P-1127/2019-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice MS iz [adresa] republike 19h, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirti Zorić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mirte Zorić i zamjenika punomoćnika tuženika AS, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je sklopljen 23. ožujka 2007., potvrđen po Javnoj bilježnici u Osijeku Mirjani Borić 26. ožujka 2007. pod brojem : OV-9394/2007, između tužiteljice MS i Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. i to:

- čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula za povrat kredita, odnosno kojim je određeno da se kredit podmiruje u kunama , ali „obračunanim po srednjem tečaju za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“, kao i u dijelu kojim je određeno da se „kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“;

-čl. 4. u dijelu kojim je određeno da je „kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutnu klauzulu“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužiteljici MS novčani iznos od 4.669,59 eura (slovima: črtiritisućešestošezdesetdeveteurapedesetdevetcenti) s osnova preplaćenog tečaja i jednostrano povećane kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužiteljici MS novčani iznos od 1.324,41 eura (slovima: tisućutristodvadesetčetirieuračetrdesetjedancent) s osnova razlike između konvertirane glavnice i preostale nedospjele CHF glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. u roku 15 dana isplatiti tužiteljici MS

novčani

iznos

od

232,39

eura

(slovima: dvjestotridesetdvaeuratridesetdevetcenti).

V. Odbija se tužiteljica MS s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 232,39 eura teku od 7. svibnja 2025. do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici MS naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.959,90 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 9. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 187,50 eura tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 5. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 23. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40 % godišnje. Tužiteljica ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese odluku kao u točki I. izreke s tim što se novčani iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva obvezala postaviti nakon provedenog vještačenja (stupnjevita tužba).

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Ne spori da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu s njegovim pravni prednikom ali smatra da se odluka iz kolektivnog spora ne može primijeniti u ovom postupku budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ovog pravnog odnosa drugačije od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Pojašnjava da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Napominje da tužitelj tijekom otplate kredita nikada nije tražio izmjenu valute obveze a koju je izmjenu mogao tražiti sukladno čl. 5 Ugovora o kreditu. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Smatra da se u ovome slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne presude jer ovo nije postupak za naknadu štete, a također navodi da Slavonska banka d.d. nije bila stranka u kolektivnom sporu zbog čega se također utvrđenja iz kolektivne presude ne mogu primijeniti u ovom postupku. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Poziva se na odluku VSRH u predmetu Gos-1/2019 u kojem je zauzet stav da je sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) valjan i da ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da je tužitelj sklapanjem aneksa kojim je provedena konverzija i kojim je utvrđena preostala glavnica tužitelj izričito priznao svoj dug prema tuženiku. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010468135/2007 (list 7-16 spisa), otplatni plan (list 17-18 spisa), popis uplata (list 19-20 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 28-31 spisa), izračun konverzije (list 32-34 spisa), pregled kamatne stope (list 60-68 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog (list 75-111, 122-156, 167 i 173 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĆS (list 172 spisa) i tužiteljice MS (list 174 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010468135/2007 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 23. ožujka 2007. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010468135/2007 kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužiteljica i tuženik 22. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 14.437,50 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.977,71 kuna, te da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristiti.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010468135/2007 i Dodatka.

6. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010468135/2007 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovano tuženik smatra da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom pa da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/17 ne mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužitelj se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502c. ZPP (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-2541/2024-2 od 3. lipnja 2024.).

8.2. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF i da nikada tijekom otplate kredita nije tražio promjenu valute obveze na koju je imao pravo temeljem čl.5. Ugovora o kreditu.

10.3. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela radi obnove obiteljske kuće u kojoj se nikada nije bavila poslovnom djelatnošću niti je u istoj imala obrt, a niti ju je iznajmljivala, da je Slavonska banka bila njezina matična banka zbog čega je došla u istu i rekla da joj treba kredit, da je nakon toga prikupila sve potrebne papire, da tom prilikom nisu uopće razgovarali u kojoj će valuti uzeti kredit, da su je nakon toga iz banke nazvali i rekli joj da su papiri u redu i da može doći potpisati jer je kredit odobren. Tada je vidjela da je kredit u CHF, a njoj je bilo bitno samo to da dobije novac. Niti su joj u banci nudili, a niti je ona pitala za kredit u drugoj valuti ili s fiksnom kamatnom stopom. M je vjerovala. U banci joj nisu ništa pojašnjavali o valuti CHF, a ni ona ih nije ništa pitala. Prije potpisivanja je pročitala ono osnovno u ugovoru što joj je bilo bitno, tj. godine otplate, iznos rate i ukupan iznos kredita. Nije uočila odredbu u ugovoru u čl. 5 kojom može promijeniti valutu kredita. Početna rata joj je bila oko 800,00 do 900,00 kuna, kredit je plaćala trajnim nalogom i vidjela je da stalno raste. Misli da je najveća rata bila oko 1.400,00 kuna. Zbog ovog rasta mjesečnih rata je imala financijskih poteškoća. Kada je došla konverzija pristala je na nju zbog toga što joj se rata smanjila, a godine otplate razvukle i to joj je bilo bitno kako bi kredit mogla otplatiti u cijelosti. Iskazala je da ona zapravo nije ni znala što je konverzija. Iskazala je da prilikom konverzije u banci nisu razgovarali o tome što će biti s ovim preplaćenim iznosima, a niti se ona odrekla nekih svojih eventualnih potraživanja prema banci. Predmetni kredit je u međuvremenu u cijelosti otplatila.

10.4. Svjedokinja ĆS je iskazala da ne poznaje osobu po imenu MS i da ju sada prvi puta vidi u životu, da s njom nije poslovno surađivala u banci niti da je s njom išta radila u vezi kredita u CHF. Iskazala je da se tijekom 2007. godine kod tuženika mogao zaključiti ugovor o kreditu u eurima, ali ne s fiksnom kamatnom stopom, te da tada nije bilo naznaka o značajnom rastu tečaja CHF. Iskazala je i to da se s bankom nije moglo pregovarati o odredbama ugovora, tj. da stranka nije ništa mogla sama mijenjati u samom ugovoru o kreditu.

10.5. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama. U odnosu na iskaz svjedokinje, sud je povjerovao i njoj međutim svjedokinja nema neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama vezanim za konkretan ugovor o kreditu jer kao djelatnica banke nije izravno komunicirala s tužiteljicom. Jedina odlučna činjenica koja je temeljem iskaza svjedokinje utvrđena je ta da korisnici kredita nisu mogli utjecati na promjenu pojedinih odredbi ugovora.

10.6. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice i svjedoka, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 5. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 5. travnja 2007., da je tečaj na dan korištenja bio 4,549952, da je rok otplate 20 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,40%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 2.075,71 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 2.593,88 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.977,71 kune (1.569,39 eura), te da je preplata uključujući i prijelazno razdoblje na dan 30. siječnja 2016. priznata tužiteljici u konačnici u iznosu 1.652,59 eura;

- da je iznos preplate u cijelosti iskorišten za namirenje 50 % budućih anuiteta.

12.1. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je naveo da:

- ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. iznosi 1.884,94 eura;

- da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.324,41 eura;

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (1.884,94 eura - 1.652,59 eura), nakon čega ostaje iznos od još 232,39 eura na ime zatezne kamate.

12.2. Usmeno saslušan na ročištu, na pitanje tuženika kako je moguće da je dobiveni iznos razlike temeljem promjene kamate veći od onog što je tužitelj doista uplatio, vještak je naveo da mu nije jasno pitanje od kojih uplata je iznos razlike navodno veći. Nakon što je tuženik pojasnio da se pitanje odnosi na razliku čitavih anuiteta, a ne samo na kamatu, vještak je rekao da je zadatak bio izračunati razliku u iznosu plaćenih kamata u odnosu na visinu kamata prema početno ugovorenim uvjetima, da razlika anuiteta i razlika kamata nisu isti, te da stoga smatra da mišljenje tuženika, da je bilo potrebno izračunati razliku anuiteta, nije ispravno. Vještak je iskazao da se razlika preplaćenih kamata dobije upravo ovako kako je izračunato i da je to ispravan pristup. Pojasnio je da su u otplatnim planovima (početnom i realiziranom otplatnom planu) prikazani upravo iznosi kamata koje su sadržane u anuitetu tako da je ovakvim načinom izračuna od kamate u realiziranom otplatnom planu oduzeta kamata koja je bila predviđena početnim otplatnim planom. Tako dobivena razlika je razlika upravo u iznosu plaćene kamate sadržane u pojedinom anuitetu.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve prigovore tuženika dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12.4. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

12.5. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao izračunati i iznose koji su trebali biti plaćeni kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i iznose kada je kamata bila manja od početno ugovorene kamatne stope dakle tzv. negativne razlike, za napomenuti je da u odnosu na tzv. negativne razlike tuženik tijekom postupka nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge pak strane tužitelj na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekao pa da bi te iznose trebao vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove. Stoga sud prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije uzimao u obzir iznos tzv. negativnih razlika koje je vještak izračunao u iznosu 348,55 eura (za manje plaćene kamate) i 141,25 eura (za manje plaćeni tečaj).

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 4.669,59 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 2.075,71 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 2.593,88 eura), iznos od 1.324,41 eura na ime razlike nove nedospjele glavnice, te iznos od 232,39 eura na ime ukupnih zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. nakon što se od njih oduzme iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom (1.884,94 - 1.652,59 = 232,39), sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. odnosno od 7. svibnja 2025. za uglavničene zatezne kamate kao dana postavljanja zahtjeva (sve uređeno na ročištu 15. svibnja 2025.).

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi kao u izreci, a koji se iznosi odnose na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 2.075,71 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 2.593,88 eura (ukupno 4.669,59 eura) kao u točki II. izreke, razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 1.324,41 eura kao u točki III. izreke i ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. od 232,39 eura nakon što se od ukupno izračunatih zateznih kamata oduzme iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom (1.884,94 - 1.652,59 = 232,39 eura), kao u točki IV. izreke. Novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja na ime ukupnih zateznih kamata ostao još iznos od 232,39 eura.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužitelj preplaćene iznose kamate i tečaja potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. kao i zatezne kamate na iznos razlike nove nedospjele glavnice kredita, te da sud sudi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju su zatezne kamate dosuđene kako je tražio. Pri tome je potrebno pojasniti da je tužitelj zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute do 30. rujna 2015. potraživao u ukupnom iznosu odnosno da ih je uglavničio. Ukupan iznos tako uglavničenih kamata nakon što je od njih odbijen iznos preplate koji je tužitelju priznat konverzijom iznosi 232,39 eura. Tužitelj ima pravo zateznu kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunatu zateznu kamatu nema pravo na daljnju zateznu kamatu (tzv. procesna kamata). To pravo temeljem čl.31. st.2. ZOO, ima od dana podnošenja zahtjeva sudu, ali samo ako su se one osamostalile tj. ako je glavnica plaćena što ovdje nije slučaj. Dakle, na iznos preplate kamate i tečaja u ukupnom iznosu od 4.669,59 eura teče zatezna kamata sve do isplate tog iznosa, a do tada zatezna kamata čini s tim iznosom tj. glavnim dugom cjelinu. Dakle, tužitelj je mogao zahtjev za isplatu zatezne kamate izraziti u apsolutnom iznosu, što je on i učinio, ali na iznos tako određene zatezne kamate ne može zahtijevati daljnju zateznu kamatu (procesnu kamatu) jer glavnica nije plaćena. Stoga je tužiteljica djelomično odbijena sa zahtjevom za isplatu procesne kamate na iznos zateznih kamata od 232,39 eura kao u točki V. izreke.

16. Sud je raspravnim rješenjem od 15. svibnja 2025. odbio prijedlog tuženika za odgodu ročišta jer da mu je podnesak tužitelja kojim isti uređuje tužbeni zahtjev i kojim tužitelj prigovara nalazu i mišljenju vještaka uručen tek na tom ročištu. Činjenica jeste da su tuženiku navedeni podnesci uručeni tek na ročištu 15. svibnja 2025. međutim, uzimajući u obzir da je vještak ispitan na navedenom ročištu na kojem mu je tuženik mogao postavljati pitanja (što je i učinio), te da je tužitelj usmeno na ročištu obrazložio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženiku je dana mogućnost da se očituje na navode tužitelja na samom ročištu zbog čega isti nije onemogućen u raspravljanju tim više što tužitelj nije preinačio tužbu u smislu isticanja novog tužbenog zahtjeva umjesto postojećeg, drugog uz postojeći, a nije ni povećao tužbeni zahtjev jer je tužba podnesena kao stupnjevita, a svi novčani iznosi koje tužitelj potražuje proizlaze iz iste činjenične osnove tj. ništetne odredbe ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Budući da tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, sud je u cijelosti dosudio trošak tužiteljici na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.959,90 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 3. prosinca 2019. i 9. siječnja 2025. 100 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 13. prosinca 2019. i 7. svibnja 2025. 25 bodova svaki prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 3. listopada 2024. i 15. svibnja 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 275,00 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak vještačenja u iznosu 531,81 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura. U odnosu na podnesak od 7. svibnja 2025., sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka.

Osijek, 9. lipnja 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika