru (stranice 144-145) da je isti podigla radi kupnje kuće u kojoj i danas živi s djecom.
27. Zaključak je suda da se tužiteljica osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se odnose i na tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
28. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.
29. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:
- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;
- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;
- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;
- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
30. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.
31. Također, tuženik u podnescima tijekom postupka tvrdi da su navodno ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kroz Dodatak tog Ugovora kojim je izvršena konverzija zamijenjene drugima s retroaktivnim učinkom, da sporne odredbe više ne egzistiraju, da stoga korisnici kredita koji su prihvatili konverziju kredita i potpisali Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ne mogu postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.
32. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).
33. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.
34. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
35. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.
36. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
37. Stoga je o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu saslušana tužiteljica, dok je tuženik podneskom od 1. rujna 2020. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje HŽ jer ista više nije zaposlenik tuženika (stranica 122).
38. Iz iskaza tužiteljice CŽ, ranije ĆŽ (stranice 144-145) proizlazi kako u vrijeme kada je sklapala ugovor o kreditu s tuženikom, na tržištu se nisu nudili kunski krediti, nego samo krediti u EUR-ima i CHF, da je živjela s dvoje djece pa je željela riješiti stambeno pitanje, da je obišla više banaka u [adresa], a kako su sve imale sličnu ponudu, odlučila je kredit uzeti kod tuženika za kojeg je smatrala da je stabilna banka koja joj je ulijevala sigurnost i povjerenje, da joj je kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji, da nije imala neku mogućnost pregovaranja s bankom, nego je bila situacija ako želi kredit, mora uzeti ponuđeno, da se odlučila za kredit u CHF, a ne u EUR jer je kredit u CHF imao manju kamatu pa je smatrala da je taj kredit za nju povoljniji, da je kasnije saznala da klijenti banke koji koriste više njezinih usluga imaju mogućnost niže kamatne stope, da je zbog toga povećala broj usluga koje je koristila kod tuženika pa joj je i kamatna stopa spornog ugovora bila nešto niža, da Ugovor nije dobila na uvid prije potpisivanja, pročitala joj ga je javna bilježnica prije ovjere, da je kredit uzela na 20 godina pa joj se činilo da su Švicarska i njezina valuta dugoročno puno stabilnije nego Europska unija i EUR te je i to bio razlog izbora kredita u CHF, da joj promjenjivost kamatne stope nitko nije posebno objasnio, da je iz sklopljenog ugovora protumačila da promjene kamatne stope mogu ovisiti o njenom eventualnom neredovitom podmirivanju obveza i o broju usluga banke koje koristi, da nije očekivala promjene kamatne stope jer je uredno plaćala kredit i povećala broj usluga banke koje je koristila, da je početna rata kredita iznosila oko 2.700,00 kn, zatim oko 2.500,00 kn, a najviše je iznosila 3.670,00 kuna, da je primala pisane obavijesti banke o promjenama kamatne stope, ali je na njih reagirala tek kasnije, da je kamatna stopa od početnih 4,30 % narasla na 5,95 %, da nakon što je donesena odluka u parnici Potrošač, započela je pregovore s bankom, da je platila sve anuitete kredita, no sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu vidjela je kao svojevrsni spas jer je bila pred blokadom, da se njen izračun razlikovao od izračuna banke, ali je s obzirom na kratke rokove prihvatila ponudu banke za konverzijom, da nije imala nikakav utjecaj na konverziju, bilo je uzmi ili ostavi, da ju nitko u banci nije upoznao niti s rizikom valutne klauzule, da je bila prisiljena na konverziju jer više nije mogla uredno podmirivati sve obveze, pristala je na ponudu banke kako bi preživjela.
39. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.
40. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da ju u banci zasigurno nisu upozorili da može doći do drastične promjene uvjeta kredita, bilo po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo po ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, prije svega jer je i sama priznala da je pristupila sklapanju osnovnog ugovora s povjerenjem u banku – tuženika te da joj je u banci kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji.
41. Tužiteljica kao učiteljica – savjetnica u razrednoj nastavi nije imala dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njen laički pristup ogleda se u tome da je vjerovala u stabilnost Švicarske kao države i njene valute u usporedi s Europskom unijom i valutom EUR, bez da je za to iznijela ikakve konkretne razloge. Po ocjeni suda, radilo se isključivo o pukoj laičkoj percepciji, a ne o promišljanju utemeljenom na egzaktnim ekonomskim i financijskim parametrima.
42. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, da ima povjerenje u tuženika kao banku, kao i činjenicu da joj je novac bio neophodan za rješavanje stambenog pitanja.
43. Pritom se tuženik kao banka ne može ekskulpirati tvrdnjom da je tužiteljica trebala sama procijeniti odgovara li ugovor njenim potrebama i mogućnostima te da je to nesporno i učinila. Prije svega zbog toga što je evidentno da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravna sudionica ugovornog odnosa, a osim toga i jer tuženik nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.
44. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.
45. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.
46. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.
47. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.
48. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentici i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.
49. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužiteljicu kao potrošača ne može imati učinak.
50. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je banci više platio na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.
51. Međutim, radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.
52. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
53. U odnosu na tvrdnje tuženika o nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
54. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 JŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
55. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.
56. Stoga sud smatra da sklapanjem Dodatka Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te je zadržala pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da takva razlika postoji.
57. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO)
58. Posljedično, tužiteljici pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primila, kako po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope, tako i po osnovi pretplate zbog promjene tečaja, odnosno valutne klauzule. Navedeno je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.
59. Tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu na ime valutne klauzule nije osnovan. Uporište za ovakav stav utemeljeno je na pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20.ožujka 2018., prihvaćenom i po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19, spojeni predmeti C 776/19 i C-782/19. Prema stajalištu Vrhovnog suda, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći, petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO.
60. Tužiteljica je podnijela tužbu 10. lipnja 2019., zastara njene tražbine na ime pretplate po osnovi valutne klauzule je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. travnja 2012., i ponovno je počela teći 14. lipnja 2018., tj. po pravomoćnosti odluke u tom predmetu, što znači da od 14. lipnja 2018. do 10. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok.
61. U odnosu na potraživanje preplate na ime promjenjive kamatne stope također nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. To znači da je tužiteljica tužbu po ovoj osnovi morala podnijeti do 13. lipnja 2019., što je i učinila.
62. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
63. Sud nalazi potrebnim osvrnuti se i na činjenicu da je tužiteljica 24. ožujka 2025. uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Po ocjeni ovog suda niti specificiranje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju nema za posljedicu zastarijevanje tužiteljičine tražbine na ime preplaćenih iznosa po spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ovo stoga što je tužiteljica mogla točno postaviti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja u ovom parničnom postupku.
64. Nadalje, odredbama Zakona o parničnom postupku nije propisana obveza provođenja tzv. preliminarnih vještačenja. Ona predstavljaju smjernicu stranci za postavljanje visine tužbenog zahtjeva i u tom su smislu isključivo pomoćno sredstvo stranke.
65. Nasuprot tome, vještačenje provedeno u sudskom postupku jedino je mjerodavno u odluci suda o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, prije svega jer vještačenje provodi prisegnuti sudski vještak po nalogu suda, na temelju cjelokupne dokumentacije u spisu, a po potrebi i dokumentacije koja mu je potrebna za izradu nalaza i mišljenja, koju u skladu s uputom suda može pribaviti od stranaka u postupku. Pri tome, obje stranke imaju mogućnost prigovarati nalazu i mišljenju vještaka, a na vještaku je da te prigovore otkloni. Svime navedenim ostvaruju se načela neposrednosti i kontradiktornosti kao temeljna načela parničnog postupka.
66. Sud napominje da je preinaku tužbenog zahtjeva koja je izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP-a), a koja se u konkretnom slučaju odnosi na povećanje postojećeg zahtjeva, našao opravdanom sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a jer visina tužbenog zahtjeva ovisi o nalazu i mišljenju vještaka, koji dokaz se provodi u fazi glavne rasprave, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je životno i pravno utemeljeno omogućiti stranci korekciju tužbenog zahtjeva prema provedenom vještačenju budući da ZPP-om nije propisana obveza provođenja vještačenja prije pokretanja parničnog postupka. Pravno shvaćanje da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, nego podnošenjem tužbe u tom postupku zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela (2/24) održane 27. svibnja 2024. (zapisnik broj Su-IV-123/2024-5).
67. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom postupku sud smatra potrebnim istaknuti i da je u kolektivnom sporu razmatrano jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti te je utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Navedeno utvrđenje iz kolektivnog spora primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se i u ovom postupku te je sud njime vezan.
68. Ovaj sud također smatra, vezano za navode tuženika kako nije zabranjeno ugovaranje kamatne stope, da to jest točno, no isto tako niti jedna odredba ugovora pa tako niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne može i ne smije biti izuzeta od ispitivanja poštenosti, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja.
69. Sud smatra irelevantnim prigovor tuženika na Nalaz i mišljenje vještaka jer se radi o prigovoru pravne naravi kojim se ne osporava matematički izračun vještaka, nego tuženik ponavlja navode iznesene tijekom postupka o razlozima zbog kojih smatra neosnovanim tužbeni zahtjev.
70. Tuženik je tijekom postupka predlagao sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, tj razdoblja kada je tečaj CHF prema kuni bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iako nikada nije postavio određen niti odrediv prijebojni zahtjev.
71. Stoga sud neće detaljnije elaborirati o navedenom prijedlogu tuženika, no smatra potrebnim naglasiti kako potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, plaćanjem rate kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik, tj. banka) slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu.
72. Nadalje, tuženiku po ocjeni ovog suda ne pripada benefit pozivanja na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu. To pravo pripada samo potrošačima, kao slabijoj i neravnopravnoj ugovornoj strani, u čiju korist i za čiji interes je podnesena tužba u kolektivnom sporu.
73. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da tužiteljica osnovano potražuje da joj tužena plati preplaćeni iznos temeljem ništetnih ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, smatrajući da provedenom konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, a što proizlazi i iz provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev.
74. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. istog zakona.
75. Vrijednost predmeta spora iznosi 46.136,70 kuna / 6.123,39 EUR.
76. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.
77. Tužiteljica osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak sastava podnesaka od 21. listopada 2019., 23. srpnja 2020., 22. rujna 2020. i 24. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 8. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak zastupanja na ročištima 23. listopada 2019., 13. siječnja 2020. i 20. studenog 2024. u iznosu od 125,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. toč. 2 OT-a; uračunat PDV), trošak zastupanja na ročištima 2. prosinca 2020. i 14. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), što ukupno iznosi 2.125,00 EUR.
78. Tužiteljici pripada i trošak plaćenog predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 550,81 EUR te trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 107,64 EUR (811,00 kuna), ali ne i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR jer istome nije pristupila.
79. Time je troškovnik tužiteljice osnovan u iznosu od 2.783,45 EUR.
80. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.
U Virovitici 9. lipnja 2025.
Sutkinja:
Ines Hečimović
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Punomoćnici tužiteljice – ZOU Saja Oulovski i Nevena Oulovski, Pakrac, P. Preradovića 5/13
2. Punomoćnici tuženika – OD Leko & partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18
