Poslovni broj: Us I-558/25-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ljerke Perica kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: KE iz [adresa] ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Zdravku Baburaku, odvjetniku iz Zagreba, Strojarska cesta 2, protiv tuženika:

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 09. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-03/03108568443, URBROJ: 341-99-06/2-24-7337 od 09. siječnja 2025. godine i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-02/24- 03/03108568443, URBROJ: 341-25-06/2-24-161730 od 30. listopada 2024. godine.

II. Tužitelju se počevši od 14. studenoga 2017. godine priznaje pravo na zastupničku mirovinu, na temelju obnašanja mandata zastupnika u Saboru od 30. svibnja 1990. godine do 07. rujna 1992. godine.

III. Nalaže se prvostupanjskom upravnom tijelu da u roku od 30 dana donese posebno rješenje o određivanju visine tužiteljeve zastupničke mirovine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 1.250,00 €.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenja iz oba stupnja ponovljenog upravnog postupka, kojima je ponovno odbijen njegov zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu.

Takva rješenja su donesena s obrazloženjem da tužitelj svoju dužnost zastupnika u Saboru nije obnašao na dan 08. listopada 1991. godine niti najmanje 18 mjeseci, s obzirom na to da je nakon početka zastupničkog mandata (30. svibnja 1990. godine) bio jedan od potpisnika odluke od 31. siječnja 1991. godine o prekidu svog sudjelovanja u radu Sabora.

Tužitelj u tužbi navodi da mu mandat zastupnika u Saboru nikada i ničim nije bio prekidan ili dovođen u pitanje. Poziva se na potvrdu Hrvatskog sabora od 28. kolovoza 2017. godine i na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 759/2022. Tužitelj ističe da njegovog potpisa nema na odluci od 31. siječnja 1991. godine te navodi da ta odluka ni inače nema utjecaja na mandat zastupnika. Tužitelj dalje navodi da u Sabor nije mogao dolaziti zbog barikada u Dvoru, gdje je izabran za zastupnika, kao i zbog straha, odnosno zbog ubojstava K. U tom kontekstu tužitelj dalje navodi da je spašavao hrvatsko stanovništvo u selima kraj Dvora pa smatra da je diskriminiran kao Č iz partizanske porodice, uz navod da mu je kuća zapaljena. Tužitelj posebno ukazuje na priznanje prava na zastupničku mirovinu jednoj drugoj (neimenovanoj) zastupnici.

Tuženik je u odgovoru na tužbu ukazao na tužiteljeva ratna zaduženja i funkcije u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini, odnosno na to da je tužitelj dio mandata proveo na drugim poslovima za koje je primao plaću.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita.

Sud najprije utvrđuje da se tužitelju razmjerni dio (redovne) starosne mirovine već isplaćuje u Republici Hrvatskoj (RH) po općem propisu, po rješenju od 21. veljače 2022. godine.

Međutim, tužitelj je još 14. studenog 2017. godine putem nositelja mirovinskog osiguranja u Srbiji podnio i zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu u RH, s obzirom na to da je bio izabran za zastupnika u tadašnje Vijeće općina Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, u saborskom sazivu od 30. svibnja 1990. godine do 07. rujna 1992. godine.

Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-4113/2008 od 12. kolovoza 2014. godine (NN 102/14) je odlučeno da dan nakon objave te odluke (22. kolovoza 2014. godine) svaki zastupnik koji je obnašao zastupničku dužnost prije 22. prosinca 2011. godine, a koji do tog dana nije ostvario pravo na zastupničku mirovinu, ima pravo na zastupničku mirovinu prema propisima koji su važili u vrijeme kad je obnašao zastupničku dužnost, bez obzira na vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na zastupničku mirovinu.

Iz navedenog načelno proizlazi da tužitelj može ostvariti priznanje prava na zastupničku mirovinu - u skladu s posebnim propisima.

Na temelju čl. 24.a Zakona o pravima zastupnika u Hrvatskom državnom saboru (NN 39/92, 75/92, 87/94, 72/95, 14/96, 106/98 i 129/99) zastupnik nakon prestanka zastupničkog mandata ima pravo na starosnu mirovinu prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu, ako ima najmanje 20 godina mirovinskog staža i (za muškarca) navršenih 55 godina života.

U ovom je slučaju nesporno da je tužitelj na dan podnošenja zahtjeva za priznanje prava na zastupničku mirovinu (14. studenog 2017. godine) imao više od 20 godina mirovinskog staža i navršenih 55 godina života.

Nadalje, na temelju čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima zastupnika u Saboru Republike Hrvatske (NN 129/99) pravo na zastupničku mirovinu mogu ostvarivati svi zastupnici koji su obnašali dužnost na dan 08. listopada 1991. godine i nadalje, bez obzira na to jesu li primali plaću kao zastupnici ili ne, pod uvjetom da su zastupničku dužnost obnašali neprekidno najmanje 18 mjeseci. U ovoj pravnoj stvari je sporno upravo to je li tužitelj obnašao dužnost zastupnika u Saboru na dan 08. listopada 1991. godine i u vezi s tim je li stoga zastupničku dužnost obnašao neprekidno najmanje 18 mjeseci (počevši od 30. svibnja 1990. godine).

Prvostupanjskim rješenjem od 03. listopada 2019. godine je zahtjev tužitelja bio odbijen, uz obrazloženje da je tužitelj na popisu zastupnika koji su donijeli i dostavili odluku od 31. siječnja 1991. godine o prekidu svog sudjelovanja u radu Sabora, što znači da tužitelj svoju dužnost zastupnika u Saboru nije obnašao na dan 08. listopada 1991. godine niti najmanje 18 mjeseci.

Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 18. prosinca 2019. godine odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja od 03. listopada 2019. godine. Tužitelj je potom pokrenuo upravni spor pred ovim sudom, ali je njegov tužbeni zahtjev za poništavanje spomenutih rješenja odbijen presudom ovog suda UsI- 479/20 od 22. listopada 2020. godine. Tužiteljevu žalbu protiv te presude je odbio Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Usž-4783/20 od 23. studenog 2021. godine.

Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom U-III-759/2022 od 26. rujna 2024. godine ukinuo sve spomenute presude upravnih sudova i sva spomenuta rješenja upravnih tijela i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Ustavni sud Republike Hrvatske je pritom naveo da je potrebno izvršiti razlikovanje između konzumiranja i obnašanja dužnosti zastupnika u Saboru, a također se pozvao na potvrdu Hrvatskog sabora od 28. kolovoza 2017. godine i na čl. 8. Zakona o izboru i opozivu odbornika i zastupnika (NN 7/90 - ZIO), u kojem su bile propisane situacije prestanka mandata zastupniku prije isteka vremena za koje je izabran.

Imajući u vidu propisane situacije u toj odredbi (čl. 8. st. 1. ZIO-a), u ovoj pravnoj stvari može biti sporno samo pitanje je li tužitelj u okviru dostavljene odluke nekolicine saborskih zastupnika od 31. siječnja 1991. godine (o prekidu svog sudjelovanja u radu Sabora) zapravo podnio ostavku na svoju dužnost zastupnika u Saboru (čl. 8. st. 1. t. 1. ZIO-a).

Prvostupanjsko upravno tijelo je svojim novim rješenjem od 30. listopada 2024. godine ponovo odbilo tužiteljev zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu, s istim obrazloženjem kao i prvi put, što znači da je to tijelo u bîti u potpunosti ignoriralo pravne stavove i shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske. Isti zaključak se odnosi i na tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 09. siječnja 2025. godine, kojim je odbijena tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 30. listopada 2024. godine.

U konkretnom slučaju je dakle sporno je li odluka nekolicine zastupnika u Saboru od 31. siječnja 1991. godine o prekidu njihovog sudjelovanja u radu Sabora zapravo suštinski odluka o podnošenju ostavki na dužnost saborskog zastupnika. U tom kontekstu sud napominje da iz potvrde Hrvatskog sabora od 28. kolovoza 2017. godine proizlazi da je tužitelj izabran za zastupnika u Saboru u mandatu od 30. svibnja 1990. godine do 07. rujna 1992. godine, bez ikakve dodatne naznake da bi mu u međuvremenu (dakle prije 07. rujna 1992. godine) taj mandat saborskog zastupnika na bilo koji način prestao.

Nadalje, iz svih priloženih zapisnika Vijeća općina i (jedne) zajedničke sjednice svih vijeća Sabora - koji zapisnici datiraju nakon spornog teleksa upućenog predsjedniku Sabora 31. siječnja 1991. godine - jasno proizlazi da se tužitelja i dalje smatra zastupnikom u Saboru, jer se navodi da kao zastupnik nije prisutan na pojedinoj sjednici.

Stoga tužiteljev izostanak sa svih saborskih sjednica nakon 31. siječnja 1991. godine ne može biti protumačen u smislu prestanka njegovog saborskog mandata, pa se i sporna odluka od 31. siječnja 1991. godine može smatrati isključivo obaviješću o tome da zastupnici navedeni u toj odluci nadalje više neće sudjelovati u radu Sabora, što u smislu čl. 8. st. 1. t. 1. ZIO-a ujedno ne znači i podnošenje ostavki na zastupničku dužnost. To konačno znači da potpisivanje i slanje odluke od 31. siječnja 1991. godine ne dovodi do zaključka o prestanku tužiteljevog mandata saborskog zastupnika.

Iz svega navedenog proizlazi da tužitelj ispunjava sve zakonom propisane uvjete za priznavanje prava na zastupničku mirovinu, jer je bez obzira na svoje nesudjelovanje u radu Sabora nesporno obnašao dužnost zastupnika u cijelom mandatnom razdoblju od 30. svibnja 1990. godine do 07. rujna 1992. godine, dakle neprekidno najmanje 18 mjeseci i ujedno na dan 08. listopada 1991. godine. Tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nemaju nikakvog utjecaja na priznavanje prava tužitelju na zastupničku mirovinu, jer činjenice iz tih navoda ni u jednom propisu nisu navedene kao zapreke za mogućnost priznavanja prava na tu mirovinu.

Zbog svega navedenog osporavana rješenja (donesena u ponovljenom upravnom postupku) nisu pravilna i zakonita te osim toga svojim izrekama i obrazloženjima ni na koji način nisu implementirala obvezujuća pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke U-III-759/2022 od 26. rujna 2024. godine.

Zbog toga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavana rješenja poništena, a sud je potom u sporu pune jurisdikcije tužitelju počevši od 14. studenog 2017. godine priznao pravo na zastupničku mirovinu, na temelju obnašanja mandata zastupnika u Saboru od 30. svibnja 1990. godine do 07. rujna 1992. godine.

Prvostupanjsko upravno tijelo je dužno u daljnjem roku od 30 dana donijeti posebno rješenje o određivanju visine tužiteljeve zastupničke mirovine, dakako uzimajući u obzir izvršene isplate po rješenju od 21. veljače 2022. godine, po kojem tužitelj već ostvaruje pravo na razmjeni dio (redovne) starosne mirovine.

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 1.250,00 €.

U Zagrebu, 09. lipnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Zdravko Baburak

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića