Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-270/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te 2. tužitelja ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojice iz zastupanih po punomoćnici Kristini Rakuša, odvjetnici u Zagrebu, protiv 1. tuženika BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužene ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obadvije zastupanih po punomoćnici Zvjezdani Znidarčić Begović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama 1. tužitelja i 2. tužitelja, te 1. tuženika i 2. tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-821/2022-172 od 20. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se žalbe 1. tužitelja i 2. tužitelja, te 1. tuženika i 2. tužene kao neosnovane, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-821/2022-172 od 20. prosinca 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi 1. tužitelja i 2. tužitelja, te 1. tuženika i 2. tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se II. tuženoj ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] solidarno platiti I. tužitelju AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakomu po iznos od 771,37 eura (sedamsto sedamdeset jedan euro trideset sedam centi) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja se računa sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, i to na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

II. Nalaže se I. tuženiku BO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti 1. tužitelju AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakomu po iznos od 1.487,42 eura (tisuću četiristo osamdeset sedam eura četrdeset dva centa) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja se računa sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, i to na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva obojice tužitelja u odnosu na tuženu ĆO za isplatu naknade najamnine za stan u [adresa], s razlikom u visini ukupnog iznosa od 137,14 eura svakome sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev obojice tužitelja po osnovi za isplatu naknade najamnine za stan u [adresa], prema tuženom BO u visini iznosa od po 1.026,11 eura svakome, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

V. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja AO i ĐO prema tuženom BO po osnovi naknade stečenog bez osnove povodom raspolaganja imovinom štićenika ŠO s razlikom u visini ukupnog iznosa od 88,61 eura po zahtjevu svakog tužitelja, sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

I. Odbacuje se tužbeni zahtjev iz podneska od 5. prosinca 2022. u dijelu koji glasi:

"Nalaže se II. tuženoj ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti I. tužitelju AO, [adresa], te II. tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakomu po iznos od 117,70 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja se računa sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, i to na iznose od: - 19,87 EUR od 30.11.2011. pa do isplate; - 19,87 EUR od 31.12.2011. pa do isplate; - 19,49 EUR od 31.01.2012. pa do isplate; - 19,49 EUR od 29.02.2012. pa do isplate; - 19,49 EUR od 31.03.2012. pa do isplate; - 19,49 EUR od 30.04.2012. pa do isplate;

Nalaže se I. tuženiku BO, [adresa] platiti I. tužitelju AO, [adresa]. tužitelju ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakomu po iznos od 71,89 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od 09.11.2011. pa do isplate koja se računa sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se 1. tužitelj i 2. tužitelj (dalje: tužitelji), te 1. tuženik i 2. tužena (dalje: tuženi).

2.1. Tužitelji se žale zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud preinači predmetnu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška žalbe te naknadu parničnog troška tužiteljima sukladno troškovniku koji je predan u spis predmeta. U slučaju da drugostupanjski sud vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, tužitelji predlažu da se spis dodijeli u rad drugom sucu, a s obzirom na dugotrajnost postupka, te ne odlučivanje raspravnog suca unutar roka određenim rješenjem Su- Gzp I-11/24 kojim je usvojen zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Potražuju trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 343,75 eura.

2.2. Tuženi se žale protiv usvojenog dijela presude u dijelu pod točkom I. i II. Iz svih zakonom propisanih razloga, te predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu naknade parničnih troškova tuženima. Potražuju trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 343,75 eura i trošak sudske pristojbe.

3. Na žalbe tužitelja i tuženih nije odgovoreno.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje tužitelji i tuženi ističu u žalbi.

6. Nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se pozivaju tužitelji i tuženici, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju također sadržajem žalbe ukazuju tužitelji i tuženi, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženicima za isplatu mjesečne najamnine koju su tuženici stekli bez osnove koristeći nekretninu sada pok. ŠO, te zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku koji je za vrijeme dok je bio skrbnik imao pristup mirovini, te svim drugim prihodima tužitelja (fondovi), budući je bio u posjedu kreditne kartice tukućeg računa kojom je slobodno raspolagao, a predmetni iznos sukladno odredbama Obiteljskog zakona trebao je koristiti za potreba sada pok. ŠO i to po prethodnom odobrenju centra za socijalnu skrb.

9. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka i ocjenom u postupku provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

- da je sada pok. ŠO rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-2384/92 od 30. lipnja 1993. u potpunosti lišen poslovne sposobnosti,

- da je ŠO bio smješten u Domu za psihički bolesne odrasle osobe

Bidružica, te povremeno u udomiteljskim obiteljima,

- da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Maksimir 6. travnja 2024., Klasa: Up-I-552-02/04-02/6 tužitelj kao skrbnik imenovanom ovdje 1. tuženik BO,

- da je 10. travnja 2012. rješenjem Zavoda za socijalnu skrb u Gradu Zagrebu, Područni centar za socijalnu skrb Maksimir, Klasa: Up/I-552-02/12-03/16 1. tuženik razriješen skrbničke dužnosti,

- da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. SO donesenom od strane javnog bilježnika Gordane Jakobović poslovni broj O-3272/05 od **.**.2005. ŠO stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda upisana kao stan broj 115, na I. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika, lođe, terase i balkona u ukupnoj površni 87,09 čm, koji je nalazi u stambenoj zgradi [adresa], sagrađenoj na k.č.br. [katastarska čestica] po novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], upisanoj u [broj poduloška], k. o. [katastarska općina],

- da je 1. tuženik za vrijeme dok je bio skrbnik imao pristup mirovini, te svim drugim prihodima tužitelja (fondovi), budući je bio u posjedu kreditne kartice tukućeg računa kojom je slobodno raspolagao, a predmetni iznos sukladno odredbama obiteljskog zakona trebao je koristiti za potreba sada pok. ŠO i to po prethodnom odobrenju centra za socijalnu skrb,

- da je 2. tužena bez pravne osnove koristila utuženu nekretninu za stanovanje,

- da je ŠO, kao izvorni tužitelj **.**.2013. umro, a predmetnu parnicu su preuzeli ovdje tužitelji kao jedni od nasljednika i to svaki u 1/24 dijela,

- da su rješenjem o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-6805/14-33 od **.**.2014. iz pok. ŠO njegovim nasljednicima proglašeni DO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 4/24 dijela, LO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 4/24 dijela, EO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 2/24 dijela, AO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 1/24 dijela, ĐO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 1/24 dijela, KO, sestrična iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 4/24 dijela, BO, bratić iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 4/24 dijela, ŽO, sestrična iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u 4/24 dijela,

- da je 2. tužena kćerka 1. tuženika BO,

- da iz pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2249/2013-30 od 27. svibnja 2015. proizlazi da je 1. tuženik pravomoćno osuđen što je u vremenskom razdoblju od studenog 2011. do ožujka 2012. u Zagrebu, nakon što je štićenik ŠO rješenjem Općinskog suda u Zagrebu R1-2384/92 od 30. lipnja 1993. u potpunosti lišen poslovne sposobnosti, a rješenjem Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Maksimir, Klasa: UP/I-552-02/04-02/6 od 6. travnja 2004. okrivljeni BO imenovan skrbnikom ŠO, okrivljenik, koristeći ovlasti iz odredbe čl. 184. st. 2. Obiteljskog zakona (NN 116/03) da kao skrbnik upravlja štićenikovom imovinom i protivno odredbi čl. 150. st. 2. Obiteljskog zakona prema kojoj je bio dužan voditi brigu o imovinskim pravima i interesima štićenika, neovlašteno raspolagao stanom u vlasništvu ŠO na adresi [adresa] u [adresa], na način da ga je dao na korištenje svojoj kćeri ĆO koja nije plaćala najamninu niti sve režijske troškove već su režijski troškovi za navedeni stan djelomice podmirivani sa računa oštećenog ŠO u ukupnom iznosu od 2.657,03 kune, dok je vrijednost najamnine za svaki mjesec iznosila najmanje 1.900,00 kuna, a dana 8. studenog 2011. godine prenio sa tekućeg računa broj 3213458932 u vlasništvu oštećenog ŠO otvorenog u Zagrebačkoj banci iznos od 13.000,00 kuna na svoj tekući račun te ga zadržao za sebe, na koji je način oštećenog ŠO oštetio za iznos od najmanje 25.157,03 kune,

- da je tijekom postupka 2. tužena učinila nespornim da je u predmetnom stanu stanovala od studenog 2011. do travnja 2012., a uz to je istaknula da je vlastitim sredstvima podmirila tako nastale troškove režija,

- da je ranija prvostupanjska presuda poslovni broj P-4569/2015-115 od 31. siječnja 2022., postala pravomoćna u točkama I. i II. izreke, kojima je tuženicima naloženo isplatiti ukupni iznos od 886,72 kn svakom od tužitelja (po osnovi 1/24 dijela naknade za korištenje stana za razdoblje od 1. studenog 2011. do konca travnja 2012.), te tuženom naloženo isplatiti tužiteljima iznos od 541,67 kuna svakome po osnovi neovlaštenog raspolaganja novčanim sredstvima s tekućeg računa štićenika. U preostalom dijelu u točkama III. IV. i V., koji su se odnosili na odbijene dijelove zahtjeva, ukinuta i vraćena na ponovno suđenje..

10. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbu članka 186. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 116/03, 17/04, 136/04, 170/07, 57/11 i 61/11, dalje: ObZ/23), te odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) utvrdio i zaključio da 1. tuženik kao skrbnik pok. ŠO nije pribavio prethodno odobrenje Centra za socijalnu skrb za raspolaganje imovinom (stanom) za potrebe zadovoljenja stambenih potreba svoje kćerke, odnosno ovdje 2. tužene čime je ista ostvarila nepripadnu korist uporabom tuđe stvari u svoju korist, a o kojem je zahtjevu već odlučno naprijed citiranom prvostupanjskom presudom, budući je njena imovina uvećana za iznos najamnine koju nije plaćala, a koju bi po rednom tijeku stvari plaćala da je s njom sklopljen Ugovor o najmu za predmetni stan neovisno o količini vremenu koju bi boravila u stanu.

11. Kako je ranijom prvostupanjskom presudom tužena već obvezana platiti naknadu najamnine za razdoblje od 1. studenoga 2011. do 31. svibnja 2012. to je ovom presudom valjalo obvezati na daljnju isplatu za razdoblje koje prethodi, odnosno od 1. listopada 2008. do zaključno 31. listopada 2011. i to u 1/24 dijela procijenjene naknade najamnine po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Mladenu Ožiću. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tuženu valjalo obvezati na daljnju isplatu iznosa od 771,37 eura, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose naknade kako pobliže navedeno u točki I. izreke presude, a u preostalom dijelu do pune visine iznosa navedeni zahtjev valjalo je odbiti kao u točki III. izreke presude.

12. Također, pravilno u odnosu na 1. tuženika prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nema nikakvog dokaza, pa čak niti indicija da je predmetni stan 1. tuženik koristio za stanovanje, pa je shodno tome zahtjev za isplatu naknade najamnine u odnosu na 1. tuženog pravilno u cijelosti odbijen, te je odlučeno kao u točki IV. Izreke pobijane presude.

13. O zahtjevima tužitelja prema tuženom BO za isplatu stečenog bez osnove po osnovi raspolaganja novčanim sredstvima štićenika ŠO, sud je pozivom na odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, pravilno utvrdio i zaključio da nije točna tvrdnja tužitelja da 1. tuženik nije ishodio prethodno odobrenje za raspolaganje novčanim sredstvima s tekućeg računa štićenika budući iz skrbničkom spisu UP/I-552-02/09-08/10, proizlazi da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Zagreb, ured Maksimir (dalje: Centar) tuženom odobreno kao skrbniku ŠO da s tekućeg računa štićenika, počevši od mjeseca siječnja 2010. jednom mjesečno podiže naknadu za skrbnika u iznosu od 500,00 kn.

14. Nadalje, iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je skrbnik podnio zahtjev za naknadu troškova koji proizlaze iz skrbničkih obaveza, povodom čega je i zapisnički saslušan dana 20. svibnja 2009., da kao i to da iz citiranog zapisnika nedvojbeno proizlazi da je skrbnik od strane voditeljice postupka (FO) upoznat da mu se ne mogu odobriti svi troškovi koje je tražio pa kako je podnio zahtjev sa specifikacijom troškova posjeta da je želio pravdati mjesečnu skrbničku naknadu u iznosu od 500,00 kn mjesečno na koju ima pravo, pa da se stoga njegov zahtjev može smatrati zahtjevom za skrbničku naknadu.

15. Rješenjem od 4. siječnja 2010. takav preinačeni zahtjev mu je i odobren. Valja naglasiti da ni iz jednog drugog pribavljenog skrbničkog spisa ne proizlazi da bi do razrješenja skrbničke dužnosti 10. travnja 2012. navedeno pravo skrbnika prestalo, odnosno da bi citirano rješenje bilo ukinuto ili stavljeno izvan snage na neki drugi način. U tom kontekstu valja također ukazati da je tuženi kao skrbnik prethodno podnio istovrsni zahtjev još 3. siječnja 2005., dakle nedugo nakon početka skrbničkog odnosa, da bi dana 6. veljače 2006., dostavio podnesak sa odustankom navedenog zahtjeva, slijedom čega je Centar istog dana donio zaključak o obustavi postupanja odobrenja skrbniku radi odobrenja raspolaganja novčanim sredstvima štićenika.

16. Nadalje, cijeneći naprijed navedene okolnosti u smislu odredbe članka 186. ObZ/23 pravnog pojma poslova redovitog upravljanja imovinom štićenika, a koji logično valja tumačiti u okolnostima konkretnog skrbničkog odnosa prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je suprotno stajalištu tužitelja 1. tuženik imao odobrenje za raspolaganje novčanim sredstvima s tekućeg računa štićenika, ali i fiksnom iznosu od 500,00 kuna mjesečno počevši od mjeseca siječnja 2010. pa nadalje.

17. U razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom od 21. prosinca 2007. do zaključno 31. prosinca 2009. 1. tuženik nije ishodio potrebna odobrenja, već je unatoč izostanka odobrenja Centra nastavio s praksom podizanja novčanih sredstava s tekućeg računa štićenika (što nije ni sporno, a jasno vidljivo iz prometa po računu), i to kao jedini ovlaštenik po tekućem računu štićenika. Nije sporno da je kroz skrbničke spise tuženi periodički dostavljao izvješća sa tabelarno iskazanim troškovima, pretežito i sa priloženim računima trgovina široke potrošnje (npr. Konzum), benzinskih crpki, te je na navedeni način "pravdao" značajan utrošak sredstava iz mirovine štićenika, koji je uz trošak podmirenja režija stana u [adresa] mjesečno dosezao do 2.000,00 kn, pa i više. Ne poričući da u sudskom, a i skrbničkim spisima jesu priloženi dokazi o podmirenju režija, te da iz službenih zabilješki zaposlenika Centra proizlazi da je kao skrbnik obilazio štićenika i donosio mu razne, mahom prehrambene potrepštine, valja ukazati da je 1. tuženiku, kao osobi koja se očito nastojala pravno educirati u svezi sa pravima invalidnih osoba (što proizlazi iz brojnih predstavki na rad Centra), moralo biti jasno da upravljanje štićenikovom imovinom, pa tako i sredstvima s tekućeg računa ne može biti podložno njegovoj arbitrarnoj procjeni.

18. Pored navedenog, ističe se da nema dokaza da su npr. namirnice koje su navedene u nizu priloženih računa doista u svojoj ukupnosti i predane štićeniku, odnosno da je sav tako utrošeni novac štićenika iskorišten za njegovu korist. Nasuprot takvog vida postupanja valja ukazati na drugačiji pristup novog skrbnika EO, kojem je temeljem rješenja Centra povjerena skrbnička dužnost nakon ovdje tuženog. Isti je nedugo nakon preuzimanja skrbničke dužnosti dana 6. lipnja 2012. podnio zahtjev za raspolaganje novčanim sredstava štićenika te mu je rješenjem Centra od 6. srpnja 2012. odobreno da s tekućeg računa štićenika podigne iznos od 1.075,32 kn radi podmirenja dijela režijskih troškova u stanu štićenika za mjesec svibanj i lipanj 2012. te daljnji iznos od 500,00 kn radi podmirenja osobnih potreba štićenika u mjesecu lipnju 2012. (cigarete, slatkiši, voće). Nadalje, rješenjem Centra od dana 24. srpnja 2012. po novom zahtjevu novog skrbnika, istome je odobreno da s tekućeg računa štićenika jednom mjesečno počevši od mjeseca srpnja 2012. podiže iznos od 1.500,00 kn radi podmirenja režijskih troškova i osobnih potreba štićenika.

19. Slijedom svega naprijed navedenog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da 1. tuženik nije imao valjanu zakonom propisanu osnovu za raspolaganje novčanim sredstvima štićenika od 21. prosinca 2007. do zaključno 31. prosinca 2009., pa je tužbeni zahtjev do tog datuma valjalo u cijelosti usvojiti, sukladno nalazu vještaka o ukupno izvršenim isplatama tuženog po tekućem računu, u 1/24 dijela pripadajuća svakom od tužitelja. Za razdoblje od 1. siječnja 2010. pa na dalje zahtjev tužitelja valjalo je umanjiti za mjesečni iznos od po 2,77 eura (1/24 dijela od iznosa od 66,36 eura odnosno 500,00 kn), u opsegu prava koje je tuženom odobreno rješenjem Centra od 4. siječnja 2010. zatezne kamate na svaki mjesečni iznos dosuđene su sukladno članku 1115. ZOO-a i dispoziciji tužitelja s prvim danom nakon dana ostvarenih isplata.

20. Kako su tužitelji taj dio zahtjeva vezali točno za nominalne iznose i datume u kojima si je tuženi izvršio isplate sa tekućeg računa tuženog, to je sud prilikom uračunavanja naknade od 66,36 eura, prvo umanjivao ranije iznose po redu dospijeća u istom mjesecu, a potom ako eventualno preostalo u kasnijem iznosu. Također valja naglasiti da u tužbenom zahtjevu po ovoj osnovi se pod zadnjom stavkom na dan 28. prosinca 2012. utužuje iznos od 16,59 eura, iako bez ikakve dvojbe 1. tuženi na taj dan više nije bio skrbnik, nije više imao mogućnost podizanja novčanih sredstava, niti to u konačnici proizlazi iz nalaza vještaka po kojemu zadnji isplaćeni iznos tuženog datira s danom 27. veljače 2012.

21. Stoga imajući u vidu sve naprijed navedeno prvostupanjski sud je pravilno presudio kao pod točkom II. Izreke presude, a dok je u preostalom dijelu odbio zahtjev svakog od tužitelja s pripadajućim kamatama kao u točkama III., IV. I V. izreke presude.

22. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedena činjenična utvrđenja i pravna stajališta suda prvog stupnja, za koja je isti dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužitelji i tuženici svojim žalbenim navodima nisu doveo u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

23. Stoga, utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP- a, a koju ocjenu tužitelji i tuženici neosnovano osporavaju, preocjenjujući u postupku provedene dokaze u svom subjektivnom smislu, nasuprot pravilnoj ocjeni danoj od strane prvostupanjskog suda.

24. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da kako tužitelji tako niti tuženici svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

25. Prema tome, pobijana presuda u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima detaljno provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu.

26. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

27. Tužiteljima i tuženicima nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga što isti nisu uspjeli sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 9. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte