REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-733/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću, iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana iz Koprivnice, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-175/2019-44 od 20. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-175/2019-44 od 20. ožujka 2025. u točki II. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-175/2019-44 od 20. ožujka 2025. u točki I. izreke i sudi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 49.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-175/2019-44 od 20. ožujka 2025. u točkama III. i V. izreke i u tom se dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je odlukom, u presudi odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 49.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 8,25% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.436,28 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

iznos 124,45 EUR od

1. studeni 2007.

iznos 0,35

EUR od

1. veljača 2008.

iznos 2,77

EUR od

1. ožujak 2008.

iznos 8,78

EUR od

1. travanj 2008.

iznos 0,05

EUR od

1. lipanj 2008.

iznos 20,41 EUR od

1. studeni 2008.

iznos 4,78

EUR od

1. prosinac 2008.

iznos 31,18 EUR od

1. siječanj 2009.

iznos 35,26 EUR od

1. veljača 2009.

iznos 29,53 EUR od

1. ožujak 2009.

iznos 29,52 EUR od

1. travanj 2009.

iznos 11,89 EUR od

1. svibanj 2009.

iznos 82,62 EUR od

1. lipanj 2009.

iznos 44,07 EUR od

1. srpanj 2009.

iznos 42,75 EUR od

1. kolovoz 2009.

iznos 27,21 EUR od

1. rujan 2009.

iznos 59,87 EUR od

1. listopad 2009.

iznos 42,35 EUR od

1. studeni 2009.

iznos 45,10 EUR od

1. prosinac 2009.

iznos 47,96 EUR od

1. siječanj 2010.

iznos 46,97 EUR od

1. veljača 2010.

iznos 53,70 EUR od

1. ožujak 2010.

iznos 60,01 EUR od

1. travanj 2010.

iznos 59,65 EUR od

1. svibanj 2010.

iznos 41,08 EUR od

1. lipanj 2010.

iznos 119,36 EUR od

1. srpanj 2010.

iznos 83,68 EUR od

1. kolovoz 2010.

iznos 30,49 EUR od

1. rujan 2010.

iznos 148,43 EUR od

1. listopad 2010.

iznos 87,18 EUR od

1. studeni 2010.

iznos 99,34 EUR od

1. prosinac 2010.

iznos 109,86 EUR od

1. siječanj 2011.

iznos 100,74 EUR od

1. veljača 2011.

iznos 35,28 EUR od

1. ožujak 2011.

iznos 170,02 EUR od

1. travanj 2011.

iznos 103,23 EUR od

1. svibanj 2011.

iznos 161,43 EUR od

1. srpanj 2011.

iznos 238,62 EUR od

1. kolovoz 2011.

iznos 65,55 EUR od

1. rujan 2011.

iznos 48,98 EUR od

1. listopad 2011.

iznos 98,55 EUR od

1. studeni 2011.

iznos 137,14 EUR od

1. prosinac 2011.

iznos 51,85 EUR od

1. siječanj 2012.

iznos 143,86 EUR od

1. veljača 2012.

iznos 250,99 EUR od

1. ožujak 2012.

iznos 108,49 EUR od

1. travanj 2012.

iznos 140,85 EUR od

1. svibanj 2012.

iznos 164,39 EUR od

1. lipanj 2012.

iznos 122,74 EUR od

1. srpanj 2012.

iznos 213,04 EUR od

1. kolovoz 2012.

iznos 58,25 EUR od

1. rujan 2012.

iznos 54,47 EUR od

1. listopad 2012.

iznos 178,20 EUR od

1. studeni 2012.

iznos 55,36 EUR od

1. prosinac 2012.

iznos 103,60 EUR od

1. siječanj 2013.

sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 13. siječnja 2016.g. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g."

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju UT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.381,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 20. ožujka 2025. do plaćanja, u roku 15 dana."

1.1. Rješenjem je prvostupanjski sud dopustio tužitelju preinaku tužbe prema podnesku od 30. listopada 2024.

2. Protiv presude, toč. I., II., III. i V., pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 3. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Podnosi zahtjev za izuzećem uređujućeg suca, odnosno članova vijeća, ukazuje u svezi konverzije kredita da je sud utvrdio da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama, da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tužiteljem, ukazuje na odluke Suda EU, VSRH te Ustavnog suda RH, da je pogrešno utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovoga postupka jer je konverzija provedena sukladno zakonu. Nastavno ističe da tužitelj ne može potraživati iznos navodne preplate ne umanjujući isti za iznos priznate preplate u konverziji; da je sud propustio odlučiti o prigovoru radi prebijanja postavljenim podneskom od 1. kolovoza 2022. Dodaje da je nejasno po kojoj osnovi je sud utvrdio ništetnost dijela čl. 2. Ugovora o kreditu, da navedena odredba nije utvrđena ništetnom u kolektivnom postupku, da je valjalo provesti kontradiktoran postupak, utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica, ukazuje na iskaz svjedoka ČT, dokumentaciju u spisu; da je valjalo ispitati i drugog svjedoka; da sud nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja niti dao ikakvo obrazloženje; da je povrijeđeno načelo ocjene dokaza, materijalne istine, da nije pravilno primijenjena odredba čl. 338. ZPP. Ustraje u prigovoru zastare te osporava određeni tijek zateznih kamata. Osporava i odluku o trošku ukazujući da je tužitelj djelomično uspio u sporu, da je pogrešno dosuđen trošak za pristup na ročište za objavu, a koji je bio nepotreban radi vođenja parnice. Predlaže preinačiti presudu podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2007. koja glasi „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 49.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“; odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu vezano uz kamatnu stopu 8,25% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz nalaganje tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.436,28 eura za zateznim kamatama osnovom tih ništetnih odredbi, te postojanje ili ne tražbine istaknute tuženikovim prigovorom radi prijeboja u iznosu 37.421,30 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 01. listopada 2015. pa do isplate, a osnovom preplate priznaje u konverziji kredita, kako je naznačeno u čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu.

6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 10. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5103648303 (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 49.450,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, čl. 2. Ugovora

- da je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamata koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje, a promjenjiva je u skladu s odlukama Banke

- da su stranke dana 13. siječnja 2016. zaključile Aneks br. 1. (dalje u tekstu Aneks) uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

7. Sporno je, ništetnost odredbi Ugovora o promjeni kamatne stope, valutnoj klauzuli, je li unatoč sklapanju Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK postoji obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku, a osnovom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i postojanje tražbine tuženika s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja, uz prigovor zastare.

7.1. Predmet žalbenog postupka nije odluka u točki IV. izreke kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016.

8. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka usvojio zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da tužitelj u svezi predmetnog Ugovora ima status potrošača, čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07)

- da je konverzija kredita, Aneksa broj 1. Ugovora, provedena u potpunosti uz uvažavanje odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15)

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, kamatne stope tuženici (i ovdje tuženik) mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su ta utvrđenja primjenjiva i u predmetnom postupku, čl. 502.a i 502. c ZPP

- da tuženik nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača

- da je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenu kamatne stope, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem, da je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati

- da odredbe dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da je terminologija koju koristi banka u Ugovoru i općim aktima za tužitelja nerazumljiva, da mu nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, da je odredba o kamatnoj stopi i promjeni jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, da su tužitelju na transparentan način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, odnos s drugim odredbama kako bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega;

- da se o odredbama nije pregovaralo

- da je time tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja

- da je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

a iz čega zaključuje da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, da su stoga odredba čl. 2., 7. i 8. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, time ništetne, čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07) i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; ZOO)

- da unatoč konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje kroz povrat svih preplaćenih iznosa, pa tužitelj ima pravni interes unatoč konverziji zahtijevati ništetnost odredbi jer činjenica sklapanja Aneksa broj 1. ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora koji je do sklapanja aneksa o konverziji bio na snazi i proizvodio pravne učinke (VSRH Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev- 809/2021 od 21. prosinca 2022.);

- da konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredba nije niti bilo, da u vrijeme konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je nepoštena i ništetna odredba o valutnoj klauzuli

- da iz nalaza vještaka knjigovodstveno-financijske struke Natalije Jambrečić slijedi da je tužitelj je zbog promjene kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do siječnja 2013. platio tuženiku više iznos od 4.436,28 eura, a od toga po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 648,06 eura i po osnovi promjene tečaja CHF (valutna klauzula) više je plaćeno 3.788,22 eura

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 10. lipnja 2019., presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014., odnosno glede valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa nije protekao zastarni rok, niti za preinačeni dio koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a tužitelj nije mogao specificirati zahtjev prije provedenog vještačenja. Odluku temelji na odredbi čl. 323., čl. 1111., čl. 1115, i čl. 29. st. 2. ZOO.

9. U svezi zahtjeva za izuzećem, valja navesti da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj 29 Su-285/2025-3 od 5. lipnja 2025. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za izuzeće sutkinja Alenke Paus i Ive Kancijanić od postupanja u ovom predmetu, a s obrazloženjem, u bitnom, da ne opstoje okolnosti koje bi opravdale izuzeće tih sutkinja jer činjenica da su iste imale kredit u CHF kod Zagrebačke banke d.d. i za koji su podnijele tužbe sudu, cijeneći dužnost suca u obnašanju sudačke dužnosti u smislu pridržavanja načela neovisnosti i nepristranosti te Kodeksa sudačke etike, ne predstavlja zakonsku osnovu za izuzeće istih, čl. 7. st. 1. t. 7. ZPP. Sutkinja Dolores Peruško nije imala kredit u valuti CHF.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda dijelom pravilna i zakonita, dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a u dijelu je zahvaćena bitnom povredom iz čl. 354. t. 2. t. 11. ZPP te je i uslijed pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14, ali je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer sud nije odlučio o tuženikovom prigovoru radi prijeboja koji je postavljen u podnesku od 1. kolovoza 2022. prije zaključenja prethodnog postupka (21. listopada 2022.), pa u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži razloge temeljem kojih bi se u ovom dijelu mogla ispitati zakonitost i pravilnost presude, sve kako to i ističe žalitelj. Stoga je u tom dijelu, a koji obuhvaća i dio kojim je odlučeno u točki III. izreke presude na isplatu osnovom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli valjalo kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja. Valja dodati, na što i ukazuje tuženik, da je odredbom čl. 338. st. 3. ZPP propisano da izreka presude sadrži i odluku o postojanju ili ne postojanju potraživanja istaknutog radi prijeboja.

12. U preostalom dijelu presuda nije zahvaćena tom bitnom povredom i glede istog presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, ali je dijelom pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pritom sud prvog stupnja navodi materijalno pravo na kojem temelji svoju odluku, pa su u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, a činjenica da tuženik ne prihvaća pravno stajalište suda prvog stupnja ne predstavlja navedenu bitnu povredu. Osim toga, sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Dakle, sud prvog stupnja se pravilno vodio u tom dijelu bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio, pa nema niti nepravilne primjene odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

13. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Nadalje i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama Zakona o parničnom postupku i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim i u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao (kao tuženik).

15. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 49.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“ jer u istoj nije sadržana valutna klauzula u dijelu u kojem je ista ništetna već je ista sadržana u odredbi čl. 7. Ugovora kako navodi i prethodno (prije nalaganja isplate) utvrđuje sud prvog stupnja. Dakle, u odredbi čl. 2. Ugovora nije sadržana valutna klauzula koja je utvrđena ništetnom i u kolektivnom sporu, a ne postoje niti neki drugi razlozi za ništetnost te odredbe, niti se radi o nepoštenoj odredbi. Istom je određen iznos kredita prema tečaju koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja Ugovora i na taj tečaj je pristao, dakle ta odredba ne stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača, niti se banci u tom segmentu može pripisati nesavjesno postupanje, ali su nedostaci koji uzrokuju nepoštenost i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojem je u odredbi čl. 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula s mogućim promjenama iznosa anuiteta prema srednjem tečaju banke na dan odobrenja. Osim toga, prema tečaju iz te odredbe čl. 2. Ugovora i provedeno je vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari na prijedlog tužitelja i utvrđena preplata osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, je u tom dijelu uslijed pogrešne primjene materijalnog prava odluku valjalo preinačiti, čl. 373. t. 3. ZPP.

16. Valja ponoviti da je sud prvog stupnja u obrazloženju, kao prethodno pitanje, s obzirom na činjenične navode tužitelja, pravilno zaključio o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 7. Ugovora.

17. Dakle, shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

18. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 102.). Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

19. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva (čl. 8. Ugovora), da se primijeni valutna klauzula (čl. 7. Ugovora), ali je upravo u tom dijelu su odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu, a i slijedi iz izvedenih dokaza u ovom postupku), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno neposredno ocijenio iskaz svjedoka ČT i tužitelja te zaključio da se ne može izvesti zaključak da je tuženik tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka. Niti leci, materijalni dokazi u spisu, obavijesti, priopćenja za javnost, pisani iskaz ET (uz napomenu da se u predmetnom postupku ne može primijeniti odredba čl. 492.c ZPP, pa se radi samo o ispravi) ne upućuju na pogrešnost toga zaključka, odnosno ne mogu doprinijeti da se kao valjan izvede zaključak da su tužitelju bile dane sve potrebne informacije, obavijesti da bi se njegov pristanak na ovakve odredbe sadržane u Ugovoru mogao smatrati informiranim i potpunim pristankom. Svjedok ČT ne sjeća se niti tužitelja kao klijenta, niti predmetnog Ugovora, niti njegov iskaz sadrži jasne informacije koje su klijentima davane kako o valutnoj klauzuli tako i promjeni kamatne stope. Stoga su i u tome dijelu žalbeni navodi neosnovani i nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP. Osim toga, saslušanje drugih svjedoka tuženik nije predlagao.

20. Nastavno, promjena početne kamatne stope je istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

21. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi (valutna klauzula i primjena promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove, kako je pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

22. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužitelju pripada pravo na punu restituciju osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks broj 1. dana 13. siječnja 2016. uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa broj 1. uz Ugovor o kreditima nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka (dakle banka je nesavjesni stjecatelj), koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks broj 1. uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. Sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK i nedostatak pravnog interesa tužitelja.

24. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zato neosnovano tuženik ukazuje i na odluke VSRH, ali i odluku Suda EU C-452/18 jer se u predmetnom slučaju potrošač nije (u Aneksu, odnosno sklapanjem Aneksa) odrekao učinaka ništetnosti odredbi Ugovora.

25. Osim toga, i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj, unatoč tome što je s tuženikom sklopio Aneks broj 1. uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu. Tek tada je zaštita djelotvorna. Tako i VSRH Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.

27. S obzirom na žalbene navode valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20, C-593/22, C-243/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

28. Nadalje, iako se pravilno vodio ostvarivanjem pune restitucije osnovom ništetnih odredbi, sud prvog stupnja zanemario je da je Aneksom tužitelju već priznata preplata u iznosu 37.421,30 eura/4.966,66 eura (fiksni tečaj konverzije 1 euro=7,53450 kuna). Dakle, tuženik osnovano prigovara u svezi uračunavanja preplate iz Aneksa jer utvrđeni iznos iz nalaza vještaka kao preplate osnovom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi valja umanjiti za iznos preplate priznat u konverziji i to primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja kako tužitelj potražuje (jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je znao za ništetnost predmetnih odredbi) dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.

29. Žalbeni navodi o zastari nisu osnovani. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome, treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu, ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek s donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., kako je i zaključio sud prvog stupnja.

30. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP/14 valjalo je odlučiti kao u izreci presude, a osnovnom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP/14 kao u izreci rješenja.

31. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti prigovor tuženika radi prijeboja (točka 11. obrazloženja) te dopuniti nalaz vještaka financijske struke kako je ukazano (točka 28. obrazloženja) te donijeti novu valjano obrazloženu odluku zajedno s odlukom o troškovima postupka.

32. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli 9. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško