Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž R-47/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao zakonske nasljednice iz pok. tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćniku Čedi Prodanoviću, odvjetniku iz Zagreba, Opatička 4, Zagreb, protiv tužene Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 10 Pr-151/2020-3 od 30. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-151/2020-3 od 30. lipnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na revizuju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom ovog suda od 30. lipnja 2020. presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Poništava se Rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-65-18251/1-92 od 10. 8. 1992.g. o prestanku radnog odnosa tužitelja.

II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao po sili Zakona 1. travnja 2015. godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju, sve u roku od 8 dana."

IV. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.620,00 kuna, u roku od 8 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 7. stavak 3. i člankom 5. stavak 1., zatim bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud utemeljio svoju odluku na dokazu na kojemu tužitelju nije omogućen uvid, da dokumenti na kojima se temelji odluka nisu deklasificirani, zatim da tužitelju nije omogućeno da raspravlja pred sudom, da sud ne navodi zbog čega je zaključio i utvrdio da je tužitelj uopće kontaktirao sa bratom ČŠ, da nije naveo kada su navodno bili ti kontakti i gdje, a također nije naveo da li je izvršena provjera takvih saznanja i slično. Također navodi da sud činjenicu nesavjesnog obavljanja službe temelji isključivo i samo na tome da je tužitelj bio u kontaktu s bratom koji se nalazio u vrijeme rata na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske i koji je bio u paravojnim postrojbama i slično. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, te utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer tužitelju nije nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje u postupku, a žalbeni navodi na kojima tužitelj temelji taj prigovor ne predstavljaju takvo nezakonito postupanje na koje se odnosi ta bitna povreda.

7. Nisu počinjene ni relativno bitne povrede iz odredbe članka 354. stavak 1. i članka 7. stavka 3. ZPP-a, te odredbe iz članka 354. stavak 1., u vezi s člankom 5. stavak 1. ZPP-a na koje se također poziva tužitelj, a ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud postupio sukladno uputi danoj u odluci Ustavnog suda RH, tj. pokrenuo postupak deklasifikacije podataka 10. ožujka 2020., odnosno skidanja oznake tajnosti Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu Ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992. i mišljenja rukovoditelja tužitelja, te je sutkinja prvostupanjskog suda izvršila uvid u navedenu dokumentaciju sukladno članku 20. Zakona o tajnosti podataka.

8. Nadalje, točno je da je odredbom članka 7. stavak 3. ZPP-a propisano da sud ne može svoju odluku temeljiti na dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne kako to ističe tužitelj u svojoj žalbi.

9. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj cijelo vrijeme sudjelovao na raspravama i očitovao se na podneske tužene, te je sudjelovao u izvođenju dokaza saslušanja svjedoka neposredno nadređenom tužitelju (AŠ, ĐŠ, MŠ, VŠ i UŠ), koji su iskazivali o okolnostima otkaza danom tužitelju i kojima je tužitelj postavljao pitanja. Tužena, kao i tužitelj nije imala mogućnost uvida u Pravilnik o obavljanju Službe za zaštitu ustavnog poretka, dok se isti ne deklasificira. Dakle, tužitelj je od početka postupka tj. od 16. rujna 1992. sudjelovao na svim ročištima i izvođenju svih dokaza, te mu je dana mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke na raspravama, te podnescima priloženim u ovom predmetu. Prema tome, tužitelju nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno u članku 29 Ustava RH i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine

– Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst 8/99 ispr. 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i članka 29. stavak 1. Ustava RH, a koje odredbe sadrže samo određena procesna jamstva.

10. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni žalbeni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se poništi rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-65-18251/1-92 od 10. kolovoza 1992. o prestanku radnog odnosa tužitelju, te utvrđenje da je tužitelju radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 1. travnja 2015.

12. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, te na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, a iz kojeg proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u Službi za zaštitu ustavnog poretka u Karlovcu kao operativno-tehnički radnik, a prije toga je od 15. travnja 1976. radio u Službi državne sigurnosti bivše SFRJ,

- da je u listopadu ili studenom 1991. tužitelj izvijestio njemu tada neposredno nadređenog rukovoditelja VŠ, da će u Zagrebu posjetiti brata EŠ, tada oficira Kontraobavještajne službe u bivšoj JNA, koji je za vrijeme te posjete uhićen,

- da iz iskaza svjedoka VŠ (zaposlenog u Službi za zaštitu ustavnog poretka radio je od 1973. do umirovljenja 31. ožujka 1992., te je zadnjih desetak godina svog rada bio i predsjednik Komisije za ocjenjivanje rada službenika), proizlazi da je tužitelj zadnjih deset godina imao ocjenu „odličan“ uz oznaku „naročito se ističe“, da je po naravi bio miran, discipliniran, povučen i sve je zadatke izvršavao bez pogovora, a iz čega se može zaključiti da je tužitelj uredno izvršavao zadatke svog radnog mjesta dokumentariste na poslovima u arhivi i kopiranju podataka koje je obavljao do 1991.,

- da je rukovoditelj Službe AŠ dao negativno mišljenje o radu tužitelja, nakon čega je ministar unutarnjih poslova 10. kolovoza 1992. donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju sa danom 15. rujna 1992. na temelju članka 75.a Zakona o unutarnjim poslovima (Narodne novine broj 29/91, 73/91, 19/91. i 33/92 – dalje: Zakon o unutarnjim poslovima),

- da je iz obrazloženja rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju proizlazi da tužitelj svojim nesavjesnim obavljanjem službe i povredom propisa kojima se uređuje rad službe onemogućavo obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva,

- da je tužitelju prestao radni odnos kod tužene po sili zakona 1. travnja 2015. radi odlaska u mirovinu,

- da je prvostupanjski sud 10. ožujka 2020. podnio zahtjev za pokretanje postupka deklasifikacije odnosno postupka utvrđivanja potrebe skidanja tajnosti s klasificiranih podataka: pisanog mišljenja rukovoditelja, tužitelja ĆŠ i Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu Ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992.,

- da je dopisom od 30. ožujka 2020. Sigurnosno-obavještajna agencija Republike Hrvatske obavijestila sud da dokumentacija koja se sastoji od pisanog mišljenja rukovoditelja tužitelja ĆŠ i Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu Ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992., što je sukladno čl. 32. Zakona o tajnosti podataka ("Narodne novine" broj 79/07., 86/12., u daljnjem tekstu: ZTP), nije deklasificirana,

- da je za navedenu dokumentaciju proveden je postupak periodične procjene te je navedeni Pravilnik sada označen stupnjem tajnosti, "povjerljivo", a mišljenje rukovoditelja tužitelja stupnjem tajnosti "Ograničeno",

- da je SOA obavijestila sud da sud odnosno sutkinja uvid u navedenu dokumentaciju može ostvariti temeljem članka 20. ZTP-a sukladno kojem je, između ostalih i sucima omogućen pristup klasificiranim podacima bez certifikata ukoliko prethodno potpišu izjavu Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost kojom potvrđuju da su upoznati s odredbama ZTP-a i dr. propisa kojima se uređuje zaštita klasificiranih podataka te se obvezuju raspolagati klasificiranim podacima sukladno navedenim propisima,

- da je sukladno, članku 20. ZTP-a, temeljem dopisa Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske od 30. ožujka 2020., uređujućoj sutkinji 12. svibnja 2020., u nazočnosti gospodina IŠ i PŠ, omogućen je uvid u dokumentaciju koja se sastoji od pisanog mišljenja rukovoditelja tužitelja ĆŠ i Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu Ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992., po potpisu izjave Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost kojom se potvrđuje da je sutkinja upoznata s odredbama ZTP-a i drugih propisa kojima se uređuje zaštita klasificiranih podataka te se obvezuje raspolagati klasificiranim podacima sukladno navedenim propisima.

- da je Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) došla do podataka da je tužitelj kao djelatnik SZUP-a u listopadu ili studenom 1991. kontaktirao s bratom ČŠ koji je bio pripadnik paravojnih postrojbi na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske (RH), ali da o toj činjenici, dakle kontaktima s pripadnikom neprijateljskih paravojnih postrojbi koje su vodile ratne operacije protiv cjelovitosti Republike Hrvatske i okupirale dio državnog teritorija RH nije obavijestio svoje nadređene,

- da je na temelju takvih okolnosti rukovoditelj SUZUP-a dao negativno mišljenje o radu tužitelja na temelju kojeg je ministar unutarnjih poslova 10. kolovoza 1992. donio rješenje broj 511-01-65-18251/1-92 o prestanku radnog odnosa tužitelja,

- da je tužitelj umro **.**.2022., a njegova zakonska nasljednica je njegova supruga CŠ.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i zaključuje da iz sadržaja pisanog mišljenja načelnika Centra SZUP-a AŠ proizlazi da su bili ispunjeni formalno-pravni, ali i materijalno-pravni uvjeti za prestanak radnog odnosa tužitelju na temelju citiranog članka 75.a Zakona o unutarnjim poslovima, dakle, odluci o prestanku radnog odnosa prethodilo je pisano mišljenje neposrednog rukovoditelja tužitelja, koje je sada označeno stupnjem tajnosti „ograničeno“. Nadalje, sud zaključuje, da što se pak tiče Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992. da i njegov sadržaj upućuje na pravila o načinu rada Službe za zaštitu ustavnog poretka, kako i sam naziv ukazuje, a o čemu je iskazivao i svjedok NŠ u granicama dopuštenosti jer se radi o tajnom državnom dokumentu koji je i nadalje klasificiran te je sada označen stupnjem tajnosti „povjerljivo“.

14. Konačno sud zaključuje da je tužitelj u spornom vremenu imao brata EŠ, tada oficira Kontraobavještajne službe u bivšoj JNA, koji je za vrijeme posjete tužitelja uhićen u Zagrebu, te da je nesporno utvrđeno i da je tužitelj prešutio da je kontaktirao s bratom ČŠ koji se u spornom vremenu nalazio u paravojnim postrojbama na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, te je iz Like otišao u Beograd. Dakle, u situaciju da kad tužitelj prešućuje kontakte s bratom ČŠ koji se u spornom vremenu nalazio u paravojnim postrojbama na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, da se takvo postupanje može okarakterizirati „nesavjesnim“, a u krajnjem slučaju radilo bi se o povredi propisa kojima se uređuje rad Službe, konkretno Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu ustavnog poretka koji je bio na snazi 1992. Kako se radi o specifičnoj Službi bitnoj za državnu sigurnost, pa svaki djelatnik te Službe ukoliko sazna za činjenicu koja je bitna za sigurnost države mora o tome obavijestiti Službu.

15. U daljnjem obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud ističe da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj: U-III-510/12 od 15. listopada 2014., donesenoj po Ustavnoj tužbi koju je pokrenuo ĆŠ ovdje tužitelj, istakao da su okolnosti i vrijeme u kojima su se dogodile radnje odnosno propusti zbog kojih je podnositelju izrečen prestanak radnog odnosa takve da su nalagale povećan oprez i odgovornost, kako SUZUP-a u cjelini, tako i svakog službenika u obavljanju poslova njegovog radnog mjesta. Radi se o vremenu kada je Republika Hrvatska raskinula sve državotvorne sveze s ostalim republikama s kojima je tvorila dotadašnju SFRJ i kada je njezina suverenost i opstojnost bila ugrožena.

16. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i zaključuje da su razlozi otkaza opravdani i zakoniti, te stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, budući isti žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u dvojbu.

18. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio nesavjesno obavljanje službe, odnosno povredu propisa iz djelokruga Ministarstva unutarnjih poslova. Da je riječ o nesavjesnom obavljanju službe, posebno imajući u vidu okolnosti i vrijeme u kojima su se dogodile radnje, odnosno propusti zbog kojih je tužitelju izrečen prestanak radnog odnosa, a iste su takve da su nalagale povećan oprez i odgovornost kako SUZUP-a u cjelini, tako i svakog službenika u obavljanju poslova radnog mjesta.

19. Naime, tadašnji SUZUP kao i Sigurnosno obavještajna agencija Republike Hrvatske je obavljao specifičnu djelatnost, a povezano s tim propisima, kojima se uređuje djelovanje Službe, propisana su posebna postupanja, koja su različita od uobičajenih u drugim državnim tijelima. Povrede tih propisa i izostanak propisanog postupanja, predstavlja neizvršavanje službenih obveza, odnosno takvo postupanje sasvim sigurno je nesavjesno, posebno kada se stavi u vremenski kontekst osamostaljenja Republike Hrvatske. Stoga je pogrešan zaključak tužitelja da tužena nije dokazala da bi tužitelj na bilo koji način povrijedio svoju radnu obvezu ili nesavjesno obavljao rad.

20. Činjenica nesavjesnog obavljanja službe od strane tužitelja proizlazi iz činjenice prešućivanja navedenih kontakata i konkretnih postupanja i ponašanja tužitelja, uzimajući pri tome u obzir specifičnost i osjetljivost rada u predmetnoj Službi, gubitak povjerenja u rad djelatnika SUZUP-a zbog njihovih postupaka, izravno utječe na ugrožavanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

21. Savjesno postupanje državnog službenika podrazumijeva i obavljanje službeničkih dužnosti sukladno zakonu i drugim propisima ili pravilima struke, te postupanje s dužnom pažnjom. Prema tome u konkretnoj situaciji kada tužitelj prešućuje kontakte sa bratom ČŠ, koji se u spornom vremenu nalazio u paravojnim postrojbama na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, ovakvo postupanje može se okarakterizirati nesavjesnim, a u krajnjem slučaju radilo bi se o povredi propisa kojim se uređuje rad službe, odnosno konkretno Pravilnika o načinu rada Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji je bio na snazi 1992. Nije sporno da se radi o specifičnoj službi, bitnoj za državnu sigurnost, pa svaki djelatnik te Službe, ukoliko sazna za činjenicu koja je bitna za sigurnost države, mora o tome obavijestiti Službu.

22. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u spornom vremenu radio na radnom mjestu operativno-tehničkog djelatnika u Službi za zaštitu ustavnog poretka i to u vrijeme trajanja Domovinskog rata, kada ta služba dobiva još veće značenje u osiguranju ustavnog poretka, sigurnosti države i njene cjelovitosti. Shodno tome od zaposlenika koji rade u takvoj službi traži se da se i izvan službe ponašaju tako da se ne može dovesti u pitanje njihova lojalnost, budući da isti raspolažu podacima koji su od važnosti za sigurnost države pa uvijek postoji opravdana sumnja da će otkriti povjerljive podatke, ukoliko dolaze u kontakt sa osobama iz neprijateljskih formacija.

23. Iz stanja spisa proizlazi da u vrijeme u koje je tužitelj bio zaposlen u Službi za zaštitu ustavnog poretka, glavna zadaća službe bila je skupljanje podataka o neprijateljskim postrojbama, pa je u tom kontekstu ponašanje tužitelja svakako kršenje odredaba Zakona o unutarnjim poslovima, a isti takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci u ovom predmetu broj Rev-1314/09 od 10. siječnja 2012. u kojoj navodi da je tužitelj obavljao poslove zaštite ustavom utvrđenog poretka Republike Hrvatske, te neovisno o tome na kojoj se funkciji nalazio, raspolagao je podacima koji su od važnosti za sigurnost države, što mu je nametnulo ograničenje u ostvarivanju kontakata sa osobama koje su pripadale agresorskoj vojsci ili osobama koje rade u neprijateljskim obavještajnim službama pa makar bili u pitanju i najbliži srodnici. Naime, radi se o vremenu kada je Republika Hrvatska, temeljem odluke Sabora, raskinula državno pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama tvorila dotadašnju SFRJ i kada je njezina suverenost i opstojnost bila ugrožena.

24. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalno pravne propise, te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

25. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu tako i po visini. Pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

26. Tuženoj nije dosuđen trošak odgovora na reviziju tužitelja iz razloga jer ova postupovna radnja nije bila potrebna niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 9. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić