REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-3841/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Novak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 20. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Hrvoja Novaka, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Borne Kusteca, odvjetnika iz Zagreba, dana 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba 17. C Ugovora o kreditu kojom je propisano je da Tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tafifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate;

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge u točci B3.4.1.1.po kojoj Tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju FI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 383,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.2.2010. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za platež zakonskih zateznih kamata na iznos od 383,61 EUR za razdoblje od 4.11.2004. do 23.2.2010.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 401,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 9. lipnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21.6.2024. navodi da je dana 23.7.2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3210219567/07 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 165.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Čl. 17C Ugovora o kreditu propisano je da tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate. Tuženik je tužitelja obvezao na plaćanje ulazne naknade iako mu nikada nije jasno objasnio strukturu plaćanja troškova točnije koji su to posebni troškovi koje tužitelj ima vezano za postupak odobravanja kredita. Ugovorna odredba za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kao i naknade za obradu kredita je nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača, Direktive 93/13 EEZ kao i odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare budući je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 383,61 EUR naplaćena 23. veljače 2010. Naknada za prijevremenu otplatu kredit nikada nije naplaćena jer tužitelj i dalje otplaćuje kredit te stoga nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti čl. 17.C ugovora o kreditu. Osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita bile nepoštene odnosno ništetne. Ističe da su navedene naknade valjano ugovorene, da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka kao i to da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena. Svaku od navedenih tvrdnji opsežno elaborira. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, potvrdu Zagrebačke banke d.d. od 10.6.2024. godine o naplaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, podneske stranaka, upute za odobravanje kredita građanima, Opće uvjete poslovanja tuženika te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja. Sud nije provodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem budući tuženik ne osporava činjenicu da je tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatio iznos od 2.890,33 kn, a što proizlazi i iz potvrde tuženika od 10.6.2024. (list 12 spisa). Navedeni iznos predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja što u eurima iznosi 383,61 EUR.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra djelomično osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 23.7.2007. godine kojom je određeno da tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate te isplata iznosa od 383,61 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4.11.2004. do isplate koji iznos se odnosi na isplatu naplaćene naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 23.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3210219567/07, a kojim Ugovorom je u točki 17C određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o tarifi naknada za usluge kreditora odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Također među strankama nije sporno, a što potvrđuje i izvršen uvid u potvrdu Zagrebačke banke d.d. od 10.6.2024. (list 12 spisa) da je tužitelju dana 23.2.2010. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.890,33 kn (383,61 EUR).

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nepotištena i ništetna kao i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa ulazne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem iskazu naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007. godine, a radilo se o stambenom kreditu i sredstva ostvarena ovim kreditom iskorištena su u tu namjenu ili točnije za rješavanje osobnog stambenog pitanja. Naveo je da se za valutu CHF odlučio iz razloga što mu je od strane tuženika ta valuta i taj kredit prezentiran kao za njega najpovoljniji time da je ugovor sadržajno priredila banka. U svojem iskazu tužitelj se kako navodi zbog proteka vremena sa sigurnošću ne sjeća detalja vezanih uz predmetni ugovor time da misli da mu djelatnik banke nije ništa rekao vezano uz plaćanje naknade za obradu kredita točnije koji bi to konkretno troškovi za banku nastali, njihova visina kao i to što bi se tom naknadom pokrivalo. Mišljenja je da nije bio u mogućnosti ni na koji način utjecati na odredbe ugovora pa tako ni na odredbe koja se odnose na predmetne naknade. Nitko od djelatnika banke prije i prilikom zaključenja ugovora nije mu predočio nikakve odluke i interne propise banke, a ugovor je potpisao budući "nije imao izbora". Kako je kredit trebao bio je prisiljen prihvatiti uvjete koje je odredila banka. Naveo je da nije bio svjestan plaćanja naknada već je mislio da to mora platiti jer vjerojatno ne bi dobio kredit. Od banke nije tražio pojašnjenje plaćanja ovih naknada time da je izrazio sumnju da bi to banka mogla promijeniti na njegov zahtjev. Naveo je i to da je napravio konverziju kredita 2015. godine.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita te naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a koja naknada je nesporno naplaćena dana 23.2.2010. u utuženom iznosu od 2.890,33 kn 383,61 EUR. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iskaz tužitelja ukazuje da je ugovor potpisao budući "nije imao izbora", a kredit mu je trebao te je zbog toga bio prisiljen prihvatiti uvjete koje je odredila banka u ugovoru koji je sadržajno priredila.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita kao i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva budući tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, sud nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipskim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna ulazna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 383,61 EUR (2.890,33 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.2.2010. do isplate, kada je tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina naplaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za platež zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 383,61 EUR za razdoblje od 4.11.2004. do 23.2.2010. budući je kao što je ranije navedeno ulazna naknada naplaćena dana 23.2.2010. (potvrda tuženika, list 12 spisa). Tužitelj ima pravni interes utvrđivanja ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita neovisno činjenice što ista naknada nije naplaćena. Naime, za tužitelja iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, a koju odredbu ovaj sud imajući u vidu razloge navedene u obrazloženju ove presude smatra nepoštenom i ništetnom.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 5. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 48 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 383,61 EUR. Naime, vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži točnije u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 383,61 EUR. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova, podnesak 4.9.2024. 50 bodova, ročište 20.5.2025. 50 bodova ili ukupno 150 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 300,00 EUR te 25% PDV-a 75,00 EUR ili ukupno 375,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 401,55 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu budući tužitelj sukladno čl. 11 st. 1 toč. 20 nije obveznik plateža istih. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 9. lipnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.