Poslovni broj:P-1185/2023-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelji, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. svibnja 2025., a u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika ŠC, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon donošenja i objave dana 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 514005140030242-60010441504/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 24. ožujka 2005., između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.".

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 740,57 eura/5.579,82 kune (slovima: sedamstočetrdeseteuraipedesetsedamcenti/pettisuća petstosedamdesetdevetkunaiosamdesetdvijelipe) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25. travnja 2013., do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 24. ožujka 2005., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 514005140030242-60010441504/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 25. ožujka 2005., po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-113/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Odredbom članka 8. stavak 2. predmetnog Ugovora, ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita, na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj je iskoristio navedeno pravo, te je dana 24. travnja 2013., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 24.685,66 EUR/185.994,09 kn, prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o naknadama isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 3% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od kn. Tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan, budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po člancima 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima, niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakovu štetu. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u predmetnom Ugovoru, a koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, tuženik je od tužitelja dana 24. travnja 2013., neosnovano naplatio iznos od 740,57 EUR/5.579,82 kn. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, te potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira, te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 514005140030242 – 60010441504/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika, te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu8. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.:"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku ukazuje kako sam tuženik u točki 27. odgovora na tužbu de facto priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva budući da navodi kako naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita već da “obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje”. Da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita tuženik potvrđuje i u točki 22. odgovora na tužbu u kojoj navodi da bi: “stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete tobože predstavljalo nerazmjeran trošak davatelju kredita”, a radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Dakle, pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit. Prema tome, budući da ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za „prijevremeno zatvaranje kredita“ opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao (npr. „postotkom od iznosa nedospjele glavnice“) ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka (tuženik) očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu članka 332. stavak 1. ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (članka 1024. stavak 4. ZOO/05 i članka 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno- pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužitelju je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njegovo zakonsko pravo. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi kojom su regulirani tzv. troškovi naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, obzirom da ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ne sadrži parametre bitne za donošenje informirane odluke korisnika kredita na temelju potpune obavijesti zajedno sa okolnošću nemogućnosti pregovaranja o istoj kao i činjenici da je banka naknadu određivala jednostranom Odlukom o naknadama na koje ovdje tužitelj također nije mogao utjecati, rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, navedena nepoštena odredba, kojom se korisniku kredita nameće plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ima se posljedično smatrati ništetnom. Da je tome tako, odnosno da je takova odredba o “naknadi za prijevremenu otplatu kredita” nepoštena i ništetna, unisono potvrđuje sudska praksa, uključujući i revizijsku odluku Vrhovnog suda RH Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Tužitelj se protivi prigovoru zastare, navodeći kako VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, a tuženiku se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. , u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021., zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Da je tome tako, odnosno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe, eksplicitno potvrđuje presuda Gž-1213/2021-2 od 25. listopada 2021., Županijskog suda u Puli. Budući da nepoštena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bila određena ni odrediva po člancima 269. i 270. ZOO-a, u vezi s člankom 322. ZOO-a, niti ju je kao takvu stoga tuženik bio ovlašten naplatiti (jer nikakvu stvarnu štetu nije pretrpio) isti je kao nepošteni stjecatelj (sukladno članku 1115. ZOO-a) mora vratiti tužitelju koji ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže isti usvojiti u cijelosti.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2, od 11. srpnja 2016 i rješenje broj: Tt- 09/1533-3, od 27. veljače 2009.; preslik Ugovora o kreditu broj: 514005140030242- 60010441504/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 24. ožujka 2005., potvrđenog dana 25. ožujka 2005., po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-113/2005; sudsku praksu; Izvadak iz odluke o naknadama za usluge HypoAlpeAdriabank d.d., Tarifa za građane; pregled prometa za klijenta od 18. svibnja 2021.; Odgovor na zahtjev Addiko bank d.d., od 17. srpnja 2024.; pregled prometa za klijenta od 12. srpnja 2024., na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.579,82 kune, naplaćena 24. travnja 2013.; Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita 1. i 2. dio, te ovjereni prijevod s engleskog jezika; Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, te ovjereni prijevod s engleskog jezika; Simulacija tuženika otplatnog plana do ugovorenog roka dospijeća te saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 29. svibnja 2025.

5. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 2005., na iznos od oko 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 15 godina. Kredit je bio za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi. U to vrijeme nije bio vlasni/suvlasnik tvrtke/obrta. Predmetnu kuću, niti dio kuće, nije iznajmljivao već je služila isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji. Interesirao se i u drugim bankama za uvjete kreditiranja, no odlučio se za tuženika, s obzirom da su mu u toj banci bili ponuđeni najpovoljniji uvjeti, odnosno mogao je podići kredit i u eurima i u kunama, ali ti krediti su bili puno nepovoljniji od kredita u CHF-u, te su mu taj kredit u CHF-u ponudili u banci kao najpovoljniji za njega, budući je bila najniža kamatna stopa, i bila mu je najpovoljnija rata kredita s obzirom na njegova primanja. U banci mu nisu rekli na koji način se mijenja kamatna stopa, niti o kojim parametrima ovisi, niti su ga upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti su mu rekli da bi promjena rate mogla biti značajna jer se tada sasvim sigurno ne bi upustio u podizanje tog kredita. Ugovor o kreditu je u načelu pročitao prije potpisivanja i bili su mu jasni glavni parametri, odnosno iznos kredita, vrijeme otplate, te kamatna stopa i moja mogućnost otplate istih. Dobio je gotovi, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu, te nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već je to bilo po sistemu uzmi ili ostavi. Djelatnik banke mu nije čitao predmetni ugovor, niti mu je pojašnjavao pojedine ugovorne odredbe, niti ga je išta pitao, budući nije očekivao, niti znao da bi rata znatno mogla porasti zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a to mu je bio prvi kredit u CHF-u. Ranije, a prije ovog kredita, je podizao kredite u eurima i kunama, no rate se nisu znatno povećavale u tim kreditima, pa nije ni očekivao da bi se mogle znatno povećavati rate u CHF-u. Rate su se znatno počele povećavati nakon dvije godine otplate, što je dovelo u pitanje egzistenciju njegove obitelji, te je pozajmio iznos koji je bio potreban za prijevremeno zatvaranje kredita, te je predmetni kredit prijevremeno zatvorio negdje 2010. U odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, u banci mu nisu ništa objašnjavali od čega se sastoji ta naknada, već ju je morao platiti da bi mogao zatvoriti taj kredit. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko ga nije upozorio da bi morao platiti naknadu u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita i kakvi su to troškovi koje je tuženik imao zbog prijevremenog zatvaranja kredita. Javni bilježnik mu nije čitao pojedine ugovorne odredbe predmetnog kredita, niti ga je na išta upozoravao.

6. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan logično, uvjerljivo, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

7. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi i danas, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

8. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovora o kreditu broj: 514005140030242-60010441504/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 24. ožujka 2005, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 52.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim ugovorom je u članku 8., ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.

9. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

12. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

14. Člankom 1024. stavak 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 3. istog članka, propisano je da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti.

15. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je tužitelj bio stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno imao troškove u vezi postupka prijevremene otplate kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao isti samo prihvatiti ili ne, a naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora o kreditu.

17. Budući je tužitelj platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno članku 8. Ugovora o kreditu, u iznosu od 5.579,82 kune/740,57 eura, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u presudi broj Rev-112/2018-2, od 9 ožujka 2022., utvrdivši da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, a time i ništetna.

18. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 8. Ugovora o kreditu broj: 514005140030242-60010441504/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 24. ožujka 2005., sve pobliže opisano pod točkom I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

19. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužitelju platiti iznos naknade koju je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.579,82 kune/740,57 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2013., do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

20. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 20. rujna 2024., u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 23. travnja 2025., i 29. svibnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV-e od 25%, u ukupnom iznosu od 225,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.231,18 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 6. studenog 2024., i 28. svibnja 2025., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 9. lipnja 2025.

SUDAC:

Lidija Šmit

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je 1 0

uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika