REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pn-113/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Ivi Grga, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ad. 1 HRVATSKE PROVINCIJE NŽ KONVENTUALACA, Sveti Duh 31, Zagreb, OIB: 69422821370, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Planinić i partneri d.o.o. Zagreb, tuženika ad. 2 SPLITSKO – MAKARSKE NADBISKUPIJE, Poljana kneza Trpimira 7, OIB: 49607807960, zastupanog po pun. Mati Tomislavu Perošu, odvjetniku u Splitu i tuženika ad. 3 IŽ pok. ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja, pun. tuženika ad. 1, pun. tuženika ad. 2 i pun. tuženika ad. 3, dana 9. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 20.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja spram tuženika ad.1 i ad.3 za solidarnu isplatu više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 20.000,00 EUR koje teku od 11.prosinca 2018.godine do presuđenja odbija kao neosnovan; te se zahtjev tužitelja spram tuženika ad.1 i ad.3 za solidarnu isplatu više zatraženog iznosa od 13.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11.prosinca 2018.godine do isplate odbija kao neosnovan.

II. Odbija se u odnosu na tuženika ad. 2 zahtjev tužitelja u cijelosti, a kojim je isti zatražio od ovog tuženika isplatu iznosa od 33.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate, solidarno sa tuženicima ad. 1 i ad. 3.

III. Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.753,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 2 parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.

Dana 11.prosinca 2018.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba radi naknade štete, u tužbi se navodi da je tužitelj rođen 1982.godine, da je kao dijete odgajano u vjerskom duhu odlazio često moliti u crkvu sv. Frane u Splitu, nakon ljeta, u listopadu 1997.godine, ujutro, tuženik ad.3, tada fra OŽ da je pozvao tužitelja da mu pomogne spustiti "sviće" (ili "cviće"), kako je tužitelj bio malog rasta, da mu je stavio stolicu da se popne, tužitelj da je vidio da tu nema "svića". Tuženik ad.3 da ga je prihvatio, sjeo na sebe, počeo ga ljubiti, rukom mu dodirivao bradavice. Tužitelj da je shvaćao da se događa nešto neobično, da je sjedio leđima okrenut njemu, odupirao se koliko je mogao, isti da ga je stezao rukama, da je osjećao njegovo ukrućeno spolovilo. Nakon toga da mu je uvukao ruku u međunožje i dirao, drugom rukom stezao tužitelju vrat tako da se isti gušio. Jednom rukom da ga je stezao oko tijela, drugu da mu je uvukao u hlače, iako se tužitelj otimao. Cijelo vrijeme tuženik ad.3 da je vršio radnje seksualnog čina, na kraju uzdahnuo i pustio tužitelja. Tužitelj da je otrčao do vrata sakristije, da su bila zaključana, da je molio tuženika ad.3 da ga pusti, a ovaj da je rekao da nije mogao protiv sebe, neka mu oprosti, da nikome to ne govori i da će mu uvijek pomoći, jer da će mu ovi drugi raditi gore stvari ako im kaže što mu se dogodilo te da će napraviti sebi i obitelji sramotu. Tužitelj da je uplakan izišao, nakon ovog događaja da se zatvarao u sobu, da nije odlazio u školu, da je pao školsku godinu, da je jedva završio Ekonomsku školu, da mu je od tada sve pošlo naopako, nikome da zbog srama nije želio odati svoju tajnu. Po noći da se budio, sanjao da ga netko napada i guši, da nije želio pričati sa psihologom i psihijatrom, roditelji da bi zvali hitnu pomoć. Sa 16 godina da je odveden kod psihijatara dr. Sanje Batina i dr. Mrassa, uz terapiju antidepresivima i psihijatrijsko liječenje koje traje u kontinuitetu čitavo vrijeme, do danas. Tužitelju da su postavljene i dijagnoze: F60.3 Sy. Borderline i F42 opsesivno-kompulzivni poremećaj, od lijekova da koristi antidepresiv, stabilizator raspoloženja i anksiolitik. Nakon ovog štetnog događaja da osjeća veliki strah od bliskosti i ljubavne veze, da je u depresiji i tjeskobi, beznađu, da je često pomišljao i pokušao sebi oduzeti život. Unatoč svemu da nije napustio molitvu i crkvu. Tužitelj da je nakon eskaliranja patnji i sugestije fra VŽ odlučio prijaviti zlostavljanje **.**.2011. fra ČŽ, tadašnjem provincijalu tuženika ad.1. Međutim, zlostavljanje da se nastavilo zataškavanjima tuženika ad.1 i ad.2, novim ponižavanjima i optužbom da traži novac i stan od crkve, navodima da mu psihičke smetnje nisu od postupanja tuženika ad.3. Kada je počeo iznositi u javnost, da se bojao da tuženik ad.3 neće snositi posljedice svoga čina, jer su službenici tuženika ad.1 (fra ĐŽ, provincijal; fra RŽ, crkveni istražitelj i fra ČŽ, bivši provincijal i vikar provincije) sve znali, skrivali i opstruirali, što da mu je bila nova trauma. Nakon njegove prijave seksualnog zlostavljanja 2011.godine, tek početkom 2018.godine da je od drugih fratara i službeno od tuženika ad.1 saznao da se kod tuženika ad.2 vodi kanonski postupak za pedofiliju (prethodna istraga zbog seksualnog zlostavljanja više maloljetnika) protiv tuženika ad.3, kojeg je nadbiskup suspendirao krajem 2017.godine nakon priznanja kaznenog djela. Istog da je nakon izvješća Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, Sveti Otac L otpustio 28.lipnja 2018.godine iz Reda franjevaca konventualaca i trajno mu zabranio poučavanje i bilo kakav javni nastup u ime Crkve. Traumatski događaj iz 1997.godine da je kod tužitelja utjecao na pojavu teškog oblika emocionalno nestabilnog poremećaja, tužitelju da je znatno oštećena kvaliteta života u svim segmentima, na njegovo duševno stanje da je dodatno utjecalo i ponovno retraumatiziranje, prepričavanjem stresnog događaja, nailaženje na nerazumijevanje institucija tuženika, sporost postupanja, optužbe prema njemu, što da je rezultiralo suicidalnim promišljanjima i psihičkom dekompenzacijom (pogoršanjem) ukupnog psihičkog stanja uz otežanu kontrolu ponašanja, što je za posljedicu imalo hospitalizaciju u Klinici za psihijatriju KBC Split u kolovozu 2018.godine. Zbog ove traume nanesene direktno od strane tuženika ad.3 kao i čitavog niza naknadnih okolnosti, dugotrajnog prikrivanja, nerazumijevanja težine i posljedica djela, te zakašnjelog postupanja od strane tuženika ad.1 i ad.2 što je dovelo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, da je došlo do teške povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, tužitelj je trpio i trpi duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti te strah, isti postavlja zahtjev spram svih tuženika i od njih solidarno na ime naknade neimovinske štete potražuje iznos od 250.000,00 kn (sada 33.180,70 EUR po fiksnom tečaju konverzije) sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te ujedno potražuje i solidarnu naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ad.1 navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, pravni osnov i visinu istog, navodi da ne postoje pretpostavke za ustanovljavanje građansko-pravne odgovornosti tuženika ad.1 prema tužitelju, da se takve činjenice uopće ne navode. Tuženik ad.1 da nije naveden odnosno naznačen kao štetnik i da nije naznačena eventualna štetna radnja tuženika ad.1 koja bi mogla dovesti do odštetne odgovornosti, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženika ad.1 – Provinciju. Da bi došlo do odnosa odgovornosti za štetu da moraju biti ispunjene Zakonom o obveznim odnosima predviđene pretpostavke, sve pretpostavke da je dužna dokazati osoba koja se smatra oštećenom. U ovom slučaju da tužitelj nije niti obrazložio opće pretpostavke odgovornosti za štetu u odnosu na tuženika ad.1, a kamoli da je priložio ili predložio dokaze za odštetnu odgovornost tuženika ad.1. Ukoliko tužitelj smatra da se radi o objektivnoj odgovornosti tuženika ad.1, isti navodi da nema pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije. Provincija kao pravna osoba Katoličke crkve sukladno odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, da ne odgovara za štetu koju mogu prouzročiti njezini članovi, da nema pravnog uporišta za ustanovljavanje objektivne odgovornosti tuženika ad.1. Nadalje, da se solidarna odgovornosti ne može pretpostaviti, da mora biti ugovorena ili proizlaziti iz zakona, u ovom slučaju da nema osnova za solidarnu odgovornosti tuženika. Tuženik ad.1 ističe prigovor zastare potraživanja, vezano za činjenični supstrat tužbe, događaja da bi zbio u listopadu 1997.godine, 21 godinu prije podnošenja tužbe, tužitelj da je postao punoljetan 18 godina prije podnošenja tužbe. Sukladno čl.230. Zakona o obveznim odnosima, tražbina naknade štete da zastarijevaju za tri godine otkada je oštećenik doznao za štetu i za osobu štetnika, u svakom slučaju da zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Tužitelj da u tužbi navodi da je opisani događaj prijavio 4.prosinca 2011.godine, sve i da je taj dan ispravan kao dan prijave štetnog događaja, od te prijave pa do podnošenja tužbe da je prošlo sedam godina, da je radi navedenog nesporan nastup zastare potraživanja naknade neimovinske štete. Tužbi priložena dokumentacija da je novijeg datuma pa da je nemoguće uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između navodnog štetnog događaja 1997.godine i današnjeg psiho-fizičkog stanja tužitelja. Tuženik ad.1 osporava psihijatrijsko vještvo spec. psihijatra dr. Jasminke Šarić od 29.listopada 2018.godine jer je privatno naručeno i bez odgovarajućeg sudskog naloga, isto da se bazira na medicinskoj dokumentaciji iz 2018.godine. Tužitelj da se više puta obraćao tuženiku ad.1, bilo sa zahtjevom za izvansudsku naknadu štete, bilo ukazivanjem na opisani štetni događaj.

3. Tuženik ad.2 u svom odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, protivi se i osnovu i visini zahtjeva. U prvom redu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na ovog tuženika, tuženik ad.2 da ne može odgovarati za nikakvu eventualnu štetu koju bi pretrpio tužitelj, da nema pravnog niti stvarnog osnova za utvrđivanje objektivne odgovornosti tuženika ad.2.. Tuženik ad.2 kao posebna pravna osoba Katoličke crkve u skladu sa odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u RH da ne odgovara za štetu koju bi eventualno mogli prouzročiti njegovi članovi. Tuženik ad.2 navodi da je netočno da bi od tužitelja 2011.godine stekao bilo kakva saznanja u svezi prijava tužitelja, a da ne bi ništa poduzimao. Navodi da je činjenica da je 2017.godine i 2018.godine proveden crkveni sudski postupak u skladu sa odredbama kanonskog prava u odnosu na tuženika ad.3, koji da je rezultirao time da je tuženik ad.3 dobio otpust iz svećeničkog reda i iz reda tuženika ad.1, odlukom Svetog Oca Franje na dan 28.lipnja 2018.godine, dakle, odluku da nije donio tuženik ad.2 nego Sveti Otac Franjo i Sveta Stolica, pa da nije jasno koja bi onda bila odgovornost tuženika ad.2. Opreza radi tuženik ad.2 ističe prigovor zatare potraživanja vezano za odredbu čl. 230 i 231. Zakona o obveznim odnosima, jer se štetni događaj zbio 1997.godine i da je od tada tužitelj znao za štetnika, počinjenu štetu i njegove duševne boli. Tuženik ad.2 protivi se i visini tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljenom, opreza radi.

4. Tuženik ad.3 u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe kako su navodi sadržani u tužbi neistiniti, prigovara u cijelosti točnosti historijata tužbe, tuženik ad.3 da nije napravio ništa od radnji opisanih u tužbi. Navodi da se protivi privatno naručenom vještvu dr. Jasminke Šarić, da se isto ne može koristiti u dokazne svrhe u ovom postupku. Budući da u ovom slučaju štetnog događaja uopće nije bilo, da se ne može zdravstveno stanje tužitelja dovesti u vezu sa bilo kakvim radnjama tuženika ad.3 (kojih nije niti bilo). Tuženik ad.3 da nije počinio nikakvu štetu tužitelju, da se tijekom čitavog svog životnog vijeka obavljanja svećeničke službe vladao uzorno i bio omiljen među vjernicima, ističe i prigovor zastare potraživanja.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom medicinske dokumentacije za tužitelja i originalnog zdravstvenog kartona; ovjerene izjave CŽ (N) od 5.studenog 2018.godine; izjava MŽ, TŽ, ŠŽ, DŽ, dopisa tuženika ad.1 tužitelju od 27.svibnja 2018.godine i 23.lipnja 2018.godine i 1.kolovoza 2018.godine; dokumentacije vezano za medijske objave u pogledu slučaja tuženika ad.3; SMS poruka tužitelja; dopisa ŽDO u Splitu od 12.veljače 2020.godine; saslušanjem tužitelja i tuženika ad.3 u svojstvu parničnih stranaka; pregledom; saslušanjem svjedoka CŽ (N); kombiniranim psihologijsko/psihijatrijskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima mr. Danijeli Didić i dr. BŽ te dopunama nalaza i mišljenja; pregledom predmeta Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj KR-DO-320/18.

6. Nakon provedenog postupka sud je dana 10.studenog 2022.godine donio prvostupanjsku presudu, izreka iste glasi:

"I.Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 90.000,00 kn / 11.945,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe - 11. prosinca 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se u odnosu na ove tuženike zahtjev tužitelja odbija za više zatraženi iznos od 160.000,00 kn / 21.235,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate.

II.Odbija se u odnosu na tuženika ad. 2 zahtjev tužitelja u cijelosti, a kojim je isti zatražio od ovog tuženika isplatu iznosa od 250.000,00 kn / 33.180,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate, solidarno sa tuženicima ad. 1 i ad. 3.

III.Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.710,40 kn / 1.686,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 2 parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn / 1.244,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

7. Protiv prvostupanjske presude tužitelj, tuženik ad.1 i tuženik ad.3 podnijeli su žalbe, dana 21.siječnja 2025.godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-238/2023, prvostupanjska presuda je ukinuta u cijelosti i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dakle, u fazu glavne rasprave. Odlučeno je da će se o troškovima u povodu podnesenih žalbi tužitelja i tuženika ad.1 i ad.3 odlučiti konačnom odlukom te je odbijen zahtjev tuženika ad.2 za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se da prvostupanjska presuda ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim uz postojanje solidarne odštetne odgovornosti tuženika ad.1 i ad.3, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a.

9. Dakle, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja (rođenog 1982.godine) za naknadu nematerijalne štete koja je posljedica radnji tuženika ad.3, a koje bi počinio na štetu tužitelja kao gvardijan samostana Svetog Frane u Splitu, u listopadu 1997.godine, kako to navodi drugostupanjski sud, koristeći svoj položaj nad tada maloljetnim tužiteljem starim 15 godina, nad kojim je uspostavio neželjeni kontakt i izvršio bludne radnje na štetu tužitelja, a kojem događaju nije bilo neposrednih očevidaca. Dakle, tužitelj u biti navodi da je zbog postupanja tuženika ad.3 kao neposrednog štetnika pretrpio i trpi, stalno, do danas, nematerijalnu štetu i traži da mu tuženici istu solidarno naknade, u cijelosti.

10. U ovom postupku sporna je pasivna legitimacija tuženika, pravni osnov odgovornosti tuženika za štetu i visina štete odnosno zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare potraživanja. Valjalo je prvenstveno utvrditi postojanje štetne radnje na štetu tužitelja, jesu li tuženici štetnici i jesu li odgovorni naknaditi štetu tužitelju i u kojem opsegu. Valjalo je utvrditi postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu.

11. Dakle, radi se o događaju iz listopada 1997.godine, tužitelj navodi i opisuje bludne radnje tuženika ad.3 na štetu tužitelja, u vrijeme kada je tužitelj bio maloljetan (rođen je **.**.1982.), tužitelj navodi da u tom slučaju nije bilo neposrednih svjedoka, tuženik ad.3 negira da tužitelja poznaje, negira da je napravio ono što tužitelj navodi da mu je napravio, da se uopće opisano ikada dogodilo.

12. Drugostupanjski sud u obrazloženju ukidnog rješenja navodi da se u prvostupanjskoj presudi sud nije opredijelio kada je konkretni obveznopravni odnos između stranaka nastao, koji Zakon o obveznim odnosima treba primijeniti, pa treba navesti da sud drži da se u ovom slučaju, s obzirom da je obvezni odnos nastao (jer je štetna radnja počinjena u listopadu 1997.godine) prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 60/16, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: – ZOO/05), pa i na odgovornost tuženika i na visinu naknade štete treba primijeniti Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), a sve vezano za odredbu čl.1163.st.1. ZOO/05.

13. Drugostupanjski sud u ukidnom rješenju nije dao konkretnu uputu vezano za utvrđenje činjeničnog stanja i koje bi dokaze ovaj sud u daljnjem tijeku postupka trebao izvesti, a kada se sagleda obrazloženje drugostupanjskog rješenja, za zaključiti je da se u biti ne radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da su to smatrale i sve parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 27.rujna 2022.godine, kada su svi suglasno predložili zaključenje raspravljanja i donošenje meritorne presude, što je ovaj sud i napravio. Dakle, ovaj sud i sada drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno i da nema mjesta izvođenju daljnjih dokaza, jer je to suvišno, a činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 8.svibnja 2025.godine tuženici nisu imali prijedloga, ponovno su predložili zaključenje raspravljanja, a tužitelj je iznio prijedloge, iako konkretne upute drugostupanjskog suda u tom pravcu nema i za ponoviti je da je već na ročištu održanom dana 27.rujna 2022.godine tužitelj naveo da predlaže, s obzirom na do tada izvedene dokaze uključujući i predmetno vještvo, zaključiti raspravljanje i donijeti odluku u ovom postupku. Dakle, ovaj sud smatra da se od tog trenutka ništa nije promijenilo po pitanju potrebe izvođenja daljnjih dokaza, dokaza koje sud nije izveo, a u tom pravcu nije konkretna i u tom pravcu ne ide ni drugostupanjska odluka, sadržajno.

14. Dakle, sud je izveo navedene dokaze i ostao je istog stava po pitanju pasivne legitimacije tuženika, prigovora zastare i odgovornosti tuženika ad.1 i ad.3 da solidarno tužitelju naknade svu štetu koju je isti pretrpio i trpi iz predmetnog štetnog događaja, pa je za ponoviti, uz korekciju i nadopunu, navode iz obrazloženja prvostupanjske presude, po pitanju izvedenih dokaza i ocjene istih uz primjenu propisa.

15. Stranke su popisale parnični trošak.

16. Zahtjev tužitelja spram tuženika ad.1 i ad.3 je djelomično osnovan, zahtjev tužitelja spram tuženika ad.2 nije osnovan.

17. Tužitelj u svom iskazu pred ovim sudom navodi da je bio član župe Sv. Križ jer čitav život stanuje u [adresa] u [adresa], da se odlazio često pomoliti se u crkvi sv. Frane, pa tako i na svete mise. Navodi da je znao za tuženika ad. 3, svećenika u toj crkvi, da je bio dva puta na svetoj misi koju je on vodio i da je isti zaista bio vješti govornik, da je to bilo jako dojmljivo, a da bi znao bi doći i u crkvu na molitvu i to u vrijeme kada bi bilo manje vjernika i što se tiče predmetnog događaja o kojem može zaista teško iskazivati, navodi da mu je sve zaista vrlo traumatično, a prije ročišta da je popio tablete i to Rivotril i Fevarin. Navodi da stalno, a kroz vrijeme i kroz prolazak vremena ima mnogo rupa u sjećanju i teško iskazuje, tako da će iskazati ono čega se točno sjeća. Navodi da se radilo o 1997. godini, kraju ljeta, u listopadu 1997. godine, negdje oko 11 sati ujutro da je došao u crkvu, sjeo u zadnju klupu, u jedan dio crkve koji je položen lijevo od oltara, a tu da je i sakristija. Navodi da je sjedio u toj klupi, sam, da se sjeća da je tuženik ad. 3 ušao u sakristiju, tamo da je ušla neka žena, došla ga je nešto pitati, neku glupost, najednom da je tuženik ad. 3 počeo vikati na nju, zaista da je puno vikao na nju, ona da mu je odgovorila: "… pa ste Vi svećenik?", "…kako Vas nije sram?!", a tuženik ad. 3 da joj je kazao da jest i da pođe van, nakon toga da je pogledao prema njemu, da mu se nasmiješio i pitao ga da mu pomogne u sakristiji spustiti cvijeće ili sviće. Već prije ovoga, a kada bi se došao pomoliti u crkvu, tuženik ad. 3 da bi ga pogledao, dakle, da je stekao dojam da je svjestan tužiteljevog prisustva. Ove prigode da je ušao u sakristiju, da se uopće ne sjeća kada je on uspio zatvoriti ili zaključati vrata, kako je bio nizak rastom, navodi da ga je tuženik ad.3 zamolio da se popne na stolicu i spusti to sa ormara, koji su bili zaista visoki, tužitelj da se popeo na tu stolicu, on da mu je prstom pokazao gdje se nalaze te sviće na ormaru, da je tu bila neka kutija, to da mu je kazao, spustio se dolje i odjednom da ga je on posjeo na sebe, dakle, tuženik ad.3 da je sjeo na stolicu i posjeo tužitelja na sebe, stisnuo ga, počeo ga ljubiti s leđa i "baliti". Tužitelj da se trzao svom snagom, a on da ga je držao čvrsto za prsa i vrat, stavio mu ruku u usta, da se isti jako uzbudio, hvatao tužitelja za međunožje, jednom rukom pa drugom, mijenjao te ruke, zaista da ga je čvrsto držao za prsa, a čak da se rukom uspio spustiti ispod tužiteljevih hlača, tužitelj da se ritao nogama, tuženik ad.3 da je simulirao snošaj, tužitelj da je osjetio njegovo spolovilo, njegovo mučenje, te da je nakon toga svega, a to da je za tužitelja trajalo čitavu vječnost, očito bio završetak tog njegovog spolnog čina, prije toga da ga je raskopčao na prsima, tužitelj da je osjetio da je on svršio, nakon toga da ga je pustio, koliko ga je prije toga čvrsto držao da je imao dojam da su mu skoro polomljena prsa. Tužitelj da je počeo plakati, a tuženik ad.3 da je kazao : "…oprosti, jače je od mene.", "…nisam ti htio nanijeti zlo.", tužitelj da mu je kazao : "…zašto si mi ovo napravio?". Navodi da su vrata bila zaključana, tuženik ad.3 da mu je kazao da ga ne prijavljuje, da su ljudi koji su iznad njega puno moćniji od njega i da ima puno moćnih prijatelja koji vole ovo, da je tražio je od tužitelja da ga ne prijavi, tužitelj da je u tom šoku zaista kazao da neće nikome reći, obrisao se od tih suza, tuženik ad.3 da je otključao vrata, a tužitelj da se dao u bijeg. Navodi da prije ovog događaja nije nikada imao psihičkih problema, da je ovo za njega stvarno bilo iznimno šokantno, devastirajuće, da je njegova majka velika vjernica, da su svi u njegovoj obitelji vjernici, osim oca koji da mu je nakon svega ovoga, nakon puno godina kazao da se i njemu nešto slično dogodilo u crkvi. Tužitelj navodi da je znao da bi ovo njegovu majku shrvalo, da bi se ona jednostavno ubila nakon ovoga, svećenici da su za nju bili bogovi, zaista da nije htio ništa loše napraviti majci i da je znao da mora šutjeti. Otprilike 2-3 godine nakon ovog da je otišao kod psihijatra i da nije kazao što mu se zaista dogodilo, da je pokušao dobiti pomoć na način da ne mora ovo kazati, da je pohađao Obrtno tehničku školu, stalno markirao sa nastave, nakon toga da je prešao u Tehničku školu, a da zaista ne bi htio govoriti o tim detaljima svog školovanja, jer da je zbog ovoga iz škole stalno bježao. Navodi da nakon ovog događaja nije više odlazio u crkvu sv. Frane, da nije odlazio ni u jednu crkvu, zaista dugo, nakon toga da je ponovno počeo odlaziti u crkvu sv. Križa, da je čuo da su tuženika ad. 3 preselili iz crkve sv. Frane, mama da mu je kazala da je u crkvu sv. Frane došao ŽŽ, misionar, da je zaista kvalitetan čovjek i svećenik i da je tužitelj tamo počeo odlaziti, komunicirao sa brojnim mladima iz te crkve, navodim da mu je jedan dečko iz zbora, LŽ, a čiju privatnost želi zaštiti, kazao da je vezano za tuženika ad. 3 prošlo more dječaka, dakle, vezano za njegove odnose s njima, navodi da je tada shvatio da je samo broj i da se to nije dogodilo samo njemu, da je čuo i od drugih priče vezane za seksualnu orijentaciju tuženika ad. 3 i njegovo postupanje prema dječacima. Navodi da mu njegova seksualna orijentacija ne smeta, ali da je ovdje bitno njegovo postupanje prema njemu kao maloljetniku i prema drugim dječacima. Navodi da je shvatio o čemu se tu radi, a čitavo vrijeme da je imao razne misli kroz koje je morao prolaziti sam, da je želio zadobiti povjerenje I, jedne prigode, da se ne može sjetiti koja je to godina bila, da je pristupio kod njega u ispovjedaonicu, započeo pod ispovijedi razgovor o pedofiliji, pitao ga što on misli o tome, uglavnom, da je on više njega ispitivao o njegovim stavovima u pogledu toga i o tome kako bi on postupio da zna da je neki njegov subrat to napravio, on da je očito shvatio da ima nekakvo iskustvo, pitao ga ima li iskustvo vezano za to, tužitelj da mu je kazao da to nije za ispovjedaonicu, da ga je fra N pitao želi li o tome posebno razgovarati, prošetati, popiti kavu, ukoliko se nešto tako događalo, ali opet u formi ispovijedi. Isti da je zadobio tužiteljevo povjerenje jer je kazao da bi on prijavio svog subrata kada bi znao da je nešto tako napravio, isti taj dan da je dogovorio ispovijed s njim van crkve, da su šetali prema Lučkoj kapetaniji i da je tužitelj tražio da to bude u formi ispovijedi, da je kazao da će se ubiti ukoliko se to sazna, tada tuženika ad. 3 već nije bilo na službi u crkvi sv. Frane, da je pitao fra N hoće li se tuženik ad. 3 vraćati u crkvu sv. Frane, isti da je pristao da to bude ispovijed i da je to zaista bila ispovijed. Navodi da ga je (N) pitao je li išta loše čuo o tuženiku ad. 3, on da mu se nasmijao i kazao da mu ispriča što se zaista događalo. Tužitelj da ga je pitao kako bi on reagirao kada bi mu kazao da je tuženik ad. 3 napao njega kada je imao 15 godina, fra ŽŽ da se iznenadio i kazao da su uvijek postojala šuškanja da je tuženik ad. 3 sklon homoseksualnosti, da on osobno nema direktnih saznanja, ali da mora ići na policiju i to prijaviti, da ga je htio me spojiti sa Provincijalom da mu to prijavi, uglavnom, da mu je kazao da će mu biti maksimalna podrška i tužitelj da mu je vjerovao, tužitelj da je u velikom strahu odbijao prijaviti ovaj slučaj i fra ŽŽ da je kazao da će se ubiti ako on to prijavi. Nakon toga da je počeo ministrirati, odlazio stalno u crkvu sv. Frane, još nekih 5 puta fra ŽŽ da ga je pitao hoće li to prijaviti i kazao da će on biti tu za njega u smislu podrške. Navodi da je fra ŽŽ osoba koja je prema svima ista, skroman svećenik, za njega da nitko nije imao poseban tretman, dok je tuženik ad. 3 bio okružen moćnicima, pa tako i tadašnjim načelnikom policije Đ. U tužitelju da je sve ovo izazivalo strah, da je čuo za ovog Đ, da ga nije vidio sa tuženikom ad. 3, ali da ga je vidio u crkvi sv. Frane. Tuženik ad. 3 da je bio priznat u zajednici, da je imao dobar status, tužitelju da su se osjećaji stalno miješali i da da je navedeno kazao i svom psihijatru dr. Damiru Mrassu, tek nedavno, kada se pokušao ubiti, a tek nakon Kanonskog suda da je bio hospitaliziran na psihijatriji, upravo zbog postupanja crkve prema njemu. Čitavo vrijeme nakon ovog događaja, od kada je prvi put posjetio psihijatra da se liječi. Nakon što je pogledao film Spotlight koji govori o pedofiliji, da je doživio na neki način katarzu, odnosno šok, da je jednostavno shvatio da ovo mora prijaviti, da ne zna točno kada je to bilo, da je tražio da ga u Zagrebu primi ČŽ, njemu da je pisao e-mailove, da ga je isti zaista primio, da mu je kazao što se dogodilo, da je isti bio dosta hladan, uglavnom, da mu je kazao da je tuženik ad. 3 na umoru, da se nalazi u [adresa] i da je stekao dojam da bi ga mogao ovim ubiti, a da se ništa neće postići. Navodi da ga nisu uopće doživjeli kao nekog prijatelja kojemu bi trebalo pomoći, što da je za njega kao vjernika bilo devastirajuće, uglavnom, da je tražio od njega da dade izjavu pred dva svjedoka, tužitelj da nije tada imao povjerenja u pogledu provođenja crkvenog postupka, uopće da ga se nije tretiralo kao vjerodostojnu osobu koja želi kazati istinu, on da je znao istinu, ali se prema tužitelju ponašao kao da ovo nije točno odnosno bitno. Navodi da su i ČŽ i svi drugi svećenici, pa tako i ĐŽ, jednostavno bili zatečeni prijavom, da su kazali da ne znaju što će napraviti i uopće da nije stekao dojam da će biti zaštićen kao žrtva, nego da imaju problem. Navodi da nije došao dati izjavu, da nije imao povjerenja u postupanje crkve odnosno nadležnih iz crkve, da se bojao za život samog tuženika ad. 3, pored čitavog spektra strahova i loših osjećaja na strani tužitelja. Navodi da nije točno da je tražio nikakav novac niti stan, jedne prigode da je samo kazao da mu se treba platiti lijekove koje pije, upravo zbog postupanja tuženika ad. 3 prema njemu, da je pitao tko će mu to to platiti, tako da su došli do cifre od 15.000 EUR. Kako je bio u kontaktu putem mobitela sa fra ŽŽ, to da mu je on jedne prigode javio putem telefona da je protiv tuženika ad. 3 pokrenut postupak, da ima još prijavitelja, da je on suspendiran, to da je bilo prije 2 godine i da ga je iznenadilo što se tek tada postupa i to da je fra ŽŽ kazao. Kako je čitavo vrijeme bio tu za tužitelja, te zbog tužitelja zaista proživio veliko šikaniranje od strane crkve, odnosno njegovog reda, to da ga je pitao bi li posvjedočio o onome o čemu su razgovarali i on da je kazao da će zaista svjedočiti, da će dati izjavu koju je dao i ovjerio kod javnog bilježnika u potpisu. On da je kazao da će i svjedočiti po pitanju navedenog, zaista da je to govorio čitavo vrijeme pa i tada. Na posebno pitanje pun. tuženika ad. 3, tužitelj navodi da je pravomoćno kazneno osuđen za nesavjesno vođenje poslovnih knjiga i da je to jedina njegova pravomoćna kaznena osuda.

18. Tuženik ad.3 u svom iskazu pred sudom navodi da je bio svećenik, u crkvi Sv. Frane u Splitu da je službovao od 1980. godine pa do 2006. godine kada je bio premješten u [adresa] na službu, da bi se u crkvu sv. Frane vratio ponovno 2014. godine i tamo da je bio do suspenzije odnosno razrješenja. Tvrdi, kategorički, da nikada do iskaza u sudnici nije vidio tužitelja, tog čovjeka da ne poznaje, da ga nikada nije upoznao i da ga u sudnici vidio po prvi put u životu. Za ime i prezime tužitelja da je saznao 2012. godine kada mu je provincijal fra ČŽ u [adresa] kazao da ga jedan gospodin, po imenu LŽ, tereti za jako ružne stvari, da nije za što ga tereti, a tuženik ad.3 da je ČŽ kazao da se želi suočiti sa tom osobom ukoliko ga već za nešto tereti. Prije toga da nikada nije bio terećen od strane bilo koga, da nije bilo nikakvih prijava protiv njega. Prvi put da je nakon ovoga što je čuo ime tužitelja, preko novina, kada su izašli novinski članci o njemu, saznao da ga tužitelj tereti. Dana 8. prosinca 2017. godine, nadbiskup JŽ da je bio u crkvi sv. Frane i tada da mu je predao pisanu suspenziju radi pedofilije. Ta suspenzija da je bila radi optužbi, JŽ da mu nije kazao tko ga optužuje, vezano za napastovanje od strane ministranta po imenu LŽ, a koji je navodno ministrirao u 17.oj godini. Navodi da je nakon ove zaprimljene suspenzije čekao što će se dogoditi, poslije toga da je pozvan na davanje izjave u crkvenom postupku, pred Nadbiskupijom, da je položio zakletvu sa rukom na Bibliji da će govoriti istinu, navodi da puno toga što je navedeno u tim prijavama nije bila istina, navodi i tvrdi da nije nikoga seksualno iskorištavao niti zlostavljao, a upitan sjeća li se da je sa nekim osobama imao seksualne kontakte, navodi da se ne sjeća da je sa bilo kime imao seksualne kontakte. Zaista da je tražio razrješenje iz crkve odnosno reda, svođenje na status laika, o čemu da je Sveta Stolica i odlučila na takav način, a da on u ovaj trenutak i sada ne bi zaista htio razgovarati o tome zašto je tražio razrješenje odnosno svođenje na status laika, o tome da ne bi iskazivao. Navodi da ga je nakon razrješenja iz Crkve razriješio i njegov red, da je otišao živjeti kod rodice koja ga je primila u svrhu stanovanja, a osim naknade – socijalne, od Crkve da nije nikada dobio nikakvu novčanu naknadu. Upitan je li u sakristiji crkve sv. Frane imao vrstu kontakta sa nekom osobom, ne i nazočnim tužiteljem, o kojoj je iscrpno iskazivao tužitelj, navodi da nije i da takve vrste kontakta u kojoj bi sudjelovao u sakristiji odnosno crkvi sv. Frane nije bilo. Na posebno pitanje pun. tužitelja zašto je tuženik ad. 3 u svojoj zamolbi vezano za laicizaciju naveo da je "svjestan svojih pogrešaka prema žrtvama", a da "razrješenje traži zbog pravde prema žrtvama", tuženik ad. 3 navodi da je to zaista naveo, da se ne sjeća detalja i okolnosti posebno u pogledu tog navoda, a da je smatrao odnosno sada smatra da, ukoliko je pogreška nekoga zagrliti, da je onda pogriješio, a da zaista nije bilo nikakve zle namjere u tome što bi nekoga zagrlio.

19. Dakle, za navesti je da događaju iz 1997.godine nije bilo svjedoka, osoba koje bi mogle potvrditi da se taj događaj, štetna radnja, zaista zbio, svakako, trebalo je izvesti dokaze i temeljem potrebnih i dostupnih dokaza ( obzirom na vrijeme štetnog događaja), zaključiti, pokloniti vjeru ili tužitelju ili tuženiku ad.3, utvrditi je li štetne radnje bilo i je li istu na štetu tužitelja počinio tuženik ad.3, bludne radnje spram maloljetne osobe. Bludne radnje bila bi svaka radnja učinjena na tijelu druge osobe (osim spolnog odnošaja ili s njime izjednačene spolne radnje) kojim se ide za zadovoljenjem spolne pohode, pri čemu se vrijeđaju spolne slobode i spolno ćudoređe. Tužitelj navodi, a tada je bilo maloljetnik, star 15 godina, da godinama o ovome nije nikome ništa govorio, to je logično i uobičajeno ponašanje maloljetnika kao žrtve u ovakvoj situaciji, a posebno ukoliko su i ta osoba i članovi njegove obitelji vjernici, što je ovdje svakako slučaj. Isti navodi da se na to osmjelio stekavši povjerenje u LŽM, kada je tuženik ad.3 bio odsutan, radi premještaja tuženika ad.3 iz crkve Sv. Frane na obali, tada je u toj crkvi službovao (bio član samostana/gvardijan) upravo fra N. Tužitelj detaljno iskazuje o svim kontaktima i razgovorima, pa i onom najbitnijem, u formi ispovijedi fra N, kao i o izjavi koju je fra N dao i na kojoj je ovjerio svoj potpis, a tužitelj je priložio u sudski spis.

20. Iz ove izjave CŽ, fra N, koja je u potpisu istog ovjerena dana 5.studenog 2018.godine od strane javnog bilježnika Marijana Mendeša u Vinkovcima pod brojem Ov-9325/18, proizlazi da je on bio gvardijan samostana Sv.Frane u Splitu od 2006. do 2010.godine, da je 2008.godine ispovjedio tužitelja koji je redovito dolazio na svetu misu, da ne može govoriti o ispovijedi jer je to tajna. U ovoj izjavi fra LŽM točno i precizno iskazuje o kontaktima sa tužiteljem, i onome što je najvažnije, a što potvrđuje iskaz tužitelja, da mu je tužitelj kazao da u crkvu Sv. Frane nije dolazio od 1997.godine zbog seksualnog zlostavljanja od strane fra NŽM, da je on ostao zatečen i šokiran. Navodi da je tada uputio tužitelja da trebaju fra OŽ prijaviti provincijalu i ako treba policiji, tužitelj da se skamenio, počeo tresti, da je bio jako vidljiv njegov strah. Nakon ovog da je pozvao tužitelja da ministrira u crkvi, da je tražio način kako da mu pomogne, 2010.godine da mu je u više navrata spomenuo da zbog duševnih rana treba razgovarati sa provincijalnim ministrom i obavijestiti ga o svom slučaju i stanju, tužitelj da je prijetio suicidom i zračio velikim strahom, da je imao velikih problema sa zdravljem radi postupanja tuženika ad.3. Tužitelj da mu je javio i iz Zagreba da ima razgovor sa provincijskim ministrom fra ČŽ o ovom slučaju, da je nakon toga razgovora sa istim, tužitelj bio jako razočaran.

21. Za navesti je da je ova pisana i ovjerena izjava fra SŽ zaista opsežna i precizna, u detalje je opisano svako postupanje i sva njegova saznanja o postupanju nakon njegovog prvog kontakta sa tužiteljem, svakako, isti niti u jednom jedinom trenutku ne sumnja u istinitost tužiteljevih riječi, činjenicu da je tuženik ad.3 napravio ovo što mu se stavlja na teret i na kraju navodi da je "činjenica da je fra OŽ uništio tijek Tonijevog života.".

22. Sud je zamolbenim putem izveo dokaz saslušanjem fra LŽM u svojstvu svjedoka, rođenog 1944.godine, na ročištu održanom dana 21.rujna 2020.godine iskazao je u bitnom ono što je naveo i u svojoj pisanoj izjavi, dodatno i to da je mu je tajnik Provincije RŽ naveo da je IŽ suspendiran zbog pedofilije, svjedok da je i sam čuo pritužbe od župljana o njegovom gay ponašanju, da je tada rekao RŽ da zna za tužitelja kao žrtvu fra OŽ, svjedok da je i sa radnicama u samostanu razgovarao, iste da su mu rekle kako fra OŽ vodi u svoju sobu dečke, da su to viđale, pa tako da je htio odvesti i jedno retardirano dijete koje se potužilo ocu, otac da je odmah zvao gvardijana AŽ, da su otišli kod biskupa, biskup da je odmah suspendirao tuženika ad.3. Tužitelj da mu je prije toga kazao za seksualno zlostavljanje od strane tuženika ad.3, svjedok iskazuje i o psihičkim problemima tužitelja vezano za to. Navodi da on osobno živi u Domu Sv. Josipa, prisilno i po kazni, da je za vrijeme kanonske istrage smješten u dom, da je osobno sam otjerao pet svećenika zbog njihovih nedjela, da je održao lekciju poglavaru ĐŽ o tome kako se poglavar mora ponašati, da je njihov poglavar (tuženika ad.1) ĐŽ šampion laži koji da mu je pokušao objasniti da ljubljenje, grljenje, stavljanje dječaka u krilo i pokušaj doći do genitalija nije ništa. Svjedok navodi da stoji u svemu iza pisane izjave koju je u potpisu ovjerio kod javnog bilježnika.

23. Nakon ovog saslušanja, dana 7.prosinca 2020.godine svjedok ŽŽ, fra N, je preminuo, isti nažalost više nije među živima, a u ovom postupku dao je ovjerenu izjavu kao i uvjerljiv i opsežan, logičan i životan iskaz pred sudom, kojem sud u potpunosti poklanja vjeru, kao i navodima iz njegove ovjerene izjave. Svjedok ŽŽ je prema stavu ovog suda jedini svjedok kojeg je trebalo saslušati u ovom postupku, u svjetlu svih ostalih izvedenih dokaza, okolnosti da je isti u bitnom potvrdio ključne navode tužitelja, sud drži da je ovim, pa i svom spisu priloženom dokumentacijom i činjenicom i rezultatom postupka Svete Stolice u crkvenom postupku spram tuženika ad.3, dokazano da je tuženik ad.3 na štetu tužitelja u listopadu 1997.godine počinio ono što je tužitelj potanko u historijatu tužbe i svom iskazu pred sudom iskazao, dakle, da se zaista dogodio štetni događaj, zlostavljanje tužitelja od strane tuženika ad.3, kao redovnika u redu tuženika ad.1 kao pravne osobe, tada gvardijana samostana Sv. Frane u Splitu, a štetna radnja dogodila se u sakristiji crkve Sv. Frane. Sud nema razloga sumnjati u iskaz tužitelja, njegov iskaz potkrijepljen je i iskazom i izjavom svjedoka ŽŽ kojemu sud poklanja vjeru, kao časnom i vjerodostojnom svjedoku i svećeniku, držanje i pisane izjave samog tuženika ad.3 te očitovanja tuženika ad.1 (prije zaprimanja ove tužbe) svakako idu u prilog osnovanosti zahtjeva tužitelja.

24. Sud je proveo i dokaz kombinirano psihologijsko/psihijatrijskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima mr. Danijeli Didić i dr. BŽ, a ne samo psihijatrijskim vještačenjem tužitelja, iz kombiniranog vještva ne proizlazi da se radi o projekciji tužitelja vezano za njegovo psihičko stanje, da je tome tako, onda bi to vještaci kao stručnjaci znali prepoznati, tehnikama koje su laicima nedostupne i nepoznate, tome ovdje nije tako, vještaci niti u jednom trenutku nisu naveli da bi se radilo o projekciji tužitelja ili da sumnjaju u iskaz i navode samog tužitelja, a to bi oni kao stručnjaci lako uočili, profesionalnim i stručnim tehnikama, koje su laicima nepoznate. Iako vještak dr. BŽ navodi da je na sudu utvrditi je li se događaj zbio, za navesti je da je to sud utvrdio temeljem svih ostalih dokaza i da je u ovom pravcu zaista na tužitelju bio teret dokaza, sud drži da je to tužitelj i dokazao, izvedenim dokazima, svakako, a sami vještaci ne navode da oni smatraju da događaja nije bilo, iako bi to kao stručnjaci svakako naveli u vještvu da su primjenom stručnih tehnika nad tužiteljem kao ispitanikom stekli takav dojam.

25. Suprotno navodu iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja, prvostupanjski sud nije odlučivao i ne odlučuje o postojanju štetnog događaja samo/i na temelju nalaza vještaka iako su ga vještaci izrijekom otklonili procjenjivati, za navesti je da je upravo cilj kombiniranog psihilogijsko/psihijatrijskog vještačenja, a vještaci su za potrebe vještačenja proveli dokaz i psihilogijsko/psihijatrijskom obradom samog tužitelja, bio, pored preostalog zadatka cjelovitog vještačenja, i utvrditi isključuju li vještaci mogućnost nastanka štetnog događaja odnosno smatraju li da se nakon obrade tužitelja, radilo o njegovoj projekciji. Dakle, nastanak štetnog događaja vještaci nisu isključili, naravno da ne mogu vještačiti da se događaj zaista dogodio, a sud nije nastanak događaja utvrđivao vještačenjem po vještacima nego je to utvrđeno drugim dokazima, ono što je bitno jest da vještaci nisu isključili nastanak štetnog događaja, odnosno nisu nakon obrade tužitelja naveli da se radi o njegovoj projekciji, odnosno moguće uobrazilji, a što je sud uvodno te u ranijoj presudi već i naveo.

26. Tuženik ad.3 negira postojanje ovog događaja, negira da poznaje tužitelja, ali da je za njega kao osobu koja ga tereti saznao još 2012.godine kada mu je to kazao provincijal fra ČŽ u [adresa] (provincijal tuženika ad.1.). Temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud drži da se događaj onako kako ga je tužitelj opisao zaista i dogodio i tužitelju poklanja vjeru, tužitelj je žrtva i oštećenik iz ovog događaja iz 1997.godine, isti je pretrpio i trpi štetu radi postupanja tuženika ad.3 na njegovu štetu, a radilo se o maloljetnoj osobi (tužitelj) i redovniku odnosno gvardijanu (tuženik ad.3), događaj se zbio u crkvi gdje je tužitelj došao potražiti mir kroz molitvu (što je u skladu sa nalazom liječnika opće medicine iz zdravstvenog kartona tužitelja od 20.kolovoza 1997.godine i 21.kolovoza 1997.godine). Sud ne može pokloniti vjeru iskazu tuženika ad.3 pred sudom, isti nije u skladu sa postupkom i rezultatom kanonskog postupka odnosno suđenja, tuženik ad.3 je zaista otpušten iz reda odlukom Svetog Oca, laiciziran je, a sam je u tom postupku, po prijavama više žrtava, naveo u svojoj zamolbi vezano za laicizaciju da je "svjestan svojih pogrešaka prema žrtvama", a da "razrješenje traži zbog pravde prema žrtvama", tu svoju izjavu je potvrdio u svom iskazu pred ovim sudom, time je, prema stavu ovog suda, priznao sve ono što mu je u tom postupku stavljano na teret, pa je za zaključiti da se i ovaj predmetni događaj zaista zbio, sud ne može pokloniti vjeru tuženiku ad.3 vezano za navode tužitelja, u svjetlu svih izvedenih dokaza i dokazanih okolnosti na strani tuženika ad.3.. Tuženik ad.3 u iskazu pred sudom navodi da je sam tražio razrješenje iz crkve odnosno reda, svođenje na status laika, o čemu da je Sveta Stolica i odlučila na takav način, a da on "u ovaj trenutak i sada ne bi zaista htio razgovarati o tome zašto je tražio razrješenje, o tome da ne bi iskazivao." Svim ovim, svim navedenim i utvrđenim, tuženik ad.3 je u biti na posredan način potvrdio navode tužitelja iako negira da tužitelja poznaje i da je počinio štetnu radnju. Tuženik ad.3 kao član tuženika ad.1, otpušten je od strane Svetog Oca Pape O **.**.2018., nakon primanja izvješća od Kongregacije za nauk vjere, iz Reda franjevaca konventualaca (tuženika ad.1), razriješivši ga svih obveza koje proizlaze iz svetoga reda, također i onih vezanih uz redovničke zavjete, tuženiku ad.3 je trajno zabranjeno slavljenje sakramenata, poučavanje te bilo kakav javni nastup u ime Crkve. Tuženiku ad.3 ovo rješenje je uručeno, on je to potvrdio svojim potpisom i isto je odmah stupilo na snagu, u biti, kako to tumači ovaj sud, tuženik ad.3 je priznao sve što mu se u tom postupku stavljalo na teret. Sve ovo proizlazi iz dopisa tuženika ad.1 tužitelju od 1.kolovoza 2018.godine (list 127 spisa), tuženik ad.1 obavještava tužitelja o relevantnome iz postupka koji se vodio protiv tuženika ad.1, navode da će za dva dana slično priopćenje dati u javnost, a da su željeli da najprije tužitelj kao žrtva u ovom postupku bude obavješten. Tuženik ad.1 tužitelju dostavlja još dva dopisa vezano za prijavu tužitelja spram tuženika ad.3 – tuženiku ad.1, zbog kaznenog djela seksualnog zlostavljanja maloljetnika, to su dopisi od 27.svibnja 2018.godine i 23.lipnja 2018.godine, ova dva dopisa potpisana su od strane fra ĐŽ, provincijalnog ministra tuženika ad.1 i u istima se de facto priznaje postupanje tuženika ad.3, njegova krivnja i tužitelju se iskazuje najiskrenije žaljenje i suosjećanje sa njim i ostalim žrtvama pedofilije, izražava mu se i zahvala na hrabrosti i odvažnosti, što je svojim osobnim zalaganjem pomogao u rasvjetljavanju činjeničnog stanja. Dakle, za zaključiti je da tuženik ad.1 nije do davanja odgovora na tužbu u ovom predmetu dvojio da je tuženik počinio ono što je dovelo do njegovog razrješenja iz reda i crkve te zabrane obavljanja dužnosti svećenika, kao i to da je tužitelj jedna od žrtava tuženika ad.3.. Dakle, sam tuženik ad.1 dopisima tužitelju priznaje da je tužitelj žrtva i obraća mu se priopćenjem kao žrtvi tuženika ad.3, prije službenog priopćenja. Kada se sve ovo sagleda pojedinačno i u uzajamnoj korelaciji, sud dolazi do zaključka da se štetni događaj zaista i zbio 1997.godine.

27. Za navesti je da je Fra ĐŽ (odgovorna osoba na strani tuženika ad.1) dao priopćenje za javnost u kojem navodi da je prethodna istraga pokrenuta protiv tuženika kao člana Samostana sv. Frane u Splitu, osumnjičenog za grijeh protiv šeste zapovijedi Dekaloga s maloljetnom osobnom u završnoj fazi, nakon zaključenja Prethodne istrage dokazni materijal da je proslijeđen 15.svibnja 2018.godine Generalnoj kuriji Reda franjevaca konventualaca (opet tuženik ad.1). Nakon toga da je generalni ministar Reda franjevaca konventualaca fra KŽ u žurni postupak proslijedio dokumentaciju Kongregaciji za nauk vjere, nadležnoj za najteža kaznena djela. Budući da je 23.svibnja 2018.godine Generalnom ministru Reda (opet tuženik ad.1) stigla zamolba fra ZŽ u kojoj spomenuti, svjestan svojih pogrešaka, kako bi omogućio što prije vršenje pravice prema žrtvama, a zbog dobra Crkve i reda, moli oprost od obveza koje proizlaze iz svetog reda, kazneni postupak da se ne bi morao održati, budući da bi se osumnjičenome za počinjeno kazneno djelo ovim putem udijelilo ono što zahtijeva najteža kanonska kazna. Nakana ovog priopćenja da je za obavijestiti zainteresiranu javnost, napose žrtve s kojima suosjećaju, da se na spomenutom slučaju radi intenzivno, kako bi se pravda izvršila i vratilo povjerenje.

28. Prema stavu ovog suda, utvrđeno je da je tuženik ad.3 skrivio i počinio štetne, bludne radnje spram tužitelja kao maloljetnika u to vrijeme i osobno odgovara za štetu koju tužitelj trpi radi štetne radnje tuženika ad.3 koju je napravio tužitelju 1997.godine, radi se o bludnim radnjama, seksualnom deliktu na štetu maloljetnika, postupku koji u biti ima sva obilježja kaznenog djela. Iz dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj KR-DO-320/2018 od 12.veljače 2020.godine razvidno je da nakon provođenja izvida, ODO u Splitu i ŽDO u Splitu nije pokrenulo postupak protiv tuženika ad.3 zbog seksualnih delikata na štetu tužitelja zbog nastupa zastare, s obzirom na vrijeme počinjenja kaznenog djela. Dakle, radi se o seksualnom deliktu koji je počinio tuženik ad.3 na štetu tužitelja, bez obzira što zbog zastare nije došlo do vođenja kaznenog postupka, građansko pravna odgovornost šira je od kaznene i valjalo je odlučiti vezano za zahtjev tužitelja radi naknade štete. Sud je stava da je tuženik ad.3 kriv i odgovoran za nastalu štetu tužitelju zbog delikta iz 1997.godine i da mu je dužan cjelokupnu prouzročenu štetu naknaditi. Dakle, tuženik ad.3 je direktni štetnik u odnosu na tužitelja, isti odgovara primjenom odredbe čl. 154.st.1. ZOO/91 (za napomenuti je da ta odredba odgovara čl.1045. ZOO/05 (koji se u ovom slučaju ne primjenjuje)). Dakle, tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U ovom slučaju šteta tužitelju nastala je krivnjom tuženika ad.3 i ovaj tuženik je obvezan tužitelju štetu naknaditi, u potpunosti. Radi se nematerijalnoj šteti, dokazanoj protupravnoj štetnoj radnji i dokazanoj uzročno- posljedičnoj vezi između štetne radnje i posljedica koje tužitelj zbog toga trpi. Valjalo je utvrditi i opseg štete, visinu iste i obvezati tuženika ad.3 da tužitelju štetu naknadi, odnosno plati mu novčani iznos satisfakcije. Pasivna legitimacija tuženika ad.3 u ovom postupku je dokazana, ovaj prigovor tuženika ad.3 nije osnovan, tuženik je štetu prouzročio namjerno, kriv je za nastanak štetnog događaja pa ga je valjalo obvezati da tužitelju naknadi cjelokupnu nematerijalnu štetu koju je isti pretrpio i danas trpi iz ovog štetnog događaja.

29. Međutim, ovaj sud smatra da je uz tuženika ad.3 solidarno odgovoran i tuženik ad.1 i ovaj stav suda se ne mijenja od donošenja ranije prvostupanjske presude. Naime, za ponoviti je, što se tiče tuženika ad.1, da je isti pravna osoba, radi se o Provinciji kao pravnoj osobi Katoličke crkve, u ovom slučaju Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 82/02 i 73/13) ne dovodi do ekskulpiranja tuženika ad.1 za štetu koju je tužitelju počinio njegov tadašnji član-tuženik ad.3, ovaj tuženik ne negira da je u vrijeme štetne radnje, prije toga i sve do odluke Svetog Oca Franje spram tuženika ad.3, ovaj tuženik bio član tuženika ad.1 i da je kao takav bio raspoređen od strane tuženika ad.1 na mjesto gvardijana samostana Sv. Frane u Splitu, u vrijeme štetnog događaja, prije i poslije štetnog događaja.

30. Zaista je odredbom čl.41. Ustava Republike Hrvatske propisano kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, a odredbom čl.6. st.3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica propisano je da su vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne pravne osobe, tako da zaista tuženici ad.1 i ad.2 djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj, o čemu se vodi posebna evidencija pri nadležnom ministarstvu. Drugostupanjski sud u svom obrazloženju navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik ad.1 pravna osoba, ali da je pri tom paušalno zaključio da ovaj Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja tuženika ad.1 za štetu koju je tužitelju počinio njegov član, odnosno tuženik ad.3, koji je to bio u vrijeme štetnog događaja, a ujedno je i raspoređen na mjesto gvardijana samostana Sv.Frane u Splitu, sve do odluke Svete Stolice – pokojnog Svetog oca Franje o razrješenju.

31. Za navesti je da je ovaj sud u obrazloženju ranije prvostupanjske presude, ukinute, naveo i to sada ponavlja odnosno pojašnjava, da niti jedna odredba citiranog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ne isključuje odgovornost vjerske zajednice kao pravne osobe za štetu koju njihovi članovi počine trećim osobama, to je i logično i životno, jer se ovaj Zakon i ne bavi takvom vrstom odgovornosti, već je to prepušteno Zakonu o obveznim odnosima, koji se i primjenjuje u ovom slučaju, pa je za ponoviti da u Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica ne postoji odredba o isključenju od odgovornosti vjerske zajednice za naknadu štete koju član iste počini trećoj osobi, u tom propisu nema niti odredbe o odgovornosti vjerske zajednice za štetu koju bi eventualno počinio njen član trećoj osobi, a ove dvije okolnosti prema stavu ovog suda ne dovode do toga da tuženik ad.1 ne odgovara solidarno u ovom slučaju jer se na naknadu štete, pa i ovu, primjenjuje Zakon o obveznim odnosima i to ovdje ZOO/91. Svakako odredbe tog Zakona odnosno postojanje tog propisa ne dovodi do ekskulpiranja tuženika ad.1 za predmetnu štetu tužitelju kao trećoj osobi, odnosno do stava suda da je prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane ovog tuženika osnovan, upravo suprotno tome, sud drži da odgovornost ovog tuženika postoji spram tužitelja i to je i obrazloženo. Odgovornost tuženika ad.1 prema odredbama ZOO/91 nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i taj zakon i odredbe istog ne propisuju i ne isključuju odgovornost tuženika ad.1 spram tužitelja temeljem ZOO/91.

32. Dakle, kao član Provincije (tuženika ad.1) tuženik ad.3 bio je u vrijeme štetnog događaja u ovoj crkvi Sv. Frane gdje je i počinio delikt na štetu tužitelja, upravo je i tuženik ad.1 odgovoran za štetu koju bi vjernicima nanijeli njegovi članovi obavljajući redovničke zadaće i dužnosti, što je ovdje bio slučaj, uz tuženika ad.3 i solidarno sa njim. Kako se štetna radnja dogodila u sakristiji crkve u kojoj je tuženik ad.3 bio kao član tuženika ad.1, onda upravo solidarno sa tuženikom ad.3 za štetu tužitelju odgovara i tuženik ad.1.. Bez obzira jesu li članovi tuženika ad.1 i Provincijal tada, 1997.godine i prije te godine, odnosno prije štetnog događaja, znali za ponašanje tuženika ad.3 koje je konačno dovelo do njegovog udaljenja iz reda i Crkve, a nitko nije bio neposredni svjedok ovog događaja, upravo je po njima – tuženiku ad.1 – tuženik ad.3 bio na tom mjestu koje je iskoristio i mogao iskoristiti na štetu drugih, vjernika, u ovom slučaju maloljetnog tužitelja. Kratko rečeno, da nije bio redovnik, član tuženika ad.1, tuženik ad.3 ne bi bio u ovoj crkvi i ne bi mogao počiniti štetnu radnju, pa za njegove postupke, solidarno sa njim, odgovara i red kojem je pripadao, a odgovornost tuženika ad.1 je prema stavu ovog suda objektivna odgovornost. Tuženik ad.1 kao red koji je u samostan Sv.Frane rasporedio tuženika kao svog redovnika i koji je nad njim i nad ostalim redovnicima morao vršiti nadzor i kontrolu, a iz kojeg je konačno i odstranjen, odnosno razriješen je obveza koje proizlaze iz svetog reda, kako to sam tuženik ad.1 u svom dopisu od 1.kolovoza 2018.godine navodi tužitelju, odgovoran je tužitelju za štetu koju mu je njegov redovnik prouzročio.

33. Tuženik ad.1 ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodi da se objektivna odgovornost ne može pretpostavljati, te da nema pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije. Ovaj sud drži da to nije točno, odgovornost tuženika ad.1, solidarno sa tuženikom ad.3, temelji se na citiranom Zakonu o obveznim odnosima (ZOO/)1), u ovom slučaju se u odnosu na tuženika ad.1 primjenjuje se odredba čl.170 i 171. ZOO/91. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se da prvostupanjski sud izjednačava štetu koju počini neposredni štetnik-član Provincije, sa štetom koju bi počinio eventualni radnik-zaposlenik Provincije, iako pri tom da nije imao u vidu pravnu regulaciju rada tuženika ad.3 u crkvi Sv.Frane u Splitu i je li tuženik ad.3 za svoj rad primao plaću ili naknadu plaće i ako je, od koga ih je primao.

34. Ovaj navod drugostupanjskog suda nije pravilna interpretacija stava prvostupanjskog suda u odnosu na primjenu propisa i prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ad.1.. Za navesti je ponovno potrebno i to dodatno elaborirati, da je prvostupanjski sud bio i ostao stava da se odnos tuženika ad.3 i tuženika ad.1 čiji je tuženik ad.3 bio član, treba promatrati vezano za njihov odnos pripadnosti tuženika ad.3 redu – tuženiku ad.1., kao specifičan odnos koji bi najbliži (pa i mnogo više od toga) bio odnosu poslodavca i radnika, kao odnos bilo koje pravne osobe (odnosno poslodavca) i njenog radnika koji je direktno i namjerno prouzročio štetu trećoj osobi. Naravno da tuženik ad.3 nije klasični radnik odnosno zaposlenik tuženika ad.1 pa i nije trebalo utvrđivati njegove radne zadatke i je li primao plaću i od koga (a isti je kao član tuženika ad.1 položio i zavjet siromaštva i njegove životne potrebe kao redovnika su ostvarivane u samostanu tuženika ad.1), općepoznat je opseg vjerskog djelovanja svećenika i redovnika i u ovom slučaju, slučaju tuženika ad.3 – gvardijana samostana. To stvarno ne treba utvrđivati, niti problematizirati, pa nije trebalo izvoditi nikakve dodatne dokaze na ove okolnosti, iako je, uzgred budi rečeno, općepoznato da svećenici dobivaju naknadu odnosno nagradu za rad koja se pogrešno naziva plaćom, a ta naknada se za svećenike isplaćuje iz prihoda njihove župe, a u ovom slučaju tuženika ad.3 kao redovnika o njegovim materijalnim i životnim potrebama skrbio je njegov red – tuženik ad.1 koji ga je u ovaj samostan tuženika ad.1 i rasporedio i u kojem je tuženik ad.3, a koji je položio zavjet siromaštva tuženiku ad.1, uz svećeničke dužnosti, živio u vrijeme štetnog događaja, što nije niti sporno. Dakle, općepoznate su dužnosti svećenika kao i položaj redovnika unutar svoga reda, a isto tako i okolnost da tuženik ad.3 nije primao klasičnu plaću i tu okolnost nije niti trebalo posebno utvrđivati jer su svakodnevne životne potrebe za stanovanjem i hranom vezano za redovničku i svećeničku službu usko vezane uz njegov red – tuženika ad.1 i samostan tuženika ad.1 u kojem je tada živio – Sv.Frane u Splitu. U ovom slučaju, a vezano za problematiku naknade štete prouzročene trećoj osobi, što se tiče prava trećih osoba u odnosu na njih, tuženik ad.1 ima pravni položaj sui generis poslodavca tuženiku ad.3, koji je onda bio sui generis radnik tuženika ad.1, iako su u biti prema vjernicima i ljudima činili jedno, dakle, taj odnos je umnogome više od odnosa klasičnog poslodavca i radnika, pa to tako treba i sagledavati, pa baš u ovom slučaju tuženik ad.1 mora odgovarati oštećenoj osobi za štetu koju mu je počinio njegov član – redovnik, u crkvi. Da je bilo koji redovnik ili svećenik počinio štetnu radnju nekoj fizičkoj osobi koja nema saznanja da se radi o svećeniku ili redovniku, na nekom javnom mjestu koje nema apsolutno nikakve veze sa crkvom ili samostanom, logično je da vjerska zajednica ne bi bila odgovorna za štetu, ovako, u ovom slučaju, ovaj sud ne dvoji po pitanju odgovornosti tuženika ad.1 kao sui generis nadređene pravne osobe tuženiku ad.3 (koji je u odnosu na ovog tuženika položio i zavjet poslušnosti), odnosno sui generis poslovca ovog redovnika. Zaista se u odnosu na odgovornost prema oštećenoj osobi, tuženika ad.1 kao reda, trebaju primijeniti citirane odredbe ZOO/91, jer se upravo ZOO u ovom slučaju primjenjuje, a drugim propisom ova vrsta štete i odnosa nije propisana. Ovaj problem trebaju riješiti sudovi, pa tako i postoji drugačiji pravomoćni stav drugog suda po ovom pitanju, koji ovaj prvostupanjski sud ne dijeli, a viši sudovi će u odnosu na ovo pitanje trebati zauzeti svoj stav, i po ovom pitanju i u ovom predmetu činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i radi se i o općepoznatim okolnostima. Za ponoviti je da sud drži da je odnos svećenika i vjerske zajednice kao pravne osobe, u ovom slučaju tuženika ad.1 – reda kojem je tuženik ad.3 kao redovnik pripadao, odnos sui generis i da isti povlači za sobom odgovornost tuženika ad.1, pa konačno i solidarnu odgovornost sa tuženikom ad.3 u situacijama tog specifičnog djelovanja u okviru redovničkog i svećeničkog poziva odnosno mandata. Vjerske zajednice preko svojih svećenika odnosno predstavnika provode svoju misiju prema vjernicima, u biti tvore jedinstvo jer Crkva djeluje preko svojih predstavnika odnosno članova. Ovaj odnos zaista je specifičan i najbliži je u pravnom smislu radnom odnosu odnosno u smislu odgovornosti reda za štetu koju redovnik u vezi sa pozivom počini trećoj osobi je izjednačen, ali je i puno širi od radnog odnosa, pa sud drži da se zaista ne može ni na kakav način isključiti odgovornost reda odnosno vjerske zajednice, bilo koje, za štetu koju počini svećenik, redovnik, predstavnik te zajednice, trećoj osobi, u okviru svoje službe i poslanja, jer da nema te redovničke službe i pastoralnog rada i djelovanja, isti ne bi ni mogli doći u kontakt sa maloljetnicima ili drugim osobama, koje u njih, upravo zbog njihovog poslanja, imaju puno i bezgranično povjerenje. Sud drži da vjerska zajednica jest poslodavac redovnicima i svećenicima i može i mora financijski, pored direktnog štetnika, odgovarati za štetu koja je posljedica štetne radnje od strane svećenika, kako je uostalom i praksa u velikom broju država. Kada tome ne bi bilo tako, onda bi drugi poslodavci pa i humanitarne udruge bili diskriminirani u odnosu na vjerske zajednice, što je protivno načelu jednakosti iz Ustava Republike Hrvatske, a vezano za odgovornost pravne osobe trećoj osobi kojoj zaposlenik počini na radu ili u svezi sa radom. Ovdje treba dati odgovor u pogledu odštetne odgovornosti vjerske zajednice, na taj specifični odnos svećenika i reda odnosno nadbiskupije, pa ovaj sud i sada, kao i u ranijoj odluci, drži da se na odgovornost tuženika ad.1 u ovom slučaju treba primijeniti ZOO/91 odnosno citirane odredbe.

35. Tuženik ad.1 je pravna osoba, tuženik ad.3 je bio njen član u promatrano vrijeme i kao takav je namjerno počinio štetu tužitelju. U promatrano vrijeme tuženik ad.3 bio je pod upravom i naredbama svojih redovničkih poglavara (tuženika ad.1), a to znači da su isti bili dužni vršiti nadzor i kontrolu nad obavljanjem redovničkih i gvardijanskih dužnosti. Iz dopisa tuženika ad.1 po provincijalnom ministru Fra ĐŽ u svom dopisu tužitelju od 23.lipnja 2018.godine, u kojem navodi da je prema počinitelju pedofilije pokrenuo najodlučnije korake, a tužitelju izražava žaljenje i suosjećanje sa njim, proizlazi da članovi reda, redovnici, polažu zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, a poslušnost da podrazumijeva raspoloživost ići u svaki samostan u koji ga provincijal pošalje. Dakle, poslušnost tuženika ad.3 pretpostavljala je poslušnost svom redu – tuženiku ad.1., povinovanje odlukama reda, dok siromaštvo franjevca znači život bez ikakve osobne imovine.

36. Za ponoviti je navod sudskog vještaka spec. psihijatra dr. BŽ koji u svom nalazu i mišljenju navodi kako je svećenik osoba koja može biti simbol roditelja, te doživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualno zlostavljanja od takve osobe (od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju) mogu dodatno ekscesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, strah i nesigurnosti, vlastite inferiornosti, anksioznost, nepovjerljivosti. Dakle, jasno je što vjernici očekuju od svećenika i redovnika, tužitelj je vjernik i kao vjernik je pohodio crkvu radi molitve, a u ovom slučaju tuženik ad.3 bio je član tuženika ad.1 i položio je zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, kao i svjedok ŽŽ, također član reda – tuženika ad.1.

37. U ovom slučaju odgovornosti tuženika ad.1, odnosno njegove odgovornosti zajedno i solidarno sa tuženikom ad.3, nije bitno kada je točno tuženik ad.1 odnosno kada su članovi reda i oni članovi reda nadređeni tuženiku ad.3, saznali za predmetni štetni događaj i kažnjiva postupanja tuženika ad.3, očito su isti za to znali i mogli znati mnogo prije nego što je to došlo do tuženika ad.2 i kasnije do javnosti, tuženik ad.1 nije reagirao pravovremeno i adekvatno situaciji, a isti je odgovoran za štetu koju je tuženik ad.3 kao njihov pripadnik počinio na dužnosti i u svojoj službi tužitelju kao trećoj osobi. Prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika ad.1 nije osnovan, pa treba navesti i to da se i sam tužitelj prije podnošenja ove tužbe uglavnom obraćao tuženiku ad.1 jer je znao da je tuženik ad.3 redovnik tuženika ad.1 koji je odgovoran za postupke svojih redovnika i nad njima treba vršiti nadzor, jer u konačnici iste raspoređuje u samostane tuženika ad.1 kojima upravlja tuženik ad.1 i donosi odluke vezano za službu redovnika, pa tako i tuženika ad.3.. Ovaj sud je naveo temeljem kojih odredbi za isti štetni događaj i štetu odgovara tuženik ad.1, a temeljem koje tuženik ad.3, a stava je da tužitelju cjelokupnu štetu trebaju naknaditi solidarno ova dva tuženika, primjenom odredbe čl.206. ZOO/91. Različitost načela (kriterija) i propisa u ovom slučaju, po kojima je utvrđena odgovornost svakoga od ova dva tuženika, štetnika spram tužitelja, ne isključuje postojanje njihove solidarne odgovornosti za ovu štetu. Odredba čl.208. ZOO/91 propisuje da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Dakle, tuženici ad.1 i ad.3 solidarno su, prema stavu ovog suda, obvezni naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu koju je isti pretrpio i trpi radi ovog štetnog događaja.

38. Što se tiče tuženika ad.2, koji je također istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, situacija je drugačija nego po pitanju odgovornosti tuženika ad.1, naime, ono što se ovom tuženiku može staviti na teret i što mu tužitelj stavlja na teret je neadekvatna reakcija odgovornih osoba tuženika ad.2 nakon što je tužitelj prijavio događaj tuženiku ad.1., (a tuženik ad.1 tek naknadno tuženiku ad.2) nedostatak empatije, ponašanje koje tužitelj tumači šikanoznim i nekršćanskim. Na stranu to što je tuženik ad.2 iskazao žaljenje radi patnji žrtava tuženika ad.3, bez obveze da im upravo taj tuženik naknadi štetu, u ovom slučaju to je točno i odgovornost tuženika ad.2 može biti moralna i kršćanska, ali tuženik ad.2 prema stavu ovog suda nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari vezano za odnos između tuženika ad.1 i ad.2 i razgraničenje nadležnosti u pogledu ova dva tuženika odnosno redovnika i svećenika u obavljanju njihove službe i štete koju prouzroče u svezi sa tim trećim osobama. Za ponoviti je da se sam tužitelj obratio članu reda – fra N vezano za ono što mu je napravio tuženik ad.3, kao što je i prijavio to tuženiku ad.1, pa je prvenstveno obavio razgovor i prijavu upravo tuženiku ad.1, znajući da tuženik ad.1 odgovara za svog redovnika, u ovom slučaju tuženika ad.3. Tuženik ad.2 je naknadno, više godina nakon štetnog događaja, po saznanju i prijavama, postupio, proveo je postupak koji je u konačnici i rezultirao odlukom Svetog Oca Franje u odnosu na tuženika ad.3.. Po prijavi je tuženik ad.2 tuženiku ad.3 zabranio svećeničko djelovanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, nastupila je suspenzija, tuženik ad.2 pokrenuo je predistražne radnje i surađivao sa Državnim odvjetništvom, a po završetku procesa dokumentaciju je dostavio nadležnim tijelima Svete Stolice. Vezano za postupanje tuženika ad.2, što proizlazi iz pregledanog spisa ŽDO, sama istraga protiv tuženika ad.3 krenula je službeno 6.veljače 2018.godine, a generalnog vikara tuženika ad.2 upravo je u prosincu 2017.godine fra AŽ – gvardijan Samostana Sv. Frane obavijestio (prijavio) o "neprimjerenom ponašanju" tuženika ad.3, o tome da se AŽ nekoliko osoba obratilo i ispričalo o tome. Dakle, nadležno državno odvjetništvo je za prijave spram tuženika ad.3 saznalo u travnju 2018.godine, a službeno je od strane člana tuženika ad.1 o prijavama protiv tuženika ad.3 obaviješten tuženik ad.2 - krajem 2017.godine. Nakon toga je tuženik ad.2 postupao vezano za navedene prijave, provedena je istraga i kanonski postupak, sa navedenim ishodom po tuženika ad.3, kako je naprijed citirano i navedeno. Stječe se dojam da su na strani tuženika ad.1 znali za neprimjereno ponašanje tuženika ad.3 mnogo prije, godinama prije nego što su o tome obavijestili tuženika ad.2, u ovom slučaju nema dokaza da je tuženik ad.2 zaprimio službenu prijavu protiv tuženika ad.3 prije 2017.godine. Dakle, za navesti je da se tada radilo o službenoj prijavi, a iz niti jednog dokaza niti navoda u ovom postupku ne proizlazi da je i prije 2003.godine, jer se ta godina spominje kroz medije vezano za razgovor i prijavu nekadašnje studentice teologije nadbiskupu JŽ (list 47 spisa), tuženik ad.2 odnosno JŽ kao Splitsko-makarski nadbiskup dobio bilo kakvu informaciju o neprimjerenom i kažnjivom ponašanju tuženika ad.3, dakle, kako tuženik ad.2 nije sui generis poslodavac tuženika ad.3 nego je to bio tuženik ad.1, te kako ničim nije dokazano da je prije predmetnog štetnog događaja (prije 1997.godine) tuženik ad.2 obavješten o postupanju tuženika ad.3 na štetu trećih osoba, to tuženik ad.2 nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, upravo radi postojanja razgraničenja nadležnosti u Crkvi i postojanja precizno određenih dužnosti i hijerarhije u odnosu redova i nadbiskupija. U svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude tužitelj potvrđuje stav suda da je ŽŽ, raniji član tuženika ad.1, jedini svjedok kojeg je u postupku trebalo saslušati te da je to točno u odnosu na odgovornost tuženika ad.1 i ad.3, međutim, ističe da je sud propustio saslušati druge svjedoke na okolnost obavještavanja tuženika ad.2. Ovaj sud drži da preostale svjedoke nije bilo potrebno saslušati, vezano za stav suda i sve okolnosti slučaja, dakle, za ponoviti je da tuženik ad.2 nije imao sui generis položaj poslodavca odnosno nadređene pravne osobe tuženiku ad.3 kao pripadniku reda odnosno tuženika ad.1, a niti iz jednog navoda i dokaza ne proizlazi da su odgovorni kod tuženika ad.2 znali za postupanje tuženika ad.3 prije 1997.godine odnosno predmetnog štetnog događaja i da to nisu prijavili, pokrenuli crkveni postupak i podnijeli kaznenu prijavu protiv tuženika ad.3, pa to na takav način pokušali spriječiti i spriječili. Tek u tom slučaju postojala bi odgovornost i tuženika ad.2, pored ostalih tuženika, naknaditi tužitelju štetu, vezano za takvu odgovornost tuženika ad.2 i njegovo sudjelovanje u šteti. Ovako, u odnosu na ovaj parnični postupak radi naknade štete po tužbi tužitelja vezano za predmetni štetni događaj na njegovu štetu, narav ovog postupka, činjenica je li tuženik ad.2 saznao da nedopustivo i kažnjivo postupanje tuženika ad.3 2003.godine ili nakon toga, nije predmet ovog postupka i posebnog razjašnjenja te okolnosti, jer u ovom pravcu saslušanje svjedoka nije potrebno i protivno je načelu ekonomičnosti postupka.

39. Prema stavu ovog suda, svu štetu koja je od strane tužitelja dokazana, tužitelju su prouzročili tuženici ad.1 i ad.3, što je i obrazloženo, a ono što tužitelj stavlja na teret tuženiku ad.2 dogodilo se i uslijedilo je nakon više godina od štetnog događaja i očituje se po tužitelju u neadekvatnom tretmanu tužiteljevog velikog problema i nekršćanskom stavu određenih osoba na strani tuženika ad.2 spram tužitelja, kako to vidi tužitelj, međutim, tu se ne radi o protupravnom ponašanju tuženika ad.2 spram tužitelja koja bi dovela do štete i odgovornosti za štetu tuženika ad.2.. Tužitelj u tužbi navodi da je prvi put (4.prosinca 2011.godine) štetni događaj prijavio tuženiku ad.1, dakle, tužitelj je i tada znao tko je odgovoran za postupke tuženika ad.3, tuženik ad.3 je i otpušten iz reda tuženika ad.1, a tužitelj tada tuženiku ad.2 nije prijavio slučaj, u biti tuženika ad.2 tužitelj tereti za neadekvatan tretman slučaja tuženika ad.3 nakon saznanja za prijave i činjenicu da tuženik ad.2 nije tužitelju priznao ono za što je tužitelj prijavio tuženika ad.3 i adekvatno se tome postavio, u mirnom postupku. Sam tuženik ad.1 u odgovoru na tužbu ne negira da mu je tužitelj prijavio događaj 4.prosinca 2011.godine, jer navodi da je to početak tijeka zastarnog roka, tuženik ad.1 navodi da se tužitelj u više navrata, više puta obraćao Provinciji-tuženiku ad.1, bilo sa zahtjevom za izvansudsku naknadu štete bilo ukazivanjem na opisani štetni događaj. Tuženik ad.2 u odgovoru na tužbu negira da ga je tužitelj 2011.godine obavijestio o štetnom događaju, tužitelj to nije ni dokazao, dakle, crkveni postupak protiv tuženika ad.3 proveden je 2017/2018.godine, u ovom slučaju odgovornost je na tuženiku ad.1 (pored i solidarno sa tuženikom ad.3 kao direktnim štetnikom). Dakle, pod uvjetom da je glas o tuženiku ad.3 došao do nadbiskupa još 2003.godine, a što nije neživotno i nelogično, tu okolnost nije trebalo posebno putem saslušanja drugih svjedoka utvrđivati, jer se opet radi o tome da je štetni događaj bio 1997.godine, a prvi zabilježeni službeni glas nadbiskupu bio bi opet nakon tog štetnog događaja, a ne prije toga, pa da bi isti propustio pokrenuti crkvenu istragu i podnijeti kaznenu prijavu protiv tuženika ad.3, pa tako biti suodgovoran uz ostale tuženike upravo tužitelju u ovom parničnom postupku radi naknade štete.

40. Za ponoviti je da odgovornost tuženika ad.1 leži u citiranim odredbama čl.170 i 171. ZOO/91 i činjenici da je njihov član, po njima doveden i raspoređen na službu, u crkvi počinio delikt na štetu druge osobe, malodobnog vjernika, a da to ne bi mogao napraviti tu i tada, da nije bio njihov član, to je najjednostavnije rečeno. Što se tiče tuženika ad.2, dijecezanski biskup (nadbiskup) je svećenik koji je primio puninu svećeništva, vrši imenovanja župnika, a ne vrši direktan i osoban nadzor nad radom redovnika, članova samostana i gvardijana samostana. Samostanom upravlja gvardijan, a u RH je redovnicima tuženika ad.1 povjereno više župa kojima oni upravljaju, pa tako i predmetna. Provincijalu u Katoličkoj crkvi, poglavaru redovničke provincije, podređeni su starješine pojedinih samostana, a on vrhovnom poglavaru reda koji imenuje provincijala, dakle, u ovom slučaju jasno je razgraničenje nadležnosti između tuženika ad.1 i ad.2, vezano za unutrašnje ustrojstvo Crkve. U ovom slučaju tuženik ad.2 nije vršio nadzor nad redovnicima i gvardijanom Samostana Sv.Frane u Splitu, to je bila zadaća tuženika ad.1, nije postojala niti jedna slična prijava u odnosu na tuženika ad.3 tuženiku ad.2, koja bi bila zabilježena prije predmetnih i predmetnog štetnog događaja, niti je dokazano da je tuženik ad.2 znao za nedolično i kažnjivo postupanje tuženika ad.3 prije listopada 1997.godine, odnosno predmetne štetne radnje tuženika ad.3 na štetu tužitelja, pa da je tuženik ad.2 predmetnu štetnu radnju mogao spriječiti, a to nije napravio. Tu bi ležala odgovornost tuženika ad.2, pored odgovornosti tuženika ad.1 i ad.3, ali, ovako kako je ustrojena Katolička crkva, tuženik ad.2 jednostavno rečeno ne odgovara za postupak gvardijana odnosno pripadnika franjevačkog reda – tuženika ad.3., u ovom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti ovog slučaja. To je poznato i tužitelju i upravo se tužitelj po pitanju prijave i komunikacije u početku i obraćao samo nadležnima na strani tuženika ad.1., sve kontakte po pitanju prijava i komunikacije vršio je sa nadležnima kod tuženika ad.1.. Ukratko rečeno, da tuženik ad.3 nije bio redovnik i član tuženika ad.1, odgovoran tom redu, nego isključivo svećenik, onda bi sud obvezao tuženika ad.2 i tuženika ad.3 da solidarno naknade štetu tužitelju. Ovako, tuženik ad.1 je odgovoran uz tuženika ad.3, a tuženik ad.2 nije sui generis poslodavac tuženiku ad.3, pravna osoba direktno u smislu zadataka, rasporeda i dužnosti nadređena tuženiku ad.3.. Dakle, tuženik ad.2 nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, nije dužan kao pravna osoba naknaditi tužitelju štetu, zahtjev u odnosu na tuženika ad.2 valjalo je odbiti kao neosnovan.

41. Svakako, kada je sud utvrdio da su tuženici ad.1 i ad.3 solidarno odgovorni naknaditi tužitelju štetu koja mu je nastala štetnom radnjom, valjalo je odlučiti o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ad.1 i ad.3, primjenom odredbe čl. 376 ZOO/91, kao i o visini štete koju je tužitelj pretrpio i trpi iz ovog štetnog događaja.

42. Dakle, valjalo je utvrditi štetu koju je tužitelj pretrpio i trpi, u ovom slučaju radi se o nematerijalnoj šteti, duševnim bolovima koje tužitelj trpi, strahu, a tužitelj u tužbi navodi da trpi štetu s naslova straha, duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti i povrede časti, ugleda i dostojanstva, a što su odgovorni tuženici ad.1 i ad.3, solidarno naknaditi tužitelju, a isto tako, odgovoriti i na istaknute prigovore zastare potraživanja.

43. Radi navedenog valjalo je provesti dokaz kombiniranim psihologijsko- psihijatrijskim vještačenjem, po stalnim sudskim vještacima spec. psihijatru i psihologu. Stranke su suglasno predložile da se zadatak kombiniranog vještačenja povjeri nekom medicinskom fakultetu u Republici Hrvatskoj, sud je predmet sa svim prilozima radi pregleda za potrebe vještačenja dostavio Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, zaprimljen je odgovor da Medicinski fakultet u Rijeci može oformiti tim stručnjaka za provođenje kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja, po specijalistima psihijatru i psihologu te da je trošak vještačenja 16.000,00 Kuna uz PDV. Tužitelj je naveo da nema financijske mogućnosti za plaćanje ovog troška vještačenja pa je predložio da sud odredi sudskog vještaka na području ovog suda, što je i napravljeno pa je zadatak vještačenja, bez protivljenja stranaka izboru vještaka, sud povjerio vještacima sa popisa stalnih sudskih vještaka spec. psihijatru dr BŽ i psihologu mr. Danijeli Didić, spec. kliničke psihologije, za ponoviti je da na izbor ovih vještaka stranke nisu imale primjedbi.

44. Prema zadatku suda, a pribavljen je prije vještačenja i originalni, cjeloviti zdravstveni karton tužitelja, dostavljeno je pisano kombinirano vještvo sudskih vještaka, nalaz i mišljenje istih, to vještvo je njihovo zajedničko cjelovito vještvo i oni su se dali nalaz i mišljenje, svatko od njih iz svoje domene, te konačno zajednički zaključak odnosno zajedničko mišljenje.

45. U svom dijelu nalaza i mišljenja sudski vještak spec. psihijatar dr. BŽ navodi da se njegova ekspertiza temelji na podacima iz sudskog spisa, medicinskoj dokumentaciji za tužitelja te psihijatrijskom pregledu tužitelja. Iz medicinske dokumentacije da proizlazi da se iz otpusnog pisma klinike za psihijatriju KBC Split od 4.9.2018.godine saznaje da je tužitelj liječen hospitalno od 31.8.2018.godine gdje se zaprima zbog autodestruktivnih promišljanja, navodi se da je u dugogodišnjem psihijatrijskom tretmanu ambulantno, ovo je bila prva hospitalizacija. Aktualno pogoršanje da se manifestira sa uznemirenošću uz autodestruktivna promišljanja. U psihičkom statusu da se navodi je pri svijesti, uredno orijentiran u svim pravcima, kontakt da se održava uz potrebu usmjeravanja i poticanja. Psihomotorno da je usporen, uznemiren. Anksiozan, raspoloženje disforično, fokusiran na davnu traumu i retraumatizaciju, osjećaj prevare, iskorištenosti, Hipobuličan, hipovigilne pažnje, hipertenacitetne pažnje. Aktualno da se distancira od suicidalnih namjera, da je upadan u držanju i ponašanju, dijelom očuvane kritičnosti. Po primjenjenoj terapiji da se stabilizira psihičko stanje te se pacijent otpušta na daljnji ambulantni nastavak liječenje. Th: Fevarin a 100mg 1,0,2., Rivotril a 2mg ½.,1/2., 1..Spisu da su priloženi psihijatrijski nalazi od 30.10.2018.g., 18.09.2018.g., 16.04.2018.g pod dijagnozom sy.borderline što se u mkb klasifikaciji bolesti označava šifrom F60.3. Iz zdravstvenog kartona liječnika opće medicine da se saznaje da se dana 20.08.1997.godine opisuje da je došao kući uznemiren, anksiozan, hiperventilira, navodi da ima vidne omaške? In obs psihomotorni epi, anksiozna slika. Dana 21.08.1997.godine da se navodi da se bolje osjeća 09.03.1998.g. Dg: emocionalne smetnje F93. Iz nalaza od 6.4.1998.godine da se saznaje da se izgubio, neka vrsta psihosomatske reakcije, da nepovezano priča, in obs epi, 15.07.2002.godine nalaz psihijatra Th: Seroxat a 20mg ½.,1, Helex a 0.25mg 1,0,1. Dg: F41.1. Dalje da se navodi dijagnoza F32.0., u 2 navrata da se navodi da se treba kontrolirati uzimanje lijekova, 25.04.2005.godine da se navodi da je pacijent razgovarao sa dr. V koji je odobrio daljnje uzimanje lijekova. Od tada do aktualnog trenutka u zdravstvenom kartonu da su konstantno navođeni kontrolni pregledi kod psihijatra, te prepisivanje psihofarmakoterapije , a prema zadnjem datumu od 02.02.2021.godine se navodi da isti uzima Seroxat od 20mg 2x1., Rivotril a 2mg 1,1,2. Jednom da mu je u siječnju 2008.godine preporučen i antipsihotik Zyprexa koji navodno nije podnosio, te je samoinicijativo prekinuo uzimanje, zatim Moditen, uzimao i Eglonyl forte, zatim hipnotik Zan te da je liječnicu opće medicine posjećivao zbog enteroviroze. Iz psihologijskog dijela vještva proizlazi da je tužitelj na obradu kod vještaka došao u dogovoreno vrijeme, da se kontakt uspostavlja i održava uz povremene teškoće. U kontaktu da je napet, ubrzanih misaonih procesa, emocionalno nestabilan, logoroičan, opširan tijekom odgovaranja na pitanja pa da ga je potrebno neprestano fokusirati, slabije vremenski orijentiran. Upute za rad da sluša površno i bez strpljenja uz neprestano postavljanje dodatnih pitanja, da započinje sa radom bez da je do kraja saslušao uputu, zadatke da rješava samostalno, na pojedinim instrumentima uz znatno prekoračenje dopuštenog vremena. Vještak psiholog navodi da su primijenjeni psihologijski mjerni instrumenti i tehnike: MMPI-2, STAI, BDI-II, PIE, TSI, projektivna tehnika WTC. Eksploracijom ličnosti (MMPI-2) da se dobiva valjan profil koji na ljestvicama valjanosti upućuje na preuveličavanje postojećih problema. Na kliničkim ljestvicama da dominira kod koji upućuje na ispitanika sa ozbiljnim psihološkim problemima, koji se ne uklapa dobro u društvenu sredinu, slabo prihvaća autoritete, drugi ljudi ga doživljavaju kao čudnog i neobičnog, ponaša se hirovito i nepredvidivo, ima usvojena neobična religiozna stajališta, ljutito navaljuje na druge kako bi se zaštitio ili da ga drugi ljudi ne povrijede, ima poteškoće sa kontrolom impulsa, opsjednut je mislima o seksu, često je povučen i socijalno izoliran. Središnji problem ispitanika sa ovim profilom ličnosti da je loša slika o vlastitom ja, oni da se pripremaju za odbijanje i neuspjeh i pate od snažnog osjećaja nesigurnosti te su skloni pretjeranoj potrebi za pažnjom i za naklonošću drugih ljudi. Budući da osobe sa ovakvim profilom nisu sklone preuzimanju odgovornosti za vlastito ponašanje, da ne reagiraju dobro na psihološki tretman, da su sklone racionaliziranju i okrivljavanju drugih za vlastite teškoće, svijet najčešće da doživljavaju kao prijeteći i odbijajući, pa iz toga razloga imaju problema u stvaranju odnosa sa terapeutom. Na planu emocionalnog doživljavanja da se nalazi teža depresivna simptomatologija, pretjerani strahovi, opsesivne misli koje ne može kontrolirati. Upitnikom depresivnosti (BDI-II) da se nalazi teža depresivna simptomatologija koja se najviše manifestira u području žalosti, gubitka zadovoljstva, okrivljavanju za sve loše što mu se dogodilo, u području osjećaja bezvrijednosti, razdražljivosti, gubitka energije, bržeg zamaranje, gubitka seksualnog interesa. Upitnikom anksioznosti (STAI) anksiozna simptomatologija da je izražena u klinički značajnom smislu i kao reaktivno stanje i kao stabilna crta ličnosti. Indeksom profila emocija (PIE) da se dobiva profil koji nije interpretabilan zbog izražene sklonosti ispitanika da se prikazuje isključivo u svjetlu socijalno nepoželjnih pridjeva. Inventarom simptoma traume (TSI) da se dobiva profil koji nije valjan zbog atipičnih odgovora (AO – T=100). Visoki rezultati u ovoj ljestvici da mogu upućivati na: - generalizirano pretjerivanje u svim česticama, - specifično preuveličavanje uz neuobičajene čestice, - relativno točno izvještavanje o psihotičnom ili dezorganiziranom stanju. Obzirom da pregledom kritičnih čestica nije utvrđeno označavanje odgovora sa psihotičnim sadržajem, zaključuje se da se ispitanik pokušava prikazati kao osoba sa puno simptoma. Iz projektivnog materijala (WTC) da se saznaje o emocionalno nestabilnom ispitaniku, neadekvatne strukture ličnosti, osiromašenog afektivnog izražavanja, neučinkovitih mehanizama obrane ličnosti u emocionalno zahtjevnim situacijama, značajnih teškoća na planu socijalnog i interpersonalnog funkcioniranja, koji prenaglašava vjerske sadržaje tijekom izvedbe. Sudski vještak psiholog navodi i sve što je tužitelj sam naveo u interviewu sa vještakom, te zaključno vještak psiholog navodi da je tužitelj logoroičan ispitanik, ubrzanih misaonih procesa u čijoj se strukturi ličnosti nalaze ozbiljne psihološke smetnje, koji se slabo uklapa u okolinu, ponaša se hirovito i nepredvidivo, ima poteškoće sa kontrolom impulsa, opsjednut je mislima o seksu, često je socijalno izoliran, ali može pokazivati i sklonost ljutitog navaljivanja na druge kako bi se zaštitio, ima negativnu sliku o sebi, sklon je pretjeranoj potrebi za naklonošću i pažnjom od drugih, svijet doživljava kao prijeteći i odbijajući i sklon je racionaliziranju i okrivljavanju drugih za vlastite teškoće. Na planu emocionalnog doživljavanje da se nalazi teža depresivna simptomatologija i klinički izražena anksiozna simptomatologija. Na planu ponašanja da se trudi sebe prezentirati isključivo u svjetlu socijalno nepoželjnih pridjeva, što je posljedica njegove izražene potrebe za naklonošću i pažnjom od strane drugih ljudi. Pretjerano navodi znakove psihotraumatizacije, što je obrazac njegovih odgovora i tijekom odgovaranja u inventaru ličnosti gdje se uočava sklonost preuveličavanju postojećih problema. Projektivno da se saznaje o emocionalno nestabilnom ispitaniku, neadekvatne strukture ličnosti, osiromašenog afektivnog izražavanja, neučinkovitih mehanizama obrane ličnosti u emocionalno zahtjevnim situacijama, značajnih teškoća na planu socijalnog i interpersonalnog funkcioniranja, koji prenaglašava vjerske sadržaje tijekom izvedbe. Sudski vještak spec. psihijatar u kombiniranom vještu navodi precizno i opširno osobnu anamnezu tužitelja iz psihijatrijskog pregledu. Navodi da je tužitelj u psihičkom statusu: pri svijesti, orijentiran u svim smjerovima, blaže sniženog osnovnog raspoloženja. Psihomotorno napet, na trenutke emocionalno inkontinentan, na rubu agitacije, kontakt se uspostavlja i vodi uz konstantna usmjeravanja. Afektivna pratnja adekvatna s obzirom na aktualnu situaciju. Izražena slobodno flotirajuća anksioznost. Tijek misli opširan, logoroičan, ljepliv, u sadržaju se evidentiraju paranoidne interpretacija realiteta, hiperfokusiranost na traumatska doživljavanja, intelektualizira. Negira doživljaje obmana osjetila. Afirmira nesistematizirana suicidalna promišljanja. Aktulano se distancira od heterodestruktivnih promišljanja, hipertenaciteta i slabijeg vigiliteta pažnje. Djelomično reduciranih voljno – nagonskih dinamizama. Nema znakova sustezanja od psihoaktivnih tvari. Kognitivno se doima primjereno dobi i obrazovanju. Upadan u držanju i ponašanju. Nadalje, isti da je u somatsko-neurološkom statusu: kardiopulmonalno kompenziran, afebrilan, eupnoična, anikteričan, u pokusu po Č stabilan, bez znakova akutnog neurološkog zbivanja. Funkcije i navike:

Apetit uredan, stolica i mokrenje uredno. Navodi da ne pije niti konzumira psihoaktivne tvari. Vještak daje mišljenje da se kod tužitelja dominantno radi o dijagnostičkoj kategoriji graničnog poremećaja ličnosti koje se u međunarodnoj klasifikaciji bolesti označava kao F60.31. Crte ličnosti da su dugotrajan model percepcije odnosa i razmišljanja o okolini i samom sebi koji se ispoljava u širokom rasponu socijalnih i osobnih situacija. Samo kada su te crte nefleksibilne, neprilagođene i uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje ili subjektivne smetnje tvore poremećaj ličnosti. Bitno obilježje poremećaja ličnosti da je dugotrajni model unutarnjeg doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturološku pripadnost osobe a ispoljava se na najmanje dva od slijedećih područja: kognitivnom (tj. načinu percipiranja i interpretiranja samog sebe, drugih ljudi i događaja), 2) emotivnom ( tj. raspon, intenzitet, labilnost i prikladnost emotivnog odgovora), 3) interpersonalnom funkcioniranju, 4) u kontroli poriva. Dugotrajni model da je nefleksibilan i pervazivan u širokom rasponu osobnih i socijalnih situacija, da dovodi do klinički značajnog oštećenja socijalnog, radnog i drugog funkcioniranja, model ponašanja da se može pratiti unatrag adolescencije ili rane odrasle dobi. Bitna obilježja kategorije graničnog poremećaja ličnosti koja su karakteristična za ispitanika da su pervazivni model nestabilnosti u međuljudskim odnosima koji je karakteriziran izmjenama krajnje idealizacije i obezvređivanja, nestabilna slika sebe i doživljavanje samog sebe, emotivna nestabilnost, prolazne uz stres vezane paranoidne ideje ( kod ispitanika u aktualnom trenutku da su te paranoidnosti izražene, tako npr. sumnja da je da li će vještak možda biti pristran?), nestabilnost međuljudskih odnosa, razdražljivost, impulzivnost, ispadi bijesa. Kod osoba koji boluju od graničnog poremećaja ličnosti fs je karakteristična percepcija odbacivanja ili gubitka podrške od objekata iz vanjske okoline koja može biti stvarna ili izmišljena. Shodno ovoj situaciji na njegovo stanje fs bitno utječe osjećaj da ga je crkva odbacila nakon što je izašao u javnost sa ovim optužbama. Ove osobe da su jako osjetljive na zbivanja iz okoline, doživljavaju intenzivan strah od napuštanja, čak i kada se suoče sa vremenski ograničenom separacijom od važnih vanjskih objekata tj. gubitkom odnosa sa samim objektima ( a od tog odnosa ovisi stabilnost i ravnoteža njihovog psihičkog aparata). Kod ispitanika da se svakako uvidom u njegovo funkcioniranje uočavaju i druga obilježja za granični poremećaj ličnosti a to su nemogućnost adaptacije na iole strukturiraniju sredinu, da ne traži uobičajeno zaposlenje, ne uspijeva održati stabilniju emocionalnu vezu, permanentan model nestabilnih i intenzivnih interpresonalnih odnosa da je karakteriziran izmjenama krajnje idealizacije i obezvređivanja, kronični osjećaj praznine. Tužitelj da je osoba koja uz objekt roditelja veže negativne emocije i osjećaj nepravde, te stoga razumljiva njegova potreba za vlastitim „ istjerivanjem“ pravde od strane tih simboličnih reprezenata roditeljske figure. ( to mogu biti suci, učitelji, predstavnici državnih institucija i slično). Isto tako svećenik da je osoba koja može biti simbol roditelja, te doživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualno zlostavljanja od takve osobe ( od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju) mogu dodatno ekcesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, strah i nesigurnosti, vlastite inferiornosti, anksioznost, nepovjerljivosti. S obzirom da osobe sa ovim poremećajem imaju potrebu da drugi ljudi budu stalno uz njih i da im zadovoljavaju njihove potrebe, a ukoliko i iz neutralnih gesta i aktivnosti drugih ljudi percipiraju mogućnost odbacivanja tada da može doći brzih promjena njihovog raspoloženja. Kod osoba sa graničnim poremećajem ličnosti da se mogu za vrijeme razdoblja izloženosti ekstremnom stresoru javiti prolazne paranoidne ideje (to se kod istoga i događa u aktualnom trenutku pregleda), s obzirom na njegov bazični osjećaj inferiornosti, ispitanik u svom aktualnom današnjem funkcioniranju zadovoljava svoje primarne potrebe kroz generiranje hipertrofiranog publiciteta, jer u tom slučaju on postaje važan i on postaje predmet nečijeg interesa pa makar i u negativnom kontekstu. U njegovom funkcioniranju da ima i elemenata narcističnog poremećaja ličnosti kao što su osjećaj vlastite važnosti, osjećaj posebnih prava, no ne ipak u mjeri da bi se postavila izolirana dijagnoza tog specifičnog poremećaja ličnosti. Iz zdravstvenog kartona u svjetlu predmetnog događaja da je za izdvojiti sljedeće zapise od liječnika opće medicine i to : 20.08.1997.godine opisuje da je došao kući uznemiren, anksiozan, hiperventilira, navodi da ima vidne omaške? In obs psihomotorni epi, anksiozna slika. Iz nalaza od 6.4.1998.godine da se saznaje da se izgubio, neka vrsta psihosomatske reakcije, da nepovezano priča, in obs epi. Ovakvo opisivanje prvih psihičkih simptom kod ispitanika, a otprilike u vrijeme inkriminiranog događaja da mogu sugerirati postojanje nekog neugodnog događaja. Nakon toga ispitanik da se javlja još jednom 2002.godine, a od 2002.godine da je praktički konstantno u tretmanu psihijatra. Zaključno vještak navodi da tužitelj boluje od graničnog poremećaja ličnosti, te da je zbog toga njegovo funkcioniranje reducirano tj. kod istoga se evidentira povreda duševnog integriteta i to u srednje teškom stupnju, a očituje se skupom perzistentnih neugodnih emocija, stalnom potrebom za psihijatrijskim tretmanom, jasnim znakovima promjene ličnosti, disfunkcionalnošću na području partnerskih odnosa, nemogućnosti adaptacije na strukturiraniju sredinu sa određenim specifičnim zahtjevima, čestim nepredvidivim promjena raspoloženja, naznačenom slobodno flotirajućom anksioznošću, psihomotornim nemirom, paranoidnim interpretacijama realiteta zbog čega će češće može ulaziti i konflikte sa okolinom. Uzevši u obzir i u psihijatrijskom interviewu primijećenu, a i psihologijskom obradom uočenu potrebu za agravacijom simptomatologije, navodi kako je mišljenja da je tužiteljeva životna aktivnost umanjena u intervalu 30-35%. Na upit do kada je trajalo odnosno do kada će trajati liječenje tužitelja vezano za predmetni događaj, eventualno ustaljenje stanja vezano za duševne probleme, predviđeni daljnji tijek događanja u pogledu njegovog duševnog stanja, navodi kako je mišljenja da egzaktni odgovor na sva postavljena pitanja nije moguće dati. Kontinuirano psihijatrijsko liječenje tužitelja prema navodima iz zdravstvenog kartona da traje od 2002.godine kada su mu prvi put prepisani lijekovi iz klase antidepresiva i anksiolitika pa sve do danas kada i dalje ambulantno odlazi na redovite ambulantne kontrolne preglede, te da će se njegovo psihijatrijsko liječenje nastaviti i dalje.

46. Konačno, u kombiniranom vještvu sudski vještaci daju završni zaključak navodeći da je tužitelj osoba kod koje je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti koje se u međunarodnoj klasifikaciji bolesti označava kao F60.3. 2. Kod tužitelja da postoji umanjenje životnih aktivnosti u intervalu od 30-35% kao posljedica graničnog poremećaja ličnosti. Granični poremećaj ličnosti da predstavlja produkt biološke predispozicije svakog pojedinca za razvoj poremećaja, kao i okolinskih faktora, te da se stoga može reći da je navedeni traumatski događaj iz 1997.godine (ukoliko se dogodio) jedan od kontribucijskih faktora ( uz još neke druge koje je tužitelj naveo u interviewu) za razvoj ovog poremećaja i njegovo manifestiranje s navedenim simptomima, te samim time njegovu socijalnu disfunkcionalnost. Tužitelj da je doživio u trenutku traumatskog događaja doživio primarni strah u trajanju od nekoliko minuta, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju sljedeća 24 sata, zatim sekundarni strah umjerenog intenziteta sljedećih tjedan dana, te sekundarni strah blažeg intenziteta sljedećih 6-8 mjeseci. Strah blažeg intenziteta da je periodično prisutan i danas i isti da je uključen u postotak umanjenja životnih aktivnosti. Umanjenje životne aktivnosti da će se očitovati kao skup perzistentnih neugodnih emocija, stalnom potrebom za psihijatrijskim tretmanom, jasnim znakovima promjene ličnosti, disfunkcionalnošću na području partnerskih odnosa, nemogućnosti adaptacije na strukturiraniju sredinu sa određenim specifičnim zahtjevima, čestim nepredvidivim promjena raspoloženja, naznačenom slobodno flotirajućom anksioznošću, psihomotornim nemirom, paranoidnim interpretacijama realiteta zbog čega će češće može ulaziti i konflikte sa okolinom. Psihijatrijsko liječenje tužitelja traje od 2002.godine do danas, s obzirom da je granični poremećaj ličnosti kronično stanje sa mogućim nepredvidljivim oscilacijama stanja, stoga će tužitelj i dalje imati potrebu za psihijatrijskim liječenjem i terapijom, a isto tako sama nepredvidljivost psiholoških reakcija osoba koje pate od graničnog poremećaja ličnosti i oscilirajuća simptomatologija, ne daju bazične medicinske argumente na osnovu kojih bi vještak mogao sa sigurnošću predvidjeti daljnji tijek događanja u psihičkom stanju tužitelja.

47. Sud je od sudskih vještaka zatražio i dopunu kombiniranog vještva, vezano za postavljena pitanja tužitelja. U prvoj dopuni vještva vještak psiholog navodi da je retraumatizaciju tijekom psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja nemoguće izbjeći bilo kojem ispitaniku obzirom na činjenicu da je zadatak vještaka obaviti detaljan razgovor sa ispitanikom, koji uključuje i dio razgovora o neugodnim/stresnim/traumatskim iskustvima. Činjenicu navođenja „strašno pogoršanog stanja“ koje tužitelj povezuje sa psihologijskim testovima da smatra subjektivnim dojmom koji se ne može povezati sa retraumatizacijom, obzirom na to da su svi psihodijagnostički instrumenti konstruirani na način da se u njima ne nalaze pitanja/čestice koji se odnose na konkretan događaj, nego su usmjerena na općenite misli, osjećaje, postupke, znakove psihotraumatizacije iz kojih dobivenih rezultata se zaključuje o ispitanikovoj strukturi ličnosti, emocionalnom doživljavanju, ponašanju i postojanju ili nepostojanju znakova psihotraumatizacije ukoliko se radi o vrsti vještačenja kojoj bi zadatak bio utvrditi i te znakove. Nalaz i mišljenje psihologa da ni u kom slučaju nije temeljen na pretpostavkama, nego na objektivno utvrđenim činjenicama primjenom psihodijagnostičkih instrumenata koji su validirani te imaju potrebne metrijske karakteristike. Sudski vještak psihijatar dr BŽ u dopuni svog nalaza, kombiniranog vještva, vezano za pitanja tužitelja navodi da je kod tužitelja dijagnosticirani granični poremećaj ličnosti (sy.borderline) zasebna dijagnostička kategorija, elementi drugih dijagnostičkih entiteta da se mogu, ali i ne moraju, naći kod osoba sa dijagnozom graničnog poremećaja ličnosti te da nisu preduvjet za dijagnosticiranje tog psihijatrijskog poremećaja. Traumatski događaj iz 1997. godine (pedofilijsko seksualno zlostavljanje svećenika) da je jedan od kontribucijskih faktora za razvoj graničnog poremećaja ličnosti, vještak navodi da je mišljenja da nije jedini i isključivi uzročni čimbenik za razvoj tog poremećaja. Kod tužitelja da je periodično bio nazočan strah jačeg intenziteta u obimu u kojem je to navedeno u pisanom vještačenju, da je mišljenja da kod tužitelja postoji umanjenje životne aktivnosti od 30-35%. u osobnom i društvenom funkcioniranju. Na osnovi kliničkog pregleda i dostupne dokumentacije, da ne pronalazi elemenata za dodatno umanjenje životne aktivnosti u odnosu na ono procijenjeno u pisanom nalazu i mišljenju. U daljnjim pitanjima u podnesku tužitelja da ne pronalazi novih bitnih elemenata na osnovu kojih bi bitnije promijenio mišljenje o umanjenju životnih aktivnosti i izraženom trajanju straha i gradaciji istog dato u pisanom nalazu i mišljenju, osim da zbog hospitalizacije na klinici za psihijatriju od 31.8 do 4.09.2018.godine procjenjuje trajanje straha umjerenog intenziteta još tjedan dana na prethodno rečeno, dakle sveukupno 2 tjedna. Sa tužiteljevim psihičkim stanjem da je upoznat kroz klinički intervju i priložene psihijatrijske nalaze. Što se tiče mišljenja o retraumatizaciji osobe tijekom sudskog procesa i samog vještačenja u potpunosti da se slaže sa mišljenjem vještaka psihologa i da nema što posebno dodati. Za osobe koje imaju određeni dijagnosticirani psihijatrijski poremećaj koji dovodi do reducirane društvene funkcionalnosti da je preporuka svakako da budu redoviti na kontrolnim psihijatrijskim pregledima, terapijski suradljivi, što je sa medicinsko- psihijatrijske strane jedini ispravan put u poboljšanju psihičkog stanja kod svih psihijatrijskih pacijenata. Vještaci da ne određuju je li se predmetni događaj dogodio, to da određuje sud, s obzirom na to, vještacima da ne preostaje ništa drugo nego da vještačenje koncipiraju na takav kondicionalni način. Kao što je već navedeno u pisanom nalazu i mišljenju, da se ne može precizno odrediti i vrednovati kontribucijski faktor ovog traumatskog događaja koji je predmet ovog spora u odnosu na druge čimbenike za razvoj ovog poremećaja, ali sa sigurnošću da se može reći da je ovaj traumatski događaj ( ukoliko se dogodio) također doprinio razvoju graničnog poremećaja ličnosti, a shodno tome i umanjenju životnih aktivnosti. Za davanje navedenog mišljenja da je sasvim dostatna dokumentacija koja datira do 2020.godine.

48. U narednoj dopuni vještva sudski vještak dr BŽ navodi da o utjecaju genetskih predispozicija na razvoj poremećaja ličnosti govore istraživanja provedena na blizancima. Prema rezultatima jednog od tih istraživanja javljanje poremećaja ličnosti kod jednojajčanih blizanaca iznosi 52%, a kod višejajčanih 22% (R i C, 2006.). Rezultati jedne od studija da su pokazali da se genetski prijenos očituje kroz crte afektivne nestabilnosti i impulzivnosti, sklonosti samoozljeđivanju i mogućih problema identiteta (M i T, 2003.). Obiteljske studije da su pokazale da srodnici osobe s graničnim poremećajem ličnosti imaju pet puta veći rizik javljanja poremećaja u odnosu na opću populaciju, pri čemu članovi obitelji imaju veću šansu i za ispunjavanje dijagnostičkih kriterija srodnih bolesti kao što su bolesti ovisnosti, afektivni poremećaji i disocijalni poremećaj ličnosti (Kreisman i Straus, 2004.). U davanju nalaza i mišljenja za procjenu umanjenja životne aktivnosti da su uzete u obzir svi nalazi u spisu i sve navedene dijagnoze. U spisu da se nalazi medicinska dokumentacija do 2020.godine, no kod izražavanja umanjenja životnih aktivnosti da se podrazumijeva vrijeme i poslije tog datuma ( trajno umanjenje životne aktivnosti, te svi oblici duševnih boli su inkorporirani u konačni postotak umanjenja životnih aktivnosti).

49. Prema stavu ovog suda sudski vještaci dr. BŽ i mr. Didić su opširno, kvalitetno i stručno obrazložili svoje kombinirano vještvo koje je stručno, logično i uvjerljivo, nije preostalo pitanja na koja nisu odgovorili, te je sud kombinirano vještvo sa dopunama prihvatio u cijelosti, stranke ni same nisu imale nikakvih daljnjih prijedloga na posljednjem održanom ročištu za glavnu raspravu, prije donošenja ukinute prvostupanjske presude. Naknadni prijedlog tužitelja na ročištu za glavnu raspravu održanog dana 8.svibnja 2025.godine da se dopuni vještvo sud je odbio kao suvišan i nepotreban, kombinirano vještvo sa dopunama je u potpunosti odgovorilo na sva pitanja vezano za predmetni štetni događaj i štetu koju tužitelj trpi čitavo vrijeme i ne postoji niti jedan pravno i stvarno relevantan razlog za dopunu kombiniranog nalaza i mišljenja, to vještvo je cjelovito i sud ga u cijelosti prihvaća kod presuđenja.

50. Kod određivanja visine naknade štete koju je tužitelj pretrpio i trpi, vezano za sve okolnosti slučaja iz ovog postupka i predmetnog štetnog događaja, temeljem kvalitetnog nalaza i mišljenja sudskih vještaka, sud primjenjuje odredbu čl.200 ZOO/91, koji propisuje da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

51. Pravno priznati oblici nematerijalne štete samo su oni koje određuje zakon, samo ona duševna bol koja je rezultat: smanjenja životnih aktivnosti; naruženosti; povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti; smrti bliske osobe ili teške invalidnosti bliske osobe i straha (čl.201.ZOO/91) zakonom je priznata osnova za dosuđenje pravične naknade za duševne boli. Tužitelju je radi predmetnog štetnog događaja nastala šteta koju isti trpi čitavo vrijeme i trpjet će i dalje, temeljem svih izvedenih dokaza, svih okolnosti slučaja i nalaza i mišljenja sudskih vještaka iz cjelovitog kombiniranog vještva, sud drži da se ista očituje u duševnim bolovima radi smanjenja životnih aktivnosti, strahu i povredi ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, te da je opravdano dosuditi tužitelju, iznos po današnjim kriterijima u visini satisfakcije odnosno naknade nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 20.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama; odnosno s osnova straha dosuditi tužitelju satisfakciju u iznosu od 3.000,00 EUR; s osnova duševnih bolova radi smanjenja životnih aktivnosti dosuditi mu satisfakciju u iznosu od 14.000,00 EUR, te s naslova duševnih bolova radi povrede slobode i prava ličnosti dosuditi tužitelju satisfakciju u iznosu od 3.000,00 EUR.

52. Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza, sud drži utvrđenim da je predmetni štetni događaj iz 1997.godine zaista bio iznimno značajan faktor sadašnjeg zdravstvenog stanja tužitelja, kako vještaci navode – kontribucijski faktor, u najvećoj mogućoj mjeri i da je trajno umanjenje životnih aktivnosti i pretrpljeni strah u najvećoj mjeri rezultat ovog događaja, uz ostale, od vještaka navedene faktore te očitu povredu ugleda, časti, slobode i prava ličnosti. Da nije bilo ovog štetnog događaja, tužitelj ne bi imao procijenjeno smanjenje životnih aktivnosti u ovolikoj mjeri i ne bi pretrpio procijenjeni strah, sve navedene okolnosti sud je cijenio kod određivanja visine satisfakcije koja tužitelju pripada od tuženika ad.1 i ad.3, pa i o retraumatizaciji tužitelja vezano za ovaj postupak i izvođenje dokaza, solidarno, vodeći računa o kronologiji problema tužitelja, stavu suda da je tužitelj dokazao da se štetni događaj dogodio onda i na način kako ga je tužitelj opisano i naveo, s obzirom na sve okolnosti slučaja i procjenu sudskih vještaka o trajnom smanjenju životnih aktivnosti tužitelja i pretrpljenom strahu, a sagledavajući i duševne boli radi povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, sud je stava da tužitelju pripada pravo na naknadu ukupne nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Dosuđeni iznos predstavlja ukupnu satisfakciju za sve oblike nematerijalne štete (strah, duševne bolove radi trajnog smanjenja životnih aktivnosti i povrede slobode i prava ličnosti).

53. Temeljem svih izvedenih dokaza, zaključno treba navesti da sud drži da je tužitelj dokazao postojanje štetne radnje na njegovu štetu, protupravnost iste, solidarnu odgovornost tuženika ad.1 i ad.3 za nastalu mu štetu i uzročno-posljedičnu vezu štetne radnje sa posljedicama koje na njegovoj strani postoje. Dakle, sud je o svemu navedenom vodio računa kod odmjeravanja visine satisfakcije, naknade nematerijalne štete, o svim relevantnim faktorima i okolnostima, subjektivnim svojstvima tužitelja, svim okolnostima slučaja, pa i o retraumatizaciji tužitelja koja nesporno mora postojati, te o odnosu tužitelja spram štetnika i postupcima tužitelja radi zaštite svojih prava spram tuženika vezano za ovaj postupak.

54. Radi svega navedenog sud je, vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja i temeljem svih izvedenih dokaza i očitovanja i raspolaganja stranaka, obvezao tuženike ad.1 i ad.3 da solidarno tužitelju na ime naknade ukupne nematerijalne štete isplate iznos od 20.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Visina pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu dosuđuje se prema mjerodavnim okolnostima koje postoje u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. Sve i da sud nije odredio satisfakciju po osnovama za naknadu nematerijalne štete, nego dosudio jedinstvenu naknadu za ukupnu nematerijalnu štetu u konačnom iznosu od 20.000,00 EUR, to bi opet prema stavu ovog suda bilo pravilno jer je sud vodio računa o svim vidovima ove štete i to je u ovom obrazloženju naveo, a trpljenja tužitelja se uzajamno uvjetuju i prepleću tako da bi opravdano bilo i dosuđenje ovog jedinstvenog iznosa od 20.000,00 EUR, a radi se o naknadi nematerijalne štete s naslova duševnih bolova radi smanjenja životnih aktivnosti te povrede slobode i prava ličnosti te pretrpljenog straha. Na ovaj dosuđeni iznos od 20.000,00 EUR tužitelju pripada pravo i na zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, a u skladu sa odredbom čl.277.ZOO/91. Za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos koje teku od 11.prosinca 2018.godine do presuđenja i više zatraženi iznos od dosuđenog – iznos od 13.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11.prosinca 2018.godine do isplate valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike ad.1 i ad.3; dok je u odnosu na tuženika ad.2 valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle, za solidarnu isplatu (uz preostale tuženike) iznosa od 33.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11.prosinca 2018.godine do isplate. Vrijednost predmeta spora odnosno zahtjev tužitelja spram svih tuženika je bio u iznosu od 250.000,00 kn, što po fiksnom tečaju konverzije danas u važećoj valuti EUR predstavlja iznos od 33.180,70 EUR, kolika je sada v.p.s..

55. Što se tiče istaknutog prigovora zastare potraživanja, sud drži da ovaj prigovor nije osnovan, naime, odredba čl.376. ZOO/91 propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Što se tiče ove nematerijalne štete koju je pretrpio i trpi tužitelj, trenutak saznanja tužitelja za štetnike je onda kada je nastao štetni događaj 1997.godine, međutim, saznanje tužitelja za štetu vezano za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i povrede slobode i prava ličnosti bilo je završetkom liječenja i stabilizacijom tužiteljevog zdravstvenog stanja, liječenje tužitelja u ovom slučaju nije prestalo niti se stanje zdravstveno stanje istog stabiliziralo, a za strah kada prestane njegovo trajanje odnosno završetkom za to potrebnog liječenja i sagledavanja mogućih neotklonjivih posljedica. U predmetnom vještvu vještak navodi da kontinuirano psihijatrijsko liječenje tužitelja prema navodima iz zdravstvenog kartona traje od 2002.godine kada su mu prvi put prepisani lijekovi iz klase antidepresiva i anksiolitika pa sve do danas kada i dalje ambulantno odlazi na redovite ambulantne kontrolne preglede, te da će se njegovo psihijatrijsko liječenje nastaviti i dalje. Dakle, prema nalazu i mišljenju sudskih vještaka liječenje tužitelja vezano za posljedice i traume iz predmetnog štetnog događaja nije završeno i njegovo zdravstveno stanje se nije ustalilo niti je liječenje završeno, pa nije nastupila zastara potraživanja. Saznanje za štetu obuhvaća i saznanje o opsegu i visini štete, što znači i o relevantnim činjenicama iz kojih tužitelj može zaključiti o opsegu štete, a što može biti u trenutku davanja ovog kombiniranog vještva. Svakako, sud drži da liječenje tužitelja nije završeno i da njegovo zdravstveno stanje nije stabilizirano, vještvo je u ovom pravcu decidirano i jasno pa ga nije trebalo niti dopunjavati, činjenično stanje je i po pitanju prigovora zastare utvrđeno, odnosno, ovaj sud izražava svoj stav po ovom pitanju, da zastara potraživanja u ovom slučaju nije nastupila.

56. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

57. Odluka o parničnom trošku vezano za zahtjev spram tuženika ad.1 i ad.3 temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju spram tuženika ad.1 i ad.3, vezano za v.p.s. od 33.180,70 EUR odnosi se na trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova; zastupanja na ročištima održanim dana 24.siječnja 2020.godine, 27.siječnja 2021.godine, 23.travnja 2021.godine i 24.svibnja 2022.godine u visini od po 125 bodova (25%); zastupanja na ročištima održanim dana 9.ožujka 2020.godine, 27.rujna 2022.godine i 8.svibnja u visini od po 250 bodova; sastava podnesaka od dana 30.prosinca 2021.godine i 2.lipnja 2020.godine u visini od po 250 bodova te sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u visini od 312,50 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 4.625,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i trošak sudskih pristojbi tužbe u iznosu od 75,65 EUR, sudske pristojbe presude u iznosu od 75,65 EUR i sudske pristojbe žalbe protiv presude u iznosu od 153,10 EUR (tužitelju je odlukom nadležnog tijela priznato oslobođenje plaćanja 80% pristojbi); što zbrojeno daje iznos od 4.929,40 EUR. Kako je tužitelj uspio u postupku sa ukupno 80% u odnosu na ove tuženike (100% osnov i 60% visina), a tuženici ad.1 i ad.3 sa 20%, to je od postotka uspjeha tužitelja valjalo oduzeti postotak uspjeha tuženika i tužitelju je valjalo priznati 60% od priznatog troška, što od iznosa od 4.929,40 EUR daje iznos od 2.957,64 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati priznati trošak vještačenja u punom iznosu od 796,34 EUR; tako da su konačno tuženici ad.1 i ad.3 solidarno obvezani naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.753,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok prestali trošak tužitelju nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka. Tuženicima ad.1 i ad.3 nije priznat trošak sastava žalbe protiv presude sa pristojbama, s obzirom na ishod postupka i potrebu za ovim troškom.

58. Što se tiče zahtjeva tužitelja spram tuženika ad.2, primjenjuje se odredba čl.154.st.1 i čl.155. ZPP-a, ovom tuženiku, s obzirom na trošak potreban za vođenje spora i činjenicu da je u biti važna bila samo pasivna legitimacija ovog tuženika, odnosno ovaj prigovor i dokaze koji su se na tu okolnost izvodili, priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 250 bodova; trošak zastupanja na ročištu održanom dana 9.ožujka 2020.godine (na kojem je izveden dokaz saslušanjem tužitelja i tuženika ad.3); zastupanja na ročištima održanim dana 27.rujna 2022.godine i 8.svibnja 2025.godine u visini od po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.000,00 EUR; na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, tako da je konačno tužitelj obvezan ovom tuženiku na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, kao trošak ovog tuženika koji je bio potreban za vođenje postupka. Preostali trošak tuženiku ad.2 nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 9. lipnja 2025.godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika ad. 1

3. Pun. tuženika ad. 2

4. Pun. tuženika ad. 3